DOŠAŠĆE: 1. TJEDAN PONEDJELJAK

Napomena uz čitanje… Iz 2,1-5

«Sion, tako poziva proroka ne središte Judejskog kraljevstva (to je «Jeruzalem»), nego hramsko brdo kao mjesto Božje nazočnosti: Tu je Izaija gledao na visokom prijestolju (6,1-5) kralja vojske, Jahvu. On je gledao kao se ondje stječu svi narodi pri kraju mesijanskog vremena: ne k geografsko-historijskom mjestu, nego k Bogu od koga dolazi istina i Zakon. Njegovo kraljevsko gospodstvo uspostavit će mir. Ta spasonosna riječ potječe iz katastrofalnog vremena za Judino I Izraelsko kraljevstvo pri kraju 8. stoljeća. Prorok ne čeka spasenje od ljudi, od političkog umijeća ili od vojničke sile, nego od Boga, čija slava napunja hram i svemir drži na okupu.

EVANĐELJE: Mt 8,5-11

Čudesa Isusova su znaci Božjeg Kraljevstva (Iv 2,11 i 23; 4,54) Vrhunac današnjeg Evanđelja su satnikove riječi (r.8) i riječ Isusova u r. 10.: «Gospodine, nisam dostojan…» tako moli sve do danas zajednica kad se kod svete gozbe susreće s Gospodinom. Riječi strahopočitanja i pouzdanja! Isus je duboko dirnut satnikovom vjerom, i u tom jednom gleda mnoge koji će doći sa istoka i zapada. Ali, «sinovi kraljevstva», nevjerni Izrael, ostaju isključeni. Božje se kraljevstvo ondje ostvaruje gdje se ljudi odriču svakog iznošenja i potpuno se predaju Božjoj riječi, Božjoj ljubavi!

DOŠAŠĆE: 1. TJEDAN Utorak

Iz 11,1-10

Proročanstvo Izaije (gl. 11) s Davidovim kraljevstvom je svršeno. Prorokove izjave odnose se na jednog budućeg pomazanika, koji će proizaći iz korijena Jesejeva. On će primiti puninu duhovnih darova: mudrosti i umnosti, snage i straha Božjega. On će se brinuti za siromahe i pribavit će svom narodu mir. U recima 6-8 nije govor o novonastalom životinjskom paradizmu; ne radi se o životinjama nego o ljudima i narodima koji se uspoređuju sa (divljim i pitomim) životinjama. Kad ljudi spoznaju Boga (r.9) i potraže zajedništvo s Bogom, naći će također i put međusobno jedan prema drugom.

EVANĐELJE: Lk 10,21-24

« Na njemu će Duh Gospodnji počivati», prorekao je Izaija (11,2). Isus se smatra i pokazuje puninu Duha Božjega, što osobito naglašava Lukino Evanđelje. Isus je Sin i sva objava Božja i sav spasonosni zahvat Božji biva preko njega. Događaju se velika djela Božja, ne samo u prošlosti (kao u povijesti izlaska iz Egipta), i ne samo u dalekoj budućnosti, nego i sada i ovdje. Pismoznanci («mudri i umni») traže Boga u svojim knjigama te su poradi toga postali kratkovidni, štoviše, slijepi. Učenici, «priprosti», naprotiv, spoznaju Božju blizinu u osobi Isusovoj!

DOŠAŠĆE: 1. TJEDAN srijeda

Iz 25,6-10 

Poglavlje 24-27 zbirka su apokaliptičkih tekstova novijega datuma (nisu, dakle, od samog Izaije). Ovdje se radi o posljednjem i konačnom ostvarenju Božjega gospodstva. Nakon suda nad nebeskom  i zemaljskim vlastima (24,21) Bog objavljuje slavu izabranika i skuplja sve narode na krunidbenu gozbu. Duhovna sljepoća će se od njih oduzeti (7) i smrt će biti uništena. Nije sud nad poviješću čovječanstva posljednja riječ, nego spasenje i radost.

EVANĐELJE: Mt 15,29-37

Pred izvještajem o drugom umnoženju kruha stoji skupni izvještaj o liječenju bolesnika (29-31). Navedene su vrste bolesti: hromi i kljasti, slijepi i gluhonjemi. U čudesnom umnoženju kruha evanđelist gleda znak za ostvareno proročanstvo o mesijanskoj gozbi na koju će Bog na kraju vremena pozvati sve narode (Mt 15,29). U retku 36. prepoznaje se evanđelist koji umnoženje kruha dovodi u vezu sa posljednjom večerom. I naši običajni obroci primaju svoju posvetu od te svete gozbe.

DOŠAŠĆE: 1. TJEDAN Četvrtak

Iz 26,1-6

Sadržaj ove pjesme jest pobjeda nad poganskom vlasti «tvrd grad». Koji je to grad ili moć, i tko ga je pobijedio? Asur, Babilon, Niniva? U svakom slučaju pogled proroka ide preko povijesnog događaja na onaj dan u kojem će Bog svojemu narodu, siromasima i potlačenima, pribaviti pravo. Tvrd grad, mir, sigurnost, sve to ima Bog pripravljeno za one koji se u njega pouzdaju. Za njih su vrata novog Jeruzalema otvorena. Zato je u sredini pjesme poziv na pouzdanje u Jahvu: on je vječna pećina. Sve ostalo je voda, vjetar, zrak!

EVANĐELJE: Mt 7,21; 24-27

Reci 21-27 čine svršetak propovijedi na Gori. Od gl. 5 5. 20. i dalje tekst se vraća uvijek ponovno na novu, bolju «pravednost», bez koje nitko ne može ući u kraljevstvo Božje. Zaključno je zatim naglašeno da samo slušanje nije dovoljno, isto tako i pozivanje na primljene darove Duha (proročanstvo, čudesa r. 21-23) neće na konačnom sudu ništa koristiti. To je bio smisao prispodobe o uskim vratima (13-14) i o dobru i zlu drvetu(r. 17-19); kao za završetak, prispodoba o gradnji kuće (24-27) svom snagom još jednom naglašuje o čemu se radi i u čemu se sastoji prava mudrost. Samo onaj tko vrši volju Božju može se nadati da će proći na sudu. A što je volja Božja, o tom jasno govori čitava propovijed na Gori onome tko hoće da čuje.

DOŠAŠĆE: 1 TJEDAN Petak

Iz 29,17-24

Nakon prijetećeg proročanstva (1-16) govori se o potpunom preokretu ljudi, koji će nakon katastrofe preostati. To nisu veliki i, moćni u politici, u gospodarstvu i društvu; za slijepe i gluhe, za siromahe i ponizne ima lijeka i spasenja (usp. Ev.). Objava Starog i Novog Zavjeta govori da Bog svoju ljubav poklanja siromasima, slabima i zapostavljenima. Bogati, tj. ljudi siti, zadovoljni i tvrda srca su se na to uvijek ljutili. Bit će veliko čudo u obnovi svijeta, da oni, koji lutaju, dođu k spoznaji, i da ljudi tvrda srca postanu mekani i dadu se poučiti samim događajima i riječju Božjom. Tomu se čudu prorok nada u «onaj dan» (r.18), kada će Bog sebi stvoriti novi grad!

EVANĐELJE: Mt 9,27-31

U prikazu o izlječenju dvaju slijepaca glavna pažnja posvećena je razgovoru između Isusa i dvojice slijepaca. Sve pojedinosti toga postupka evanđelista pušta po strani da istakne ono što se kod liječenja na vjeru odnosi. Vjera je sadržana već u nagovoru na Isusa i u molitvi «smiluj mi se»! Takvoj vjeri Isus ne može uskratiti svoj odgovor. Djelotvorni uzrok ozdravljenja nije vjera, nego volja i Riječ Isusova, ali vjera je nužna pretpostavka da može učiniti čudo. Isus nije, naime, došao da bude nekim «nadri liječnikom», nego da ljudima dojavi da je Božje gospodstvo blizu! – Bog ne želi objaviti, a da u tom uspije, to ovisi o ljudima!-

DOŠAŠĆE: 1. TJEDAN Subota

Slično jučerašnjem čitanju je i ovo današnje: riječi spasenja nakon prijetećeg proroštva. Reci 19-22 zvuče kao neke utješne riječi iz II. Dijela Izaijine knjige (gl. 40-55). Što se u proročanstvima te vrsti kaže o preobrazbi prirode može se shvatiti kao pjesničko prikazivanje, ali iza toga stoji istina o dubokoj povezanosti čovjeka s prirodom. Priroda trpi zbog čovjekove krivice, ona će  po Božjoj moći imati dio u obnovi čovjeka. No, čovjek se mora za to pripraviti i osposobiti po odlučnom obećanju Bogu. Bog sam je taj učitelj o kome je riječ u 20. r.; on pokazuje put.

EVANĐELJE: Mt, 35; 10,1 i 6-8

Početak ovog Evanđelja obuhvaća sažeto dosadašnje djelovanje Isusovo (9,55) i čini prijelaz u novi, veći odlomak. Čitavo djelovanje Isusovo i odašiljanje učenika motivirano je milosrđem prema puku koji nema vođe. Slika o stadu bez pastira mijenja se u sliku o žetvi. «Žetva» je slika suda koji dolazi, kod kojega Bog skuplja pšenicu u svoju žitnicu (Mt 3,12). Suradnici u toj žetvi su učenici. Oni najavljuju dolazak Božjega gospodstva i uspostavljaju znakove toga gospodstva: liječenja, uskrsavanja mrtvih, istjerivanja đavola. Gdje se navješćuje Božja Riječ, ondje se nudi spasenje, ali ondje je već i vrijeme žetve: Riječ vapi za odgovorom i već unaprijed označuje odluku sudnjega dana.!

DOŠAŠĆE: 2. TJEDAN Ponedjeljak

Iz 35,1-10

Poput poglavlja 24-27, tako su i poglavlja 34-35 kasniji apokaliptički tekstovi. Spasonosni Božji dolazak će od pustinje načiniti raj zemaljski. Svladano je trnje i korov, nevolja i bolest, čitavo prokletstvo Adamova grijeha (Post 3). Danas su nam sumnjive riječi: sloboda, radost, sreća. Mi bismo htjeli vidjeti da vjerujemo! I stvarno u retku 5-6 govori se da će Bog dati novo gledanje i slušanje, novi govor i hodanje (usp. Ev.), nove mogućnosti da se istina i stvarnost Božja shvati, što je bitno!

EVANĐELJE: Lk 5,17-26

Što je veće: oproštenje grijeha ili izliječiti uzetog? Samo Bog može opraštati grijehe (r.21). To je najveće među njegovim djelima. Odakle Isusu pravo na to, napose kad se to može kontrolirati? Sila Božja (r. 17) nuka ga na to da oprašta grijehe tako i da liječi. Manje, ali vidljivo čudo, tj. liječenje, mora potvrditi veće čudo! Za uzetog je prvo čudo – oproštenje – odlučujuće, dakako drukčije nego za pismoznance i farizeje! On prima oproštenje bez prigovora, time se priznaje grešnikom i vjerujući doživljava Božju moć koja ozdravlja!

DOŠAŠĆE: 2. TJEDAN Utorak

Iz 40,1-11

Na početku «Utješne knjige» (Iz 40-55) stoji poziv upravljen prorocima da tješe narod u babilonskom sužanjstvu. Bog smatra da je krivica ispaštana; on hoće narod vratiti u njegovu domovinu (r. 1-5). Tada Izaija («drugom Izaiji») dođe poseban nalog (r. 6-8). Narodu koji neće da vjeruje u poruku o oslobođenju, treba reći da ljudi i narodi prolaze, a Božja Riječ ima trajnost i moć da upravlja ljudskom poviješću. Zatim slijedi velika radosna vijest (r. 9-11): Bog sam dolazi kao dobar pastir da «ponese» narod natrag u domovinu. Ivan Krstitelj prihvatio je Izaijino proročanstvo i primijenio ga na Isusa, Spasitelja, koji ima doći!

EVANĐELJE: Mt 18,12-14

Kod evanđeliste Luke (15,3-7) stoji prispodoba o izgubljenoj ovci, pokraj one o izgubljenoj drahmi i izgubljenom sinu. Sve tri pokazuju milosrdnu ljubav prema izgubljenom čovjeku. Također kod Mt 18 veli se da se Bog raduje kad nađe izgubljenu ovcu. Ali zajednici je rečeno: postupak Božje treba da je uzor. Zajednica je dužna da se brine sa svom ljubavlju za izgubljenu ovcu, tim više što zajednica sama svoj poziv i postojanje zahvaljuje jedino milosrdnoj ljubavi Božjoj!

DOŠAŠĆE: 2. TJEDAN Srijeda

Iz 40,25-31

Prva dva retka (25-26) današnjeg čitanja čine svršetak pjesme o veličini Božjoj. Za njega «veliko» nije veliko i «malo» nije malo. To je rečeno izraelskom narodu da ne bi izgubio srčanost i nadu. Bog nije zaboravio svoje narod; vrijeme sužanjstva ide kraju. Što se više dižu neprijateljske sile, to je potrebnije znati da je Bog moćan i da se brine za siromahe i slabe.

EVANĐELJE: Mt 11,28-30

Uz izjave o uzvišenosti Isusa stopje u Matejevu Evanđelju naglašene i izjave o njegovu poniženju. Mi imamo za to izraz «poniznost», ponizan ( u predloženom prijevodu stoji «krotak i ponizan») Njegov jaram, tj. njegov Zakon, sladak je i njegovo breme lako: u usporedbi sa zahtjevima farizejskog tumačenja Zakona. No, Isusovo tumačenje Zakona (govor na Gori) nije donijelo olakšanje, nego postroženje. Kako onda može njegovo breme biti lako? Lako je zato, što se on, Gospodin, sam sagnuo pod taj jaram i stupa u red grešnika, ide na križ i zauzima se za grešnike. Poziv u r. 28. (dođite k meni…), to znači isto što i u r. 29 (uzmite jaram moj na sebe…) to znači nasljedovati i biti njegov učenik. I obećanja r. 28.i 29. imaju također isti smisao!

DOŠAŠĆE: 2. TJEDAN Četvrtak

Iz 41,13-20

Prorok babilonskog sužanjstva ima zadaću da novom spasonosnom porukom navijesti slomljenom narodu obrat njegove sudbine. Poziv: «Ne boj se!» (r 13 i 14) odgovor je Božji na tužaljku naroda. Nakon šutnje u dugim godinama progonstva Jahve počinje odgovarati. Vrijeme straha i očaja je prošlo: Bog je tu i on pomaže. Reci 14 i 16 proširuju spasonosnu izjavu (r. 13) i označuju cilj Božjeg djelovanja (16b): narod će «kliktati i dičiti se Svecem Izraelovim». Raci 17-20 su daljnja spasonosna riječ, različita od prethodne: navještaj pomoći u velikoj suši. Cilj zahvata Božjeg ovdje jest: da ljudi vide i priznaju da je Bog onaj koji spašava!

EVANĐELJE: Mt 11,11-15

Nakon upita Isusovih učenika (r.2-6) Isus poučava narod o poslanju Ivana Krstitelja i o njegovoj ulozi u povijesti spasenja (r 7-19). Ivan je bio «više nego prorok» (r.9): preteča Mesijin, sve do Isusa najveći od svih ljudi. U r. 11b nije stavljena u pitanje osobna veličina Ivanova, ali s Isusom je počeo novi vijek, vrijeme Božjeg gospodstva (11,5-6), koje sve prijašnje stavlja u sjenu. Ivan stoji na pragu novoga spasonosnog vremena (usp. Lk 16,16). Počevši od njegova nastupa, događa se – što se tiče Božjega gospodstva –nešto novo: ima ljudi koji su takvo zahvaćeni Duhom Božjim da za Božje gospodstvo polažu svu svoju snagu, dapače, svoj život. To je možda smisao teško shvatljivog 12. retka, ali on može također značiti, da je od tada jasnije nego prije, da ima ljudi koji se silom suprostavljaju Božjem gospodstvu.

DOŠAŠĆE: 2. TJEDAN Petak

Iz 48,17-19

Prorok je najavio oslobođenje iz Babilona, ali se čini da je s tom obavijesti naišao na skeptično odbijanje. U gl. 48. obraća se velikom gorljivošću narodu koji isto tako nije slušao proroke prijašnjeg vremena i radi toga upao u katastrofu. Taj narod, koji se zaklinje imenom Jahve i priznaje Boga Izraelova (48,1), trebao je bar iz vlastita iskustva naučiti da vjeruje Riječi Božjoj i da ide putem kojim ga on vodi(17).

EVANĐELJE: Mt 11,16-19

Bog ne može ljudima činiti po volji. To je rečeno najprije u slici mrzovoljne djece (16-17), zatim ukazanjem na iskustvo koje je doživio Ivan i nakon njega Isus (18-19). Obojica su bili od «toga pokoljenja», tj. od Izraela, odbijeni (usp. Mt 12,39), no plan spasenja Božjega provodi se vlastitom snagom. Mudrost Božja, koja je progovorila po Ivanu i po Isusu, potvrđuje se djelima (19b)¸k 7,35 «po njihovoj djeci»). Ima ljudi koji se odriču vlastitog prava i Bogu ga daju (Mt 3,4; 9,10-11).

DOŠAŠĆE: 2. TJEDAN Subota

Sir 48,1-4 i 9-11

Poglavlja 44-50 Sirahove knjige nose naslov «Pohvale očevima», i slave velike ličnosti stare povijesti počevši od Henoha i Noe. U gl. 48. slavi se Ilija, prorok kao vratar, koji je u Izraelu uspostavio Jahvinu vjeru i savez sa živim Bogom. Gotovo neprijatna snaga njegove ličnosti uznemirivala je kasnije svijet sve do vremena Isusova. Budući da Ilija nije umro kao drugi ljudi, očekivalo se u kasnijem židovstvu (usp. Mal 3,23-24 i Mt 17,10) da će on na svršetku svijeta ponovno doći, da «opet uspostavi plemena Jakovljeva» (r.10). Isus je to vjerovanje samo djelomično potvrdio. Ivan Krstitelj nije bio Ilija, ali mu je u načinu svoga nastupa bio sličan.

EVNĐELJE: Mt 17,10-13

U židovstvu se za vrijeme Isusovo očekivalo da će Ilija doći kao Mesijin preteča. No, kad je Isus prigodom silaženja s brda preobraženja govorio o uskrsnuću mrtvih, dakle, o događaju mesijanskog vremena, vodio se razgovor o dolasku Ilijinu. Isus je odgovorio: Ilija je već došao – u osobi Ivana Krstitelja. Sudbina Ivana Krstitelja pokazuje, koja će sudbina zadesiti Sina Čovječjega. On će biti preda u ruke ljudima (17,22).

NB. Ponedjeljak: 3. TJEDAN

Ako taj dan pada na 17.ili 18. XII onda se uzima Čitanje i Evanđelje od toga dana. To vrijedi i za ostale dane do petka, uključivo!

DOŠAŠĆE: 3. TJEDAN Ponedjeljak

Br 24,2-7 i 15-17a

Moabski kralj smatrao se ugroženim od Izraelaca koji su sve bliže nadirali i pozvao je u pomoć proroka Bileama. Taj je vjerojatno bio Aramejac. Njegova se riječ smatrala nepogrešivom i moćnom. Premda nije bio Izraelac vjerovao je u Jahvu Boga Izraelaca. Pod utjecajem Jahve blagoslivljao je Izraelce umjesto da ih proklinje, kako mu je Moapski kralj bio zapovjedio. Naše čitanje sadrži dvije od njegovih blagoslovnih izreka za Izraela: 5. 5. i 15. U ekstatičnom zanosu Bileam  čuje riječi Božje i gleda u budućnost naroda. On vidi Izraela blagoslovljena obiljem i nadmoćno nad svojim neprijateljskim susjedima, jer Bog stoji na njegovoj strani. Reci 15-17 gledaju u daleku budućnost. Po «zvijezdom iz Jakova» i pod «žezlom iz Izraela» misli se na neku tajnu vladalačku ličnost koja će spasiti Izraela. Te su se riječi već rano tumačile mesijanski!.

EVANĐELJE: Mt 21,23-27

«Tko ti dade tu vlast?» , to se pitanje odnosi na prethodno čišćenje hrama (usp. Iv 2,18) i na Isusovo djelovanje uopće. Zastupnici hrama smatraju Isusov postupak napadanjem i sudom (usp. R. 13). U tom se ne varaju. Isus ne daje odgovor na pitanje o svojoj vlasti. Odgovor će se dati samo onom tko ga hoće saslušati i prihvatiti. Tko stoji po strani taj ne može ocijeniti i prosuditi Isusov nastup. Da su ti, koji pitaju, prihvatili poruku Ivana Krstitelja, onda bi znali tko je Isus i po čijoj vlasti on to čini. Tko neće da vjeruje, tom ne koriste nikakvi dokazi!

DOŠAŠĆE: 3. TJEDAN Utorak

Sof 3,1-2; 9-13

Sofonija je živio u vrijeme između propasti sjevernog Izraelskog kraljevstva (pad Samarije 722 pr. Kr.) i katastrofe južnog kraljevstva, pad Jeruzalema 586. pr. Kr. On je bio u proročkoj predaji Amosa i Izaije. On gleda kako Jeruzalem ugrožen od unutarnjih neprilika barem toliko koliko od vanjskih neprijatelja. Siromašni je narod bio bez zapreke izrabljivan od vodećeg sloja ljudi. To je tužba u prvom dijelu našega čitanja (1-2). Židovi se kao da nema Boga, ne  boji ga se i nema se u njega povjerenja. Zato će Jahve doći da sudi (r.8). Ali, cilj toga suda nije propast, nego pročišćenje naroda (9-10) i obnova Izraela (11-13). Preživjeli ostatak bit će siromašan i baš po tome će biti sposoban da učini novi i pravi početak s Bogom i s ljudima.

EVANĐELJE: Mt 21,28-32

U prispodobi o dva sina radi se o kraljevstvu Božjem i o «putu Pravednosti». U kraljevstvo Božje dolazi, ne onaj «koji kaže – da –«, nego onaj koji taj «da» vrši. Ivan Krstitelj je došao k Izraelu «putem pravednosti», tj. ispunjavanjem volje Božje. «Pobožni» nisu smatrali potrebnim da ga slušaju, a carinici i bludnice su se obratili i oni će izdržati na konačnom sudu. Usporedba je dakle rečena onima koji nisu bili spremni da posumnjaju u svoju vlastitu pravednost. 

DOŠAŠĆE: 3. TJEDAN Srijeda

Iz 45,5a; 7-8; 18; 217b-25

Naše čitanje izabire iz Iz gl. 45. himanske izreke o Bogu: Bog, koji uzima u svoju službu perzijskog kralja Kira da oslobodi Izraela iz babilonskog ropstva, jest Stvoritelj svijeta. On je stvorio zemlju za obitavanje, on se brine, za pravo i pravednost. On djeluje a i govori da bi ljudi njegovo djelovanje u povijesti razumjeli i odatle stvorili zaključke: da se Bogu obrate i da se po njemu dadu spasiti.

EVANĐELJE: Lk 7,19-23

Pitanje Ivana Krstitelja i odgovor Isusov Luka izvješćuje istim riječima kao i Matej (Mt 11,2-11). Isus tumači da su se obećanja ispunila i da je nastupilo mesijansko vrijeme. Odlučujuća stvarnost toga konačnog vremena je sam Isusova osoba. On ne nastupa kako su Mesiju sebi zamišljali njegovi suvremenici, pa i sam preteča, no ipak on kreira sudbinu Izraela i naroda.

DOŠAŠĆE: 3. TJEDAN Četvrtak

Iz 54,1-10

Pozadina ovog obećanja je babilonsko sužanjstvo. Izrael je bio odbačen od svog Boga kao nevjerna žena od svog muža. No, srdžba Božja traje samo za «trenutak», a njegova je milosrdna ljubav vječna (7-8) Bog s natrag pozvanom suprugom sklapa savez, koji se uspoređuje (9-10) s Noinim savezom (Post 9,17) i u 55,3-5 sa svezom Davidovim 2 Sam 23,5) U sadašnjoj povezanosti sa Izaijinom knjigom prije toga obećanja umetnuta je pjesma o patničkom Božjem sluzi (Iz 53). To pokazuje kako su proroci – u nasljedovanju Izaije – razumjeli navještenje Spasitelja. Ispunjenje još izostaje; najprije mora sluga Božji proći svoj put patnje i za grijehe svijeta dati zadovoljštinu.

EVANĐELJE: Lk 7,24-30

Ivanovi su učenici otišli (usp. Jučerašnje Evanđelje). Sada Isus poučava narod o Ivanu. Ivan je prorok i on nadmašuje sve druge proroke. On pokazuje na Mesiju, ne samo iz daljine: on pokazuje prstom onoga koji dolazi. Ovdje je istaknuta veličina Ivanova i ujedno njegov položaj u služenju. Dva posljednja retka (29-30) donosi samo sveti Luka, ali tome odgovara kod Mt 21,32; Isus se odlučno stavlja na stranu Ivana Krstitelja i podiže tužbu protiv vođa naroda koji su ga odbili.

DOIŠAŠĆE: 3. TJEDAN Petak

Iz 56,1-3/a; 6-8

/ NB. Ako taj dan pada na 17. ili 18. XII. Onda se uzima Čitanje i Evanđelje od toga dana/

Nakon povratka iz babilonsko sužanjstva (537) situacija je bila beznadna, društveni i vjerski odnosi žalosni! (Iz 56,9-12; 58,1-5). Narodu se ponovno govori: «Uskoro će doći spas!» (1), Bog je pravedan, on pomaže onima kojislijede njegove upute, koji su pravedni preme bližnjemu i poštuju subotu. U drugom dijelu proširuje pogled (kod Izaije r. 3-8 spadaju zajedno): u budućnosti će hram kao kuća molitve biti otvoren svim narodima. Više ne odlučuje porijeklo Abrahamovo; iz svih naroda Bog poziva svoj novi narod!

EVANĐELJE: Iv 5, 33-36

U govorima i djelima Isusovim djeluje sam Bog. «Dolazi čas i sada je tu». (5,25). Ali kako može Isus taj strahoviti zahtjev dokazati? Po Židovskom zakonu mora jedna izjava pred dvojicom svjedoka ,biti potvrđena. Isus, dakle, navodi trojicu svjedoka: Ivana Krstitelja (33-36a), Oca nebeskoga (36b-38) i Pismo (39-40). Ivan je rekao istinu, makar ne potpunu veliku istinu o božanskom podrijeklu Isusovu. Ivan je bio svjetiljka, a Isus je svjetlo (Iv 1,8-9). Prvi svjedok je sam Otac. On «daje» svome Sinu svoje vlastite riječi (17,8), svoju božansku moć (5,36; 17,4). On će mu također «dati» i kalež trpljenja da pije (18,11). To naravno nisu dokazi. Samo onaj koji je od istine, čuje istinu u takvim izjavama.

DŠAŠĆE: 3. TJEDAN 17. XII

Post 49,2, 8-10

Od blagoslova što ga je umirući Jakov izgovorio nad svojim sinovima, tj. nad Izraelskim plemenima, današnje čitanje sadrži blagoslov nad Judom. Taj je blagoslov ujedno proročanstvo. Pleme Judino i Josipovo čini se kao da imaju prednost. Pleme Judino bit će jako u borbi protiv neprijatelja, a poradi toga bit će cijenjeno od ostalih plemena. Juda će zadržati vladalačku palicu tj. kraljevstvo, i više ga neće izgubiti «dok ne dođe onaj komu pripada». Tu se ne može misliti na Davida, jer on stoji na početku  a ne na cilju toga kraljevstva. Prikriveno se ukazuje na jednoga kasnijega kralja iz kuće Davidove, čije će se kraljevstvo protezati i na druge narode i čije će vladanje donijeti mir i rajsko obilje. – To se mjesto već zarana tumačilo mesijanski (usp. Evanđelja).

EVANĐELJE: Mt 1,1-17

Porodično stablo na početku Matejevog evanđelja ne želi biti doprinos za istraživanje predaja, nego teološka izreka o Isusu i smisao izraelske povijesti. Isus je Krist, Mesija i njegova je povijest ono bitno što se kroz sva koljena provlači. On je onaj obećani i kdo Davida i kod Abrahama. U njemu je povijest Izraela postigla svoj cilj, i daljnji put Izraela će se o Njemu odlučiti.

DOŠAŠĆE: 18. XII.

Jer 23,5-8

Čitanje ima dva dijela. Redci 5-6 navješćuju novoga kralja na Davidovu prijestolju, Kralja, koji će uistinu vladari, drugačije nego slabi Sidkija za čijega vladanja je to proročanstvo vjerojatno bilo izrečeno. Sidkija (znači: «Jahve pravda moja»), bio je posljednji kralj Judeje. Što je kod njega bilo samo ime, kod očekivanog Vladara to će biti istina: «Jahve je pravda naša» (r. 6). Pravda ovdje znači isto što i spas, pravo, sigurnost. – Reci 7-8 su kasnije umetnuti kao spasonosno proročanstvo (gotovo doslovno je isto kao u 16,14-15). Povratak iz babilonskog sužanjstva bit će za Izrael novi početak, prema kojemu će izlazak iz Egipta izblijediti. Povijesna činjenica o povratku iz sužanjstva  bila je svakako mnogo skromnija. Ako to proročanstvo uzmemo ozbiljno, moramo reći da je  njezino ispunjenje počelo istom stvaranjem novog Izraela iz svih naroda.

EVANĐELJE: Mt 1,18-24

«Bog s nama» stoji na početku i na svršetku Matejeva Evanđelja. To je središnja tvrdnja današnjeg Evanđelja. Evanđelist citira Izaijino proročanstvo (7,14), da otajstvo utjelovljenja označi kao stvaralački spasonosni zahvat Božji. Josip je bio «pravedan», to u biblijskom jeziku znači također: dobrostiv. Zato je on htio Mariju, čiju tajnu nije razumio, u miru otpustiti. Ali sada on biva upućen u tajnu i biva pomoćnik Božjega djela. Protivno Ahazu (Iz 7,12) Josip preuzima «znak» i nalog Božji i bude zakonski otac Isusov, i kao takav nadjeva mu ime Isus, što znači: Jahve spašava.

DOŠAŠĆE: 19. XII

Suci  13,2-7; 24-25a

Navještenje Isusova rođenja po anđelu je primjer kako se u SZ i u NZ javlja rođenje znamenitih ljudi (usp. Post 18,9-15 IZAK: Lk 1,5-25 IVAN KRSTITELJ; Mt 1,18-25 ISUS). Uvijek se radi o rođenju djeteta, koje se uopće nije moglo očekivati, i koje se samo po posebnom Božjem zahvatu može objasniti. U slabosti ljudskoj pokazuje se Božja snaga. Samson je u tom stradao, što je snagu, koja mu je bila darovana da izvrši posebni zadatak, zlorabio na svoju vlastitu slavu i korist!

