Na koncu ove godine koju ćemo na žalost pamtiti po velikom zlu pandemije koja je tektonskim promjenama života zadesila čitav svijet, ostaje pitanje da li je gora bolest ili epidemiološke mjere koje su nas trebale od bolesti zaštititi? Mjere su išle za tim da sačuvaju tjelesno zdravlje a zapravo su srušile život kakav smo do sada poznavali te su se odrazile na sve segmente kako društvenog života, tako i privatnog. Epidemiološke mjere koje su nam nametnute su  duboko zadrle u međuljudske odnose na osobnoj i obiteljskoj razini a na koncu izvjesno je da će se vrlo ozbiljno odraziti i već se odražavaju i na gospodarstvo te će na koncu dovesti do kolapsa gospodarstva i privrede kroz ekonomski ”potres” i nesigurnosti globalnih razmjera. Kao da jedno zlo nije bilo dovoljno, zadesiše nas i potresi, prvo u ožujku, razorio Zagreb, a ovih dana Petrinja, Sisak i okolica trideset puta jači nego onaj u ožujku. Potresi razorili desetke tisuća kuća, stanova, domova, institucija a na kraju i crkava,  tog kulturnog i duhovnog blaga ovog naroda, gotovo više nego u ratu. Netko mi ovih dana reče, prvo su ljudi zatvorili crkve, a onda je potres zatvorene crkve srušio, možda baš zato što ih zatvoriše ljudi onda kada su najviše trebale ovom narodu. Sve se više čuje glas psihijatara koji naglašavaju kako će ova situacija na ljudima uz ove sociološke još dublji trag ostaviti kroz psihičke  traume. Za nas vjernike tu su i duševne boli i patnje koje smo proživljavali tijekom ove godine, a za koje smo mislili da su ostale iza nas u nekim davnim vremenima koja smo povezivali uz ratove, ideologije, logore i diktature. Svima nam je u duši gorka rana na samu pomisao na ovogodišnju korizmu i Uskrs bez obreda Velikog tjedna, bez misa, Uskrs kojega nitko nije mogao zamisliti da bi se mogao dogoditi, možda ni đavao ni najljući neprijatelji Crkve. Naime u prvom zatvaranju bili smo gotovo dva mjeseca prisilno odvojeni ne samo jedni od drugih kroz onemogućavanje kretanja nego i bez onog najdragocjenijeg, a to je susret s Bogom. Ostavljeni smo bili bez duhovne hrane, bez sakramenata krštenja, ispovijedi, euharistije, vjenčanja. Mi svećenici proživljavali smo u vrijeme prvog zatvaranja strašnu situaciju u kojoj smo kao pastiri bespomoćno morali gledati stado – ljude, svoje vjernike a bili smo ih  primorani ostaviti bez svetih sakramenata, bez pastira. Prva trauma prerasla je u traumu druge vrste kod ovog drugog, kao blažeg zatvaranja, gdje se crkve ipak nisu zatvorile ali su (p)ostavljeni takvi uvjeti da kako god napraviš moraš biti u prekršaju!  Od nas se zahtijevalo da se jasno opredijelimo je li pravo vršiti ono što Bog traži i ljudi očekuju od nas ili ono što nameće svijet, politika i država te smo se bez obzira na pristup u  svakom slučaju morali ozbiljno izložiti. Sve je ovo nedvojbeno ostavilo traga u svim oblicima i segmentima crkvenog i sakramentalnog života i naše župe. Pa ipak smo zahvalni Bogu da smo na vrijeme, gotovo u posljednji čas nakon prvog popuštanja mjera uspjeli slaviti kako Bog zapovijeda slavlja Prve pričesti i Krizme. Neka su vjenčanja otkazana, a slavlja krštenja smo u dogovoru s roditeljima fleksibilno pomicali pokušavajući udovoljiti obiteljima da barem kako dostojanstveno i uz najužu obitelj uspiju proslaviti ove velike trenutke svoje vjere i obitelji.