EVANĐELJE Lk 1,5-25

U oba prva poglavlja Luka pripovijeda o rođenju Ivana Krstitelja i o rođenju Isusovu. U načinu prikazivanja približava se starozavjetnom modelu; i ondje izvješćuje o navještenju izvanrednih rođenja. U svijetlu Malahije (3,23-24), Ivan se pojavljuje kao glasnik i prorok koji pripravlja putove Gospodinu, koji dolazi! Njegovo ime, koje je sam Bog odredio, znači «Bog je milostiv»!

DOŠAŠĆE: 20. XII

Iz 7,10-14

Postojanje kraljevske kuće Davidove, a time i sama obećanja Božja, bila su u opasnosti kad je prorok Izaija god. 735. bio poslan kralju Ahazu. Po Božjem naređenju nudi on kralju «znak» spasenja. Kralj ne vjeruje ni Bogu ni proroku; on hoće da vodi svoju vlastitu politiku. Ali Bog daje kući Davidovoj jedan znak, makar kralj to neće da ima niti da vidi. Pojavit će se jedan sin Davidov, u kome je simboličko ime «s nama Bog» (Immanu-El) biti potpuna istina. Pretpostavka za to jest da kraljevska kuća i dalje postoji, dakle, da će se kralju roditi jedan sin i baštinik. Sin «mlade žene» ukazuje na Sina Djevice, kojega se rođenje navješćuje (Lk 1,31).

EVANĐELJE: Lk 1,26-38

Anđeo je pozdravio Mariju kao ženu koju Bog više ljubi i daruje milošću nego sve druge. Ona stoji u redu velikih izabranika (Abraham, David) i sve ih nadvisuje. Ona je novi Sion, pravi Jeruzalem, kojemu pripada posebna ljubav i prisutnost Božja. Što je o Isusu rečeno (31-33), daleko nadmašuje ono što je rečeno o Ivanu. Njegovi naslovi i njegovo ime označuju ga kao obećanog Mesiju na kraju vremena, koji će uspostaviti jedinstvo između Judeje i Izraela i vladati nad svim narodima dovijeka. On će biti rođen od Djevice: čovjek je ali ipak pripada Božjem svijetu (35). Drukčije nego Zaharija (Lk 1,18) odgovara Marija na anđelovu poruku, jednostavnim ali velikim riječima: «Neka mi bude po riječi tvojoj!»

DOŠAŠĆE: 21. XII

Sef 3,14-17

Pošto je sud nad Jeruzalemom postigao svoj cilj i poveo narod na obraćenje, ohrabruje se ostatak Izraela. Naše čitanje sadrži u prvom dijelu poziv na veselje (14-15), u drugom dijelu utješnu riječ. Uzrok za oboje jest: Jahve je u tvojoj sredini (usp. Iz 12,6) on se više ne srdi, on te ljubi, on te štiti: on je tvoj kralj i tvoj Bog! Novozavjetno «Gospodin je blizu» (Fil 4,5) sadržano je već u Božjem imenu SZ: «Jahve, istinski, prisutni, spasavajući Bog»!

EVANĐELJE: Lk 1,10-45

Pošto je Marija izgovorila svoj veliki «fijat», požurila je potražiti Elizabetu, da joj posluži. Obadvije ove žene blagoslovljene su i Na poseban način stavljene u Božji plan. – Preteča osjeća blizinu svoga Gospodina i počinje već u majčinu krilu – napunjen Duhom Svetim – (Lk 1,15) pokazivati na većega, koji poslije njega dolazi. Njegova majka Elizabeta shvaća taj znak te s veseljem i strahopočitanjem pozdravlja svoju mlađu rođakinju. Vjerujući posvjedočuje Marijinu tajnu i potvrđuje njezinu vjeru.

DOŠAŠĆE: 22. XII.

1 Sam 1,24-28

Mali Samuel, o kojemu je ovdje riječ, trebao je za cijelog života «suditi» Izraelu, tj. narodu naviještati volju Božju i savjetovati ga u mudrosti i vjernosti. Važnost toga posljednjega izraelskoga suca pokazala se već po činjenici što se propovijeda povijest njegova djetinjstva. Samuela je njegova majka Ana izmolila i odmah ga obećala Gospodinu. Još kao malo dijete bio je posvećen za službu u svetištu Šilo. Za Boga ne postoji ni mlado ni staro. Na hvalospjev Ane (1 Sam 2) podsjeća nas mjestimice «Magnifikat», koji je pjevala Marija kad je posjetila svoju tetku Elizabetu.

EVANĐELJE: Lk 1,46-56

Marijin hvalospjev «Magnifikat» je odgovor na ono što je Bog njoj učinio, i što joj je pozdravom tetke Elizabete ponovno došlo u svijest. S tom zahvalnom pjesmom spajaju se hvalospjevi svih vjernika u Izraelu i svih budućih pokoljenja. Niskost i uzvišenost, ponizna vjera i uzvišen osjećaj odabranja, odzvanja zajedno u životu i u pjesmi Marijinoj. Pjesma slavi veličinu Božju, njegovu moć i milosrđe i njegovu vječnu vjernost!

DOŠAŠĆE: 23. XII.

Mal 3,1-4; 4,23-24

Nakon povratka iz babilonskog sužanjstva narod više nije stekao političku samostalnost. Središte i jedino uporište povratnicima je novosagrađeni hram. Nikada nije bilo jače povezanosti između bogoštovlja i života. No, za vrijeme Malahije, oboje se jednako vrlo pogoršalo. Prorok poziva svećenstvo, narod na obraćenje i obnovu. Bog se ne da ismjehivati! Doći će «Jahvin dan»; sud će poćeti u hramu. Ali Bog će prije poslati jednoga glasnika koji treba da nastupi protiv sveopćeg rasula vjerskog i socijalnog života, i da pripravi narod na taj dan. Pripojeni redci 23-24 govore da će to biti novi Ilija! Novi Zavjet gleda ostvarenje toga navještaja u Ivanu Krstitelju (Mt 17,9-13). Time je ujedno rečeno da je Isus Gospodin kome Ivan pripravlja put.

EVANĐELJE: Lk 1,57-66

Opisivanje rođenja i obrezanja Preteče dosiže svoj vrhunac u davanju imena (usp. Lk 1,13). «Bog je milostiv» znači to ime, ili točnije: «Bog se pokazao milosrdnim.» Roditelji i rođaci Ivanovi smatraju njegovo rođenje darom milošću Božjom. Oni još ne znaju što Bog namjerava s tim djetetom ali naslućuju da dolazi nešto veliko ! – Divljenje i radost napunja ljude koji u malom ljudskom doživljaju sigurnost Božje prisutnosti.

DOŠAŠĆE

2 Sam 7,1-15; 8b-12; 14a-16

Kralj David hoće graditi kuću za kovčeg zavjetni, hram. Bog mu to po proroku Natanu brani. Bog ne treba hram od kamena i ne želi da ga se časti samo na jednom mjestu. Važniji je trajan opstanak kuće Davidove, nego gradnja hrama. David dobiva obećanje da će mu Bog sagraditi «kuću» tj. njegovu kraljevstvu dati vječno trajanje. To se obećanje najprije odnosi na Salamona, sina i nasljednika Davidova, ali se već rano tumači u mesijanskom smislu. Kad se ispuni vrijeme, rodit će se od Marije, Davidove kćeri, pravi baštinik prijestolja.

EVANĐELJE: Lk 1,67-79

Zaharijina Pohvalnica sačinjava završetak povijesti rođenja Ivanova. Već u 24. retku se kaže: «Nijema usta Zaharijina su se otvorila». Njegova pjesma se označuje kao Duhom ispunjena i proročka riječ (r.67). Prvi dio pjesme (r. 68-75) je zahvala i pohvala vjernom i milosrdnom Bogu, on će ga opet izbaviti. Cilj ovoga izbavljenja je da bi mu narod mogao služiti «u svetosti i pravednosti» u potpunoj vjernosti; « u Duhu i istini» će Isus reći (Iv 4,23). Drugi dio (r. 76-79) se upravlja na dijete koje je određeno da pripravi putove Gospodinu. A samo izbavljenje, mir (r. 79) doći će po samoj Božjoj milosti, po pojavi svjetlosti, čiji svjedok treba biti Ivan. 

BOŽIĆNO VRIJEME

BOŽIĆNO VRIJEME 29. XII.

1 Iv 21.3-11

Jezik prve Ivanove poslanice čini se jednostavan. Neki se pojmovi, koje poznajemo iz Ivanova Evanđelja, neprestano ponavljaju, npr.: svjetlo i tama, život i smrt, ljubav i mržnja. No, smisao se ne razvija logično dalje, nego kruži neprestano (gledajući i misleći) oko svog predmeta. Taj način mišljenja i govora je nama neobičan, ali moramo pokušati približiti se ako hoćemo prvu Ivanovu poslanicu s radošću i korišću čitati.

Današnje čitanje ima dva dijela: r. 3-6 i 7-11. – Sve ovisi o tom da li spoznajemo Boga i njegova Sina Isusa Krista. No, što znači «spoznati»? U smislu Biblije znači: otvoriti se Božjoj stvarnosti dati se odrediti i izmijeniti. To ima – ako se ozbiljno zbiva svoje učenike, prije svega  «obdržavanje zapovijedi». Tko je spoznao Boga, taj vrši njegovu volju. Glavna zapovijed je ljubav. To je stara zapovijed (r. 7), jer ima svoj temelj u samoj Božjoj biti, a ujedno je i «nova zapovijed» jer se dogodilo i događa se nešto novo: Riječ je postala tijelom, ljubav se objavila u žrtvi Kristovoj i njezina snaga djeluje dalje u životu njegovih učenika.

EVANĐELJE: Lk 2,22-35

Roditelji su Isusa donijeli u hram kao što to propisuje Zakon SZ. Isto tako Marija se pridržavala propisa koji su važili za svaku židovsku majku. Isus dolazi u hram ne samo da izvrši propis; on je Gospodar hrama» (Mt 3,1). Starac Simeona prepoznaje u Djetetu Spasitelje Izraela i pogana, dakle, Mesiju. Ali na hvalospjev se (r. 29-32) nadovezuje jedno tamno proročanstvo, kao što je već u SZ za «Božjeg slugu» prorečeno istodobno trpljenje i proslava. Dolaskom Isusovim počinje kriza. Na njemu će se odlučiti sudbina Izraela i svih naroda. – Marija saznaje da će ga – kao Majka Mesije – pratiti na putu patnje. Ona pohranjuje riječi Simeonove u svome srcu, kao što je  i riječi pastira pohranila (2,19). I ona treba vremena da shvati što se događa i da ocijeni težinu onoga što je čula.

BOŽIĆNO VRIJEME 30. XII.

1 Iv 2,12-17

U redcima 12-14 pisac se obraća u šest naslova (dva puta po tri) svojim čitaocima: djeci, očevima i mladim muževima. Nije baš sigurno da je time mislio na razne stupnjeve starosti. Što je rečeno, vrijedi za sve: za mlade i za stare. Postoje, međutim, stupnjevi zrelosti, stupnjevi spoznaje i savršenstva. «Djeca Božja» su svi koji po krštenju imaju zajedništvo s Bogom Ocem. «Očevi» su upoznali Krista «koji je od početka»: svjetlo njegovih objava, snagu njegove biti. «Mladi muževi» još stoje u borbi, ali već sada imaju dio u pobjedi Kristovoj. Istina, još je tu svijet i njegove požude (15-17). Tu se mora prokušati promišljenost onoga koji je primio Božju Riječ i Božju ljubav. O toj prokušanosti govori drugi dio poslanice (2,18- 3,24).

EVANĐELJE: Lk 2,36-40

Reci 36-38 čine završetak izvještaja o prikazanju Isusovu u hramu.  Slijedeći retci 39-40 opisuju ukratko skroviti život Isusov u Nazaretu. Svjedočanstvo Šimunovo potvrđuje proročica Ana. Ona spada u krug pobožnih siromaha koji očekuju oslobođenje Jeruzalema (r. 38). Po ustrajnom slušanju Božje Riječi i po molitvenom životu postala je ona vidjelicom i prepoznala je u Isusu očekivanog Mesiju. Isus živi u Nazaretu sa svojim roditeljima u siromaštvu. Svoj božansko veličanstvo je u tolikoj mjeri potisnuo, da sada sve što treba kao čovjek, prima kao svako ljudsko dijete: uči, govori, radi, moli.

BOŽIĆNO VRIJEME 31. XII.

1 Iv 2,18-21

«Posljednji je čas», ne zato, što je danas posljednji čas kalendarske godine! Kao godina, tako i povijest svijeta i čovječanstva ima početak i svršetak. Povijest ne prolazi u vječnim krugovima, nego ide k jednom cilju. Rano kršćanstvo je taj cilj, svršetak i usavršavanje svijeta, stavilo u isto vremensko ostvarenje s ponovnim dolaskom Kristovim i gledalo ga u neposrednoj blizini. Pogledom na vrijeme  bili su u zabludi, ali odlučna činjenica ipak ostaje: mi stojimo na svršetku vremena, mi smo pred krajem i postavljeni smo pred odluku. Već sada ostvaruje se odvajanje. Ivan naziva «Antikristom» svakoga koji niječe da je Isus Krist Mesija. Ali kršćani su primili od «Svetoga», tj. od samoga Krista pomazanje, tj. Duha i spoznaju istine (Iv 16,13). «Istina» je stvarnost Božja, koja ostvaruje spasenje i koja je postala vidljiva u Isusu.

EVANĐELJE: Iv 1,1-18

Isus je Riječ Božja, po Njemu se Bog može čuti i vidjeti. Po Njemu Otac vječno izgovara svoju bit: po njemu je Otac sve što postoji stvorio, i po njemu sve prožima. Ta «riječ je postala Tijelom» da bi među nama mogla prebivati. Bog je opet prihvatio čovječanstvo, što više u sebe ga je primio. Odlučno je za naš život da li mi Riječ Božju Krista, prihvaćamo ili ne. Svjetlo ili tama: trećeg izbora nema.

BOŽIĆNO VRIJEME 2. I.

1 Iv 2,22-28

«Laž» u jeziku 1 Iv. Poslanice nije samo neka neistina, ona je proti-istina, protu-stvarnost, koja dolazi iz tame. Lažac je ,prema Ivanu, đavao (8,44). Njemu pripada tko niječe da je Isus Sin Božji, Gospodin i Mesija. To nijekanje (22-23) je borba protiv objave, koja se ostvaruje po Isusu Kristu i borba protiv njegove zajednice. Drugim riječima tu se ne misli na ljude koji imaju vjerske poteškoće, nego na takve koji se bore protiv vjere; krive učitelje. Na vjernika upravljeno je uvjeravanje da se ispunja obećanje Sina: vječni život, trajna Zajednica. «Pomazanje «  znači Duh Sveti i spoznaja istine.

EVANĐELJE: Iv 1,19-28

Isus se dao upoznati svijetu po svjedocima i po čudesima. «Ivan je došao kao svjedok» (1,7). On je propovijedao krštenje. Ivan je, kao i Isus, imao posla s tri skupine ljudi: sa Židovima iz Jeruzalema (19), s narodom i s nekim učenicima. O svome vlastitom poslanju nije ih ostavio u neznanju: poslan je da ide pred onim koji ima doći, i da mu pripravi put. Ivan je htio sve dovesti do vjerovanja (1-7), ali već je počela drama, dijeljenje duhova: svećenici i leviti vraćaju se u Jeruzalem kao da nisu ništa vidjeli i ništa razumjeli.

BOŽIĆNO VRIJEME 3. I

1. Iv 2,29-3,6

Nitko, tko Krista ne upozna neće razumjeti što znači: «Mi smo djeca Božja». Tko čini pravdu, od Boga je rođen (29), zato je on sličan «pravedniku». Božja ljubav čini nas njegovom djecom, «novim stvorom», ali to je težak početak. Naše Božje sinovstvo i sličnost se Kristom usavršit će se kada budemo Boga «vidjeli kakav on jest». Naša svetost tek postaje svetost. – Zajedništvo s Kristom i grijeh isključuju se! Tko griješi surađuje na «bezakonju», a to je djelo antikrista. Bezazleni grijeh ne postoji!

EVANĐELJE: Iv 1,29-34

Tri važne izjave stoje jedna pored druge: Evo, Jaganjca Božjega, koji odnosi grijehe svijeta; Duh je na njega sišao i ostao na njemu: On je Sin Božji! Te tri izjave u Ivanovoj predodžbi o Mesiji spadaju nerazdvojivo zajedno. Sve tri ukazuju na proročki lik «Sluge Božjega» kod proroka Izaije. Izaija u gl. 53. govori o patničkom sluzi koji trpi za grijehe drugih, i kao Jaganjac zamuknu pred svojim izabranikom, na kojega je on stavio svoga Duha (Iz 42,1). Neki nutarnji glas govori Ivanu Krstitelju: «Tko je taj!». On spazi te spoznaje mi možemo samo onda nešto naslutiti, ako smo sami doživjeli nešto slično.

BOŽIĆNO VRIJEME 4. I.

1. Iv 3,7-10

Reci 7-8 idu zajedno s drugim djelom jučerašnjeg čitanja (r. 4-6). Grijeh jest drsko protivljenje Bogu, kao što se u ljudskoj povijesti prvi puta čulo u riječima «zmije» (Post 3,1-5). Na to se odnosi r. 8: «Đavao griješi od početka». Krivi učitelji protiv kojih se Ivan uvijek ponovno osvrće, omalovažavaju grijeh isto tako toga strastveno protestira kršćanska svijest. Čovjeku, kome ostaje Riječ Božja i Duh Božji (sjeme Oca r. 9.). gotovo je nemoguća pobuna protiv Boga, neposluh i grijeh i mržnja. Za kršćansku zajednicu pitanje je opstojnosti, da se grijeh, gdje se pojavi, nadvlada zajedničkim nastojanjem u vjeri i ljubavi.

EVANĐELJE: Iv 1,35-42

Ivan Krstitelj ispunja svoju zadaću. On pokazuje na Jaganjca Božjega: «To je onaj» (1.30). Dvojica Ivanovih učenika su čula tu riječ i pošla za Isusom. Jedan je bio Andrija, drugi vjerojatno Ivan, pisac Evanđelja. Nakon desetljeća on se sjeća toga popodnevnog sata. Povijest «pozivanja» ide dalje: braća i prijatelji, reknu jedan drugom (41-45). Tako se pozivi mogu i danas događati, kad se Božja iskra jednom zapali. Slijediti, tražiti, naći, vidjeti, ostati: tim izrazima voli evanđelist Ivan izražavati djelovanje, kojim ljudi odgovaraju na poziv Božji. Tko Isusa traži, nalazi ga, tko ga slijedi, ide s njim putem križa i proslave. – «Učitelju, gdje stanuješ?» - «Dođite i vidite» - time je sve rečeno, čitav put učenika – od početka do svršetka.

BOŽIĆNO VRIJEME 5. I.

1. Iv 3,11-21

«Bog je svjetlost» (1,5), on je čista ljubav. Iz te praobjave izlazi zahtjev, da i mi jedan drugoga ljubimo. Mržnja, neljubaznost, jest ubojstvo. To uči i propovijed na gori. Svijet živi – zapravo «umire» u mržnji, iz koje stvara uvijek nove oblike i mogućnosti. Ona ide dalje Kainovim putovima. Nasuprot pra-slici onoga koji mrzi, stoji pra-slika onoga koji ljubi, koji je za nas dao svoj život. Mi se, dakle moramo  međusobno ljubiti; (12-15) ne riječima, nego živim djelom (16-18). Po tome ćemo spoznati da smo od istine (19-21). Reci 19-21 se razno tumače. U svakom slučaju treba da daju srčanost i pouzdanje, i onomu koji se još ne osjeća doraslim za zahtjev ljubavi. I njega također obuhvaća i nosi veća ljubav Božja i spoznaja te ljubavi.

EVANĐELJE: Iv 1,45-51

Povijest poziva učenika se nastavlja. Najopširnije se izvješćuje o Natanijelu, učeniku čiji trag kao da se kasnije izgubio. Istom nakon uskrsnuća Isusova se on ponovno pojavljuje (Iv 21,2). Prva trojica evanđelista uopće ne spominju njegovo ime. Moglo bi biti da je to onaj isti, koji se kod Mateja  i Marka zove Bartolomej. Kod Mt i Mk je poziv drugačije opisan. Kod Ivana upada u oči kako kod predobivanja prvih učenika jaku ulogu igraju ljudski odnosi. Jedan nalazi drugoga i vodi k Isusu. Ali, ipak je jasno da privlačna sila i odlučujući poziv dolazi od samoga Isusa. Njegova osoba stvara povjerenje i vjeru. Odmah na početku priznata su mu velika mesijansko počasna imena. Jaganjac Božji, Mesija, Sin Božji, kralj Izraelov!

BOŽIĆNO VRIJEME: Ponedjeljak poslije BOGOJAVLJENJA

I. Iv 3,22 i 4,6

Vjera u Boga je vjera u Isusa Krista, i nema vjere koja nije ljubav. Zajedništvo s Bogom i zajedništvo s braćom! Po čemu spoznajemo da posjedujemo to zajedništvo? Na to daje r. 24. dva nejednaka odgovora: po tom da držimo njegove zapovijedi i po Duhu kojega nam je dao. Nakon uzvišenja Isusova Duh Božji stvara zajedništvo učenika i u njemu provodi «novo stvorenje»! Ima također i drugih duhova, protu-duhova, kao što ima i protu-kršćana. Po čemu se njih prepoznaje govore reci 4,1-6. Ima duhova, koji se na Boga prizivaju, a da ne posjeduju ni snagu Božju ni istinu Božju. Ivan ovdje misli na posve određene «duhove»: tko ne priznaje da je Isus došao u tijelu, da je postao pravi čovjek taj nije od Boga! Samo onaj koji utjelovljenje sa svim posljedicama ozbiljno uzima, ima Duha Božjega, dakle; kako danas tako i u ono vrijeme!

EVANĐELJE: Mt 4,12-17 i 23-25

Isus počinje svoje javno djelovanje u času kad Ivan odlazi s pozornice. O utamničenju Ivana izvješćuje Mt 14,3-12. I Isus će biti predan (20,18); to je sudbina proroka. To što Isus nastupa u Galileji, a ne u Judeji kako bi se očekivalo, obrazlaže se dvostruko: poradi stradanja Preteče i poradi proročanstva proroka Izaije ((,23 i 91). Djelovanje Isusovo obuhvaća r. 23.; On najavljuje kraljevstvo Božje i liječi bolesne (usp. 9,35).Tako na dvostruki način donosi «svjetlo» u «tamnu» zemlju. Riječ i čudesa zajedno, djelotvorni su znakovi spasenja koje je nadošlo.

BOŽIĆNO VRIJEME: Utorak poslije BOGOJAVLJENJA

o zapovijedi ljubavi bilo je već govora u 2,7-11 i u 3,11-18. Ovdje se govori o tom po treći puta. Ljubav ne počinje kod čovjeka; ona dolazi od Boga, potječe iz njegova najdubljeg bića. Bog je ljubav (7-10). Božja ljubav nije neka ideja, nego čin: Bog je poslao svog Sina. Sin je za naše grijehe umro. Nije sporedno da li zajednica to zna i priznaje. Er, od te ljubavi Božje zajednica živi, i od nje dolazi najjača obveza bratske ljubavi!

EVANĐELJE: Mk 6,34-44

Oba izvještaja o umnoženju kruha kod Mk 6,34-44 i 8,1-9 možda se izvorno odnose na jedan te isti događaj. U kršćanskim se poukama o tom više puta govorilo. Kod toga se svaki puta naglasak stavio na jedno ili drugo značenje čuda. U 8,21 Isus izričito upućuje učenike na dublji smisao toga čuda. U prvom izvještaju (današnje Ev.) predoćuje se Isus kao pastir koji sažaljuva narod i najprije ga hrani Riječju nauke a zatim kruhom. On daje da narod posjeda po «zelenoj travi», kao dobar Pastir u ps. 23,2. Narod se okuplja u skupove po 100 i po 50. Time se podsječa na pustinjsku povorku Izraela (Izl 18,13-27). Učenicima je naloženo dijeljenje slično kao što je u Iz 18, Mojsije prenio dio posla na suce. Isus je novi Mojsije, koji novi narod vodi i zbrinjava. On ga dijeli u zajednice, u kojima predstojnici Riječju i sakramentom dijele kruh života.

BOŽIĆNO VRIJEME: Srijeda nakon BOGOJAVLJENJA

1. Iv 4,11-18

O razlikovanju duhova govorio je Ivan u 4,1-6. Odlučujući znak jest: da li se priznaje ispravno utjelovljenje Sina Božjega (4,2). Današnje čitanje je nadopuna; da li se međusobno ljubimo (12). Oba raspoznajna znaka su u biti jedna znak, jer iz spoznaje ljubavi, koju nam je Bog iskazao kad je svoga Sina poslao na ovaj svijet, izlazi bratska ljubav kao nužni zaključak (11-16). To nije nikakva psihološka izjava, nego spasiteljsko-povijesna; sud je iza nas, budućnost je već počela. Premda smo mi još na ovom svijetu slični smo onomu koji je ljubavi usavršen i proslavljen – Kristu. To je um tolikoj mjeri istina koliko mi ostajemo u Bogu i Bog u nama!

EVANĐELJE: Mk 6,45-52

Čudesa Isusova imaju istu svrhu kao i njegove riječi: ljudima reći, da je s njegovim nastupom došlo Kraljevstvo Božje. Nakon umnoženja kruha Evanđelje izvješćuje o Isusovu hodanju po jezeru. Isus je gospodar i spasitelj – i elemenata. To treba da učenici shvate. Oni, istina, vide, ali ništa ne shvaćaju. Oni Isusa smatraju utvarom, slično kao kod ukazivanja nakon Uskrsnuća. U Markovu Evanđelju je napose istaknuto da su učenici nesposobni shvatiti Isusa, tako nesposobni kao i ono mnoštvo naroda. Istom nakon ispovijesti Petrove kod Cezareje (Mk 8,28), počinju oni shvaćati misterij Isusov To se čini gotovo nevjerojatnim: ta zašto su onda čitavo vrijeme hodali s Isusom. Čini se da evanđelist ne postavlja to pitanje. Za njega je važno pokazati opasnost nevjere protiv koje najuži krug Isusovih učenika nije siguran. Ta slaba vjera ne liječi se ukazanjem Isusovim (još manje drugim ukazanjima), nego njegovom riječju.

BOŽIĆNO VRIJEME: Četvrtak poslije BOGOJAVLJENJA

1. Iv 4,10 i 5,4

Reci 19-21 načinju još jednom već prije rečeno. Smisao i čin, ljubavi, za koju smo mi sposobni, dolazi od Boga, koji je svojom ljubavlju učinio početak i nama dao snagu za ljuba. Naša ljubav, ako je «djelo i istina» (3,19), mora početi iz blizine, kod brata koga vidimo, Jedna, čisto «duhovna ljubav Božja», mogla bi biti veličanstvena samo-prijevara. No, kod toga se ne radi o nekoj plitkoj ljudskosti. Reci 5,1-14 pokazuju nedjeljivo jedinstvo između vjere i ljubavi. U 4,7 bilo je rečeno, da svaki koji ljubi, potječe od Boga, od Boga je rođen. To isto sada tvrdi za onoga koji vjeruju u Isusa kao Mesiju (5,1). Samo onaj koji ljubi može u Isusa vjerovati.

EVANĐELJE: Lk 4,14-22/a

Javno djelovanje Isusovo počinje – prema prikazu Lukina Evanđelja – kod bogoslužja u sinagogi. Ondje se u subotu najprije pročita jedan odlomak iz «Zakona» (pet knjiga Mojsijevih), zatim jedan proročki tekst. Svaki Židov, kad je napunio 30 godina, imao je pravo obaviti drugo čitanje i protumačiti ga. Od tumačenja koje je Isus dao proročkom tekstu, Luka navodi ukratko samo bitno «Danas se ispunilo ovo Pismo». Ovo «danas» je bitno za svako dublje razumijevanje sv. Pisma. Uvijek je  - danas i ovdje – upravljena na nas Božja Riječ i Božja volja. U proročkom čitanju, koje je Isus one subote objavio, dvije su stvari važne: Duh Gospodnji i blago-vijest siromasima. Od početka do svršetka Lukina Ev. Uvijek se ponovo ukazuje na Duha Svetoga, koji je u životu Isusovu odlučujuće snaga, kao što će kasnije biti u životu Crkve. Lukino Ev. Jače nego druga Ev., naglašava da Radosna vijest pripada siromasima koji u svijetu i pred Bogom ništa nemaju i ništa ne znače!

BOŽIĆNO VRIJEME: Petak poslije Bogojavljenja

1 Iv 5,5-13 

Troje: ljubav, vjera u Krista i pobjeda svijeta, odgovara drugom trostrukom: duh, voda i krv. Krist je izvojevao pobjedu nad svijetom, i ako mi u njega vjerujemo, imamo dio u toj pobjedi. Tko ne vjeruje da je Sin Božji koji je na križu umro, tomu preostaju samo općenite istine: on ne ispunja zapovijedi i ne pobjeđuje svijet. Sin je «došao» po vodi i krvi. Kod krštenja u Jordanu bio je od Boga potvrđen; krvlju, koju je prolio za naše grijehe, pobijedio je i otkupio svijet. A Duh je istina. On svjedoči za istinu (6) u zajednici i vjernicima: u Kristu se sam Bog darovao svijetu.

EVANĐELJE: Lk 5,12-26

Isus donosi ono što znači njegovo ime. Otkupljenje i spas. Spasenje donosi, po svojoj riječi i po djelu. Ljudi grnu k njemu, ne samo zato da čuju njegovu Riječ (15). Ozdravljenja Isusova su vidljivi znakovi za ono što on zapravo hoće: pobjeđivanje zla u svim njegovim oblicima i obnovu svega stvorenja.

BOŽIĆNO  VRIJEME: Subota poslije BOGOJAVLJENJA

1 Iv 5,14-21

Na kraju poslanice posljednje su misli još jednom naglašene i djelomično popunjene. Tko vjeruje da je Isus Sin Božji, ima zajedništvo s Bogom i ima apsolutno pouzdanje u Boga. Ono što je protivno vjeri i zajedništvu, grijeh je. Ima grijeha koji ne donose smrt. Za te grijehe ima oproštenja, ali: zajednica mora moliti za grešnika. Što Ivan misli pod grijehom koji «donosi smrt»? Možda misli na grijeh protiv Duha Svetoga (Mk 3,29), ili na otpad od vjere Heb 6,4-6). Bliže je misliti na «antikriste» (Iv 2,18-19), koji vjeru zajednice dovode u opasnost. S trostrukim  «znano» (r. 18,19,20) apostol zaključno postavlja temeljne istine koje kršćanin vjeruje i od kojih on živi.

EVANĐELJE: Iv 3,22-30

Ivan Krstitelj ostaje vjeran svojoj zadaći kao preteča i daje joj na kraju još jedno značenje, koje bi kod njega kao strogog propovjednika, moglo iznenaditi: on je prijatelj Zaručnikov; zaručnica ne pripada njemu nego «Većemu, koji poslije njega dolazi». Ivan je svojom propovijeđu i krštenjem zaručnicu, tj. Izrael, pripravio za njezina Zaručnika i Gospodina i doveo je k njemu. Radi toga on ne može biti žalostan poradi Isusova uspjeha, kao što su to njegovi neupućeni učenici. Ni na koji način neće on onima, koji dolaze k Isusu (r.26), zakrčiti put. Ako oni vjeruju u Isusa, to je samo zato jer mu ih je Otac darova.