       Na žalost broj rođenih ove godine je u odnosu na broj umrlih 240% manji. To znači da je kršteno tek 10 djece u odnosu na 24 umrlih. Iako svjesni apokaliptičnosti vremena u kojem živimo, tragičnije od pandemije i potresa i svih drugih zala, ostaje činjenica da smo narod koji se opredijelio za smrt i izumiranje. Da nema nikakvih drugih zala, nas je već snašlo veće zlo od svih zala a to je izumiranje obitelji i naših sela, naše domovine. Upravo zato ne smijemo se umoriti pozivati na buđenje i povratak životu u našem narodu.

       Što se tiče umrle naše braće uza svo svakodnevno, višemjesečno zaprašivanje i zastrašivanje brojkama umrlih, vrlo znakovito je da smo mi ove godine u odnosu na prethodnu imali 14 manje umrlih što je statistički 37% posto manje. Ovu činjenicu ove godine osobito ističem jer se nadam da će proći vremena laži i doći neka vremena u kojima će se opet tražiti istina pa da se mogne u svjetlu točnih podataka sagledati i realnost silne smrtnosti s kojom nas čitavu godinu svakodnevno i neprestano zastrašuju mediji. Od 24 vjernika koliko smo ih ove godine pokopali, svega njih 18 su otišli s ovoga svijeta kao pravi vjernici, izmireni s Bogom i okrijepljeni svetim sakramentima, a 6 ih je otišlo neizmireno s dragim Bogom. Iako se čini mali tih šest je u postotku 25% ili četvrtina. I dalje prepoznajemo ovu tragičnu stvarnost našeg naroda i naše vjere da nam vjernici umiru neizmireni s Bogom. Unatoč situaciji, kao svećenik ne želim se umoriti niti prestati pozivati vas da budete svjesni odgovornosti za svoje stare i nemoćne. Ove godine sam unatoč nemogućnosti za Uskrs neke uspio pohoditi, a za Božić sve koji su se prijavili. Nadalje tijekom svakog kirvaja u četiri naša sela što smo činili redovito i prijašnjih godina, a o Božiću ove godine dodatno i izvanredno veliki broj vjernika je nakon ispovijedi pristupio i Bolesničkom pomazanju. Mislim da sam kao svećenik učinio sve što je bilo moguće da i u ovim izvanrednim vremenima imate ne samo redovitu nego i izvanredno veću priliku pristupiti svetim sakramentima. Čitav prosinac sam svaki dan bio na raspolaganju po sat i pol vremena za svetu ispovijed. Unatoč tome moram naglasiti kako nije veliki broj vjernika obavio Božićnu ispovijed. Uglavnom su izostali oni koji dolaze periodično, za blagdane na misu, ali ne smijemo niti od njih olako dići ruke. Stoga još jednom naglašavam kako je važno da na vrijeme i u svakoj prilici pozvete svećenika svojim starima i bolesnima, te svatko o sebi vodi brigu da živi u milosti zajedništva s Bogom.

       Na duhovna događanja uvelike je utjecalo mnoštvo epidemioloških mjera i propisa koji su kroz različite faze veći dio godine onemogućavali naše redovite susrete i slavlja. Pa ipak prije početka pandemije i ove godine smo imali našu drevnu devetnicu za Gospu Lurdsku. Tu su  trodnevnice za prvu pričest, krizmu, sv. Lovru, sv. Augustina i sv. Martina. Zbog zatvaranja sv. Juraj ove godine nije se javno slavio! Svakodnevna prilika za ispovijed, misa s propovijedi i klanjanja tjedna i cijelonoćna mjesečno standard su od kojega i dalje ne odstupamo. Uz redovito uredsko poslovanje tu je i kateheza za djecu osnovnoškolskih razreda, tri razreda srednje škole koju mi kao župniku pomažu ostvariti gđa. Lijana i Marina. Od zajednica je i dalje najaktivnija Misijska zajednica čijim smo zalaganjem i podrškom vjernika i ove godine skupili potrebna sredstva da bi smo mogli nastaviti s dobrim djelom osiguravanja hrane djeci u misijama u 2021. godini. Budući da ove godine zbog epidemiološke situacije nismo osim jednom uspjeli peći kolače, animirajući ostale vjernike uspjeli smo prikupiti ukupno 16. 734,00 kn. Od toga smo uplatili 7×750 kn preko Misijskog ureda u Đakovu za sedmero djece školarinu i hranu, a 87×132 kn za osamdeset i sedmero djece preko Marijinih obroka po jedan topli obrok dnevno za čitavu godinu. Ukupno dakle u idućoj godini kao župa hraniti ćemo 90 djece na što možemo biti ponosni!  O blagdanu sv. Marka s blagim popuštanjem mjera imali smo ove godine makar skromni blagoslov polja u Podgajcima, a Bog nas je i ove godine sačuvao leda i vremenskih nepogoda.  Jednako tako unatoč svemu uspjeli smo i ove godine održati Tijelovsku procesiju. Koncem rujna uspjeli smo imati Zaziv Duha Svetoga i Nedjelju zahvalnicu. Od lipnja pa sve do konca listopada imali smo mise izvan crkava osim u Bočkincima te tako poštujući sve mjere, nastojali smo koliko je bilo moguće izbjeći nošenje maski dok nije bilo obvezno i na otvorenom, a ipak narodu Božjem omogućiti svete mise. Sa pooštravanjem mjera u studenom župnik je poduplao nedjeljne mise u velika dva sela Črnkovci i Đurađ kako bi, poštujući ograničen broj vjernika ipak što više ljudi moglo sudjelovati kod bogoslužja. Kroz došašće sam budući da nije bilo božićnih ispovijedi po župama svakog dana bio na raspolaganju za ispovijed prije zornice, te poslijepodne svakog dana po sat vremena. Radi tih mjera uveli smo u prosincu i dvije mise, te o Božiću koliko je bilo fizički moguće, da bi što više župljana moglo pristupiti svetim tajnama. Unatoč urnebesnoj i nenormalnoj situaciji ove godine ipak se mora naglasiti i zaključiti da su svi koji su željeli i pokazali minimum dobre volje itekako mogli pristupiti svetim sakramentima, te da sam unatoč izvanrednim okolnostima više nego redovito kao župnik bio na dnevnoj bazi na raspolaganju bilo u ispovjedaonici, oltarom ili u župnom uredu.

       Uza sav trud i izvanrednu raspoloživost i otvorenost župnika te cjelokupnu svjetsku i lokalnu situaciju sve navedeno što smo učinili i ove godine, nije bilo dovoljno niti razlogom da se barem u ovim teškim vremenima ljudi duhovno probude i vrate Bogu. Tako ostaje evidentna i poražavajuća stvarnost da i dalje ne samo da ostaje veliki broj onih vjernika koji žive izvan sakramenata i povezanosti sa zajednicom Crkve, nego se broj onih koji imaju kontakt sa sakramentima u ovim teškim vremenima smanjio. Od svih realnih cca. 2000 vjernika koliko broji naša župa, činjenica je da redoviti kontakt sa župom i sakramentima i dalje ima samo 15-20%  naših župljana, dok su svi ostali periferni ili rubni kršćani koji svećenika i sakramente te Crkvu općenito, trebaju povremeno. Pandemija je pokazala na žalost da se broj onih koji razumiju važnost sakramenata i koji su ustrajali u redovitom sakramentalnom životu zapravo prepolovio. Premda su djeca većim dijelom ove jeseni redovito išla u škole, da se ne stvara dodatna tenzija i ne dovodi nikoga u opasnost odlučio sam zajedno sa župnim vijećnicima ne forsirati župni vjeronauk u ovakvim vremenima. No pokazalo se na žalost da se 95% djece trajno udaljilo od mise dok u isto vrijeme sve druge aktivnosti nastavne i izvannastavne su se održavale više-manje normalno. Budući da su djeca budućnost naroda i obitelji s ovakvim otpadom od Boga ne piše nam se sjajna budućnost, ako tu pridodamo već spomenuti drastični pad broja rođenih, stvar postaje još dramatičnija. Nasuprot ovoj velikoj skupini povremenih i periodičnih katolika koji imaju jedan komunalni odnos prema Crkvi jer pod redovito doživljavaju Crkvu i Župu kao servis i pojavljuju se  samo onda kad im nešto zatreba, ostaje ona mala skupina, malo stado vjernih, koji svake nedjelje i blagdana, bilo to zgodno ili nezgodno, dakle redovito slave svete tajne i žive sakramentalnim životom. Valja primijetiti i naglasiti kako upravo ta manjina koja dolazi redovito na nedjeljne svete mise i svojim darom redovite milostinje uzdržava našu župu i župnika i tako omogućuje sve ono što se događa u našoj župi. 