PEPELICA

Jul 2,12-18

Za vrijeme proroka Joela skakavci su tako opustošili  zemlju Judinu da ništa nije ostalo za hranu, a niti za svagdanje žrtve u hramu; ničega nije bilo (1,1-12). Proroku skakavcima vidi glasnika još većih kazni (2,1-2), zato poziva na pokoru. To ne bi smjelo biti samo neka liturgijska pokornička svečanost, nego stvarno obraćenje, preokret čitava čovjeka k milosrdnom Bogu. Možda će se sažaliti i odvratiti od zla. Možda! Čovjek dužnik nema pravo zahtijevati, ali se može nadati! Bog ima dva razloga da poštedi svoj narod. To su: njegova milosrdna ljubav i njegova vlastita čast. Ta pogani će se izrugivati, ako bi Jahve dopustio da njegov narod propadne. – To je, dakako, pučka predodžba o Bogu, koja nije na visini velikih proroka!

EVANĐELJE: Mt 6,1-5; 16-18

Pravednost, kako je Isus shvaća, ima samo jednu veliku oznaku – da se podudara s voljom Božjom! Davanje milostinje, molitva i post tri su izraza pobožnosti, u kojima dolazi do izražaja trostruko osnovno vladanje čovjekovo i koje treba da se pokaže ispravnim: postu-poniznost pred Bogom, u molitvi-ufanje, u milostinji-ljubav. Sve troje nema nikakve vrijednosti ako čovjek čistom nakanom ne traži Boga. Licemjer na posljednjem sudu nema što očekivati. To je snažno rečeno trostrukom tvrdnjom: «Zaista kažem vam!»

ČETVRTAK poslije Pepelnice

Pnz 30,15-20

Knjiga Ponovljenog zakona po svom obliku je jedan jedini govor, koji se proteže kroz više poglavlja u gl. 1. r. 6. a svršava današnjim čitanjem (30,20). Govor je upravljen Izraelu: «Čuj Izraele», opetuje se tijekom govora barem pet put. Izrael stoji pred Mojsijem – zapravo pred Bogom – kao okupljena zajednica. Ali u toj zajednici svatko je osobno oslovljen i svakoga se tiče, svaki je «Izrael»m jer svaki pripada Božjem narodu. Zato je svaki na dometu Božjega govora i zahtijeva … «Slušati Božji glas» znači «pokoravati se». Izrael je prvi put čuo Božji glas na Sinaju. Zaključenjem Saveza Izrael je postao «Božji narod» i od tada stoji po Njegovom riječi. «Život ili smrt» (15) ovisi o tom, da li će se Izrael odlučiti za pravi putem tj. da li će se isključivom vjernošću držati svoga Boga ( 6,4-6).

EVANĐELJE: Lk 9,22-25

Poslije Petrovog mesijansko priznanja ( Lk 9,18-21) slijedi prvo Isusovo proročanstvo o muci (9,22) i njegov poziv da ga nasljedujemo na križnom putu. Isus zna što njega kao Mesiju i «slugu Božjeg» čeka u Jeruzalemu (usp. Lk 2,34), i on hoće svoje učenike na to pripraviti. No poziv na nasljedovanje u muci nije upravljen samo učenicima, nego «svima» (r. 23; usp. Mk 8,34). Isusa «nasljedovati» znači isto što i «na sebe uzeti križ». «Odreći se sebe» nema onaj (ponešto pljesnivi) miris po onome «poniziti samo sebe», već to znači: žrtvovati i svoju čast i život da se može ostati kod Isusa. Samo ako učenik ostane s Isusom solidaran do kraja i tako «izgubi svoj život», svoj će život uistinu spasiti i ostat će u zajedništvu i u radosti koju samo Isus može dati!

PETAK poslije Pepelnice

Iz 58,1-9/a

Današnje čitanja počinju prorokov tužbom, koja je odgovor na tužaljku naroda što njegova molitva i post nisu uslišani. Taj odgovor glasi: vaš post ne valja, jer u isto vrijeme brutalnim nasiljem tjeraste vaše poslove (3-4). – Čisto tjelesni post (objesiti glavu kao rogoz( Boga ne interesira. (slična kritika je i u Am 2,8 i Ps 50). Što znači ispravno postiti, opisano je u r. 6-7 u sredini ovog čitanja. Djelotvorna pomoć i odricanje vlastitog komoditeta – to pred Bogom znači pravo postiti, taj se stavlja na Božju stranu i za njega vrijedi spasonosni dodatak (r. 8-9a), a sastoji se u tom da: «Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti!»

EVANĐELJE: Mt 9,14-15

Od svadbeni gostiju nitko ne očekuje da tuguju i da poste. S takvim svadbenim gostima Isus uspoređuje svoje učenike. Oni stoje već u veselju svoga spasenja, dočim učenici Ivanovi i farizejski još tapkaju u tami i čekaju. Iz pitanja o postu izlazi jedna tvrdnja o spasonosnom vremenu, a to je vrijeme radosti koje je nastupilo dolaskom Isusovim. Vrijeme tugovanja i posta bit će kad zaručnik bude oduzet. Time je na današnji petak naš pogled već upravljen na Veliki petak!

SUBOTA poslije Pepelnice

Iz 58,9b-14

Početak današnjeg čitanja je opomena na prijašnje retke. Zlo djelo mora nestati, tj. sramota i nepravda, a traži se dobro djelo: kruh za gladne – «tvoj kruh» - jer koji gladuje, tvoj je brat! Na ispunjenje tog uvjeta nadovezuje se obećanje: svjetlo, život nepresušni studenac. To i još više dat će Bog onome koji njega iskreno traži. I taj će imati sigurnu domovinu: zidovi Jeruzalema bit će ponovo izgrađeni, ali samo po narodu i za narod koji živi u zajedništvu s Bogom 812). Zaključni reci (13-14) naglašavaju posebnu važnost pojedinačne zapovijedi: svetkovanje subote.

EVANĐELJE: Lk 5,27-32

Siromasi i grešnici su otvoreni za Isusovu poruku. Isusu je teže s bogatašima, a napose s tzv. «pravednima». Već prigodom liječenja uzetoga javilo se protivljenje pismoznanaca i farizeja s obzirom na oproštenje grijeha (Lk 5,21). Sada on zove jednog carinika  među svoje službenike (27-28) i sjedi za stolom s carinicima i grešnicima (29), a «pobožni kod toga ne taje svoj prezir. Kod Lk 15 odgovara Isus tim ljudima u prispodobama o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i o izgubljenom sinu. U današnjem Evanđelju stoje kao odgovor samo dvije kratke rečenice jedna dolazi takoreći odozdo, od čovjeka, druga dolazi od tajne Božje. Isus najprije ukazuje na nevolju tih ljudi, zatim na svrhu svoga dolaska; on je postao čovjekom da grešnicima omogući obraćenje!

1.TJEDAN U KORIZMI – Ponedjeljak

Lev 19, 1-2; 11-18

U ovom čitanju (19 gl.) nalazi se vjerski i ćudoredni propisi koji vrijede za čitavu izraelsku zajednicu (2), za sve i svakog pojedinca. Temeljna izjava i ujedno temeljni zahtjev stoji na početku: Jahve je svet i Izrael je njegov narod! Iz toga slijedi sve ostalo. Pojedini propisi djelomično su isti kao u 10 Božjih zapovijedi, ali djelomično sežu i preko njih. Krasti, lagati, krivo se zaklinjati (11-12), sve to obeščašćuje Ime Božje, koje se izričito spominje kod zaklinjanja a kod krivog zaklinjanja kao da se poništuje (Izl 20,7). – Zabrane u stihovima (13-14) štite pravo slabijih, prema slabima moramo imati obzir, ako ne već iz ljubavi ono barem iz straha pred kaznom Božjom. – Reci 15-18 odnose se više na pravnu praksu: zabranjuje se svako stranćarstvo, makar bilo z dobro siromaha. Zaključak je zahtjev ljubavi prema bližnjemu. Ovdje nisu propisani osjećaji nego ponašanje, kao što izlazi iz činjenice da je Izrael Božji narod. Isus hoće reći: iz činjenice, daje tvoj bližnji moj brat.

EVANĐELJE: Mt 25,31-46

Da netko bude pripušten u kraljevstvo Božje, ovisi o tom da li je vršio volju Božje. To je Isus na kraju Govora na gori naglasio (7,21-27). U opisivanju sudnjega dana, dakle, na kraju opomene za budnost, još jednom je jasno rečeno u čemu se sastoji volja Božja: odlučujući je odnos prema bližnjemu. Tko ljubi bližnjega, tome je kraljevstvo Božje otvoreno od postanka svijeta (34). Pravednici izričito govore da nisu Isusa prepoznali u siromasima i bolesnima, a Gospodin im ipak govori: «to ste meni učinili!» Služili su Gospodinu a da to nisu ni znali. Njih je Pastir postavio na desnu stranu ovaca, a bit će i koji je u ime Isusovo propovijedao, dapače i čudesa činio (Mt 7,22, a naći će se na lijevoj strani među ovcama!

1. TJEDAN. KORIZME - utorak

Iz 55,10-11

Ovo kratko čitanje je zaključno tumačenje i obrazloženje svega onoga što je Bog tijekom povijesti učinio za svoj narod. Tekst stoji pri svršetku drugog dijela Izaijine knjige (gl. 40-50), te ponovno prihvaća temu koja je na početku stajala kao velika tema: «Riječ našega Boga ostaje zauvijek!» (40,8). –Riječ Božja, to je njegova vječna misao i volja, koja u određeno vrijeme prekida Božju šutnju i neodoljivom snagom izvršava ono radi čega je poslana (55,11).

EVANĐELJE: Mt 6,7-15

Predaja o Očenašu sačuvana nam je na dva mjesta u NZ: kod Mt 6,9-13 i kod Lk 11,2-5. Kraći Lukin oblik vjerojatno je izvorniji. Svi sastavni dijelovi ove molitve dadu se izvesti iz starozavjetnih predaja, no Isus je ipak iz toga načinio nešto posve novo i jedinstveno. Sadržaj Očenaša i naređenje da ga molimo, pokazuje nam ne samo način i poredak kojim trebamo moliti, nego nam govori sve i o Bogu i o svijetu, te uređuje i naš vlastiti život u svijetu i pred Bogom. Tri prve prošnje (Ime Božje, njegovo Kraljevstvo, njegova volja) smjeraju na to da objave moć i slavu Božju (Otk 11,17). Također i dvije slijedeće prošnje (kruh i praštanje) smjeraju na budućnost. Svagdašnji kruh je kruh koji nam omogućuje da dušom i tijelom doživimo sutrašnji dan, dan suda i konačnog otkupljenja. I napokon trijezna, ponizna molba da se sačuvamo od zla, od kojega nismo posve sigurni dokle god traje ovo vrijeme. –Očenaš je, dakle, molitva čovjeka koji ima samo jednu brigu: da ide svojim putem sve do cilja, gdje ga čeka Bog.

1. TJEDAN U KORIZMI - Srijeda

Jon 3, 1-10

Mali prorok Jona je velikom gradu Ninivi navijestio kazneni sud Božji. Ali kazneni sud nije nastupio! »Bog se ,žali zbog nesreće, kojom im bijaše zaprijetio». – Mogu li se Božje namjere obraćenjem i pokorom ljudi promijeniti? Tako izgleda ali stvarnost je drugačija, Najvjerojatnije je obrnuto, naime, da se ljudi uopće mogu natrag Bogu obratiti, moguće je samo onda ako se Bog prije njime prikloni, da ih spasi! Jodu je ozlojedilo – što Je Bog bio pripravan oprostiti (4,2), kao da i sami nije od toga opraštanja živio…! – «Božja srdžba» nije drugo nego naličje njegove milosrdne i spasiteljske ljubavi» (Mt 12,41).

EVANĐELJA: Lk 11,29-32

Riječ o znaku Joninom kod Lukine predaje kraća nego kod Mateja (Mt 12,38-42). Isusovi slušaoci su zatražili znak, koji isključuje svaku diskusiju i svaku sumnju. Taj zahtjev je besmislen i Isus ga odbija. Obraćenje mora biti slobodna osobna odluka, koju Bog čovjeku ne može oduzeti. Taj znak je u stvari sama osoba Isusova, kao što za stanovnike Ninive nije bilo drugog znaka osim prisutnosti i poruke prorokove. Kod Mateja je primjena na Jonu opširnija nego kod Luke i naglasak je od proročkog navješćivanja premješten više na proročku sudbinu. Taj zli naraštaj će Isusa odbaciti i ubiti, ali on će nakon tri dana uskrsnuti. To će biti konačni znak. No, tko nije spreman vjerovati Isusovoj riječi, tomu ni taj znak neće ništa koristiti.

1. TJEDAN U KORIZMI - Četvrtak

Est 14,1; 3-5; 12-14

Knjiga Esterina ima povijesnu jezgru, oko koje se tijekom vremena nakupilo i nešto legendarno. Kasnije su nadodane npr. Molitve Mardoheja i njegove pokćerke Estere, (gl. 14, odnosno 4). Estera je bila na perzijskom dvoru uzdignuta za kraljicu. Kad su Židovi koji su živjeli u Perzijskom carstvu, bili u najvećoj pogibelji, ona je intervenirala kod kralja i uspjelo joj je spasiti svoje sunarodnjake. No, prije nego će poći do kralja, pomoli se jedinome Bogu, Kralju Izraela. Ona moli za oproštenje i pomoć za svoj narod i poziva se prije svega na to, što je Bog taj narod zauvijek prihvatio kao svoje posebno vlasništvo.

EVNĐELJE: Mt 7,7-12

«Zlatno pravilo» :»Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine…»(12a), obuhvaća sve prethodne upute u zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. Dodatak: « tom je sav Zakon i proroci» upućuje nas na 5,17. To što je rečeno u 5,17 do kraja ovoga odlomaka, važi kao valjano tumačenje Starog zavjeta. Reci 7-11 (usp. Lk 11,9-13) su srdačan poticaj na prosidbenu molitvu. No, da li je uopće potrebno Boga za nešto moliti? Ta on zna što nam je potrebno (6,8). On je dobar (11). Sigurno nije potrebno Boga informirati ili ga bilo kako predisponirati – to ne postoji. Ali potrebno je da ga priznamo kao onoga od kojeg dolazi svako dobro. Time postajemo sposobni da primimo njegove darove!

1. TJEDAN U KORIZMI - Petak

Ez 18,21-28

Prorok odgovara na jedan prigovor koji je naveden na početku toga poglavlja: «Očevi su jeli kiselo grožđe a sinovima su trnuli zubi (18,2). Ta je riječ kolala u Izraelu (3), s obzirom na katastrofu Jeruzalema 587). I sam Ezekiel se nalazio u progonstvu i tu raspravlja o prigovoru o navodnoj nepravdi Božjoj (usp. Jer 31,29). Njegov je odgovor: Bog je pravedan i neće smrt nego život! On ne kažnjava sinove zbog krivice otaca (1-20); ni u životu pojedinih ljudi ne djeluje šablonski – bilo grijeh bilo pravednost. Bog sudi i smiluje se čovjeku po onome što je.

EVANĐELJE: Mt 5,20-26

Do «pravednosti, tj. do ispravnog djelovanja čovjekova pred Bogom, bilo je stalo također i pismoznancima i farizejima: to im je bila ozbiljna stvar. Isus ne traži više nego oni. On traži nešto posve drugo. Šest oštrih suprotnosti (21-48) pokazuju jasno u čemu se nova pravednost razlikuje od stare. – «A ja vam kažem»… Isus kaže kao novo, što je nekoć Bog rekao preko Mojsija. Bog ne sudi djela po vanjštini, nego po nakani srca, tj. po čovjekovoj nutrini. U slučaju ubojstva: težnja za osvetom i mržnja važu isto toliko, koliko izvršeno ubojstvo! To je strašno, ali ne može biti drugačije, ako je Bog ljubav i ako je bližnji moj brat i sestra!

1. TJEDAN U KORIZMI - Subota

Pnz 26,16-19

Izrael ne može – sve kad bi i htio – biti narod kao što su drugi narodi, jer je on posebno Božje vlasništvo (18). Savez između Jahve i njegova naroda prikazan je u Pnz 26,16-19 na način obostranog ugovora. Jahve izjavljuje da on hoće biti Bog Izraela, a Izrael izjavljuje da hoće biti Jahvin narod. Taj oblik ugovora je u Starom zavjetu inače poznat npr. Izl 6,7; Jer 31,33). Ravnopravnost ugovarajućih stranaka ipak je samo prividna, jer u oba dijela Saveza Izrael se obavezuje na poslušnost prema Bogu. Ovaj Savez nije stvoren na slavu i čast Izraela, nego jedino na čast Božju. – U toj časti ima Izrael svoj udio ukoliko je sveti narod, narod koji pripada Bogu, koji je njemu posvećen!  

EVANĐELJE: Mt 5,43-48

Riječ: «Budite, dakle, savršeni, kao što je vaš nebeski Otac savršen!», stoje kod Mateja kao ključni zahtjev na kraju odlomka o novoj pravednosti. Za učenike Isusove više nije dozvoljeno dosadašnje obično značenje Staroga zakona (43), a napose ne praksa carinika i pogana (46-47). Nigdje nije ta razlika jasnija nego u zahtjevu: ljubite svoje neprijatelje! Čovjek ne može učiniti ništa veće nego nasljedovati Boga u onom, što je u njemu Božje: u njegovoj ljubavi, koja ne računa da li se isplati, nego se jednostavno daruje onomu koji se jednostavno raduje onomu koji je u potrebi, makar uopće nije vrijedan ljubavi! (usp. Lk 6,36). Ta ljubav nije «sućut», ona se sastoji u htijenju, u činu i u molitvi. Tko misli da je to malenkost moliti za svoga neprijatelja, neka jednom sam pokuša!

2. TJEDAN U KORIZMI – Ponedjeljak

Dn 9,4b-10

Uvijek je spadalo u zadaću proroka da nastupa pred Bogom kao posrednik i da ujedno bude zagovornik svoga naroda. – Naše čitanje je dio jedne druge pokorničke prosidbene molitve, koju Danijel upravlja za svoj narod (4b-19). Tijek misli je sličan kao u molitvi Azarje (Dn 3).Ovdje kao i ondje stoji priznanje: «U tebe je Gospodine pravednost, a u nama stid na obrazu»(9,7). Molba za oproštenje i pomoć poziva se, prvo, na milosrđe Božje (9) drugo, njegove prijašnje iskaze moći (15). Posljednji razlog za pomoć leži sa strane Božje u časti njegova Imena: «Ne oklijevaj – zbog sebe – Bože moj!» (19).

EVANĐELJE: Lk 6,36-38

Kod Mateja čitamo zahtjev: « Morate biti savršeni, jer je i vaš nebeski Otac savršen» (Mt 5,48). Kod luke se kaže:»… Budite milosrdni, kao što je vaš Otac milosrdan» (6,36), što bi mogao biti izvorniji oblik tih Isusovih riječi. Zahtjev «budite milosrdni» nalazi se kao dodatak zapovijedi ljubavi prema neprijatelju 86,35) i čini kod Luke početak za četiri danja zahtjeva: «nemojte suditi… ne osuđujte… opraštajte… dajte…!» Sve je to motivirano Božjim milosrđem i nasljedovanjem Bog. Sud će Božji odgovoriti vladanju čovjeka. Ali također i proširenje retka 38. kod Luke ( u usporedbi sa Mt 7,2) naglasak sa strogosti premješta se na velikodušnost Božju – od straha, na nadu! Bog je uvijek veći i velikodušniji!

2. TJEDAN U KORIZMI - Utorak

Iz 1,10; 16-20

Usred svečanog bogoslužja mora prorok doviknuti oštre riječi: «Glavari sodomski… narode gomorski!» - to pobuđuje tmurna sjećanja! Zar smo tako pokvareni kao oni gradovi? – Mnogi hodočasnici, mnogobrojne žrtve, oblaci tamjana, ruke koje se dižu na molitvu (11,15), zar sve to nije ništa? Gore nego ništa, jer sve je laž dok nema pravde, dok tlačite sirote i udovice! To su proroci morali uvijek ponovno govoriti, i uvijek je bilo uzalud. Pitanje pravde, tj. ljubavi, i u Novom zavjetu je pitanje, koje mora prethoditi svakoj lijepoj službi Božjoj, te je ili potvrđuje ili osuđuje! (Iz 29,13-14).

EVANĐELJE: Mt 23,1-12

Prema pismoznancima i farizejima Isus je osjećao u isto vrijeme i poštovanje i srdžbu! Poštovanje, jer su sjedili «na Mojsijevoj stolici» i kao tumači Zakona imali su najviši autoritet: srdžbu, jer njihovo vladanje nije odgovaralo njihovim riječima. Isus to naziva licemjerjem. Tko Božju Riječ širi i tumači, uvijek zaostaje za onim što mora govoriti, no zato još ne mora biti licemjer. Isus to objašnjava učenicima; i evanđelist govori zajednici da oni imaju najviše razloga da budu ponizni, koji su pozvani da u zajednici uče i naviještaju. Mi nećemo biti tako naivni i misliti da čuvanje od licemjerja i od nutarnje lažljivosti vrijedi samo za suvremenike Isusove!…

2. TJEDAN U KORIZMI - Srijeda

Jer 18,18-20

Jeremija govori o svojoj proročkoj sudbini, što drugi proroci nisu učinili. On to čini prije svega cijelim nizom tekstova, koje danas zovu «Ispovijesti Jeremijine» (11,18-23). Prorok govori Bogu u stilu tužaljke, predstavlja svoje neuspjehe i progonstva te moli za pomoć i osvetnički zahvat Božji. Tako je i u gl. 18 (18-23). Protivnici – svećenici, mudraci i proroci – hoće proroka zaskočiti u kakvoj neopreznoj riječi, da bi ga predali sudu (usp. Mt 22,15). To boli Jeremiju, tim više, što on ljubi svoj narod i moli za njegovo oslobođenje. Dodana proklinjanja )21-23) su elementarni izraz povrijeđenog osjećaja pravde, napose u r. 23., da im ne oprosti, - protivno Isusu na križu!

EVANĐELJE: Mt 20,17-28

Na navještaj Isusov da će poći u Jeruzalem, da će ondje biti predan i ubijen (17-19 treći navještaj muke) – učenici reagiraju na neobičan način (20-28). Luka primjećuje  također dai oni od rečenoga ništa nisu razumjeli (18-34). Oni misle na obećanje  Isusovo, da će njegovi učenici sjediti na 12 prijestolja i suditi 12 plemena Izraelski (Mt 19-28), i zato mole Zebedejevi sinovi baš to, da bi kod toga suđenja bili na prvim mjestima. Isusov odgovor je u isto vrijeme i odbijanje i poziv. Sjediti na prijestoljima nije aktualno. Najprije treba da učenici pođu s Isusom putem patnje – treba da služe, ne da vladaju. Sam Isus shvaća svoj put kao služenje «sluge», koji svoj život daje za mnoge, tj. za sve!

2.TJEDAN U KORIZMI - Četvrtak

Jer 17,5-10

Veći dio ovoga čitanja nalikuje nekom mudrosnom planu o sudbini dobrih i zlih (usp. Ps 1.). Ima dvije vrste ljudi: jedni (5-6) se oslanjaju na slabost ljudsku, na ljude koji ni sami sebi ne mogu pomoći. To vrijedi u velikoj politici  kao i u pojedinačnom ljudskom životu. – Drugi (7-8) se pouzdaju u Boga; ne ide im uvijek dobro, ali uglavnom su bez brige, jer njihov je život ukorijenjen u Bogu. – Reci od 9 do 10 odgovaraju na mogući prigovor – da i dobrim ljudima bude loše! Odgovor: Tko je dobar? Jedini Bog pozna čovjekovu nutrinu (Ps 40m5; 146,3-5)!

EVANĐELJE: Lk 16,19-31

Samo se kod Luke nalazi ta prispodoba o bogatom čovjeku i siromašnom Lazaru (usp. Lk 12,13-21). Luka je jasnije nego drugi evanđelisti uvidio pogibao koja prijeti od posjeda te stvarno nasljedovanje Isus čini nemogućim. Zato je ovim Isusovim riječima poklonio posebnu pažnju. – Isus nije razvio nauku o bogatstvu kao takvom. Njemu je stalo do čovjeka, koji visi na svom bogatstvu a osim njega ništa drugo nema. Niti Mojsije, ni proroci, ni ako tko od mrtvih ustane, ne može probiti oklop oko srca i uha takva čovjeka. Kod tako pesimističkog gledanja postavlja se pitanje: kako se može taj bijedni bogataš spasiti? Jedan odgovor stoji kod Luke (18,27) «Što je kod ljudi nemoguće, moguće je kod Boga.» Kod svakog čovjeka a osobito kod bogata dar je i djelo Božje, ako on svoje srce otvori Božjem pozivu!

2. TJEDAN U KORIZMI - Petak

Post 37,3-4; 12-13a; 17b-28

Čitanje o Josipu, sinu Jakovljevu, izabrano je poradi današnjeg Evanđelja (usp. Post 37,20 i Mt 21,38). Josip progonjen od svoje braće, bio je u više vidova predslika Isusova. Isusa predočuje i onaj sin ( Evanđelju), kojega su vinogradari ubili. Otac nebeski je svoga Sina ljubio jedinstvenom ljubavlju, kao što je Jakov posebno ljubio Josipa, a bio je i prodan za cijenu koja je bila određena za roba (kao i za Isusa, Izl 21,28-32). U drugim su vidovima razlike bile velike. – Josipa su mrzila njegova braća, jer ga je otac više cijenio nego ostale, i razmazio ga, osim toga i poradi tobožnje oholosti koja je proizlazila iz njegovih snova. Braća su bila ozlojeđena poradi sadržaja, koji su nagovještavali njegovi snovi, te su istom kasnije morali uvidjeti, da je to bio sve plan Božji, protiv koga su se oni bunili, a na kojem su konačno i sami morali uređivati da se ispuni, a da to nisu ni znali!

EVANĐELJE: Mt 21,33-34; 45-46

Prispodoba o zlim vinogradarima je prijetnja velikim svećenicima i farizejima (45), a očitaj je primjena na sudbinu proroka («sluge») i na smrt Isusovu (Sina)(37-38) – Nijedan vlasnik vinograda neće tako «ludo» raditi, ka ovaj u prispodobi! To je ta «božja ludost» ( 1 Kor 1,22-25) koja šalje svoga Sina i dopušta da na križu umre. Opomena, koja je sadržana u prispodobi, ne tiče se samo velikih svećenika i farizeja! I kršćanski narod stoji pred tom mogućnošću – da im se kraljevstvo nebesko oduzme i preda narodu koji će donijeti bolje plodove (43)!

2. TJEDAN U KORIZMI - Subota

Mih 7,14-15; 18-20

Svršetak Mihejine knjige (14-20) je molitva poput Psalama za oproštenje i za uspostavu prijašnjih dobrih odnosa. On doziva u sjećanje velika djela iz prošlosti (14-15). Kao što prošlost, tako i sadašnjost i budućnost postoje samo po Božjoj vjernosti i po njegovu moćnom milosrđu. Više nego u svim njegovim djelima, Božja se veličina očituje u tome što – oprašta grijehe!

EVANĐELJE: Lk 15,1-3; 11-32

Izgubljena ovca, izgubljena drahma, i izgubljeni sin, sve tri prispodobe stoje kod Luke (15) kao Isusov odgovor na prigovor, da «on prima grešnike i jede s njima» (2). Posljednji Božji odgovor ne grijehe nije pravednost, nego milosrđe. Stariji brat izgubljenog sina zastupa pravednost, kako je on shvaća (usp. Lk 18,11-12). Na svoj način on ima pravo, ali Bog je veći, on može i oprostiti. Nad tim što jednom grešniku može oprostiti, raduje se kao nad djelima svoga stvaranja! «Bog je ljubav» znači također: Bog je radost!

3. TJEDAN U KORIZMI - na izbor

NB. Ovo se čitanje može uzeti u bilo koji dan u ovom tjednu! Napose u B i C god.

Izl 17,1-7

«Je li Gospodin među nama ili nije»? To je za Izraelca u pustinji bilo egzistencijalno pitanje. No, poradi načina kako je bilo postavljeno, bilo je za Boga izazovno. Narod je sumnjao u Boga i stavljao ga na kušnju; Mrmljajući protiv Boga i svoje su nezadovoljstvo prema Bogu glasno izgovarali. Bog je sve to dopustio. On se pokazao kao vjeran Bog, kao sigurna pećina Izraela i kao izvor žive vode. Bog ne uskraćuje svoj dar onom e koji se predao njegovoj dobroti i vjernosti. Bitni dar je on sam, ali on daje i mnoge manje stvari – od kojih mi živimo, počevši od vode koju trebamo za piće. – 

EVANĐELJE: Iv 4,5-42

Isus je rekao Samarijanki: «Ja sam taj (Mesija), koji s tobom govori!» To je vrhunska točka ovoga Evanđelja. Umoran i žedan dolazi Isus do Jakobova zdenca i obećaje «živu vodu», na iznenađenje ženi i na čuđenje svijeta do danas. Zdenac je «dubok», dublji nego je žena mislila. Bog sam je izvor žive vode. I Isus obećaje da će dati tu živu vodu, koja nikada ne presušuje. Čistoće, svetost, život: sve to daje Bog svome narodu, koji je rođen iz vode i Duha. Taj narod zna gdje se Bogu valja klanjati; ne na nekom geografskom mjestu, nego «u Duhu i Istini», u dubini duše, gdje stanuje Duh Božji i uči nas moliti. Time zajedničko molenje nije ukinuto, ali ga valja ispitati da li je «istinsko», da li je srce s riječju i Duhom Božjim usklađeno!

3. TJEDAN U KORIZMI – Ponedjeljak

2 Kr 5,1-15a

Elizej je bio Ilijin nasljednik i učitelj jedne proročke grupe o kojoj je imao samo malo podataka. Ti ljudi, koje možemo usporediti s jednom proročkom zajednicom, imali su u Izraelu veliko značenje za održavanje čiste vjere u Boga. Općenito uzevši, Židovi nikada nisu posve izravno razlikovali vjeru i politiku. U Izraelu je sve stajalo pod Božjim Zakonom. Elizej je, međutim, pokazao začudnu otvorenost i slobodu duha prema poganinu Naamanu. Naaman bi izliječen od gube, ali samo zato što je slušao riječ prorokovu. Priznaje svoju vjeru u izraelskog Boga (15) i tada opet nestaje u svojoj poganskoj domovini. Isus je svojim židovskim zemljacima predbacio vjeru tog pravednog poganina. Kraljevstvo Božje ostvaruje se ondje – gdje ima pravednih ljudi!