       Uz duhovna događanja i ponude u protekloj godini uspjeli smo nešto i na materijalnom planu učiniti. Uvelike traga na našoj župnoj blagajni i ekonomskoj aktivnosti ostavila je činjenica da dva mjeseca nije bilo misa pa ni milostinje. Nadalje od ljeta se broj vjernika u crkvama prepolovio što jednako tako utječe na prihode župe. Pa ipak smo u ovoj godini uspjeli uspješno završiti veliki projekt obnove naših oltarnih slika započet prije dvije godine. Uz pomoć Općine Marijanci koja je iznosom od 20.000,00 kn pomogla restauraciju slika završena je obnova oltarnih slika sv. Lovre i Augustina. U veljači je završena elektrifikacija zvona na tornju u Svetom Đurđu za što smo godinu ranije dobili sredstva iz Fondova EU. Ove godine na jednom natječaju nismo prošli dok smo na drugom dobili sredstava za uređenje fasade na našem Pastoralnom centru. Uz te veće zahvate i ove godine uložili smo nešto i u ostale nužne manje zahvate te održavanja na naših šest objekata. Pred Božić je u crkvi u Svetom Đurđu postavljen novi luster koji je dar našeg Nadbiskupa te konačno imamo pristojnu i potrebnu rasvjetu u ovoj crkvi.  Obnova crkve u Svetom Đurđu ove godine je stagnirala jer nismo dobili sredstva Ministarstva kulture, ali se već u idućoj godini nadamo se možda i većoj svoti, jer smo prepoznati kao prioritet u Osječkom Konzervatorskom odjelu.

       Uz akcije na nacionalnoj razini kao što su Misijska nedjelja, Nedjelja Caritasa, Nedjelja zajedništva s crkvom u BiH i ostale u našoj župi ove godine o Božiću planiramo se uključiti u pomoć obnove kuće stradale u potresu jednoj obitelji u Petrinji.

       Na komunikacijskom planu kao župa ove jeseni izradili smo novu web stranicu koja sadrži sve potrebne informacije i podatke o životu i radu naše župe: www.rzu-sv-martin-podravski-podgajci.hr. Tu je i nova Facebook stranica naše župe: Župa sv. Martina biskupa Podravski Podgajci, koja je i dalje najjednostavniji i najneposredniji oblik komunikacije putem kojega ćemo i dalje nastojati pratiti sva događanja u župi. Premda zbog nastale situacije i nemogućnosti organiziranja bilo kakvih skupova ove godine nismo imali Božićni domjenak kao susret sa svim suradnicima i dobročiniteljima, u godini koja je pred nama nastavljamo s otvorenim odnosima sa svim institucijama u našem mjestu kao i svim zajednicama, udrugama i pojedincima.

      Sve navedeno kao i dosta stvari koje se čine neznatnima i nisu ovdje navedene, a bile su nužne, važno je naglasiti kako je učinjeno redovitim prilozima vjernika bilo kroz milostinju, lukno ili darove. Jedini izvanjski donator i ove godine bila nam je Općina Marijanci, na čijem teritoriju se nalaze naše filijale Črnkovci i Bočkinci sa iznosom od 20.000,00 kn te grad Donji Miholjac s 5.000,00 kn. sve ostalo su dali vjernici ove župe. Napominjem kako je do kraja godine Lukno kao obiteljski dar dalo tek 477 obitelji što je 63%, u odnosu na broj župljana, a Dar za crkvu samo 183 domaćinstva što je tek 23% obitelji, na ukupan broj domaćinstva od 752.  Zajedno s ŽEV-om smo prepoznali kao važan zadatak u ovim teškim vremenima animirati one koji mogu a nisu da se uključe i svojim darom podrže život i djelovanje naše župe.

       Prema podatcima kojima raspolaže naša župna administracija kroz Kartoteku obitelji evidentno je da tek dvije trećine vjernika podmiruju uredno svoje Lukno, dok od ostale trećine pola plaćaju povremeno, a pola nikako. Svaki vjernik koji smatra župu i Crkvu svojom te osjeća da pripada određenoj zajednici zna da za tu istu zajednicu župe treba i doprinositi! Koristim i ovu prigodu podsjećajući kako  Lukno treba plaćati svaki bračni par za sebe, bilo da su crkveno vjenčani ili ne! Jednako tako i svaki punoljetni župljanin koji je u radnom odnosu, iako nije oženjen treba plaćati pola Lukna u iznosu od 75 kn. godišnje kao što to čine udovci ili rastavljeni i samci. Govoreći o ovoj temi financijske participacije u životu i djelovanju Župe svakog vjernika, ostaje i dalje nada da će nakon nekog vremena ova tema postati suvišna, ta da će svi vjernici shvatiti kako župa nije servis koji radi i postoji samo kad meni zatreba, već da župa živi i djeluje čitavu godinu i svake godine i sve vrijeme, pa i onda kad nas oni ”ne trebaju”! 

       Budući da smo već ustvrdili da zapravo manji dio naših župljana i to gotovo uvijek isti,  ne samo duhovno nego i materijalno sudjeluje u životu ove župe, želim još jednom od srca reći jedno veliko HVALA! Hvala svima vama koji ponajprije ovu Župu smatrate svojom, koji redovito sudjelujete u životu ove župe, koji se rado stavljate na raspolaganje kad je potrebno, a onda i koji svojim urednim podmirivanjem LUKNA, ali i DAROM pokazujete svoju odgovornost prema svojoj župi, te tako svjedočite svoju vjeru, ali i ljubav i osjećaj pripadnosti zajednici Crkve. HVALA i svima vama koji ste i u ovoj godini na toliko načina pokazali svoju pažnju, ljubav i poštovanje svome župniku kroz brigu za župnu kuću i događanja u njoj, a osobito u vrijeme izolacije i ograničenog kretanja, kada nisam mogao do svoje obitelji i roditelja, ali sam u vama imao i osjetio veliku obitelj Crkve. Gospodin koji ljubi vesela darivatelja neka vam svima uzvrati stostruko!

       Na koncu hvala svim župnim suradnicima: članovima ŽPV-a, ŽEV-a, našim zvonarima u sva četiri sela koji vode brigu o našim crkvama, vjeroučiteljima, voditeljima pojedinih skupina, pjevačima, i ministrantima. Na koncu, hvala svima koji se nesebično ugrađujete u život i djelovanje naše župne zajednice na bilo koji način.

       Na kraju godine molim Vas i za oproštenje zbog svega onoga što nisam dobro učinio i za sve trenutke u kojima sam Vas makar i nehotice povrijedio i ražalostio.

Godina koja je pred nama je:

2021. od utjelovljenja Gospodnjeg,

226. od osnutka naše Župe

8. pontifikata pape Franje

Na koncu najveća hvala dobrom Bogu koji blagoslivlja i uzdržava svaki naš posao i svako nastojanje oko dobra naše župne zajednice. Neka vam je svima sretna i blagoslovljena Nova 2021. godina.

TEBE BOGA HVALIMO!