EVANĐELJE: Lk 4,24-30

Isus je u sinagogi svog rodnog grada Nazareta održao svoju prvu propovijed. Nakon odobravanja na početku nastalo je žestoko protivljenje. Isus nudi milost Gospodnju, koja je kod Izaije (61,1-2) obećana za svršetak svijeta. Da je propovijedao samo pokoru, u najgorem slučaju mogli bi ne prihvatiti, ali, jer nudi milost, to je hula. Zato je propisana smrtna kazna kamenovanjem. Tu je odmah na početku jasno, što Isusu ima očekivati od svoga naroda! On sam je svoje poslanje vidio u tom, da pruži spasenje, i to najprije svome židovskom narodu. Od svih slušalaca traži vjeru, i to bez dokazivanja i bez pridržaja. Gdje ne nalazi vjere, ne preostaje mu drugo nego da «prođe između njih i ode»!

3. TJEDAN U KORIZMI - Utorak

Dan 3,25; 34-43

Reci 24-90 ovog poglavlja istom su naknadno uvršteni u Danijelovu knjigu. Sačuvali nam su se samo u grčkom jeziku (ne u hebrejskom ili u aramjskom), Molitva Azarjina (r.26-45) je u stilu tužaljke ili javne pokorničke molitve. Iz nje izlazi priznanje: Bog je pravedno postupio, kazneni sud nad Jeruzalemom bio je zaslužen (26-31). Zatim se crta suvremena nevolja (32-33) i konačno slijedi molba za pomoć(34-43). Da li se molitva izravno odnosila na razorenje Jeruzalema u god. 587. ili na nevolju u vrijeme Makabejaca (2. st. pr. Kr), nije sigurno. Vjerojatno potječe iz vremena Makabejaca. Važnije je da mi u njoj imamo način i stil molitve, te iz nje možemo učiti kako valja moliti.

EVANĐELJE: Mt 18,21-35

U čitavoj 18. glavi radi se o zapovijedi milosrdne ljubavi. Što ljudi sebi međusobno imaju oprostiti neshvatljivo je sitno u usporedbi s onim, što Bog ljudima oprašta. Primljeno oproštenje i predstojeći sud Božji određuju ponašanje učenika. Bezuvjetno i bezgranično pomirenje to je zahtjev kratkog Isusova propovijedanja (21-22) i prispodobe o nemilosrdnom dužniku (23-35).

3. TJEDAN U KORIZMI - Srijeda

Pnz 4,1; 5-9

Zakonska propovijed o Pnz predana nam je kao govor koji je Mojsije pred svoju smrt uputio čitavom Izraelu. Nakon stoljeća Izrael još uvijek stoji između obećanja i ispunjenja. U bitnom je smislu situacija tog naroda takva i danas. – Opomene: «Čuj, pazi, ne zaboravi!», nisu izgubile ništa od svoje bitne važnosti. Izrael treba da čuje Božje upute; time on poštuje Boga i ujedno samoga sebe; time on ima sigurnost svoga izabranja i svoga postojanja. Izrael ima svoju budućnost samo ako živi iz svojih izvornih stvarnosti. Izvornost Izraelu stoji: u Božjem zahvatu kod izlaska iz Egipta i u zaključku Saveza na Sinaju. Tada je Izrael primio «Zakon» - Božju uputu – koja nadilazi svu mudrost naroda.

EVANĐELJE: Mt 5,17-19

Isus načelno objašnjava, kakav je njegov stav prema Starom zavjetu. «Zakon» (pet knjiga Mojsijevih) i «Proroci» shvaća se kao jedna cjelina i kao izraz volje Božje. – Isus hoće da ono što je u Starom zavjetu bilo započeto, pripravljeno i naznačeno, ispuni tj. da se ostvari i usavrši. Izvorna i neiskrivljena volja Božja treba da se potpuno ispuni. Kod toga nije odlučujuće  vanjsko djelo – kako pokazuje propovijed na Gori – nego «srce»!

3. TJEDAN U KORIZMI - Četvrtak

Jer 7,23-28

Proroci su često zauzimali stav protiv službenog hramskog kulta. Jahve – Bog – koji je izveo Izraela iz Egipta i s njime sklopio >Savez, neće žrtvu, nego posluh, vjernost i pravednost (1 Sam 15,22). S tim je povezano i današnje čitanje. Jeremijini suvremenici su milili da povećanjem žrtava mogu iznuditi Božju pomoć, a za vjernost i pravednost se nitko nije brinuo (usp. 5,1). Prave proročke riječi u našem čitanju vjerojatno su prvi i posljednji redak (23 i 28) a reci 24-27 su propovjedničko proširenje.

EVANĐELJE: Lk 11,14-23

Jezgru ovog odlomka čini razračunavanje o Belzebulu. Kao uvod poslužilo je istjerivanje nijemog demona (14), a završilo je Isusovom riječju koja traži od Židova jasnu odluku. Isus je na putu u Jeruzalem; suprotnost između njega i njegovih protivnika se sve više zaoštrava. Prigovor, da je Isus u vezi s đavlom, smjera izravno protiv njegova mesijanskog poziva. Ako on uistinu izgoni đavle, onda je njegovim dolaskom očito nastupilo kraljevstvo Božje (20). Izraz  «prst Božji» (Mt 12,28; Duh Božji) potječe iz knjige Izlaska (8,15). Ondje se Mojsije obračunava s egipatskim čarobnjacima, i oni konačno moraju priznati: «To je prst Božji!» Isus je više nego Mojsije, na njemu se razlučuju Duhovi (13).

3. TJEDAN U KORIZMI - Petak

Hoš 14,2-10

Izrael je napustio svoga Boga. Posljedica toga otpada bila je propast (pad Samarije 721). Tom izgubljenom narodu upravljen je poziv na obraćenje (2-4), i naviještanje spasenja (5-9). Redak 10- čini neodlučan završetak čitave Hošeine knjige. Glavnu izjavu toga čitanja nalazimo u r. 5.: Izrael je nesposoban da se obrati, on je neizlječivo bolestan. Ali Bog je liječnik pun ljubavi koji može i hoće pomoći. On je jedini (usp. Evanđelje) od koga dolazi pomoć i ozdravljenje. To je Sjevernom kraljevstvu – Izraelu – rečeno, kad je ono bilo pred svojom propašću- Ali, ljudi od toga vremena nisu ništa naučili; oni još uvijek govore o «djelima ruku svojih» (idolima) i predodžbama svojih ciljeva: «Bože naš»! (4).

EVANĐELJE: Mk 12, 28b-34

Učitelji Zakona brojili su zapovijedi i zabrane, razlikovali su lake i teške zapovijedi. A jer je sve to bilo komplicirano, pitali su za jednu zapovijed koja bi vrijedila kao sve druge. Prema Mt 22,35 – farizeji su pitali Isusa da ga kušaju. Kod Marka, naprotiv, čini se da je pitanje zakonoznanca bilo iskreno (usp. R. 34.) Isusu odgovara na pitanje o prvoj zapovijedi navodeći prvi članak vjere ( r. 29-30); (Pnz 6,4), koji je Zakon svakom Izraelcu poznat iz njegove svagdašnje molitve. I zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu nalaze se već u Starom zavjetu, iako nisu međusobno izričito povezane (Pnz 6,5 i Lev 19,18). Isusov odgovor dobiva svoju težinu po njegovu vlastitom djelovanju. S jednom tako radikalnom jednostavnošću daruje on svoju ljubav svima, pa i prezrenima, tako da nadvisuje sve paragrafi Zakona. Time on ponovno uspostavlja izvorno Božje pravo, predobiva pismoznance koji taj Zakon razumije i prihvaća.

3. TJEDAN U KORIZMI – Subota

Hoš 6,1-6

U oba današnja čitanja radi se o pravoj i lažnoj pokori. Čitanje iz Hošea (gl 6) sadrži prvo jednu pokorničku pjesmu (1-3) koju su svećenici možda citirali kod pokorničkog bogoslužja u hramu. U njoj je, istina, samo nuzgredno govor o priznanju krivice i o obraćenju (1/a i 1/b). Prema mišljenju molilaca bilo je dovoljno otpjevati jednu pobožnu pokorničku pjesmu i tada se već moglo očekivati od Boga spasenje i ozdravljenje. Prorok čini kraj takvim iluzijama (4-6). On kaže o obliku Božjeg govora u čemu je stvar. Bog je sigurno pripravan oprostiti, ali on ne prima liturgijsku svečanost kod koje se stvarno ništa ne događa. On ne treba žrtve. On traži ljubav, vjernost Božjem Savezu. «Poznavanje Boga» (r. 6), on tu ne misali na razumsku spoznaju, nego na živu spoznaju Boga koji je ovdje i sada prisutan, koji traži i – dariva!

EVANĐELJE: Lk 18,9-14

Prispodoba o farizeju i cariniku rečena je onima koji su uvjereni u svoju vlastitu pravednost. Takvi su oni koji svoje kršćanstvo prakticiraju prema statistici, te su poradi toga skloni da «sve druge preziru» (18,9), dakle, «pobožni» koji bi svoja pobožna djela htjeli pred Bogom prebrojavati! Samo onaj je pred Bogom «opravdan», koji je napustio svaku sigurnost na temelju svojih djela i svako pouzdanje na temelju svoje pravednosti. Carinik samo to znade o pravednosti, da je ne posjeduje i predaje se milosti Božjoj. On pripada siromasima, koji gladuju i žeđaju za pravdom koja od Boga dolazi!

4. TJEDAN U KORIZMI - na izbor

NB. Ovo se čitanje može po volji upotrijebiti u bilo koji dan ovog tjedna, napose u B i C god!

Mih,7,7-9

Na pravdu i vjernost među ljudima čovjek se ne može osloniti (r. 5-6). Molilac, koji to u današnjem čitanju uspostavlja i tada se obraća Bogu nije privatna osoba, nego prorok koji govori zajednici i bogu u ime zajednice. Zajednica prizna da je zaslužila srdžbu Božju, ali ne bježi od Boga nego se njemu utječe. U tami sadašnjosti nada se Božjoj pravednosti, tj. Božjem zahvatu za dobrobit naroda. Božja se pravednost pokazuje više u opraštanju i pomaganju nego u kažnjavanju. Čovjek mora to ostvariti; da se bez pridržaja preda pravednosti, tada će iskusiti i milosrđe. 

EVANĐELJE: Iv 9,1-41

Ozdravljenje slijepca od rođenja potpuno je izvršeno istom onda kad ga je Isus osposobio da nanovo i na nov način gleda. On je stvarno progledao – kad je vjerujući uvidio i prihvatio istinu i stvarnost Božju. – Dva prva dijela ovog odlomka: (1-7) ozdravljenje i (8-34) preslišavanje kod Velikog vijeća vode do vrhunca, tj. kad je Isus sam sebe objavio (35-39) «Ja sam svjetlo svijeta!» Slijepac je to svjetlo ugledao i sam postao «sin svjetla» (38). Farizeji tvrde da nisu slijepi, ali neće da vide Svjetlo što je došlo na ovaj svijet. Oni su stvarno slijepi i Svjetlo biva na osudu. Nisu sposobni da vide, jer nisu pripravni da se poklone! To je tajna vjere!

4. TJEDAN U KORIZMI - Ponedjeljak

Iz 65,17-21

U ovom čitanju gomilaju se izrazi radosti i veselja. Prijašnja i sadašnja nevolja proći će i bit će zaboravljena (16,b). Bog će otvoriti nešto posve novo, prema kojem će staro stvaranje biti kao ništa. Bog se radovao nad prvim stvaranjem, jer je «bilo dobro» (Post 1,31), no još više se raduje novom stvaranju – od temelja. Govor je o nebu i zemlji, a najprije se misli na novi Jeruzalem i na narod kome je Bog oprostio. Tek sada može pravo živjeti. – Siguran život, život u punini, to je spasiteljsko dobro novostvorenoga svijeta, odgovor Božji na ljudske težnje!

EVANĐELJE: Iv 4,43-54

«Kraljevski službenik», koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu, vjerojatno je onaj isti satnik iz Kafarnauma o kojem Matej i Luka izvješćuju. (Mt 8,5-13; Lk 7,1-10) U oba izvještaja protivi se vjera toga čovjeka nevjeri Isusovih zemljaka. Prigovor Isusov u r. 48. «Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!» - stoji samo kod Ivana i ne odnosi se na kraljevskog službenika (jer on vjeruje u Isusovu moć liječenja), nego na one koji su okolo stajali i koji će kasnije čitati ovo Evanđelje. Traženje čudesa nije izraz vjere, nego nevjere. Kraljevski činovnik vjerovao je riječi Isusovoj i zaključna opaska: «povjerova on i sav dom njegov», pokzuje da je njegova početna vjera bila još nesavršena, rodila se baš u nevolji, ali čudesno ozdravljenje njegova sina dovelo ga je do potpune vjere u Isusa!

4. TJEDAN U KORIZMI - Utorak

Ez 47,1-9; 12

Prorok je vidio kako se Jahve povukao iz hrama i iz Jeruzalema (10,8-12; 11,22-23). Tada je u jednom viđenju opet gledao povratak Jahvin u novosagrađeni hram (43,1-9; 44,1-2) U današnjem čitanju opisuje prorok djelovanje nove Božje prisutnosti kod svog naroda. Predodžbu o obilju vode u raju zemaljskom povezuje u jednu sliku, u kojoj sav blagoslov izlazi iz svetišta, tj. od samoga Boga. Novi Zavjet je tu sliku prihvatio napose u Otkrivenju (22), ali također u Ivanovu Evanđelju (gl. R. i 5) – Voda je simbol života, radosti i Duha Svetoga! (usp. 7,37-39).

EVANĐELJE: Iv 5,1-3a; 5-6

Dok Židovi traže božanske znakove, Isus čini ljudska djela. Bolesnik, koji je 38 godina bio uzet, imao je malo nade, jer nije imao čovjeka koji bi ga ponio u ribnjak kad se voda uzljulja. Isus je taj čovjek kojega on treba i koji je tu poradi njega. Upadno je, da se o vjeri toga čovjek uopće ne govori ni prije ni poslije ozdravljenja. Isus ga je izliječio jer ga je htio izliječiti. Svojim umovanjem ne možemo ništa više saznati. Samo ozdravljenje i objašnjavanje sa Židovima radi povrede subote vodi k unutarnjoj tajni Isusove osobe; on je pravi liječnik, on je izvor žive vode, on je i gospodar subote!

4. TJEDAN U KORIZMI - Srijeda

Iz 49,8-15

Riječ Božja na početku čitanja podsjeća na sličnu riječ, koja je u 42,6 bila rečena «božjem sluzi». Tko je taj «Sluga Božji»? Ne može se jednostavno reći, da je to izraelski narod, jer on ima posredovati ili ostvariti Savez Božji s Izraelom (8). No «Sluga Božji» pripada Izraelu, on ima zasužnjene izvesti na slobodu i obnoviti narod. Povratak Izraela octan je ukrašenim stihovima (9/b –13), koji su uzeti iz knjige Izlaska iz Egipta (usp. 40,3-4). Narod koji sluša ovu poruku jedva joj može vjerovati (14). To mu govori Bog jezikom ljubavi, koju mora razumjeti (usp. Iz 54,7-8).

EVANĐELJE: Iv 5,17-30

Isus zahtjeva da bude nad Zakonom, i taj svoj zahtjev opravdava svojim jedinstvenim odnosom prema Bogu, svome Ocu. Objašnjenju i obrani toga zahtjeva služi govor od r. 19 do 47: Sin govori i čini, što mu je Otac zapovjedio. On liječi bolesne, on će dapače  i uskrisivati mrte. Sin je Riječ i objava samoga Oca. Ta Riječ ima život i stvaralačku moć. Tko je sluša – ima život, i to već sada (25). Jednom će čuti glas Sina Čovječjega u grobu i ustat će na život! Sin Čovječji je sudac i spasitelj svijeta!

4. TJEDAN U KORIZMI - Četvrtak

Izl 32,7-14

Dok se još Mojsije zadržavao na gori Sinaju, narod je dolje načinio sebi «boga» - zlatno tele – (32,1-6). Božja je osuda bila oštra (7-10)! On više neće biti Bog toga naroda. «Tvoj narod», govori on Mojsiju. I Mojsije bude sada – kao nekoć Abraham – veliki zagovornik (Post 18,16-32). On se usuđuje Boga podsjetiti na njegov Savez sa Abrahamom i njegovim potomcima, kao što ga je nekoć Abraham podsjećao na njegovu pravednost (Post 18,25). I Bog je promijenio svoju odluku. Može li Bog biti srdit? (10)- Može li se Bog kajati? (14). Biblija govori o Bogu tako kao što bi se u sličnoj situaciji govorilo o čovjeku. Ona nam može samo ljudskim jezikom govoriti kako je velik Bog i u svojoj srdžbi i u svom milosrdnoj ljubavi!

EVANĐELJE: Iv 5,31-42

Ovo je Evanđelje nastavak Isusovog jučerašnjeg govora. Izlječenjem hroma u subotu Isus je: utvrdio svoju vlast nad subotom. Boga je nazvao svojim Ocem (17-18). Može li on to dokazati? Prema Zakonu potrebna su dva ili tri svjedoka ako netko hoće da svoju izjavu na sudu učini vjerodostojnom. Isus imenuje svoje svjedoke: Ivana Krstitelja, Oca nebeskoga i Pisma Staroga zavjeta. Odlučujuće je svjedočanstvo Očevo (36-38). U riječima Sina se to može čuti, a u njegovim djelima vidjeti. Isus kao optuženik tijekom govora neopazice preuzima ulogu suca. On sam je nad svjedocima i sucima!

4. TJEDAN U KORIZMI - Petak

Mudr. 2,1/a; 12-22

Ovaj odlomak iz Knjige Mudrosti (1. stoljeće pr. Krista) zapanjuje svojim točnim opisivanjem situacije Isusove, koga progone neprijatelji i konačno ga ubijaju. Isus tvrdi da je Sin Božji (r. 13 i 18) i da posjeduje spoznaju o Bogu (13). On je živi prijekor svojim zemljacima (14). Izrugivaju mu se poradi njegova pouzdanja u Boga (18 i 20). Pisac knjige Mudrosti ipak nije mislio na Isusa nego općenito na pobožnika, koga izruguju i progone. To su napose iskusili Židovi koji su živjeli u dijaspori. Isus je na sebi nosio patnje svih onih koji su prije i poslije njega bili progonjeni poradi svoje vjere i vjernosti.

EVANĐELJE: Iv 7,1-2; 10,25-30

Tko je taj Isus? Svi govore o njemu. «Židovi», tj. vjersko političko poglavarstvo, hoće da ga uviju (7,1), ali on ide na svečanost z Jeruzalem. Velika zapreka za vjeru je jednostavno Isusovo čovještvo. «Za njega znamo odakle je» (r. 27), nije iz daleka. Mesiju valja drugačije zamišljati. Ti su ljudi toliko obuzeti predrasudama i svojim tumačenjem Sv. Pisma, da su nesposobni u Isusu otkriti Božju prisutnost. Kad im Isusu «povika» iz hrama, u njegovim se riječima opaža očajanje nad tim ljudima i ujedno izravna svijest o njegovu poslanju i o njegovu zajedništvu s Ocem.

4. TJEDAN U KORIZMI - Subota

Jer 11,18-20

Uvijek je bila teška zadaća nastupati kao prorok, kao Božji govornik i kazivati baš ono ljudima što oni žele čuti. Jeremija je imao gorka iskustva. Svećenici i jeruzalemski proroci su ga progonili, njegova vlastita braća htjela su ga odstraniti. To je bilo oko 609. prije Krista. Ali Jeremije je bio upozoren: Gospodin mu «razotkri njihove spletke» (18). Nije mu uzalud rekao u času njegova poziva: «Ne boj se njih, ja sam s tobom, ja ću te spasiti!» (1,8). U mnogome je ono što je Jeremija imao pretrpjeti, bilo kao neka predigra povijesti Isusove muke (usp. Evanđelje). Molitva za osvetu (r. 20) pokazuje svakako, da je do molitve Isusove za njegove neprijatelje (Lk 23,34) još dalek put!

EVANĐELJE: Iv 7,40-53

Isus je za blagdan Sjenica pošao u Jeruzalem. Sedmi dan u tjednu, kad se zlanom posudom grabila voda iz ribnjaka Siloe, Isus se objavio kao «izvor žive vode» (37-38), kao ispunjenje svih spasonosnih iščekivanja. Vod je simbol života I Duha Božjega (Iv 1,33). Riječ Isusova činila je utisak kao da pobuđuje pristanak i protivljenje. Pismoznanci «dokazuju» da Isus ne može biti Mesija. Ali ni egzaktna znanost, a još manje javno mijenje, mogu znati i reći tko je zapravo Isus!

5. TJEDAN U KORIZMI - na izbor

NB. Ovo se Čitanje može po volji uzeti bilo koji dan u ovom tjednu, napose u god. B i C.

2 Kralj 4,18/b-21; 32-37

Povijest proroka Elizeja počinje već u 1 Kralj 19,16 gdje Ilija dobiva nalog da Elizeja pomaže za svoga nasljednika u proročkoj službi. Kad je Ilija zatim bio uzet (u nebo), njegov je duh prešao na Elizeja. Elizejeva čudesa, djelomično sličnost Ilijinim, trebaju dokazati da učenik doista posjeduje i duha i moć učiteljevu. O povijesnoj istini tih crtica u pojedinostima teško je nešto reći. Pisac hoće prije svega da pokaže moć Boga i njegova proroka. Nijedan čovjek ne može mrtve probuditi na život. To su znali i Ilija i Elizej; samo ustrajnom molitvom mogu oni mrtve pozivati na život. ( K tome valja usporediti kako i na koji način je Isus mrtvoga Lazara probudio na život).

EVANĐELJE: Iv 11,1-45

Uskrisenje Lazara je posljednje i najveće čudo od 7 «znamenja» Isusovih, o kojima izvješćuje Ivanovo Evanđelje. Pred mrtvim Lazarom i pred svojom vlastitom smrću Isus izjavljuje: «Ja sam uskrsnuće i život!» (25). Uskrsnuće i život nisu ni za farizeje ni za Martu neka daleka nada: Uskrsnuće je tu; «To sam ja», kaže Isus Marti, kao što je rekao Samarijanki «ja sam taj!». Kod svih Isusovih «znamenja» radilo se o objavljenju moći, punine i slave koja stanuje u Isusu. Ući u božansku puninu Isusova života može već sada «tko drži njegovu Riječ – i vjeruje u onoga, koji ga je poslao» (5,24; usp. 11,26).

5. TJEDAN U KORIZMI - Ponedjeljak

Dan 13,1-9;15-17;19-30;33-62

Povijest o oslobođenju Suzane po mudrom i mladom Danijelu kasniji je dodatak knjizi Danijelovoj. Taj prikaz hoće da pokaže kako je Bog pravedan i kako čini pravo (to je i značenje imena Danijel). No, ta sazidana povijesna crtica vjerojatno ima i drugi smisao: Suzana predstavlja  izraelski narod, koji se protivi zavodljivostima pogana i odmetnika i ni pod koju cijenu neće pogaziti vjernost svome Bogu!

EVANĐELJE: Iv 8,1-11

Taj izvještaj o preljubnici mi bismo i po stilu i po izražaju prije potražili kod Luke nego u Ivanovu Evanđelju! Očito je također prizvuk na Danijela 13 (na Suzanu), - Isus je više nego Danijel: on brani ne samo nedužne, već oprašta i grešnicima Za njega više nije odlučan vanjski posluh prema Zakonu, nego odgovor srca na dar i na zahtjev ljubavi!

5 TJEDAN U KORIZMI - Utorak

Br 21,4-9

Crtica o mjedenoj zmiji aludira na kaznu sa zmijama za vrijeme Izraelskog putovanja pustinjom (6). Pomoć nije dolazila od kakve čarolije nego poradi kajanja naroda i na zagovor Mojsijev (7), te po vjeri onih, koji su mjedenu zmiju pogledali. Nekakvu vezu s tom zmijom mora imati onaj lik zmije, koji je jeruzalemski narod mnogo kasnije štovao (2 Kralj 18,4). No praznovjerje ne može biti kao neki sporedni oblik vjere, nego znak i lažni nadomjestak pomanjkanja vjere. Pobožni kralj Ezekija konačno je tu zmiju od mjedi uništio.

EVANĐELJE: Iv 8,21-30

Jaz između Isusa i farizeja izgleda nepremostiv! «Vi ne poznajete ni mene ni moga Oca», reče im Isus (8,19). Diskusija biva sve oštrije; Isus sve jasnije govori, tko je on (12,24. 28). Onima koji ne prihvaćaju njegovu poruku, bit će na osudu. «Umrijet će u svojim grijesima!» (24). Suprotnost između «odozgo» i «odozdo» i između Božjeg i protu-božjeg svijeta ipak nije vječna i konačna.  Isus je baš radi toga došao na svijet da mu donese svjetlo, istinu, život i radost u Bogu. I on će predati svoj život da ljudi barem tada, kad on bude «uzdignut» pogledaju na njega i njega uistinu potraže!

5. TJEDAN  U KORIZMI - Srijeda

Dan 3,14-20; 49-50; 91-92; 95

Treće poglavlje Danijelove knjige sadrži legendarnu povijest trojice mladića u užarenoj peći. – Kralj je dao podići jedan kip poganskog boga, i pod smrtnu kaznu je zapovjedio da svi pred tim kipom padnu ničice i poklone se. Svemoćnom kralju usprotiviše se tri mladića, koji ništa nemaju osim svoga Boga i svoju vjeru. Znamenit je njihov veličanstveni odgovor: Ako Bog naš hoće može nas izbaviti, no ako toga i ne učini, «znaj kralju mi nećemo služiti tvojemu Bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si dao podići»! (17-18). Bog je te mladiće iz užarene peči izbavio, a duge pušta da poginu i time pokazuje da je on pravi Bog. Nešto od ovog vjerskog ponosa zvuči još i u današnjem Evanđelju: «Potomci smo Abrahamovi i nikada nikome ne robovasmo!»… Jedan nam je Otac Bog! (Iv 8,33 i 41).

EVANĐELJE: Iv 8,31-42

Ili istina i sloboda – ili laž i ropstvo: ljudi treba da se odluče! Oni mogu biti djeca Božja «ako prihvate Isusa» (Iv 1,12) i ako ostanu u njegovoj Riječi, tj. ako se upute sa pouzdanjem i poslušnošću u Isusovu istinu. Isus ne uči bilo kakvu, kao filozofi; on je sam istina: u njemu je Božja stvarnost – koja spašava i oslobađa – postala prisutnom, vidljivom i dostupnom. Ali ako čovjek uopće ne shvaća da nije slobodan, ili ako ne uspijeva priznati da mu je oslobođenje potrebno, tada riječ Isusova u njemu ne nalazi mjesta (37), za njega je Sin Božji uzalud postao čovjekom!

5. TJEDAN U KORIZMI - Četvrtak

Post 17,3-9

Abraham čuje jedan zahtjev i prima jedno obećanje. Bog traži od njega bezuvjetnu vjeru i poslušnost (r.1) i sklapa s njime vječni «Savez». Taj je Savez: odnos zajedništva koje Bog uspostavlja (7). Bog je onaj koji daje, Abraham onaj koji prima. Dvije su mu stvari obećane: brojno potomstvo i trajan posjed Kanaanske zemlje. Savez je sklopljen i s Abrahamovim potomstvo. Na njega i njegovo potomke upravljen je zahtjev posljednjega retka: !A ti čuvaj moj Savez!» (9). – Taj izvještaj o Savezu Božjem s Abrahamom sastavljen je u kasnije vrijeme. On je bio potreban narodu u babilonsko sužanjstvu i ostatku naroda, koji se vratio iz ropstva, poradi sigurnosti da će im Bog predati Kanaansku zemlju, ali ga sjeća i na uvjet, koji je sadržan u zapovijedi: «A ti čuvaj moj Savez, ti i tvoje potomstvo!»

EVANĐELJE: Iv 8,51-59

«Sada znamo …», kažu Židovi u času kad Isusa konačno #u najboljem uvjerenju i savjesti», odbacuju. Oni imaju «razloge», pozivaju se na Abrahama i na proroke, njima je govorio Bog. I Isus se poziva na Abrahama kao na svoga svjedoka (56), ali se postavlja nad Abrahama. On poništava autoritet ljudi i Abrahamov, da uspostavi autoritet Božji. Istom kad čovjek napusti vlastitu sigurnost i samopouzdanje, postaje sposoban za vjerovanje. I samo ako vjeruje, ima život! Ako ne vjeruje, skoro će naći kamenje da se nabaci na Isusa, a Isus će se pred njim sakriti (59).

5. TJEDAN  U KORIZMI - Petak

Jer 20,10-13

U Jeremijinu životu, bilo je sve tamnije kao i u životu njegova naroda, koji je išao – u susret katastrofi. On je morao narod, kojeg je ipak ljubio, neprestano opominjati i naviještati mu sud! Zato je žeo porugu i neprijateljstvo. Današnje čitanje spada u tzv. «Jeremijine ispovijesti» (Usp. Uvod u čitanje u srijedu 2. tj. u Korizmi). Trebalo bi čitav taj tekst pročitati (20,7-18), da se osjeti gorčina, koja se skupila u prorokovu srcu. Tada će nas također molitva za osvetu manje iznenaditi (12). Iz nje ne govori mržnja, nego prevelika bol i prorokova sigurnost da je Bog na njegovoj strani!

EVANĐELJE: Iv 10,31-42

Po drugi put Židovi hoće Isusa kamenovati (usp. Jučerašnje Evanđelje). On je sam dao povod za to. Zato mu rekoše: «Ti si ipak samo čovjek, a praviš se Bogom!» (34). On se doduše nije izravno nazvao Bogom, nego je Boga nazvao svojim Ocem i rekao: «Ja i Otac jedno smo!» (r. 30). Židovi su ga ispravno shvatili i reagirali mržnjom. Za hulu na Boga u Zakonu stoji kazna kamenovanjem. Ali moraju li Isusove riječi biti ožigosane kao hula na Boga? (čudesa i znamenja su također riječi)! – Dokazom iz Sv. Pisma (Ps 82) «Ja rekoh – Bogovi ste», Isus pokazuje samo to, da njegove riječi nisu hula na Boga. Ovaj psalam ne daje, naravno, nikakva tumačenja na koji način je on Sin Božji!

5. TJEDAN U KORIZMI - Subota

Ez 37,21-28

Bog će ponovo podići narod koji se već smatrao izgubljenim, on će ga načiniti jednim jedincatim narodom pod jednim kraljem i s njime će sklopiti novi Savez: «Oni će biti moj narod, a ja ću biti njihov Bog» (r.23). To je djelo izvedeno u drugom dijelu čitanja (25-28). Tu je naglasak na vječnom, tj. trajanje novog obećanog spasenja do kraja: trajno stanovanje u zemlji, pod Davidovim vladaocem, vječni Savez (kao nekoć s Noom, Post 9,16 i s Abrahamom, Post 17,79, a najveći dar jest: zauvijek sveta nazočnost Božja!

EVANĐELJE: Iv 11.45-57

Uskrisenje Lazarovo bilo je posljednje i najveće «znamenje» Isusovo. Ono čini završetak njegova javnog djelovanja i prijelaz na povijest muke. Radi toga čuda mnogi su povjerovali u Isusa (45), ali vodeći krugovi su potpuno zasljepljeni. Oni prave zaključak o Isusovoj smrti, no sa izvedbom toga zaključka moraju čekati, dok ne dođe njegov čas. Veliki svećenik Kajfa misli na mudru realističku politiku. On zna da Isus za se tvrdi da je Mesija, a takva tvrdnja – kako je židovstvo shvaća – znači političku opasnost. Isus , dakle, mora umrijeti u interesu naroda, tako misli Kajfa, i ne misli kako je to istinita misao: Isus će umrijeti za sve narode, da od njih načini jedan jedini Božji narod!

SVETI TJEDAN - Ponedjeljak

Iz 42,1-7

Izaijina pjesma (42,1-9) govori o obliku Božjega govora o pozivu «Sluge», koji je neki proročko-kraljevski lik. O njemu se govori kod Izaije još na tri mjesta (50,4-11; 52,13; 53,12). – Te četiri «pjesme» povezane su zajedno: Neke stvari ukazuju na to, da se pod tim «Slugom» razumijeva izraelski narod, ali četvrta se pjesma posebno ne može primijeniti na Izrael. Tu je govor o jednom iz Izraela, koji na sasvim poseban način stoji u službi Božje spasonosne nakane. U prvoj od tih pjesama (današnje čitanje) prima on nalog da naviješta svim narodima vjernost i milosrđe Božje. U tim izjavama o sluzi Božjem Novi zavjet vidi ispunjenje u osobi Isusovoj. Riječ Božja kod krštenje Isusova (Lk 3,22) s tim se usko povezuje (Iz 42,1).

EVANĐELJE: Iv 12,1-11

Pomazanje Isuovo u Betaniji ima kod Mateja i Marka svoje mjesto svečanog ulaza Isusova u Jeruzalem. Prema opisu Ivanova Evanđelja, to se događa prije ulaza u Jeruzalem, «šest dana prije Pashe» koja je te godine bila u petak. Ivan spominje i neke pojedinosti koje kod drugih evanđelista nedostaju, tako npr.: prisutnost Lazara i ime žene koja je Isusu pomazala noge. Prema Ivanu bio je prisutan samo jedan od učenika, Juda Iskariot, koji je prigovorio tome činu ljubavi zbog rasipnosti. O proročkom smislu toga čina bit će da i sama Marija nije imala jasnu svijest. Kao što je veliki svećenik Kjafa više rekao nego je «znao» (Iv 11,49-50), tako je i Marija više učinila, nego je mogla razumjeti: ona je u spontanoj ljubavi iskazala čast Isusu kao Kralju koji će ići u smrt da otkupi svoj narod!

SVETI TJEDAN - Utorak

Iz 49,1-6

Današnje čitanje je nastavak jučerašnjeg: druga pjesma o Sluzi Božjem. Početak nas podsjeća na poziv proroka Jeremije (Jer 1,5). Riječi, koje on po nalogu Božjem mora govoriti, oštre su « kao mač» (2). Njegova je zadaća teška, uspjeh malen (4). On postaje malodušan što ne može mimoići ni jednog proroka i ni jednog dušobrižnika. O ne može živjeti od uspjeha nego jedino do Riječi svoga Boga, od vjere u svoj nalog. Nalog, koji se u r. 6. opisuje, proteže se preko granica vlastitog naroda. «Sluga» treba da svim narodima donese istinu i spasenje što dolazi od Boga (usp. 7-9a). Isus je u proročkim riječima o «Sluzi Božjem» vidio svoj posebni put unaprijed zacrtan. Kao što Božji Sluga, tako i Isus doživljava ne slavu i uspjeh, nego poniženje i izdajstvo!

EVANĐELJE: Iv 13,21-33; 36-38

U jučerašnjem Evanđelju bio je Juda označen kao onaj koji će Isusa izdati. To je rečeno iz kasnijeg gledanja: učenici do tada nisu o tom ništa znali, a još kod posljednje večere sjedio je Juda među njima i dao da mu Isus opere noge. Tek tada u proročkom uzbuđenju otkriva Isus tajnu te izdajniku daljnji boravak među njima čini nemogućim. Sam ga Isus šalje napolje; on ostaje gospodar i u svojoj muci. A ostali učenici? Bit će da se nisu osjećali baš sigurnima u vjernosti prema Gospodinu. Kao da svaki, pa i Petar – nosi u svome srcu također nevjeru i izdajstvo!

SVETI TJEDAN - Srijeda

Iz 50,4-9a

Ovoj je treća pjesma o «Sluzi Božjem»! On je prototip koji teško sluša riječ Božju!» Sluga je ovdje predstavljen kao savršeni učenik i pristaša. U njegovu se vladanju ističe dvoje: 1. On je samo uho za Riječ svoga Gospodara, on sluša srcem! – 2. On naviješta ono što mu je rečeno i naloženo bez obzira na neprijateljstvo, koje predviđa. Sve to on može samo zato, što zna da je Bog blizu i da ga podupire. Tko je taj «Sluga»? Mi možemo misliti na mnoge sudbine proroka, prije svega na Jeremiju. Ali na njega se ne misli nego na nekoga drugoga od proroka koji ima doći! – Isus stoji prema Ocu u savršenom odnosu učenika, i on doživljava protivljenja i progonstvo (usp. Evanđelje!).

EVANĐELJE: Mt 26,14-25

Posljednja večera Isusova s njegovim učenicima bila je prema Mt (26,17-19) i prema odgovarajućim mjestima kod Mk i Lk – vazmena večera. No, Isus je pokazao izborom dana i načinom svečanosti da on ne želi više slaviti staru Pashu oje je vrijeme blizu» - govori on, što znači da je stvarno vrijeme pri kraju. Isusov gostoprimac (kome ne znamo ni imena!) mogao je ovu izjavu jedva razumjeti, ali pouskrsna zajednica znala je da je to bio po Bogu određeni čas, čas smrti i uskrsnuća Isusova (usp. Iv 12,23-37). U svjesnom i dragovoljnom posluhu ide Isus u taj čas. Sat večere bio je zasjenjen izdajstvom Judinim. Ali Isus ide tim putem do križa ne zato što ga je Juda izdao, nego zato što je tako za njega bilo određeno od Oca.

USKRSNI - Ponedjeljak

Dj 2,14;,22-32

U središtu Petrova govora na Duhove (Dj 2,14-36) stoji izjava o smrti i uskrsnuću Isusovu. Uskrsnuće nije zajamčeno samo svjedocima koji su Isusa vidjeli. Petar navodi također jedan dokaz iz sv. Pisma: on primjenjuje ps. 16,8-16 na Krista. Ps. 16 je prije svega pouzdana molitva jednog čovjeka koji je svoj život smatrao ugroženim. Ali, kao što su drugi psalmi, tako je i ovaj istom po Kristu postao jasan u punom smislu: Bog neće dati da propadne onaj koji je nadvladao smrt. Sada možemo i mi taj psalam smatrati izrazom i svoje nade u uskrsnuće i u vječno zajedništvo s Bogom!

EVANĐELJE: Mt 28,8-15

Današnje Evanđelje pokazuje nam jednu svijetlu i jednu tamnu sliku: žene se klanjaju Isusu i time priznaju njegovo uskrsnuće (8-10). – Veliki svećenici i starješine očituju svoju mržnju i nakon smrti Isusove prema njemu, ali i svoj tajni strah pred njim, I tako je to ostalo «sve do danas» (15). Vjera i klanjanje ili mržnja i laž – to su dva moguća stava prema Uskrslomu. Svakako bismo mogli reći da ima barem još treća mogućnost: da netko može svladati teškoće koje se protive njegovu vjerovanju u uskrsnuće Isusovo. Ali tko ima vjerske poteškoće, zapravo je vjernik, pa i onda ako te teškoće ne može svladati!

USKRSNI - Utorak

Dj 2,36-41

Na početku današnjeg čitanja stoji zaključna rečenica obrambenog govora sv. Petra: da je razapeti Isus Gospodin, Krist i obećani Mesija. Petar tom rečenicom sažeto obuhvaća apostolsko navješćivanje. Prisutni su Židovi u isto vrijeme i pogođeni i zbunjeni: «Što nam je činiti braćo?» Petar odgovarajući zahtjeva obraćenje i krštenje. Tako je govorio već Ivan Krstitelj ali nakon svega toga što se međutim dogodilo, taj poziv na obraćenje i krštenje ima sada posve drugu težinu: obraćenje se krštenje ima započeti, a krštenje donosi oproštenje grijehe i dar Duha Svetoga, što znači posve novi početak. Petar je čvrsto uvjeren da obećanje Izraelu, usprkos svemu, ostaje na snazi. Obraćenje je bitno, ono znači spasenje «od ovog opakog naraštaja» koji je Mesiju odbio i ubio.

EVANĐELJE: Iv  11-18

Ukazanje Uskrsloga Mariji Magdaleni na uskrsno jutro u Ivanovu Evanđelju se drukčije opisuje nego kod Mateja (Mt 28,9-10). Ivanu je više stalo do toga da naglasi činjenicu uskrsnuća nego da kod Uskrsloga pokaže novi način postojanja; njegovo novo zajedništvo s Ocem i njegovu novu prisutnost kod učenika. Uskrsnuće i Uzašašće ovdje se ne promatra odijeljeno: oboje zajedno je «uzdignuće» k Ocu. Nešto strano i tajanstveno okružuje Uskrsloga tako da ga Marija iz Magdale odmah ne prepoznaje. Tek kad je Isus nazva njezinim imenom, ona prepoznaje njegov glas. Odsada će samo vjera zamjetiti njegovu prisutnost: toliko je njegovo čovještvo obuzeto i ispunjeno božanstvom. A puna uskrsna vjera stoji u tom da sami sebe stavimo u snažan pokret prema Ocu. Taj pokret sačinjava uskrsno Otajstvo Kristovo

USKRSNA - Srijeda

Dj 3,1-10

Gospodin je rekao: «Vi ćete primiti snagu Duha Svetoga» (Dj 1.8). U toj snazi činili su apostoli čudesa i znamenja, kako je sažeto rečeno na kraju 2. pogl. (2,43). Kao vodeći apostoli pojavljuju se Petar i Ivan (gl. 3 i 4 ). Oni su kao pobožni Židovi uspinju u hram, da se ondje u vrijeme večernje žrtve pomole ( u 15 sati). Slijepi i hromi – prema starom propisu – nisu smjeli stupiti u pravi hramski prostor, kao ni pogani. Ali ovaj hromi na «divnim vratima» izliječen je silom Duha u Ime Isusovo, zato on sada smije ući s apostolima u hram i «hvaliti Boga». Time je najbliži smisao toga čuda ispunjen! Ali to čudo treba da je povrh toga «znak» da je mesijansko vrijeme nastupilo, kako to izlazi iz daljnjeg Petrova govora.

EVANĐELJE: Lk 24,13-35

Uskrsli se objavljuje učenicima kao prorok koji pozna Pisma i tumači ih s punim autoritetom. Njihove oči vide kod jela što je njihovo srce putem naslućivalo. Samo Isus znade tako kruh lomiti i reći: «Uzmite i jedite»! Dakle, on koji je bio raspet i pokopan, živi! On je tu! On ih je potražio. Snagom toga susreta i toga jela mogu izaći i gorućim srcem posvjedočiti: Isus je uskrsnuo, on živi, on je Gospodin!

USKRSNI - Četvrtak

Dj 3,11-26

U nastavku izvještaja o izlječenju hromog, Djela apostolska izvješćuju drugi govor sv. Petra (3,12-26). Čudo zahtjeva riječ, koja znači objavu i objašnjenje; inače bi čudo ostalo nijemo i nerazumljivo. Govor je upravljen na Izraelce (12). Oni su još uvijek narod Boga Abrahamova, Izaka i Jakova (13), koji je odsada također i Bog i Otac našega Gospodina Isusa Krista (Rim 15,6). Oni su «sinovi proroka i Saveza», kojima je spasenje na prvome mjestu ponuđeno (25-26). Apostol govori njihovim jezikom te probuđuje u njima vjeru, kao što je i u duhovskoj propovijedi učinio. U poruci o Kristu (13-15) Petar naglašava Isusovu nevinost i krivnju Židova koji su ga osudili, zatim, dodiruje sadašnju situaciju (17) – vrijeme između Uzašašća Isusova i njegova ponovnog dolaska. To je vrijeme obraćenja i pokore, vrijeme odaha, vrijeme uspostave i obećanog spasenja za sve koji vjeruju u ime Isusovo!

EVANĐELJE: Lk 24,35-48

Još kod posljednjeg zajedničkog boravka Isus e muči da uvjeri svoje prestrašene i zbunjene učenike o svom uskrsnuću. Rane na rukama i nogama i, konačno, blagovanje, potvrđuju da je to onaj koji je na križu umro. Osim toga treba da shvate da se u svemu ispunio plan Božji; istom u svjetlu Uskrsnuća spoznaje se dublji smisao Starog zavjeta. Ali s uskrsnučem plan Božji još nije potpuno ostvaren; Isus je sredina vremena, ne svršetak! Do njegova ponovnog dolaska navješćivat će Isusovi učenici svim narodima obraćenje i oproštenje grijeha!

USKRSNI - Petak

Dj 4,1-12

Poruka o Isusu je poruka o uskrsnuću mrtvih (usp. Dj 26,23). Saduceji niječu uskrsnuće te proročki mesijanizam uopće odbacuju. Njima je važnije politički mir i njihov vlastiti položaj na vlasti. Zato su apostole uhitili (r. 1-4) i preslušavali (5-7). Petar iskorištava tu priliku da odgovornima u Jeruzalemu navijesti Isusa raspeta i uskrsloga kao Mesiju, i da im najozbiljnije kaže da ni za njih nema drugog spasenja, nego vjera u tog Isusa koji je ugaoni kamen, a koji su oni – loši graditelji – odbacili (8-12). U svim propovijedima Djela apostolskih slušat ćemo uvijek ponovo to isto. Istina je samo jedna. Laž ima tisuću lica i nije čudo da je mnogim ljudima zanimljiva.

EVANĐELJE: Iv 21,1-14

Uskrsnuće Isusovo nije bilo rezultat vjere ili nade njegovih učenika. Oni su bili realisti i ponovno su pošli za svojim poslom. Isus im se ukazuje kao neki stranac koji je gladan! Ali, on ujedno čini da im ribolov uspijeva, daje im jesti i njihovu vjeru ponovno utvrđuje. Ne vjeru u nanovo oživjelu «lešinu», nego vjeru u Gospodina (r. 7 i 12). Njegovo je tijelo samo toliko zemaljsko, ukoliko je to nužno da sa svojim učenicima može imati vezu i zajedništvo. On je ujedno toliko božanski – duhovan, da ima bezgraničnu mogućnost priopćiti se onima koji su pripravni primiti ga u Riječi i u blagovanju. Kod čudesnog ribolova evanđelisti je, očito, manje stalo do historijski pojedinosti, nego napose hoće pokazati tko je Isusu: Gospodin, u čijoj Crkvi ima mjesta za sve; bit će mnogo nejednakosti među «ribama», ali se mreža ipak neće razderati!

USKRSNA - Subota

Dj 4,13-21

Ni čudo, koje se ne može nijekati, ni obrambeni govor sv. Petra, ne mogu ljude Velikoga vijeća pokrenuti da priznaju Isusa za Krista, Mesiju. Oni se ipak ne usuđuju postupiti protiv apostola. Pokušavaju shodnom politikom – po svome mišljenju – mudro postupiti. Sa zabranama će se još češće djelovati protiv Crkve Kristove. Apostoli su za sva vremena svoj poziv na višoj instanci utemeljili. Nikakva moć svijeta ne može ih spriječiti da svjedoče za ono što znaju i što gori u njima!

EVANĐELJE: Mk 16,9-15

Može vrijediti kao sigurno, da je Markovo Evanđelje kod gl. 16,8 bilo izvorno prekinuto, te se r. 9 ne može shvatiti kao nastavak 8. retka, i čitav taj odlomak (9-20) nedostaje u najstarijim rukopisima: to je naknadno iz drugih uskrslih poruka sastavljeno i uneseno, vjerojatno iz osvjedočenja da jedno Evanđelje ne može završiti a da ne izvjesit o susretu Uskrsloga s njegovim svjedocima. U tom dodatku Markova Evanđelja važne su dvije stvari: I. Još jednom je spomenuta nevjera učenika (r. 11.13. i 14); te ljude će Duh Božji, ne njihov vlastiti – učiniti svjedocima uskrsnuća i glasnicima Evanđelja, on će nadvladati njihovu nevjeru, time što će ih staviti u službu vjere. – 2. Uskrsnuće i uzvišenje Isusovo postizava svoj cilj istom time, što će se Evanđelje naviještati po cijelom svijetu (usp. R. 19-20). Isus nije umro i uskrsnuo poradi samoga sebe, nego za «nas ljude i za naše spasenje»!

2. VAZMENI TJEDAN – Ponedjeljak

Dj 423-31

Prvi napada na zajednicu učenika bio je bijedan i bezuspješan. To je bila zabrana «da nipošto ne pripovijedaju i nenaučavanu u Ime Isusovo (4,18). Zajednica ne reagira na ovu novu situaciju taktičkim dogovaranjem o položaju, nego sa sigurnom pobjedonosnom molitvom, koja je ujedno i hvalospjev i prošnja. Molitva ima običan oblik židovskih starokršćanskih molitava: Zaziv Boga i sjećanje na moć Stvoritelje čitavoga svijeta i gospodara povijesti. U r. 27 progonstvo kršćana sa strane Židovskog poglavarstva sagledano je i povezano s kasnijim progonstvima sa strane poganske državne vlasti i stavljeno je u izravan odnos s Isusovim trpljenjem. Na trpljenje Isusovo primjenjuje se i 2. mesijanski psalam. Isus se naziva (kao u 3,13) «sveti Sluga Božji», od ljudi zlostavljen a od Boga proslavljen, Sluga, o kojemu je govorio prorok Izaija.

EVANĐELJE: Iv 3,1-8

Pitanje, s kojim je Nikodem došao k Isusu, trebalo je vjerojatno glasiti slično kao ono zakonoznančevo kod Luke 10,25; «Što mi valja činiti da postignem život vječni?» Ali Nikodem uopće ne dolazi do toga da postavi to pitanje; Isus ga iznenađuje jednim odgovorom koji ga upravo obara. Mjesto «dobiti život vječni», Isus kaže «vidjeti Kraljevstvo Božje», a za to – kaže on – nitko nije sposoban ako nije nanovo, odozgo rođen! Kako to Nikodem razumije? Kako može star čovjek nanovo biti rođen? Da li je to njemu – kao sinu Abrahamovu i ispravnom učitelju Zakona – uopće potrebno? Isus ništa ne opoziva! Uistinu je tako: Ako čovjek hoće doživjeti gospodstvo Božje, gledati Kraljevstvo Božje, Boga spoznati i imati vječni život (svi ti izrazi znače isto, u stvari znače neizrecivu stvarnost) – tada on mora biti nov čovjek, novo stvoren, novo rođen! Prije svega čovjek mora dopustiti da se s njime nešto dogodi, mora dopustiti da mu se nešto daruje! Voda krštenje i Duh Božji ostvaruju taj novi početak!

2. VAZMENI TJEDAN - Utorak

Dj 4,32-37

Zajednica učenika u Jeruzalemu nazvala se «mnoštvom vjernika» (32), zajednica onih kojima je vjera u uskrsloga Gospodina postala velikim životnim sadržajem. Oni svi imaju zajedničko: vjeru, molitvu, radost i posjed. U toj idealnoj slici i kršćanskoj zajednici, koje je ovdje ocrtana, nema siromaha! Obećanje – da «ne bude siromaha kod tebe» (Pnz 15,4), može se samo ondje ostvariti gdje su ljudi «jedno srce i jedna duša». Rascjep čini siromaštvo a bogatstvo čini rascjep. Raskol onemogućuje vjerodostojno navješćivanje uskrsnuća: Nije slučaj da j u današnjem čitanju oboje povezano: zajedništvo posjeda i snaga apostolsko navješćivanja!

EVANĐELJE: Iv 3, 7-15

Stvaralačka i životna snaga krštenje nije voda nego Duh Božji. Riječ «Duh» može u hebrejskom , isto tako i u grčkom jeziku, značiti «vjetar». Tako nam se usporedba Duh sa šumom vjetra i jezično približava. KAO ŠTO VIHOR TAKO JE I Duh u svom djelovanju nepredvidiv. Čovjek, koji se prepušta njegovu vodstvu, mora računati s iznenađenjima. Učenici su doživjeli djelovanje Duha Svetoga, zato Ivan u r. 11., u govoru Isusovu, neprimjetno prelazi od «ja» na «mi» - kršćanske zajednice. Čitav prikaz redaka 13-21 – prema današnjem općenitom shvaćanju – ne smatra se nastavkom govora Isusova, nego razmišljanje evanđeliste. Ovdje je samo prividno napuštena tema o ponovnom rođenju; ovdje zapravo dobiva bitnu nadopunu: Sam čovjek mora također nešto bitno pridonijeti preporođenju vodom u Duhu – vjeru! 

2. VAZMENI TJEDAN - Srijeda

Dj 5.17-26

Nakon prvog preslušavanja pred Velikim vijećem Petar i Ivan su pušteni uz strogu zabranu da ne smiju govoriti i učiti (4,18-21). Apostoli nisu o tom vodili računa, kako se razabire iz sažetog prikaza (5,12-26). Obavijest o ponovnom uhićenju apostola i o susljednom preslušavanju (5,1-42) podijeljena je na tri dnevna čitanja. U današnjem prvom dijelu najvažnije stoji u recima 20-21a: poruka o Kristu mora se na svaki način naviještati! Apostoli također znaju – i bez duga razmišljanja – gdje oni «sve riječi života ovoga» imaju naviještati; naime, u hramu. Ondje oni nalaze već ujutro sakupljenu zajednicu na molitvi. «Sve riječi života ovoga» (20) znače isto kao i «riječi ovoga spasenja» (Dj 13,26), to je poruka spasenja koja dolazi od Boga, a što je u osobi Uskrsloga i u sili duhovske svetkovine postalo vidljivim. To dolazi do ljudi po izrečenoj riječi i po življenom svjedočanstvu učenika.

EVANĐELJE: Iv 3,16-21

U samom Bogu je Duh ujedinjujuća i pokretna sila. Duh, tj. ljubav sama može pokrenuti slanje Sina u svijet, koji je zaslužio ne ljubav, nego gnjev Božji (ukoliko se to ljudskim načinom mišljenja i govora uopće može izraziti). Svijet je riječ koja u Evanđelju može imati različito značenje: može značiti čitav od Boga stvoreni i ljubljeni svijet (Iv 17,5,24), ili svijet ljudi; nastanjenu zemlju (17,25; 16,21). Često «svijet» znači one što se okrenuše od Boga, dakle, ljude od Boga udaljene, izgubljeno čovječanstvo koje se zatvara pred svjetlom i mrzi učenike Isusove, jer ih je On «oduzeo od svijeta» (17,14). Da Bog taj svijet hoće spasiti i da u to ulaže najviše što može uložiti, to je čudo njegove ljubavi!

2. VAZMENI TJEDAN - Četvrtak

Dj 5,27-33

Ni policijska sila ni pokušaji autoritativnog zastrašivanja nisu mogli spriječiti apostole da kao slobodni ljudi nastupaju i posvjedoče što su vidjeli i doživjeli. Petar ponavlja svoj prijašnji govor: «Više se valja pokoravati Bogu nego ljudima»! A Bog je jasno progovorio: preko događaja – on je uskrisio Isusa i učinio «Gospodinom» preko Duha Svetoga koji daje sigurnost vjere i snagu RIJEČI. On je «Bog naših otaca», Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, koji još i sada hoće darovati Izraelu obraćenje i oproštenje grijeh. U vjeri toga Boga Petar smatra sebe na istoj liniji s muževima Velikoga vijeća. On ne može zamisliti da bi Izrael Božju pomoć odbio, ili da bi Bog svoju ponudu povukao!

EVANĐELJE: Iv 5,31-36

Kao što su reci 3,13-21 nadovezani na Nikodemov govor, tako se reci 31.36 nadovezuju – kao razmišljanja evanđeliste – na svjedočanstvo Ivana Krstitelja o Isusu (27-309. To slijedi iz jezičnog i iz sadržajnog zapažanja. Preteča Isusov, Ivan, uza svu veličinu koja mu se priznaje, jest «zemaljski i govori zemaljski» (r.31). A Isus dolazi odozgo, iz neba; što on govori istinito i valjano. On govori Božje riječi, on je sama Riječ, oj je Istina! Temeljne izjave o Bogu i o čovjeku stoje u odlomku: u Bogu je istina, ljubav i gnjev (33-36). Čovjek, koji riječ Božju – po Sinu zasvjedočenu istinu – sluša, može je prihvatiti i uskratiti posluh. Vjerovati znači slušati (36). Poslušnost vjeri odlučuje o čovjekovom životu.

2. VAZMENI TJEDAN - Petak

Dj 5,34-42

Farizej Gamalijel bio je ugledan učitelj Zakona a Savao – Pavao bio je njegov učenik (Dj 22,3). Taj misaoni, kritični i pobožni čovjek mislio je s negodovanjem na proces Isusov (kao što danas mnogi crkveni ljudi misle na Galilejev proces). On je htio spriječiti novu nepravdu što mu je i uspjelo. Tko će od Velikog vijeća riskirati da postane borcem proti Boga? Možda ti ljudi ne dijele Gamalielovo vjersko strahopočitanje pred povijesnim Božjim upravljanjem, ali oni razumješe njegov govor i prihvatili su njegovo upozorenje. Budućnost pripada onima koji u radosti i snazi svoje vjere donose ljudima poruku o Isusu koji je Krist – Pomazanik.

EVANĐELJE: Iv 6,1-15

U gl. 6 Ivan je obradio predaju koju nalazimo i u prijašnjim Evanđeljima: Umnoženje kruha, Isusovo hodanje po moru, traženje znaka i ispovijest Petrovu . Ivan umnoženje kruha izričito zove «znamenjem» i najuže ga povezuje sa slijedećim govorom objave. U govoru o kruhu znamenje je protumačeno teološki, ukazivanjem na Euharistiju. To tumačenje počinje već u samoj svijesti spominjanjem blagdana Pashe. Pasha ukazuje na odlazak iz Egipta i na blagovanje mene u pustinji, ali je i nagoviještanje posljednje večere i muke. Mnoštvo naroda ne razumije znamenje. Ono u hranjenju gleda ispunjavanje mesijanske moći i Isusa smatra «prorokom», novim Mojsijem, koji će Izraela osloboditi i svakoj nevolji učiniti kraj. Isus se udaljava od takvog očekivanja i ide u samoću, «on sam»; samo ona zna svoju tajnu!

2. VAZMENI TJEDAN - Subota

Dj 6,1-7

Zajednica u Jeruzalemu se postepeno povećava. Osim Židova tu su i Grci (Helenisti): «Dijaspora» Židovi, koji su došli u Jeruzalem, možda su to ljudi i nežidovskog porijekla koji su se prije priključili Židovima. Dok je do sada u Dj ap. Bilo uvijek naglašeno jedinstvo, sada čujemo o napetostima; grčke udovice bile su zanemarivane u skrbi oko materijalnih dobara. Možda su Židovi Grcima uopće uskraćivali zajedništvo kod stola, a tim je nastala opasnost rascjepa. Domaćim židovskim kršćanima bilo je teško prihvatiti helenističku otvorenost duha prema svijetu i njihovo slobodnije shvaćanje Zakona i bogoštovlja. Mlada Crkva tu opasnost nije svladala diskusijom, dakle, teoretski, nego praktički: apostoli su baš Grcima povjerili službu djelotvorne ljubavi, i to za čitavu zajednicu. Tu podjeljuju na «službu stola i na službu Riječi» razvitak je zajednice vrlo brzo prestigao, kako se to vidi na primjeru Stjepana i Filipa!

EVANĐELJE: Iv 6,16-21

Umnoženje kruha desilo se po  bijelom danu, ali dan nije bio dovoljno svijetao da bi čitavo mnoštvo moglo čudo vidjeti i razumjeti. U noći su učenici otplovili preko jezera – oni sami; oni nisu pripadali tom mnoštvu, ali ni Isus još nije bio kod njih (rt. 17). Morali su sami otploviti, no tada se noć rasvijetlila. Isus im se ukaže i reče: «Ja sam!» U Starom zavjetu se Bog tako predstavljao odabranima! Sada je Isus mjesto na kojem je Bog prisutan i može se doživjeti!

3. VAZMENI TJEDAN - Ponedjeljak

Dj 8-15

Đakoni koji su bili postavljeni za «službu stolova» nisu bili nijemi poslužnici. To su bili muževi «puni Duha i mudrosti» (6,3) puni «milosti i snage» (6,8). Njihov nastup u riječima i čudesima bio je sličan nastupu apostola. Đakoni su bili Grci i nisu se odijelili od kojih su potjecali. Tu je bilo polje njihova misionarskog djelovanja; oni su pridobivali za «put», koji su sami otkrili, i za «Ime» koje je za njih značilo svu nadu. Ali upravo kod Židova u «dijaspori» pojavio se najjači otpor. To propovijedanje o Isusu, koji je Mesija, bilo im je nepodnošljivo. Vjerski i nacionalni osjećaji bili su povrijeđeni! Što će biti s Mojsijevim Zakonom, sa hramom, uopće sa Židovstvom? Naravno, svojim dokazima nisu mogli Stjepana ušutkati. – Ali ima i drugog oružja!

EVANĐELJE: Iv 6,22-29

Kao što je Jeruzalem u Judeji tako je Kafarnaum u Galileji bio mjesto gdje su padale odluke. Ondje se raspravljalo o čudesnom blagovanju i o njegovu značenju. Reci 22-24 opširno izvješćuju kako su se Isus i mnoštvo naroda u Kafarnaumu ponovno sastali: Mnoštvo traži Isusa (24) – a što zapravo traži? Oni traže proroka čudotvorca koji ih je nasitio i opet ih može nasititi. A Isus im hoće dati nešto posve drugo: hranu za vječni život. Zato je Bog njega, Sina Čovječjega, postavio i «opečatio» (27). Bog upućuje ljude na Isusa. Bog ne treba raznovrsna ljudska djela, kreposti, uspjehe: što on odlučno traži od čovjeka jest – vjera u Isus. Pravi se život može od njega dobiti kao dar.

3. VAZMENI TJEDAN - Utorak

Dj 7,51-8,1a (51-59)

Mučeništvo sv. Stjepana označuje obrat u povijesti mladog kršćanstva. Veliki govor u 7. gl. Ukazuje na spasonosno-povijesni čas: prijelaz navješćivanja iz Jeruzalema i Judeje u «Samariju i sve do krajeva zemlje» (1-8). Kršćanstvo ostaje povezano s vjerom Izraela, ali Crkva se distancira od židovstva. Luka je Stjepanovu govoru dao značenje osnovne i službene rasprave sa židovstvom., - kakve je od početka jedva bilo. To je bio obrambeni govor jednog optuženog, ali pri kraju to biva optužba tužitelje i suca. Stvarni sudac u tom procesu je Isus, Sin Čovječji, koji sjedi s desna Bogu. Stjepan ga vidi kako stoji: on je ustao da izreke presudu, ali i da svojoj Crkvi pokaže novi put u budućnost! 

EVANĐELJE: Iv 6,30-35

«Ja sam», rekao je Isus učenicima u noći (6,20). Sada kaže svima: «Ja sam kruh života». To je odgovor Isusov na traženje znaka koji bi trebao njega potvrditi: Bog si ne da propisivati – pa ni pozivom na njegove vlastite darove i obećanja – što on mora činiti i kako će ispuniti očekivanja ljudi. Mana je bilo jedno obećanje, ali ispunjenje – pravi Božji dar – bit će mnogo više: pravi kruh s neba! «Daj nam uvijek taj kruh» kažu ljudi, kao što je rekla Samaritanka: «Daj mi te vode» (Iv 4,15)! Ali, pravi kruh nije stvar, on je osoba; on se daje u Isusu po Isusu. U njemu se Bog objavljuje, u njemu se daruje!

3. VAZMENI TJEDAN - Srijeda

Dj 8,1b-8 (1-8)

Mladi Savao nije slučajno spomenut prigodom kamenovanja sv. Stjepana: on je s tim ubojstvom bio sporazuman (8,1a) Nakon Stjepanove smrti Crkva se proširila po čitavoj Judeji i Samariji : Savao-Pavao uvest će treću etapu: «Sve do granica zemlje». (1-8). Da je progonstvo zajednice njezino proširenje preko Judeje u Samariju izravno u vezi sa Stjepanovom smrću . Luka to potvrđuje time što tu vijest o progonstvu uvrštava u svoj izvještaj još prije Stjepanove sahrane. Progonstvo nije pogodilo čitavu zajednicu, nego samo Grke kojima je Stjepan pripadao. «Židovi» i dvanaestorica, koji su k njima spadali, ostali su netaknuti. Oni su vrijedili još kao pobožni Židovi, pogotovo što su revno posjećivali hram. A Grci, poradi svoje veće pokretljivosti, kao da su naročito bili pozvani za misionare. Tako je vihor progonstva raznosio sjemenke Riječi daleko preko Jeruzalema.

EVANĐELJE: Iv 6,35-40

Čudo je ukazivanje samoga Isusa. «Gledanje» čuda usavršuje se istom u vjerovanju. Bez vjere gledanje ostaje samo «slijepo» i postaje krivnjom (usp. Iv 9,41). Vjerovati znači doći k Isusu s njime imati zajedništvo, u njemu imati život. To je svrha radi koje je Isus «došao»: u njemu je Bog došao ljudima u susret. Nakana Božja, volja Božje, koju Isus ispunja, jest spasenje svih ljudi. Spasenje onih koji vjeruju, jest sadašnja stvarnost, ali se ispunjava istom s uskrsnućem na posljednji dan. Spasenje je za sve. Ako se ljudi ipak izgube, to je protiv Božje nakane!

3. VAZMENI TJEDAN - Četvrtak

Dj 8,26-36;38.40. (26-40)

Taj odlomak Dj, ap. Od gl. 6 do 8 Luka zaključuje obraćenjem etiopskog ministra. Kršćanska poruka nije zastala u Samariji: Anđeo (ili «Duh») Božji šalje Filipa na cestu prema Gazi. Ondje on treba da pouči i krsti ministra etiopske kraljice. Ne zna se da li je taj čovjek bio Židov ili je pripadao među «bogobojazne» koji su se priključili k Židovima. On je hodočastio u Jeruzalem, bio je jedan od onih koji Boga traže, imao je smotak Pisma s tekstom Izaije proroka, ali kako da sve to on razumije ako mu to nitko ne protumači? S njegovim obraćenjem je išlo vrlo brzo. Kateheza, vjera u krštenje; čovjek ima utisak kao da se sve to odjednom dogodilo, kao da se Duhu Svetom i evanđelisti Filipu žurilo- … Ima još mnogo toga što treba uraditi.

EVANĐELJE: Iv 6,44-51 (44-52)

Ostaje – nerješiva tajna, kako je vjera čin koji se zahtijeva od čovjeka, a u isto vrijeme je dar Božji? Nijedan čovjek ne može vlastitom snagom vjerovati u Isusa. Sam Bog mora čovjeka «pokrenuti», a čovjek se mora dati pokrenuti. Trebalo bi da vjerujemo slijepo kao dijete i da otvaramo usta da bismo primili živi Kruh. Ali Židovi u Kafarnaumu bili su odrasli ljudi, tvrdi i teško pokretljivi kao i njihovi očevi u pustinji!

3. VAZMENI TJEDAN - Petak

Dj 9,1-20

Obraćenje Savla dogodilo se vjerojatno u 36. god. Poslije Krista (usp. Gal 2,1 i Dj 15). O tom se u Dj apostolskim govori tri puta ( 9,1-19; 22,4-21; 26,9-18). Već ta okolnost pokazuje koliko je veliko značenje koje je Luka pripisao tom događaju. Bjelodano je da on o tom nije htio dati samo protokolarnu obavijest; njegovo propovijedanje je ujedno ukazivanje na zbivanja. Krist se ukazao progonitelju, pojava svjetla i glas iz neba dali su Savlovu životu drugi smjer i time odlučno utjecali na daljnji razvitak kršćanstva. Da je Crkva postala Crkva naroda, zahvaljuje događaju kod Damaska. Poslanje  Pavla k poganskim narodima izraženo je u tri izvještaja, uvijek jasnije, a najjasnije u trećem izvještaju: 26,17-18-

EVANĐELJE: Iv 6,52-59 (53-60)

U tom odlomku Isusov euharistijski govor postiže svoj odlučni vrhunac. Isus traži ne samo vjeru u svoju osobu, nego stvarno blagovanje Kruha koji je on sam. On kaže još zornije: valja jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv! Kako to treba razumjeti? «Duh oživljava» (63), valja li, dakle, to posve duhovno shvatiti? Možda kao gozbu na koju poziva Božja Mudrost (usp. 9,1-6)? Slušaoci Isusovi osjećaju, da on hoće više kazati, odatle njihovo uzbuđenje. Sav domašaj rečenoga učenici će početi shvaćati istom kod posljednje večere. I nakon odlaska Isusova oni će ostati da slave Gospodnju gozbu – sakrament smrti i uskrsnuća Isusova, «dok on ponovo ne dođe»!

3. VAZMENI TJEDAN - Subota

Dj 9,31-42

Oluja progonstva se smirila. Savao je otputovao u Tarz i time za sada nestaje pred našim očima (9,30): Nad slijedećim odlomkom (9,31-11.18) stoji riječ «mir». Zajednice, Judeja, Galileja i Samarija zajedno, se nazivaju «crkvo»: Duh Sveti daje ovoj Crkvi jedinstvo, čvrstoću i rast. U stvari to je još palestinska Crkva; veliki korak u poganski svijet još nije učinjen, ali već ga se priprema. Petar će morati izreći odlučujuću riječ. Sada ga vidimo kako posjećuje zajednice gdje riječima i čudesima se donose u stilu starozavjetnih opisa čudesa. 

EVANĐELJE: Iv 6,60-69

Govor Isusov je za učenike «tvrd», težak za shvaćanje, a još teži za prihvaćanje. Isus ništa ne opoziva, ali on im pokušava objasniti važnije povezanosti. On govori o svojem Uzašašću k Ocu, o svojoj proslavi. «Duh oživljuje»: Duh Božji, koji je tijelo Isusovo iz groba probudio, čini iz toga tijela kruh za život svijeta. Utjelovljenje, žrtva na križu i Uzašašće Isusovo tri su postaje jedne Kristove tajne koja je u «kruhu života» prisutna: njegovo čovještvo, njegova žrtva i njegova božanske proslava. Naša odluka za vjerovanje nije plod neke nauke, nego plod istine i stvarnosti uskrsloga Krista!

4. VAZMENI TJEDAN - Ponedjeljak

Dj 11,1-18

U Dj ap. Od gl. 10-11 nalazi se opširna povijest mnogih obraćenja. Ta opširnost ima svoj razlog: radi se o prijemu prvih pogana u Crkvu i time o službenom otvaranju misija među poganima. Do sada su apostoli svoju propovijed upravljali samo Židovima. Korak u poganski svijet bio je teži nego mi to danas sebi možemo predstaviti. Moć židovske predaje, također i predrasude prema ne-Židovima, bile su tako snažne da je samo Bog morao zahvatiti. Luka polaže važnost tome da potvrdi kako taj korak nije možda učinio Pavao, nego Petar, i da je zajednica u Jeruzalemu – barem naknadno – to odobrila. Dakle, «i poganima Bog dade obraćenje na život» (18), jer «Bogu je mio u svakom narodu onaj, koji ga priznaje i čini što je pravedno» (10,35). – Ta poruka je danas na novi način postala aktualna! 

EVANĐELJE: Iv 10,1-10

«Zar smo i mi slijepi?» bilo je izravno pitanje jednog farizeja (9,40). Na njih upravlja Isusu govor o pastiru (gl. 10) Reci 1-5 su slikoviti govor, usporedba, koju oni ne razumiju (6), a reci (7-10) su tumačenje i nastavak. Isus sam je «vrata» (7-10); on je i pastir; dobar pastir (11-18). Pastir i stado kod jednog pastirskog naroda su po sebi razumljivi odnosi za vladaoca i za narod, ali također i za učitelje i zajednicu. Bog sam se naziva pastirom svoga naroda (Ps 95,7 itd.). Da u našem odlomku slika o pastiru i vratima teku jedno uz drugo, to nas s početka može smetati, ali stvar je jasna: nema objave, nema spasonosne istine niti kakvog drugog spasonosnog puta osim Isusa! To je veoma važna izjava! Gdje ima života po njemu dolazi, gdje ima Božje istine, koja se ljudi tiče, prepoznaje se po glasu Isusovu. Tko u zajednici i uopće kod ljudi nastupa kao vođa, učitelj i donosilac spasenja, stoji u službi i pod sudom «dobrog Pastira»!

4. VAZMENI TJEDAN - Utorak

Dj 11,19-26

Antiohija na Orontu, treći je grad po veličini u rimskom carstvu, sjedište delegata Sirije, kome je u to vrijeme bila podložna Palestina. Tu je nastala prva zajednica sastavljena od Židova i poganskih kršćana. Poruka se, kao uvijek, najprije upravljala Židovima, ali «helenisti» se obraćaju također i poganima i dobivaju pristalice. Zajednica u Jeruzalemu gledala je sa zabrinutošću taj razvitak. Petar je imao muke da objasni Židovima da «i poganima dade Bog obraćenje da imaju život» (11,18). Poslaše dakle Barnabu kao «vizitatora» u Antiohiju. To bijaše pravi čovjek na pravom mjestu. Na kraju ovoga čitanja stoje dvije važne vijesti: 

1. Barnaba uspijeva Savla uklopiti u misijski posao.
2. U Antiohiji  nastaje ime «kršćani» kao oznaka za učenike Isusove (Krist – Kristjani). «kršćani» jer oni vjeruju da je Krist Mesija!

EVANĐELJE: Iv 10,22-30

S desetim poglavljem zaključuje se prvi dio Ivanova Evanđelja. Glava 11. (uskrisenje Lazarovo) te uvod u drugi dio: muka i uskrsnuće Isusovo. Odgovara o pastiru prigodom blagdana sjenica (10, 1-18) prošlo je oko dva mjeseca . Spomendan na ponovnu posvetu hrama i nanovo podignutog žrtvenog oltara po Judi Makabeju (165. pr. Kr) slavio se sredinom prosinca. «Bila je zima»; ne samo da je godišnje doba hladno, nego i ljudi. Prisiljavali su Isusa da im konačno kaže je li on Mesija, no nisu pripravni da vjeruju. Oni ne poznaju njegov glas. «Ja i Otac jedno smo»: to i mi shvaćamo samo u tolikoj mjeri, ukoliko se sami dademo uvući u to jedinstvo i zajedništvo Oca i Sina!

4. VAZMENI TJEDAN - Srijeda

Dj 12,24-13,5a

Drugi dio Dj. ap. Izvješćuju o širenju kršćanske Crkve u poganskom svijetu («sve do granica zemlje» 1,8). Glavna ličnost je Pavao (od 13,9 i dalje to ime nastupa umjesto hebrejsko imena «Savao» ). Barnaba ga je doveo u Antiohiju (11,26) i ondje je s njime radio. Obojica su putovali u Jeruzalem zajedno, da donesu darove antiohijske zajednice. Svoje prvo misijsko putovanje nastupili su Barnaba i Pavao, ali ne u Jeruzalema, nego iz Antiohije. Antiohije je uz Jeruzalem postala središte kršćanskog života. Zajednica sastavljena od Židova u dijaspori i pogana brže je shvatila da je došlo vrijeme da se misionarski nalog Isusov uzme ozbiljno. – Uvodni redak današnje čitanja (24) gleda natrag i naprijed, ali napose naprijed: Riječ  Gospodnja raste i širi se!

EVANĐELJE: Iv 22,44-50

U ovom odlomku Ivan zajedno sabire velike teme Isusove propovijedi: vjerovati i gledati, svjetlo i tama, čuti i sačuvati, suditi i spasiti. Samo vjera može vidjeti. Ona vidi u Isusu ne samo izvanrednog čovjeka, nego onoga koji je na svijet došao od Oca kao svjetlo. Svjetlo znači u Evanđelju sv. Ivana: istina, život, radost, spas. Upoznati božansko porijeklo Isusovo i cilj njegova poslanja to je vjera. Tko vjeruje prihvaća svjetlo i biva svjetlom obuzet. On se odlučio za život; uskrsnuće i sud stoje iza njega!

4. VAZMENI TJEDAN - Četvrtak

Dj 13,13-25

Na svojem prvom misijskom putovanju Pavao dolazi sa svojim pratiocima najprije na Cipar (13,4-12), u domovinu Barnabinu. Pavao, koji malo pomalo preuzima vodstvo grupe («Pavao i oni oko njega» r. 13) neće dugo ostati na otoku: on sili dalje, preko. Prema maloazijskom kopnu. Na teškom putu od obale prema pizidijskoj Antiohiji Marko nije više sudjelovao. Izgleda da se desio neki nesporazum koji je svršio rastankom. U Antiohiji se Pavao obraća najprije Židovima; on ljubi taj svoj narod, on je osvjedočen o njegovoj prednosti i hoće ga voditi do Krista. On sluša u sinagogi čitanja iz Zakona i Proroka i gori od želje da sabranima Židovima i onima «koji se Boga boje» protumači smisao Pisma.

EVANĐELJE: Iv 13,16-20

Isus je svojim učenicima oprao noge. On im je protumačio kako treba to da shvate: «Ja sam vam dao primjer» (13,15). Ponizno služenje, ljubav u služenju sve do predanja vlastitog života, to je njegov primjer. On je oprao noge i izdajniku: Kod toga je mislio na tužaljku psalma 41. i u svoju je spasonosnu patnju uzeo i gorko iskustvo izdajničkog prijateljstva (18). Ostali učenici ne smiju se činom jednoga zbuniti u veličini svojega poziva i poslanja.

4. VAZMENI TJEDAN - Petak

Dj 13,26-33

Misijska propovijed u apostolsko vrijeme – kako nam je predano u Dj ap. – ima stalnu osnovnu shemu koja ima svaki puta poseban naglasak – prema situaciji i prema osobi govornika ( usp. Duhovski govor Petra 2,14-26 i Stjepanov govor 7,2-53). Pavao u svojem govoru počinje od onoga što mu je zajedničko sa slušateljima: daje kratak pregled povijesti spasenja iz Egipta, do Ivana Krstitelja i Isusa, obećanog Spasitelja (13,16-25). Tada se obraća svojoj «braći» (26), sinovima Abrahamovima. Njima upravlja «riječ spasenja» - ovdje i sada – (usp. 11,14): poruku od Isusa, koji je Krist, koga je Bog uskrisio. – U r. 27. upozorava Pavao tajnu koja lebdi nad poviješću Izraela: stanovnici Jeruzalema i njihovi vođe osudili su Isusa, ali su time ispunili riječi proročke.

EVANĐELJE: Iv 14,1-6

Učenici se muče da shvate što Isus misli sa svojim «odlaskom»: «ne znamo kamo odlaziš!» (5). Oni se boje Protiv straha ima samo jedno sredstvo: «Vjerujte» u Boga i u mene vjerujte!» (1) Vjera, koju traži Isus pouzdanje je i nada. Rastanak nije konačan. U kući Očevoj, tj. u kraljevstvu Božjem, ima mjesta za sve. Toma bi htio izravno i jasno saznati koji je cilj i put Isusov, jer taj će biti i put učenikov. Isus samo nuzgredno spominje cilj: «k Ocu», u trajno zajedništvo s Bogom. Tamo vodi jedan jedini put: «Ja sam put». Isus  je put, jer je on Istina. Put nije odijeljen od cilja, koji tim putem ide, koji traži istinu, taj već sada ima i život, jer ima Isusa!

4. VAZMENI TJEDAN - Subota

Dj 13,44-52

Židovi i pogani u Pizidiji zanimaju se za poruku koju su donijeli Pavao i Barnaba. Ali sloboda, koju su dvojica govorili o o Mojsiju i o  Zakonu i njihovi uspjesi kod poganskog pučanstva, učinili su oba muža sumnjivima. To je moglo najmanje iznenaditi samog Pavla; ta ona je poznavao svoju braću i njihov rabinsko-farizejski stav prema poganskom svijetu. Uza sve to on će svuda kuda dođe naviještati riječ Božju – najprije Židovima (46). «Najprije vama» tako je rekao i Petar Židovima na hramskom trgu (3,26). Pavao uza sva gorka iskustva pazi na prednost Židova. Za njega je problem što su se njegovi zemljaci stalno zatvarali (poruci) i time upućivali put Evanđelju k poganima (46). Taj ga je problem mučio kroz cijeli život (usp. Rim 9,11). Zaključna rečenica ovog čitanja govori o osnovnom iskustvu učenika, tj. čovjeka, koga je Krist susreo: o radosti, koja jest tako kao i vjera, dolazi od Duha Božjega!

EVANĐELJE: Iv 14,7-14

U Isusu je Bog postao vidljiv i opipljiv. Ali pitanje Tomino i molba Filipova (r. 5 i 9) pokazuju da učenici – premda su s Isusom tako dugo zajedno živjeli – imaju teškoća da razumiju što im on u taj čas kaže. «Učenici», to smo mi! Isus se ne umara da nam uvijek ponovo kaže: Ja sam u Ocu i Otac je u meni! Da to razumijemo, trebamo cijelu vječnost! U sadašnjem vremenu pomaže nam vjera, koja uvijek iznova raste preko našeg sitnoga «ja» i preko naše mogućnosti shvaćanja u daljinu Božju. Toj vjeri ništa nije nemoguće! 

5. VAZMENI TJEDAN - Ponedjeljak

Dj 14,5-18

Ikonij i Listra su pozornice ovoga čitanja. Progonstvo se uvijek ponovno brine da vjesnici Evanđelja ne dođu do mira. U Ikoniju su misionari («apostoli») Pavao i Barnaba doduše imali uspjeha kod Židova i kod pogana, (znamenja i čudesa potvrđivala su njihove riječi) (14,3), ali ovdje je Evanđelje naišlo na žestoko odbijanje, napose sa strane sinagoge (usp. 14,19). Da izbjegnu kamenovanje, apostoli su pobjegli u Listru koja je ležala dalje na jugu. Izlječenje hroma u Listri podsjeća na čudesno izlječenje hroma po Petru ( Dj 3,1-10) (usp. I 9,32-35). Luka polaže važnost na to da pokaže kako je Bog čudesima potvrdio Pavla kao i druge apostole. Hromi u Listri imao je «vjeru u svoje spasenje», zato je mogao biti izliječen i spašen. Grčki jezik može istom riječju oboje označiti: ozdravljenje i spasenje, tjelesno ozdravljenje i vječni spas. Da su poradi čuda htjeli Pavla i Barnabu počastiti kao bogove, bio je fatalan nesporazum. U recima 15-17 javlja nam se prvi Pavlov govor pred čisto poganskom publikom (usp. Petrov govor: Dj 10,34-47). Pavao, vjerojatno razočaran iskustvom , ne propovijeda u toj situaciji Evanđelje o Isusu Mesiji, (usp. r. 7), nego jednostavno nadovezuje na religiozni način mišljenja svojih poganskih slušatelja, na njihovo prirodno iskustvo o Bogu, da ih privede na vjeru u živoga Boga, od kojega dolazi punina života i radosti!

EVANĐELJE: Iv 14,21-26

U pitanju Jude Tadeja (22) krije se prije svega iznenađenje što se Isus neće očitovati kao Kralj Izraela, u punoj moći, kako bi odgovaralo nacionalnim i mesijanskom očekivanjima. Samo ga učenici «vide» (usp. R. 19) – Isus ne daje izravan odgovor na Judino pitanje. Također ne odgovara na pitanje koje je evanđelist sam načuo iz Judina pitanja: Zašto svijet nije Isusa priznao za Mesiju? – Učenik mora najprije shvatiti svoju vlastitu situaciju. On se od «svijeta» razlikuje po činjenici, što je on objavljenu Riječ čuo i na nju odgovorio! Time on ima zajedništvo s Bogom. Tko ostaje u ljubavi, taj ima ne samo svoj stan u kući Oca (usp. 14,2), nego on sam biva – već sada – živi stan trojedinoga Boga!

5. VAZMENI  TJEDAN - Utorak

Dj 14,19-28

Misija u Listri je počela idolopoklonskim štovanjem a svršila kamenovanjem (19). To je sudbina apostola. Pavao-Savao bio je sporazuman s kamenovanjem Stjepanovim (Dj 6,1), on je bio sporazuman i s time da sada i sam osjeti oštro kamenje. Raci 20-27 čine zaključnu obavijest o prvom misijskom putovanju; putovanje svršava ondje gdje je i počelo, u Sirijskoj Antiohiji . Najprije je govor o uspješnom djelovanju u Derbi, i tada o jednoj vrsti povratne misije kod prije osnovanih zajednica. Zajednica mora računati s dalekom budućnošću, dugim putovanjem, zato osim vjere i strpljivosti (22) treba neki «ustav». Postavljeni vođe zajednica pozvani su (po židovskom uzoru) «starješine», grčki «prezbiteri». O posebnoj vlasti tih starješina ovdje se ništa ne izvješćuje. Zajednica je važnija nego služba, služba ima poslužiti vjeri zajednice!

EVANĐELJE: Iv, 14,27-31a

S odlomkom 14,25-31 svršava prvi oproštajni govor Isusov. Riječ o «Branitelju» tj. o Duhu Svetom, stajala je na svršetku jučerašnjeg Evanđelja. Na to se danas nadovezuju dvije daljnje izjave učenicima: spasonosni dar mira (27) i ponovni dolazak Isusov (28). Svijet nema mira, on ima tjeskobu. Učenik Isusov neće ostati od toga netaknut. Patnje u svijetu, tjeskoba od skorog rata ( i od skorog «mira») Božja šutnja na zbivanje u svijetu, svim tim pogođen je vjernik: Ali zajedništvo, koje mu je Bog darovao po Kristu je preduvjet za njegov skori dolazak (poslije uskrsnuća i kod njegova povratka na kraju vremena), njegov je, dakle, odlazak temelj nade. U zaključnim recima (30-31) označuje Isus najjaču nutarnju snagu života, napose svoje smrti na križu: l j u b a v  prema Ocu!

5. VAZMENI TJEDAN - Srijeda

Dj 15,1-6

Prvo Pavlovo misijsko putovanje objasnilo je gdje će biti budućnost Crkve: u dalekom prostoru poganskog svijeta! (14,27). Ali kako će Crkva izgledati, ukoliko će za nju vrijediti židovski Zakon, napose njegov propis obrezanja? To je bilo za budućnost kršćanstva odlučno pitanje: Nije slučaj da stoji kao važno – u središtu Dj ap. u poglavlju u «apostolskom koncilu» u Jeruzalemu! Po židovskom naziranju pripadnost Savezu Obećanja ovisila je isključivo o obrezanju. Za Ne-Židove bio je to tuđ običaj, koji bi im praktički zatvarao put do kršćanske vjere. Ali tko je mogao odlučiti u tom pitanju? Bilo je udivljenja vrijedno s kojom spremnošću je zajednica u Antiohoji – većinom od poganskih kršćana – priznavala autoritet apostola i starješina u Jeruzalemu i od njih očekivala odluku. Čitamo o oštrom raspravljanju i žestokom pravdanju, ali jedinstvo je sačuvano.

EVANĐELJE: Iv 15,1-8

U slikovitom govoru o trsu i lozama idu usporedba i stvarnost jedno uz drugo. Isus o tome ne daje tumačenje (jer nije potrebno), on dodaje samo jednu opomenu. Slika o trsu (ili o vinogradu) ima isto tako dubok korijen u Starom zavjetu kao i o pastiru. Isus uspoređuje za život potrebno jedinstvo s trsom i lozom. Samo onaj koji ostaje u tom jedinstvu može donijeti plod: što takav čini, ima smisla i vrijednost pred Bogom i u zajednici, u Crkvi. Isus je pravi trs, kao što je pravo svjetlo, dobar Pastir i živi Kruh: On je stvarnost od koje je sve stvoreno.

5. VAZMENI TJEDAN - Četvrtak

Dj 7-21

Pavao i Barnaba su bili u Jeruzalemu hladno primljeni (usp. 15,3 sa 15,4). Otvoreno protivljenje Pavlovoj misionarskoj metodi došlo je od nekih farizeja koji su postali vjernici. Diskusija nije donijela brzo rješenje; prepirka je postajala sve žešća. – Što se na toj prvoj sinodi dogodilo, može vrijediti za sve kasnije kao model. Ni debata, ni autoritativno rješenje ne vodi do suglasnosti, nego samo riječ Božja i Duh Božji. Kao govornici nastupili su Petar i Jakov. Petar može pokazati na obraćenje poganina Kornelija (Dj 10,1-10); da Bog daje svoga Sv. Duha bez razlike – Židovima i poganima. Ne obrezanje, već vjera čini čovjeka čistim pred Bogom. Nećemo se spasiti po Zakonu, nego «po milosti Gospodina Isusa» (11). Petar na toj sinodi nije dekretirao, ali je jasno i odlučno priznao svoju vjeru. Time je bila stvorena atmosfera za plodonosan razgovor. I Pavao i Barnaba mogu se pozivati na činjenice. Dakle sam Bog je misije među poganima potvrdio: po Duhu Svetom (8), po zakonima i čudesima (12). Konačno je nastupio i Jakov – vjeran Zakonu – za misije među poganima slobodnim od Zakona (14-20). Time je rješenje jasno: na poganskog kršćanina načelno se ne smije tovariti teret Mojsijevog Zakona; nikada ne smiju kulturom uvjetovati običaji i propisi zatvarati put do  K r i s t a!

EVANĐELJE: Iv 15,9-11

«Ostanite u mojoj ljubavi!» tako glasi Isusova opomena koja se nadovezuje na slikovitu riječ o trsu i lozama (15,1-8). Vodeći motivi govora o trsu ostaju djelotvorni u cijelom odlomku (15,9-17) makar se sama slika dalje ne spominje. «Ostanite u mojoj ljubavi»: Ostanite u ljubavi tako da vas mogu ljubiti kao što mene Otac ljubi. Jedna te ista struja života i ljubavi teče od Oca k Sinu i od Sina k učenicima. To zajedništvo nama je darovano po krštenju a nanovo se ostvaruje u Euharistiji i izvršuje se u međusobnoj povezanosti učenika u atmosferi radosti i pouzdanja!

5. VAZMENI TJEDAN - Petak

Dj 15,22-31

Čovjeka ne spašava obdržavanje Mojsijeva Zakona nego vjera i milost Kristova. Ovo osnovno rješenje bilo je jasno nakon govora Petra i Jakova. To je trebalo priopćiti i zajednici u Antiohiji i ostalim novim kršćanskim zajednicama (Siriji i Ciliciji). U tu svrhu ima poslužiti apostolski dekret koji je uzorak za sve kasnije dekrete i proglase u Crkvi. «Duh Sveti i mi» - to je Crkva! Ona ne živi od nekog zakona vlastitog prava i vlastitog prana na silu, nego od samoga Duha Svetoga. Sadržaj zaključka stoji u r. 29; on ponavlja četiri «potrebne stvari» što ih je Jakov u svojem govoru napomenuo (19-20; usp. 21-25). Kako daleko su sve četiri stvari smatrane jednako potrebnima, teško je reći. Bitni dio apostolskog dekreta sastoji se – prema Lukinu i Pavlovu shvaćanju – sigurno u tumačenju da pogane nije slobodno obvezivati na Mojsijev Zakon. – Da su se dekreti te vrsti, s olakotnim ili pooštrenim klauzulama, izdavali također u kasnijoj crkvenoj povijesti, bilo je više nego gola diplomacija. Radi se o jedinstvu Crkve, i što se u onom času još ne može jasno reći, pušta se samom daljnjem razvitku i vodstvu Duha Svetoga.

EVANĐELJE: Iv 15,12-17

«Ostati u ljubavi» znači činiti volju Božju i doživjeti radost u Bogu. Volja je Božja da mi sebi međusobno dobro želimo i činimo. «Kao što sam  ja vas ljubio», to znači: širina i dubina ljubavi određena je po uzoru Kristovu. On je pravi trs i također možemo reći: on je pravi prijatelj, on hoće da i mi svakog čovjeka susrećemo kao prijatelja, kao brata. To je rečeno svakom kršćaninu. U retku 15-16 Isus oslovljava učenike prema njihovu apostolskom pozivu i poslanju. Njihov rad bit će plodonosan i blagoslovljen, ako bude učinjen u ljubavi. Ljubav i molitva (16) preduvjeti su blagoslovljenog rada. 

5. VAZMENI TJEDAN - Subota

Dj 16,1-10

Odmah nakon apostolskog koncila Pavao ponovno ide na putovanje. To je drugo misijsko putovanje sv. Pavla (Dj 15,36 do 18,22). Ovaj put on putuje bez Barnabe. Barnaba želi sa sobom uzeti Ivana-Marka, ali Pavao to odlučno odbija jer je Marko na prvom putovanju zatajio (Dj 13,13). Ta nesloga nije spriječila misijski rad, nego udvostručila: Pavao je otputovao k novim zajednicama u Maloj Aziji, a Barnaba je sa svojim nećakom Markom otplovio na Cipar (15,36-41). Mjesto Barnaba sada je Sila bio pratilac Pavlov. Kao treći nadošao je u Listri mladi Timotej. On je bio «učenik», tj. kršćanin od prvog Pavlovog putovanja. Da je Pavao već krštenog Timoteja dao obrezati, moralo je biti upadno. Ta on je imao zaključke apostola i starješina u kojima je izričito potvrđeno da su misije kod pogana oslobođene Zakona. Da li se Luka ovdje možda poveo za nepouzdanom predajom? Inače nas mora iznenaditi taj ustupak koji je Pavao učinio židovskom načinu mišljenja u interesu misijskog posla. Sažeto prikazivanje u r. 6-7 izvješćuje o djelomično neuspjelom misijskom putovanju! «Duh Sveti» 86). «Duh Isusov» (7) sili Pavla na drugo misijsko područje. Što se izvješćuje u recima 9-10 znači odlučan obrat koji je izvršio apostol Pavao, a time i kršćanske misije: poruka se ne okreće prema azijskim narodima, nego najprije u Evropu.

EVANĐELJE: Iv 15,18-21

«Kršćani žive doduše u svijetu, ali nisu od svijeta». Tako glasi jedan starokršćanski tekst (Diogenetovo pismo 6,3). Ovaj Ivanov odlomak (15,18 do 16a) govori o mržnji svijeta prema učenicima Isusovim. «Svijet» (neobraćen – nakon istočnog grijeha) je nužno totalitaran: ne podnosi da ima ljudi koji ne žive po njegovu zakonu. Tama ne može podnositi svjetlo! Osim toga život učiteljev je i život učenika. Mržnja svijeta ne odnosi se na pojedinog učenika, nego na tajnu stvarnost, na nekontroliranu silu koja pokreće učenika, dijeli ga i izuzimlje od svijeta. «Poradi mojega imena» (veli Krist), to je zapravo pravi uzrok mržnje. Mržnja se dakle, odnosi na samoga Krista Gospodina i na Duha koji djeluje u učenicima.

6. VAZMENI TJEDAN - Ponedjeljak

Dj 16,11-15

U gl. 16 Dj ap. od r. 10-17 imamo prve tzv. «Mi» obavijesti. Može ih se smatrati ulomcima putničkog dnevnika ili kao sjećanje jednog pratioca i očevica koji je neke dijelove Pavlovih putovanja zajedno s njim proživio. Da se Pavao iz Troade u Maloj Aziji odvezao u Makedoniju, on sam to pripisuje Božjem nalogu: «Zaključujući da nas je Bog pozvao da im navijestimo Radosnu vijest» (16,10) Filipi leže od lučkog grada Neapolisa  (danas Kavala) nekih 14 km. Prema unutrašnjosti zemlje. – Pavao opet najprije traži Židove, čije se bogomolje nalaze uz rijeku Gangites. Upadno je da su ondje bile prisutne samo žene. Pavao se nije dao obeshrabriti. On govori ženama kao što je i Isus govorio ženama o Bogu. Riječ poruke pade na dobro tlo. Prodavačica grimiza, Lidija, bila je «bogobojazna» žena (14). Spadala je, dakle, u grupu nežidovskih posjetilaca sinagoge koji je bilo svuda po židovskoj dijaspori. – Jedna otvorena, gostoljubiva žena stoji na početku povijesti kršćanstva u Evropi!

EVANĐELJE: Iv 15,26 do 16,4a

U sredini toga odlomka koji učenicima naviješta mržnju i progonstvo (15,8 do 16,4a), stoji riječ o «Branitelju», o «Duhu istine» (15,26-27). Poslanje Duha – gledajući sa stanovištva oproštajnog govora – leži u budućnosti, ono predstavlja proslavu Isusovu, njegov odlazak k Ocu. Duh dolazi od Oca kao i Sin, on je «poslan» od Sina i Oca, i to ne u određenom času povijesti, nego otkad traje vrijeme Crkve i progonstva. On je istinski svjedok i pravni Branitelj («Paraklet»), u procesu koji svijet pokreće protiv učenika. Učenici mogu posvjedočiti samo ono što znaju iz vlastitog proživljavanja, a proživljavanje Krista oni imaju po Duhu, koji ih «podsjeća» na sve što je Isus rekao i učinio.

6. VAZMENI TJEDAN - Utorak

Dj 16,22-34

U Filipima je Pavao oslobodio jednu robinju od đavolskog opsjednuća. Njezini su gospodari gatanjem svoje robinje bili zaslužili mnogo novca te su se njezinim ozdravljenjem smatrali oštećenima. Nije bilo teško pobuniti narod protiv stranog propovjednika (16,16-21)- Propovijedanje o njezinu čudesnom oslobođenju ima legendarne oznake. Očito podsjeća na oslobođenje Petrovo (Dj 12,3-19), no time nije rečeno da je ta pripovijest izmišljena. Pavao uvijek nanovo doživljava pomoć onoga koji ga je uzeo u svoju službu. Iako je u okovima, Riječ Božja ostaje slobodna i ide svojim putem, Uspjeh kršćanske misije ne ovisi i stanju sile nego posve i jedino o sili Božjoj, o vjerskoj srčanosti njezina glasnika: vjera probuđuje vjeru! Ali vjera u isto vrijeme pita: «Što moram činiti da se spasim» (16,20)? Vjera oslobađa za radost i za djelo ljubavi!

EVANĐELJE: Iv 16,5-12

Ivanove izjave o Duhu Svetom o «Branitelju»proširuje se dalje u drugom dijelu današnjeg Evanđelja (8-11). «On će svjedočiti za mene» - čuli smo u 15,26; «dokazat će da je svijet u bludnji» - kaže se u 16,8. Isus upućuje na sud koji će se održati u svijetu i nad svijetom: nad svijetom koji je odbio Isusa i ubio ga – onda i uvijek! Proces Isusov izgleda da je beznadno izgubljen. Kako će Duh Sveti nastupiti protiv svijeta da ga optuži i da mu dokaže krivnju (to je smisao riječi «dokazat će da je svijet u bludnji»)? On neće svijet uvjeriti, nego će učenici shvatiti po dolasku i djelovanju Duha Svetoga da je istina i pravda Božja na Isusovoj strani. Tada će nestati i njihov žalost poradi odlaska Isusova (5-7); njegov odlazak je preduvjet za njegov dolazak u Duhu Svetom.

6. VAZMENI TJEDAN - Srijeda

Dj 17,15-32; 18,1

Iz Filipa je Pavao preko Soluna i Bereje došao u Atenu. Taj grad turista, filozofa, besposličara i podrugljivaca, bio je i grad pun kumira (17,16). Tu se smatralo Pavla vjesnikom «tuđih bogova» jer je on propovijedao «Isusa i uskrsnuće» (17,18), kao da su to dva božanstva. Na Aeropagu (Arenskom brežuljku) Pavao oslovljava ne samo poglavarstvo Atene nego sve Atenjane. On im uvodno potvrđuje da su pobožan narod. To je pokušaj da pridobije njihovu blagonaklonost. Za Pavla je od mnogih kumirskih žrtvenika u Ateni samo onaj zanimljiv, koji je nosio natpis «Nepoznatom Bogu». Taj natpis primjenjuje Pavao na jednoga Boga, koji je sve stvorio i sve upravlja. «Život, dah i sve» čovjek ima od njega. Boga tražiti njegova je visoka zadaća. – Dovde (26) govori Pavao samo ono što su najvrsniji mislioci pogansko svijeta znali ili naslućivali. Zatim dolazi novo: taj Bog, koji je nad svim stvorenim, brine se za ljude. On ih ne prepušta njihovoj vlastitoj mudrosti i ludosti. On postavlja čovjeku cilj i granicu. Ima uskrsnuće od mrtvih i dan suda i Isus kao sudac svijeta. Time završava ova znamenita propovijed. Bio je to potpuni neuspjeh. Pavao će odatle izvući pouku i u buduće neće više propovijedati ljudsku mudrost, nego ludost križa!

EVANĐELJE: Iv 16,12-15

Isus je Riječ Božja, Istina Božja. Ali učenici još nisu sposobni da shvate svu istinu. «Potpuna istina» nije neka teorija, neki sistem, nego objavljenje Boga u osobi Isusa. Njega «proslaviti» znači Božje poslanje učiniti vidljivim i njegovo djelo dovršiti. Duh Sveti neće donijeti novo Evanđelje i neće samo «podsjećati» učenike da bi se sjetili onoga (14,26) što je Isus rekao i učinio. To sjećanje bit će uvijek dublje upućivanje (13) u nutarnje svetište Božje. Po Duhu Svetom Isus će otvoreno Oca navješćivati (13-15). Objava, dakle, nije odlaskom Isusovim jednostavno zaključena. Tako i poslanje Duha na Duhove ujutro u 9 sati nije bilo završeno: to je bio tek početak!

6. VAZMENI TJEDAN - Četvrtak

Dj 18,1-8

U Ateni nije uspjelo! Slijedeća postaja bio je Korint, glavni grad rimske provincije Ahaje. Ovdje usput saznajemo kako je Pavao financirao svoje putovanje: ne milodarima nego radom svojih ruku. Kroz tjedan bi radio kao šatorski zanatlija, a subotom bi propovijedao u sinagogi (r. 3; usp. 20,34). Pavao se načelno odrekao apostolske povlastice, da ga uzdržavaju njegove zajednice (1 Kor 9,6).Samo u zajednici u Filipima, s kojom se osjećao posebno povezan, primio je prigodice pripomoć koja bi mu onda omogućila da cijelo svoje vrijeme posveti misionarskom radu ( 5. usp. 2 Kor 11,9). Valja imati na pameti ove otežavajuće okolnosti ako se hoće biti pravedan prema uspjehu Pavlovog misionarskog rada. Akvila i Priscila, kad ih je Pavao susreo u Korintu, bili su možda već kršćani. U tom slučaju oni su to postali već u Rimu, odakle je car Klaudije god. 49. ili 50. bio protjerao sve Židove. Kasnije će ih Pavao obadvoje susresti u Rimu (Rim 16,3). Propovijed Pavlova u Korintu sažeta je ukratko s malo riječi: Isus je Krist! U tom je uključena sva istina.

EVANĐELJE: Iv 16,16-20

«Do viđenja» kažemo kod rastanka, makar to i ne vjerujemo. Isus kaže: «Opet ćete me vidjeti!» (r. 16 i 22), i to skoro! Bit će mu blizu, ne samo po Duhu Svetom nego on sam, koji sada ide od njih i doći će opet. Isus gleda svoju smrt i uskrsnuće kao jedno: oboje zajedno je njegov put k Ocu. Ne smeta što su bol i smrt gorki, kad se iz smrti rađa život a iz bola radost. Učenici vide najprije tamnu stranu. Žalost bi za njih mogla biti opasna klonulost. To vrijedi za vrijeme između smrti i uskrsnuća Isusova, ali to vrijedi i za vrijeme Crkve. Svijet će govoriti: Isus je mrtav! Učenici će to teško podnositi u to «kratko vrijeme». Svijet će reći: Bog je mrtav, ali učenici će znati, da je živ Bog koji je Isusa uskrisio od mrtvih. Stoga, da Isus živi, nema boljeg dokaza nego je radost njegovih učenika!

6. VAZMENI TJEDAN - Petak

Dj 18,9-18

Obavijest o rimskom prokonzulu Galionu 812) daje nam najvažniju i najtočniju oznaku vremena koju imamo o Pavlu. Uz pomoć jednoga natpisa u Delfima, Galionovo namjesništvo može biti datirano godinom 51-52. poslije Krista. Pavao je ostao u Korintu godinu i šest mjeseci. To je za toga nemirnog misionara neobično dugo vrijeme. Važnost korintske zajednice bjelodana je po tom dugom boravku, ali i po Kristovom moćnom ukazanju koje apostolu daje srčanost – što je bilo očito potrebno. Djela ap. nam malo govore o Pavlovu duševnom raspoloženju, ali njegova poslanica izvješćuje nas o tome: «I sam se pokazah vam slabim, bojažljivim i drhtavim» ( 1 Kor 2,3). ,Posao je bio naporan (usp. 1 Kor 1,26-29). Ali « mnogo narodu u tom gradu pripada meni», kaže mu Gospodin, a prije svega: «Ja sam s tobom!» Tako je govorio Bog prorocima Staroga zavjeta (npr. Izl 3,12). Nezgodan slučaj pred prokonzulom Galionom povijesno je zanimljiv. Rimsko poglavarstvo promatra kršćanstvo kao unutarnju židovsku stvar, a židovska vjera zakonom dopuštene. Pavao iz Korinta mirno putuje zajedno s Priscilom i Akvilom koje sele u Efez. – Time je drugo misijsko putovanje završeno.

EVANĐELJE: Iv 16,20-23a

Isus ne kaže da će se veselje svijeta okrenuti u žalost. U tom času oproštaja njemu je stalo do učenika: njihova će se žalost okrenuti u radost. On naznačuje vrijeme i uzrok te radosti: ja ću vas opet vidjeti (22). Uskrsna radost uspoređuje se s radošću majke koje je rodila dijete. Tjeskoba i boli su zaboravljene, dijete živi. Isus živi. Njegovo je uskrsnuće bilo i njemu samome kao novo rođenje. Žalostan učenik bio bi loš svjedok Uskrslomu. Ali Isusovo uskrsnuće bit će dovršeno istom onda, kad više neće biti smrti i da naše smrtno tijelo postane slično preobraženom tijelu Kristovu. Dotle ćemo na ovom svijetu imati nevolje, ali smo puni nade!

6. VAZMENI TJEDAN - Subota

Dj 18,23-28

Nakon kratka boravka u Antiohiji Pavao počinje svoje treće, posljednje misijsko putovanje (Dj 18,23 do 21,14). Još jednom posjećuje zajednice u unutrašnjosit Male Azije (Galiju, Frigiju), zatim je proputovao visoravan i konačno došao u Efez (19,1). Međutim se u Efezu gdje sada stanuje Priscila i Akvila, pojavljuje neki čovjek po imenu Apolon, koji će Pavlu praviti neke probleme, prije svega u Korintu. Ono što Luka izvješćuje o Apolonu, teško je staviti pod isti nazivnik. Radi se o visoko obrazovanom i pismenom čovjeku, koji je vatren pristaša Isusov, ali pozna samo Ivanovo krštenje.  U Aleksandriji kao i u Efezu moralo je biti još Ivanovih pristaša, koji su tek polako dolazili do potpune vjere u Isusa Krista. U Efezu, gdje se Pavao na povratku u Antiohiju nakratko zadržao (18,19.21), bilo je osim Priscile i Akvile po zanimanju šatoraši bili su izvrsni pomagači misija. Oni se nisu bojali učenog Apolona poučavati o «putu Božjem», tj. o kršćanskoj nauci.

EVANĐELJE: Iv 16,23b-28

Isus još jednom govori o moljenju i primanju. Usko ga povezuje s ljubavlju i vjerom i još više sa svojim putem koji ima proći: od Oca  je došao u ovaj svijet i k Ocu se natrag vraća. On ostavlja svijet ali ga ipak ne napušta. Ostaje svjetleći trag njegovih koraka. Svijet je postao svjetliji i topliji od jasnoće njegovih riječi i od žara njegova Duha. Božju radost se može doživjeti kad god koji učenik «u ime Isusovo» moli, pozivajući se na Ime u kojem se Bog svijetu očitovao i objavio. Svaka od Boga ispunjena molba je čast i radost za Njega a za nas nova sigurnost da nas Bog ljubi. Naša radost tada biva potpuna.

7. VAZMENI TJEDAN - ponedjeljak

Dj 1-8

Pavao je bio obećao vratiti se nakon Efeza (18,21). Ondje je bilo nekoliko kršćana koji su bili usko povezani sa Židovima, a bili su također pristaše Ivana Krstitelja. Tu su ( u gl. 19,2) nazvani «učenici» što uvijek znači «učenici Isusovi». Situacija nam postaje nejasna, kao i u slučaju Apolona. Nakon naknadne odgovarajuće pouke dvanaest muževa bijaše pokršteno! Tko ih je krstio? Izgleda da ih Pavao nije krstio: On izričito kaže da je na njih «položio ruke». Da li ih je Akvila krstio? Koje je mjesto zauzimao u zajednici? Na koji način je krštenje bilo podijeljeno? «U ime Isusovo», to je mogla biti formula krštenje (usp. Dj 2,38), a možda je to samo naziva za kršćansko krštenje za razliku od drugih krštenja… U ranoj povijesti kršćanstva ima mnogo pojedinih pitanja na koja ne dobivamo točan odgovor.

EVANĐELJE: Iv 16,29-33

U četiri kratke rečenice je Isus ocrtao svoje božansko porijeklo, svoje poslanje i ispunjenje toga poslanja (r. 28). To se pričinilo tako jasnim i providnim da su učenici spontano našli odgovor vjere. Isus znade da je to vjera još stvarno nesigurna. U recima 32-33 ističe vjernost Ocu prema nevjernosti učenika, i zaključuje taj drugi oproštajni govor posljednjim obećanjem: usprkos slaboći, nevolji i progonstvu učenici će pobijediti svijet ! Kao što je Otac uz Isusa i ne ostavlja ga sama, tako će Isus biti sa svojim učenicima!

7. VAZMENI TJEDAN - Utorak

Dj 17,27

Pavao se tri godine zadržao u Efezu (20,31) i propovijedao je kraljevstvo nebesko (18,8). To je bio posao «u suzama i kušnjama» (19). U to je vrijeme napisao Poslanicu Galaćanima. Tada je nastala pobuna srebrnara (19,21-40) i Pavao je morao otići (20,1-2). On je putovao još jednom u Makedoniju i Grčku, zatim preko Makedonije u Troadu i otuda lađom pokraj Efeza u Milet. Od oproštajnog govora starješinama u Efezu (20,17-35) danas slušamo prvi, sutra drugi dio. To je govor (po Lukinoj redakciji ) kao obračunski izvještaj apostola o njegovom dosadašnjem radu. Ujedno je to njegov testament za sve misionare i dušobrižnike. U prvom dijelu govora 18-27) pripovijeda Pavao najprije o sebi: uza sve teškoće on je navješćivao ne-skraćeno Evanđelje Židovima i poganima (18-21). Sada putuje u Jeruzalem; naslućuje zlo, ali sluša Duha koji ga sili u Jeruzalem. Apostol ne pripada više sebi: njegov život pripada službi koja mu je nametnuta.(12-24).

EVANĐELJE: Iv 17,1-11a

Nakon Isusovih oproštajnih govora slijedi oproštajna molitva, velkosvečenićka molitva (17,1-26)! Sada je došao «čas# na koji je čitav Isusov život bio usmjeren. Da taj «čas» postigne svoj cilj, da žrtva ne križu donese plod, to je bitni sadržaj te molitve. Isus moli: za svoje «proslavljene» (1-5), za jedinstvo svih vjernika (20.26). On moli da ga Otac po njegovoj smrti proslavi, tj. da njega vječnog Sina zajedno s preuzetom ljudskom naravi uze u Božje postojanje. Time će biti i sam Bog proslavljen: ljudi će Oca i Sina spoznati i častiti. Proslava Isusova služi, dakle, proslavi Oca i spasenju ljudi. Na njih se odnosi ostatak molitve. Isus mo9leći za sebe moli za učenike, moleći za učenike moli za sve koji će prihvatiti vjeru!

7. VAZMENI TJEDAN - Srijeda

Dj 20,28-38

U prvom dijelu oproštajnog govora u Miletu (20,18-27) govorio je Pavao o samom sebi. Drugi dio (28-35) počinje imperativom na pred-postavljene (biskupe) zajednici: «Pazite…!» Zajednice koje oni vode, sveti su narod Božji. Njegovo su vlasništvo postali krvlju Sina koje vodi Duh Sveti. To je djelo tro-jedinog Boga povjereno pastirima Crkve (28). Bit će nežna budnost zbog pogibelji izvana i iznutra (29-31), ali nema razloga za pesimizam i malodušnost. «Bog i Riječ njegove milosti» je temelj zgrade i snaga zidanja (32). Na kraju ukazuje Pavao na svoje vlastito iskustvo: tko se bez ostatka posvećuje svetoj službi, osjećat će nešto od Božje radosti: «Blaženije je davati nego primati!»

EVANĐELJE: Iv 17,11b –19

Učenici Isusovi žive u svijetu ali nisu od ovoga svijeta. To ne znači da mi nismo za svijet prikladni., ili da se svijet nas ne tiče. No, svijet, otkako je čuo riječ Isusovu i Isusa pribio na križ, nije više onaj svijet koji je prije bio. I mi sami, otkad je do nas stigla riječ Božja, ne možemo više biti svijet kao ostali svijet. Postali smo Božji svijet, početak novoga stvorenja. Nas se ne uzima iz svijeta, nego nas se baš u nj šalje! On je naše polje rada; njiva, na kojoj će se sijati riječ Božja. Da možemo donijeti plod, za to smo mi suodgovorni, a Isus je za nas molio!

7. VAZMENI TJEDAN - Četvrtak

Dj 22,30; 23,6-11

Rimski časnik dao je Pavla pritvoriti kad ga je židovska svjetina htjela linčevati (21,33). Slijedeći dan priredio je saslušavanje u prisutnosti velikih svećenika i čitavo Velikog vijeća. U izvještaju o tom preslušanju – s historijsko stanovišta – tolika su neslaganja da se nakana tih izjava sigurno ne smije tražiti u utvrđivanju historijskih činjenica. Piscu Luki je jako stalo do toga da pokaže povezanost židovstva s kršćanstvom, kod čega on kao zastupnik židovstva uvažava samo farizeje. Oni su po svojoj vjeroispovijesti neusporedivo bliži kršćanstvu nego saduceji, za koje nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha (23,8). Smrću svršava sve, tako da je postojalo logično pitanje: što je za njih Mojsijev Zakon još uopće mogao značiti? Farizeji, naprotiv Pavla i za kršćanstvo je uskrsnuće Isusovo temelj nada za vlastito uskrsnuće i uopće središnja vjerska istina.

EVANĐELJE: Iv 17,20-26

Isus gleda u budućnost svoje Crkve. On moli za jedinstvo svih onih koji će tijekom svih stoljeća u njega vjerovati i uz njega pristajati: «da svijet vjeruje, da si me ti poslao»! Istom po tom jedinstvu u vjeri i ljubavi će učenici biti pred svijetom vjerodostojni svjedoci ljubavi Božje i istine Isusa Krista. Dvostruki naziv «Oče», «Oče pravedni», daje zaključnim riječima te molitve svečanu srdačnost. «Ja hoću», govori Sin koji se vraća; on se neće dijeliti od onih koje mu je dao Otac, i kojima je on darovao svoju ljubav «do svršetka» (13,1).

7. VAZMENI TJEDAN - Petak

Dj 25,13-21

Pavao se poslužio svojim pravom kao rimski građanin i prizvao se na cara (25,11). Luka uvijek ponovno ističe ispravnost rimskih vlasti prema Pavlu. Novoimenovani namjesnik Fest trudi se da objasni – njemu nejasan – pravni slučaj i dostavlja stvar kralju Agripi II. (praunuk Heroda Vel.), koji se dobro sporazumijevao s Rimljanima. Tomu gostu – posljednjem židovskom kralju – Fest pripovijeda o svom utamničeniku. Za Luku su u razgovoru dvije točke važne. Prvo: rimski namjesnik tumači još jednom da se Pavlu ne može predbacivati nikakav zločin; rimska država nema nikakva razloga da postupi protiv njega ( i uopće protiv kršćana). Drugo: to prijeporno pitanje je čisto vjersko (po shvaćanju Festa: unutarnje židovsko) – pitanje da li Isus živi!

EVANĐELJE: Iv 21,15-19

Treće ukazanje Uskrsloga pred učenicima odnosi se prije svega na Petra koji nastupa kao vođa skupa učenika. Isus mu potvrđuje njegovo prvenstvo, ali ga upućuje na temeljne pretpostavka koje nosila pastirske službe mora ispuniti. To su: bezuvjetna vjernost i ljubav! Istom kad ga Isus po treći puta pita: ljubiš li me?, Petar shvaća tešku odgovornost koja mu je nametnuta i svoju vlastitu nevrijednost. Prepuna mreža, koja se ipak nije raskinula (21,11), bila je već jedan znak za sveobuhvatnu Crkvu. Ali Petar treba da je ipak ne samo ribar nego odgovoran pastir čitavog velikog stada. – Apostolu, koji ga je tri puta zatajio, a ne Ivanu – učeniku ne slomljive vjernosti, povjerio je Isus najvišu pastirsku službu

7. VAZMENI TJEDAN - Subota

Dj 28,16.20;30-31

Konačno, Pavao u Rimu. Ovdje već postoji kršćanska zajednica: «braća» dolaze k Pavlu u susret sve do Foruma Apii i do Tres Tabernae. Ali prva briga Pavlova – makar nam se to činilo čudno – bili su Židovi. – On posljednji puta pokušava da tu svoju «braću» pridobije za Isusa 17,23). «Jer, zbog nade Izraelove nosim ove verige», reče (20). Imao je mali uspjeh; kako u Aziji i zatim u Grčkoj (13,46; 18,6), tako i sada u Rimu tumači da se spasonosna vijest – jer je Židovi odbijaju – obraća poganima, i «oni će je slušati» (8,28). Crkva od Židova i pogana – ta teme stoji kao pitanje i kao bolan problem na kraju Djela apostolskih.

EVANĐELJE: Iv 21,20-25

Uskrsli Gospodin je Petru povjerio odgovornost, dao punomoć i uputio ga na put mučeništva. U ono vrijeme, kad je ovo 21. poglavlje Ivanova Evanđelja bilo pisano, Petra je već umor kao mučenik (oko g. 64-67 poslije Krista). Ivan je još živio, a u zajednici je vjerojatno vladalo mišljenje da najmiliji učenik neće umrijeti! Zar posljednji, još živi apostol, nije morao ostati kao trajan stup dok Gospodin ponovo ne dođe? – Sva mudrovanja te vrsti ovdje se odbacuju. U Crkvi Kristovoj ne radi se o višem položaju i o povlastici, nego o ustrajnosti u vjernom nasljedovanju do svršetka!

1. TJ. u god. - PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Heb 1,1-6

Poslanica Hebrejima smatra se za riječ uputstva i opomene kršćanima koji su u opasnosti da bi u svojoj vjeri i nadi mogli zalutati. Poslanice želi izaći u susret tim kršćanima u njihovoj opasnoj umornosti i razočaranju ukazujući im njihovu stvarnu situaciju na kraju vremena. Najprije pokazuje iz Starog zavjeta nadasve važno značenje Isusa i njegova svećenstva. Poslanica ima tri glavna dijela, od koji svaki svršava jednom opomenom: 1, do 6,20; 7,1 do 10,39; 11,do 13,21. U dva prva retka sažet je čitav sadržaj Poslanice Hebrejima. Sve prijašnje objave Božje postigle su svoj vrhunac i cilj u riječi koju je rekao po svom Sinu. Po njemu je Bog u početku stvorio svijet, po njemu ga je htio na koncu otkupiti i usavršiti. Njegova jedinstvena veličina objašnjava se na dva mesijanska mjesta Starog zavjeta.

2. ČITANJE: 1. Sam 1,1-8

Dvije knjige o Samuelu imaju svoje ime od prve velike ličnosti o kojoj izvješćuju (1 Sam 1-7). One su dio opsežnog dijela povijesti, koje obuhvaća i tumači Knjige: Jošuine, Sudaca, 1.i 2. Samuelovu i 1. i 2. Kraljeva, i koje se obazire unatrag na povijest Izraela, od smrti Mojsijeve sve do babilonskog sužanjstva. 1. Knjiga o Samuelu nadovezuje se na Knjigu Sudaca. Samuel ja posljednju u redu sudaca. Kod osnutka izraelskog kraljevstva on je igrao bitnu ulogu. Već činjenica, da se povijest njegov dijatinjstva opširno prikazujem znači da je on u Izraelu bio jedan od najvećih ljudi. – Njegovo se rođenje pripisuje posebnom Božjem zahvatu. Današnje čitanje ukazuje na ljudsku dramu, koja se odigrala prije njegova rođenja. – Elkana ljubi i pušta svoju ženu Anu, a na kraju kraljeva je ipak ne razumije.

EVANĐELJE: Mk 1,14-20

Nakon obećanja i iščekivanja došlo je vrijeme ispunjenja. Sam Isus je punina vremena. Njegova riječ i djela navješćuju blizinu Božjega kraljevstva. U r. 15. evanđelist je Isusovu poruku sažeo. To je poruka o spasenju koje dolazi od Boga (14). Zahtjev: «Obratite se i vjerujte Evanđelju!» (15) za pozvane učenike poprima konkretan oblik: «Hajde za mnom» (17). Tko susreće Isusa, susreće Božji zahtjev; koga Isus zove, taj se mora odlučiti!

1.TJ. u god. – UTORAK

1. ČITANJE: Heb 2,5.12

Vječni Sin Božji je od anđela viši; oni su stvoreni i za služenje određena bića (gl. 1.). Ali i čovještvo Isusovo je nad anđelima. Sin Božji postao je čovjekom i pretrpio smrt da ljude posveti i usavrši. Ps. 8., od kojega se ovdje navode r. 5-7, himan je o slavi Božjoj i o veličini, koju je Bog dao ljudima. Poslanica Hebrejima primjenjuje taj psalam na Krista, «Sina čovječjega, tek «tek za malo manje od anđela». To se kao priključak grčkom tekstu 8. psalma razumijeva u vremenskom smislu: samo za kratko vrijeme njegova zemaljskog života. U tom «kratkom vremenu» postao je on naš brat i dao nam je nadu da po smrti s njime uđemo u slavu njegova i našega Oca!

2. ČITANJE: 1 Sam 1,9-20

«Jahve daje smrt i život»… «Jahve čini uboga i bogata» ( 1 Sam 2,6-7). Od svoje suparnice mogla je Ana očekivati samo porugu a od muža bespomoćnu dobrohotnost. Ali bog je prihvatio njezinu molitvu i njezin zavjet. Bog je «mislio» za Anu. Kad se Bog «sjeća», kad on «misli» na čovjekovu nevolju, tada u Sv. Pismu uvijek znači da on zahvaća u stvar i pomaže. Božja misao je Riječ i čin. Treba li Boga «podsjećati» na to da su ljudi u nevolji? Prije bi se moralo reći: Ana «se sjeća», ona također zna da Bogu ne može ništa darovati, nego, što će joj on sam dati. Ali, to mu ona nudi s velikom širokogrudnošću , kakva se samo kod pravih siromaha može naći, kod onih koje Isus naziva blaženima. Ona posvećuje očekivano dijete službi Božjoj i ne sumnja da time i dijetetu daje nešto najveće što mu nakon poroda može dati: život u prisutnosti živoga Boga!

EVANĐELJE: Mk 1,21-28

Riječ Isusova je događaj i čin. Evanđelista Marko ništa nam ne govori o sadržaju propovijedi u Kafarnaumu. On opisuje samo njezin učinak, tj. čuđenje i zaprepaštenje. Slušatelji osjećaju moć njegova govora, ali ne prihvaćaju vjeru. Nečisti gas dusi prepoznaju kao sveca Božjega, pokoravaju se njegovoj zapovijedi, ali njihov posluh je bijeg u tamu. Poslušnost vjere je povratak k svjetlosti, sudioništvo u istini i svetosti Božjoj.

1. TJ. u god. - SRIJEDA

1. ČITANJE: Heb 2,14-18

U današnjem čitanju završen je odlomak o poniženju i uzvišenju Sina Božjega (2,5-18). U retku 13.naveden je jedan tekst iz Izaije (8,19), gdje prorok svojom vlastitom osobom i sa svojom djecom nastupa za istinitost svojih riječi. Pisac Poslanice Hebrejima, to što je prorok o sebi rekao, shvaća u mesijanskom smislu te ispunjenje toga gleda u Kristu; djeca (Božja) su ljudi od mesa i krvi. Jer su poradi grijeha bili predani na smrt, Sin Božji je uzeo ljudsku narav da oduzme snagu smrti. Sve je uzeo na sebe što je trebalo pomiriti, da to na svom vlastitom tijelu otkupi. U r. 17. javlja se prvi puta riječ o Velikom svećeniku, koja će u daljnjem sadržaju Poslanice igrati teko veliku ulogu. Veliki svećenik Isus naziva se milosrdnim i vjernim: milosrdan je prema onomu koji ga je postavio (3,2).

2. ČITANJE: 1 Sam 3,1-10; 19-20

Odlučujući obrat u životu mladog Samuela je bio kad je po prvi puta čuo glas Božji. Od tada je on pozvan da govori riječ Božju. Svećenstvo i proročki poziv ne moraju ići zajedno, ali Samuel je obadvije službe vršio. Bog je tražio od njega, ne samo njegova usta, nego čitav njegov život; kod drugih proroka poziv se dešava u viđenju, Samuel čuje samo Riječ. On ima - kao kasnije «Sluga Božji» - uho i srce učenika. On preuzima riječ koju prima od Boga i predaje dalje, makar i sam kod toga patio!

EVANĐELJE: Mk 1,29-39

I djela Isusova su riječi. Ona govore tko je Isus i što hoće. I punica Petrova osjetila je ljekovitu moć Isusovu¸ poslije toga posluživala je njega i učenike. Služenje je oblik njezine vjere i posljedica njezina vjerovanja. Navečer ozdravlja Isus bolesne i istjeruje zle duhove. Zlodusi ga prepoznaju, ali Isus neće njihova priznanja. Njega zanimaju ljudi, svi ljudi. K njima je on došao (38). I uvijek ponovno odlazi u samoću. Isus – čovjek treba časova molitve u samoći, u dubljoj zajednici s Ocem. Tada se on opet može navratiti k ljudima. Učenici treba da to vide i - nauče!

1. TJ. u god. - ČETVRTAK

1. ČITANJE: Heb 3,7-14

Mojsije je bio pouzdanik Božji i njegov vjerni sluga (Br. 12,7). Krist je više nego Mojsije, njegova je vjernost sinovska (3,6), on je Gospodin. Mojsije je trebao Izraela uvesti u mir Božji, tj. u obećanu zemlju, ali je narod u pustinji zatajio: neprestano je sumnjao u Božju vjernost i bunio se protiv Njega. U sličnoj opasnosti nalazi se novi narod. Bog govori iznova, i to po Sinu. On pruža novi «danas». Hoće li nova zajednica slušato glas Božji, hoće li ustrajati na putu, makar je dugačak i težak? Još je «danas»! Članovi zajednice pozviaju se na budnost i podsjećaju se na odgovornost koju nose jedni za druge!

2. ČITANJE: 1 Sam 4,1b-11

Filistejci su bili najopasniji neprijatelji Izraelskih plemena u Kanaanu. Nakon bitke kod Afeka (oko g. 1050. pr. Kr. ) zauzeli su veliki dio obalnog područja od Sredozemnog mora sve do Jordana. Istom kralj David je mogao slomiti njihovu vlast. Zavjetni kovčeg bio je škrinja koja je sadržavala dvije kamene ploče sa deset zapovijedi. On je bio simbol Božje prisutnosti, koji je svoj narod vodio i štitio, ali je on i bdio nad tim da se vrši uredba Saveza koja je bila stavljena u deset zapovijedi. Radi toga je kovčeg zavjetni imao tako malo apsolutne sigurnosti, kao kasnije i hram, poput neke magične zaštite Izraela. Bog se ne da siliti niti vezati. On može svoj narod izručiti i neprijateljima to pokazuje čitav prikaz povijesti od vremena sudaca pa sve do razorenja Jeruzalema,

EVANĐELJE: Mk 1,40-45

Marko pripovijeda ozdravljenje gubavca u stilu čudnovate priče. On navodi situaciju, ozdravljenje riječju i gestom, potvrdu ozdravljenja, i kako je to djelovalo na narod. Ozdravljenje gubavca – prema mišljenju suvremenika – bilo je isto kao i uskrisenje mrtvaca, dakle, samo snagom Božjom moguće. «Ako hoćeš možeš me očistiti», priznaje i moli gubavac. Isus u proročkom ushićenju ispruži ruku odgovara mu spasonosnom riječju. Usprkos strogoj zabrani da ne razglašuje (43-44), ozdravljeni je odmah postao misionar. Učinak u Galileji bio je silan; o pravom vjerovanju mnoštva, ne govori se, dakako, ništa!

1. Tj. u god. - PETAK

1. ČITANJE: Heb 4,1-5; 11

Riječ «počinak» nema za nas , ljude današnjice, ono puno značenje koje je imala za biblijskog čovjeka. «Stanje mira» ili «vječni počinak» nama znači više neku umornost i tugu, nego ispunjenje radosti. Za Izraelca počinak znači: sigurno stanovanje u zemlji od Boga darovanoj, u kojoj i sam Bog ima mjesto «počinka», svoje svetište na Sionu. Kršćanskoj zajednici obećana je na kraju njezina pustinjskog putovanja radost i Božji počinak, prema kojem je Kanaanska zemlja pa i sam raj zemaljski tek slab predznak. To je obećanje vezano uz jedan uvjet, kao posjedovanje raja za praropditelje i posjedovanje Kanaanske zemlje za Izraelce. «Blagovijest nam je navještena»(4,3), ali ona postaje prijetnjom za inioga koji je ne prihvaća!

2. ČITANJE: 1 Sam 8,4-7; 10-22a

U prosuđivanja kraljevstva u Izraelu, Stari zavjet se koleba između odbijanja i prihvaćanja. Oba shvaćanja imaju istu vjersku pozadinu; ide se uvijek za tim da kralj Izraela mora biti sam Jahve. Ali on može povijest Izraela uzeti u svoje ruke ili po svome pomazaniku, koji upravlja kao njegov zamjenik, ili on može uvijek ponovo pozvati pojedine ljude koji će u teškim vremenima voditi brigu o pravdi i poretku, kao što je to činio u vrijeme sudaca. – U današnjem čitanju dolaze do riječi sumnje protiv kraljevstva, koje se iz kasnijeg toka povijesti pokazuje više nego razumljive. Sumnje su vjerskog ii političkog značenja ( r. 5-7; i 11-17). Bpg pušta na volju narodu. Ali on ipak neće biti kao svi narodi, jer kralj Izraela je Jahve, koji je izveo Izraela iz Egipta!

EVANĐELJE: Mk 1,2-12

Protiv Božjeg kraljevstva koje Isus naviješta, stoji izravno i prije svega moć grijeha: to je negacija Božjeg zahtjeva. – Da je također bolest i krivnja nekako u vezi s grijehom, Isusovim suvremenicima bilo je jasno u svijesti, nego ljudima našega stoljeća, koji gledaju i pokušavaju rješavati samo najbliže i uočljive uzroke. Grijeh može odstraniti samo Bog većom svojom ljubavlju i oproštenjem. Samo Bog može opraštati grijehe, i to je najveće njegovo djelo. PISMOZNANCI SE NE VARAJU KAD U OPROŠTENJU GRIJEHA PO Isusu gledaju velik zahtjev od svemoći Božje. Ozdravljenje uzetoga je prema tome manje čudo, ali je vidljivi znak tome, da Isus donosi spasenje. – Razračunavanje o Isusovo vlasti jest sadržaj glave 2,1 do gl. 3,6 Markova Evanđelja.

1. TJ. u god - SUBOTA

1. ČITANE: Heb 4,12-16

Novi Božji narod, kao i stari, primio je Riječ Božjeg obećanja (4,2), O toj Riječi govori se zaključno u r. 12. da je živa, djelotvorna, oštra; ona prodire i prosuđuje. Gdje je primljena, probuđuje život; tko je susretne, osjeti njezin preobražajnu snagu; koga ona pogodi, taj se ni u čem više ne može zavaravati, sve mu je jasno. – Sa 4,14 počinje novo razmišljanje: «Mi imamo velikog svećenika!» Sin Božji, veći od anđela (2,1-18), veći od Mojsija (3,1-19) i Jozue (4,1-11), veći je također od velikog svećenik Arona (4,14, -5.10). Čitav središnji dio Poslanice govori o veliko-svećeništvu Isusovu. Mi imamo jednog velikog svećenika, koji ima sućuti za nas (4,15; usp. 2,17) koji nam je u isto vrijeme otvorio ulaz do Najsvetijega u nebu. Ti nam daje pouzdanje i nadu!

2. ČITANJE: 1 Sam 9,1-4;17-19;10,1a

Šaul je tražio magarice svoga oca, i našao je kraljevsku krunu; tako bi mogao napisati novinar naših dana. No pisac ove crtice drugačije je gledao na okolnosti. Bog je trežio kralja svom narodu i našao je Šaula. Bog a ne narod, učinio ga je kraljem i zapovijdio mu da oslobodi narod od filistejske nevolje. Narod mora kao što je sam htio, proživljavati kraljevstvo. Kraljevska će pokoljenja prolaziti, narod će ostati, i Bog će ostati kraljem tog naroda. Izrael će morati shvatiti da nije određen za to da osnuje kraljevstvo da bude «kao svi drugi narodi», nego za to da bude jedna vjerska zajednica. Posrednik između Boga i naroda i Boga i kralja je prorok. Za vrijeme cijeloga svoga trajanja izraelsko će kraljevstvo ostajati pod sudom Božjim i pod kritikom proroka.

EVANĐELJE: Mk 2,13-17

Isus ima vlast opraštati grijehe. Opraštanje znači ponovno uspostavljanje zajedništva, zato Isus poziva grešnike i carinike k sebi i s njima zajedno sjedi za stolom. Ova načelna izjava povezuje današnje Evanđelje s jučerašnjim i oba dijela današnjega Evanđelja povezuje međusobna: Poziv carinika Levija (Mateja) i svečanu Isusovu gozbu s carinicima i grešnicima u Levijevoj kući. I to Evanđelje daje odgovor na pitanje: tko je Isus? On je liječnik koji je došao da liječi bolesne i da pozove grešnike.

2. TJ. u god. - PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Heb 5,1-10

Isus je veliki svećenik kojega mi trebamo. On može imati s nama samilost jer je on jedan od nas (2,17), i on može biti posrednik između nas i

Boga, jer ga je sam Bog postavio. On je veliki svećenik po svome vječnom Božjem sinovstvu, a to je postao po svome utjelovljenju, po svojoj poslušnosti i po svom trpljenju. Pisac navodi dva teksta iz psalama, od kojih jedan pokazuje na Božje sinovstvo, a drugi na Isusovo svećenstvo (Ps 2,7 i Ps 110,4). Ps 2. prema smislu svojih riječi govori o postavljanju Davidova kralja, a u Ps 110 se Kralju i «Sinu» pripisuje svećenička čast. Poslanica Hebrejima shvaća oba teksta kao riječi koje Bog upravlja svome Sinu Isusu.

2 ČITANJE: 1 Sam 15,16-23

O Šaulovu vladanju imamo jedan sažeti izvještaj u 1 Sam 14,47-52. Bilo je to neprestano ratovanje na sve strane, prije svega protiv moćnih Filistejaca. Šaul je činio što je mogao, ali unatoč tome njegovo vladanje nije bilo sretno. Ipak nije nastradao od svojih neprijatelja, nego od samoga sebe. <prvi predznak mogao se vidjeti već u gl. 13. gdje je poradi Šaulove žrtve u Galgali došlo do prekida sa Samuelom. Rat proti Amalečana (gl 15) poduzeo je Šaul na izričitu zapovijed Jahvinu. Kad je Izrael bio na putu iz Egipta. Amalečani – beduinsko pleme na jugu - bili su mu zakrčili put. Radi toga bili su određeni za «potpuno istreblčjenje» (herem). Taj izraz spada u govor tzv. «svetog rata» koji vodi sam Jahve protiv svojih neprijatelja ( što je današnjim ljudima teško shvatčljivo) U tom ratu nema plijena, postoji samo uništenje. To je Šaul zano i jer se ogriješio o Božje vlasništvo bio je odbačen. Gdje je Bog odlučio «uništenje», čovjek ne može žrtvom izmicati. «Poslušnost je bolje nego žrtva»! 

EVANĐELJE: Mk 2,18-22

NAKON PITANJA O OPRAŠTANJU GRIJEHA, SADA JE PREDMET RASPRAVE PITANJE O POSTU. Zatim slijedi pitanje o suboti (sutrašnje Evanđelje). Farizeji, a i Ivanovi učenici, sikobili su se u pitanju vjernosti Isusovih učenika predanim običajima. Isus brani ponašanje svojih učenika neobičnim obrazloženjem. Post je ondje na mjestu gdje treba za prošlo ispaštati ili za buduće se pripraviti. Za učenike Isusove sada nema važnosti ni prošlost ni budućnost; Isusova sadašnjost je sve! Sada je blagdansko vrijeme, ne vrijeme posta! Slika o svadbi potječe odStaroga zavjeta: Bog je Gospodin i «Zaručnik» svoga naroda koji je, dakako, stotinu puta prekršio savez. Ako Isus tvrdi da su sada dni svadbe, on time zahtjeva isto kao kad oprašta grijehe, Bog može sam opraštati grijehe, a Bog je i «Zaručnik» novog Božjeg naroda. Na riječ o svadbi dodaju se dvije daljnje slike: o novoj zakrpi na starom ruhu i o novom vinu u starim mjehovima. Iz svega toga govori neki revolucionarni optimizam: drži mogućim dapače nužnim, obnoviti svijet i ljude do temelja

2. TJ, u god. – UTORAK

1. ČITANJE: Heb 6,10-20

U općini kojoj je upravljena ova Poslanica, još živi tračak vjere. To pokazuju djela ljubavi prema bližnjemu.Ali njihovo popuštanje pokazuje da je njihovo ufanje postalo umorno a njihova vjera jwe u opadanju. Zato je pisac (prema 5,10), prije nego je prešao (7,1) u opširno razlaganje o svečeništvu Kristovu, umetnuo ozbiljno upozorenje i opomenu. Općina treba da ima pred očima primjer Izraela koji je u kušnji zatajo (3,7-19). S druge strane, onda treba da gleda veliki uzor vjere – Abrahama, koji je svojom strpljivošću postigao što mu je bilo obećano (6,15). Bog je za Abrahama ( i za nas njegove potomke ) učinio neopozivo dveje: obećanje, i zakletvom je potvrdio to obećanje! Za kršćanina ima još jedna daljnja neopoziva činjenica: Krist je kao veliki svećenik pred nama pošao i tako otvorio nam put u nebesko svetište, učinio ga slobodnim!

2. ČITANJE: 1 Sam 16,1-13

Šaul nije bio kralj po srcu Božjemu. Nakon što je bio odbačen (gl 15), ostao je još neko vrijeme «u službi», ali s gl. 16. odmah počinje povijest Davidova uspona. Šaul je imao sinove koji su mogli biti njegovi nasljednici, ali je bilo drugačije odlučeno, i određeno. Zašto je izbor pao na Davida, rečeno je u r. 7. «čovjek gleda na oči a Gospodin gleda što je u secu»!Kod toga nismo ostali pošteđeni pitanjem koje uznemiruje: a zašto je Bog prije toga bio izabrao Šaula? (usp. 9,16). Samuel je dakle poslan u Betlehem k Jesejevoj obitelji. Nije izabran Jesejev prvorođenac, lijepe vanjštine, nego David, mladić. U njemu je od dana njegova pomazanja djelovao Duh Božji. On je imao biti ljubimac Boga i naroda!

EVANĐELJE: Mk 2,23-28

Već tri puta je Isus došao u sukob s farizejima: zbog opraštanja grijeha, zbog druženja s carinicima i grešnicima (2,13-17) i zbog posta (2,18-22). Na kraju ovog odlomka stavlja Marko dvostruki sporni dijalog o suboti (2,23-26 i 3,1-6). Situacija se sve više zaoštrava. Farizeji se smatraju ugroženima time što se Isus uopće ne osvrće na ono što je njima sveti Zakon. Zakonodavci su subotnji zakon o počinku okružili ogradom sitničavih propisa te su među zabranje radove u subotu uvrstili između ostalog i trganje klasja. Isus postavlja pitanje o smislu toga zakona. To im je pitanje neugodno. Lakše sae držati slova zakona, nego uvijek ispitivati smisao i odlučivati se na vlastitu odgovornost.

2. TJ. u god. –SRIJEDA

1. ČITANJE: Heb 7,13, i 15-17

Mi imamo velikog svećenika Isusa, Sina Božjega (4,14). Značaj toga svećeništva pokušava pisac Staroga zavjeta objasniti. Ondje je bio veliki svećenik Aron, kojemu je Isusovo svećeništvo bilo malo slično. No, bila je u Starom zavjetu i druga vrst svećenika: «Melkizedek, šalemski kralj, svećenik Boga Svevišnjega» (7m1). Tajanstveni lik, koji se u knjizi Postanka jedamput pojavljuje i zatim samo još u ps. 110. spominje. Činjenica da ga je Abraham primao i platio mu desetinu, dokazuje njegovu veličinu. OKOLNOST DA SE NIGDJE NE SPOMINJE Melkizedekovo porijeklo ni njegova smrt, ni bilo što, označuje nadmoć i trajnost njegova svećeništva i čini ga praslikom Kristovom. To je rabinsko tumačenje. Za nas je važnije od dokazivanja sam izjava, koja proizlazi više iz inspiracije nego iz dokazivanja, da je Kristovo svećeništvo nebeskog porijekla i vječno, kao što je nerazoriv život Svevišnjega. Zato je nerazoriva i naša nada!

2. ČITANJE: 1 Sam 17,32-33; 37,40-51

Filistejac Golijat nije s time računao da bi se našao Izraelac koji bi se s njim upustio u borbu. I kralj Šaul sigurno nije očekivao u toj nevolji pomoć od mladog Davida. Da li ga on uopće pozna? Prema gl. ¸6,18-23 David je bio na dvoru Šaulovu, ali predaja koja ovdje dolazi do riječi, izgleda da o tom nije nešta znala (Gl. 17). Gl. 17,15-16 očito je kasnije umetak koji je to neslaganje imao izravnati. David je došao u tabot da svoju braću opskrbi živežnim namirnicama. Braćanisu mnogo držala do svoga najmlađeg brata (usp. Josipovu braću), ali David pozna svoje vlastite sposobnosti, a prije svega zna da je Bog Izraela na njegovoj strani. Kod njega ( i kod pisca) radi se o tom, da baš u slabosti ljudskoj biva vidljiva snaga Božja!

EVANĐELJE: Mk 3,1-6

Svetkovanje subote uz obrezanje bilo je upravo znak pravovjernog Židova. Strogost farizeja u toj točki sigurno je bio izraz velike vjerske ozbiljnosti. Ipak je Isus propise subote ponovno prekršio, ne da manje čini nego je Zakon propisivao, već da se pokori smislu Zakona i volji Božjoj. Subotnja zapovijed izvorno je bila dana kao znak i dar slobode. – Današnje Evanđelje ima dvije istaknute misli: riječ o Isusovu o slobodi da se u subotu dobro čini, i odluku njegovih neprijatelja da ga unište. Tim okončava Markovo Evanđelje i niz spornih razgovora s pismoznancima i farizejima u Galileji.

2. TJ. u god - ČETVRTAK

1. ČITANJE: Heb 7,25-8,6

Isus e razlikuje od svećenika Starog zavjeta i nadvisuje ih po svojoj bezgrešnosti, po jedinstvenoj žrtvi svoga života za grijehe naroda, po svome uzvišenju nad nebesa i neprestanom zagovoru za nas. Time j 7,25-25 opisana veličina svećeništva Isusova. On je jedini koji je sam sebe mogao prikazati za žrtvu i ipak živi, i sve koji u njega vjeruju može spasiti. «Mjesto» gdje Isus svoju svećeničku službu vrši nije zemaljski hram, nego nebesko svetište. Zemaljsko svetište (šator objeve, hram) bio je samo slika, sjna nebeskoga, i u budućnosti nema više nikakve funkcije. Na mjesto staroga dolazi novi red spasenja.

2. ČITANJE: 1 Sam 18,6-9;19,1-7

Ratni uspjesi Davidovi čine Šaula ljubomornim. Još više ozlovoljuje sumnjičavog Šaula što on stječe simpatije naroda, pa čak i prijateljstvo Šaulova sina Jonatana. Očigledno je da se Davidova zvijezda počinje uspinjati i da je Bog na njegovoj strani. U Šaulovu krivicu i tragiku spada što se počeo boriti protiv Božje odluke. Naprotiv, Jonatanovu duševnu veličinu potvrđuje to što on čuva vjernost svome prijatelju, premda mu je jasno da će kraljevski prijesto, na koji on ima pravo, pripasti davidu. Čistoća Jonatanova značaja čini ga sposobnim da bez zavisti gleda vrline Davidove i priznaje da ga Bog vodi!

EVANĐELJE: Mk 3,1-12

Odlomak – Mk 1,14-3,6 svršio je odbacivanjem Isusa od strane farizeja. Sa današnjim evanđeljem počinje novi odlomak (3,7 – 6,29) On sadrži prije svega govore o usporedbama i o znakovima (čudesima) Isusovim. Na početku stoji sažeto izvješće o djelovanju Isusovu i o pozivu dvanaestorice; završetak čini poslanje dvanaestorice i smaknuće Ivana Krstitelja (gl. 6). Marko polaže važnost tome da potvrdi kako se veliko mnoštvo naroda sa svih strana skuplja oko Isusa (r. 7-8). Ali, oni dolaze samo da bi se izlječili od svojih bolesti. Jedini, koji pokazuju Isusa, prije svega su nečisti duhovi. «Sin Božji» se ovdje ima razumjeti kao mesijanski naslov.

2. TJ. u god - PETAK

1. ČITANJE: Heb 8,6-13

Prvi Savez, koji je bio sklopljen na Sinaju, nije bio savršen; njegovo je svetište bilo samo slika, njegovo je svetište bilo preslabo da bilo što «usavrši» (7,18-19; 9,9); Prostorna predodžba (Stari i Novi savez), smjeraju stvarno na isto: nesavršeno i savršeno, prolazno i vječno. Zadaća svećeničke službe jest: Božja obećanja učiniti istinitim. To u biti znači ostvarivati oproštenje grijeha i trajno zajedništvo s Bogom. Stari savez taj cilj nije postigao. Dokaz za to jest činjenica da je Bog po proroku Jeremiji obećao Novi savez. Novi savez je «bolji», jer ima «bolje obećanje» (8,6), boljeg svećenika i bolju žrtvu- «Ja ću biti vaš Bog i vi ćete biti moj narod. « Ta potvrda Saveza bit će napokon istinita. Doživjeti obnovljeno zajedništvo s Bogom postalo je moguće po svećeničkoj službi Kristovoj. To će biti ostvareno ondje gdje će ljudi prihvatiti taj dar Božji!

2. ČITANJE: 1 Sam 24,3-21

David je, konačno, kod Šaula pao u nemilost. On mora bježati. Provodi nesiguran život kao vođa jedne plačeničke čete. Crtica o susretu: Šaul i David u spilji u En-Gadi jest pučka pripovijetka : pokazuje kako raste Šaulova zasljepljenost, s druge strane plemenito držanje Davidovo. No, ne radi se samo o Davidovu vuteštvu i finoći prema nemoćnom protivniku. Za njega je osoba pomazanog kralja sveta. I u nesreći kralj stoji u Božjem prostoru i David se čuva da ne provali u taj prostor i da ne ugrabi samovoljno. Ono što mu samo Bog može dati.

EVANĐELJE: Mk 3,13-19

Dosada je Marko izvijestio o pozivu petorice apostola (1,16-20, 2,13-14). Sada nam predstavlja svih 12 aposotla, i to u okviru svečane scene poziva. Brdo, na kojem su ta dvanaestorica «ustanovljena», ima da podsjeća na goru Sinaj, na mjesto na kojem je nastao Božji narod od 12 plemena. S ustanovljenjem dvanaestorice polaže Isus temelj jednoj novoj spasonosnoj zajednici. On ih poziva jer ih hoće imati kod sebe i poučavati ih, i razašiljati ih da nastave njegovo djelo. Tako je pra-zajednica shvatila poslanje apostola. Oni treba da propovijedanjem skupljaju novi Božji narod i da ga s punom vlašću vode.

2. TJ. u god – SUBOTA 

1. ČITANJE: Heb 9,2-3; 3,11-14

Izjave ove Poslanice o šatoru objeve i o žrtvenom kultu Starog zavjeta sastavljene su s obzirom na savršenije vrijeme i na uzvišenije vrijeme (9,11). Šator Starog zavjeta bio je zemaljski, privremen i prolazan kao i sve zemaljsko. Kada je veliki svećenik na dan pomirenja stupio u svetište nad svetištem, to imalo dubok smisao. To je bio pokušaj da se isposluje oproštenje grijeha. Usprkos svoj raskoši bio je to slab pokušaj. Njegova glavna svrha bila je: podsjećati na grijeh upućivanje na Kristovu žrtvu(koju On ima da prikaže živome Bogu) i djelotvornu žrtvu. Po toj jednoj i jedinoj žrtvi pomirio nas je s Bogom. Tijelo ( u okviru tih izjava) pripada zemaljskom redu, a savjest spada u nebeski trajni poredak. – Važna je – savjest!

2. ČITANJE: 2 Sam 1,1-4; 11-12; 17-19; 23-27

Početak 2 Knjige Samuelove nadovezuje se na svršetak 1 Knjige Samuelove i čini završetak povijesti Šaula –Davida. U 1 Sam 31 bilo je izvješteno o nesretnom Šaulovu i Jonatanovu svršetku. Obojica su pali i borbi protiv Filistejaca. Ljudska veličina Davidova pokazuje se u tom, što je on vjeran ne samo svome prijatelju Jonatanu, nego što je i nesretnom Šaulu – još i nakon smrti – ostaje vjeran. Za njega je Šaul bio i ostao pomazanik kralj, i bio je užasnut što je izabranika Božjega bila pogodila takva sudbina.

EVANĐELJE: Mk 3,20-21

Čovjek se mora pitati: kako taj odlomak može biti «evanđelje» - radosna vijest! Reci 31-34 (utorak 3. korizmnot tjedna). – «Njegovi» u r. 21 su vjerojatno oni isti kao u r. 31 «njegova Majka i njegova braća». Isus doživljava nerazumijevanje i nevjeru dapače od svojih najbližih rođaka (time nije rečeno da je i Marija sudjelovala u toj nevjeri!) Da je nastup Isusov bio mučan za njegovu rodbinu (braća su bližnji rod), ne treba se čuditi; čudnije bi bilo protivno. Također, da se nekog čovjeka koji hoće da kaže nešto novo proglasi luđakom, nije ništa novo. – Isus mora više nego ikoji drugi «pozvani» poći svojim putem u najvećoj osamljenosti.

3. TJ u god - PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Heb 9,15;24-28

Smrt Isusova nije neki prolazni događaj, ona je zbivanje koje stoji u prostoru vječnosti. Njezino djelovanje (učinci) jesu: novi red spasenja (Novi Savez) s valjanom zadovoljštinom za grijehe vrijedi u vječnosti. Ako je prije vrijedio red: grijeh – sud, sada vrijedi: izmirenje – spasenje! Po svojoj jedinoj žrtvi Isus je grijeh odstranio iz svijeta. Mi možemo imati čistu savjest i Boga tako častiti kako on želi da bude čašćen . Od smrti doduše nismo pošteđeni, ali ona je sada za nas samo zastor kroz koji je Krist pred nama prošao u nebesko svetište.

2. ČITANJE: Sam 5,1-7; 10

Nakon Šaulove smrti David je postao kraljem, najprije nad svojim vlastitim plemenom Judom ( 2 Sam 2,1-4) konačno i nad sjevernim plemenima («nad svim plemenima Izraela»5,12). Da može vladati obadvjema polovinama kraljevstva, potreban mu je glavni grad, koji leži više u središtu nego južni Hebron On odabire u tu svrhu stari kanaanski grad Jeruzalem i osvaja ga jednim potezom svoje vojske. Sionu je bilo ime predizraelske tvrđe. To je ime prešlo na cio istočni brežuljak koji je postao Davidovim gradom, vlasništvo kraljevo, i naskoro središnje svetište. Tako je nastupio kralj Judeje i čitavog Izraela kao nasljednik kanaanskog svećeničkog kraljevstva, čiji nam je tajanstveni zastupnik – Melkizedek – poznat!

EVANĐELJE: Mk 3,22-30

On je «poludio», kažu njegovi rođaci, «on je opsjednut od đavla», sude pismoznanci, koji to moraju znati. Isus na to odgovara jednom prispodobom, slikovitim govorom, koji je razumljiv samo onomu koji je pripravan učiti i ići putem Isusovim. Tvrdnju pismoznanaca da Isus izgoni đavle pomoću Belzebula, Isus naziva pogrdom Duha Svetoga. Tko Duha Svetoga (koji je u Isusu na djelu), uspoređuje s đavlom, taj je postao neprihvatljiv za Duha Svetoga i za milosrdnu ljubav Božju. To je razlog zašto taj grijeh ne može biti oprošten.

3. TJ u god. – UTORAK

1. ČITANJE: Heb 10.1-10

kristova spremnost na žrtvu i njegov žrtveni čin je stvarnost kojoj su starozavjetne žrtve bile samo sjena, kopija. Već u Starom zavjetu bilo je jasno da se Bogu krven žrtve ne mile, već prihvaćanje poslušnoostii ljubavi u jednoj službi Božjoj u «Duhu i istini». To dolazi osobito lijepo do izražaja u ps. 40,7-9. Psalam je molitva nekog siromaha koji za primljenu milost i pomoć zahvaljuje Bogu, ne po vanjskim žrtvama, za koje Bog nema interesa, nego po poslušnosti i vjernosti u konkretnom ljudskom životu. Te riječi psalam stavlja Poslanice Hebrejim u usta Isusu i u svjetlu Riječi označuje njegovu žrtvu. Sin je uzeo na sebe ljudsku narav («jedno tijelo»), da svojom potpunom predanošću otkupi i preobrazi tu ljudsku narav.

2. ČITANJE: 2 Sam 6,12b-15

Pobožnost i politička mudrost Davida da glavni grad svoga kraljevstva učini i vjerskim glavnim gradom. Za izraelska je plemena već davno prošlo vrijeme pustinjskog putovanja. Pustinju je zamijenio grad.Također i pustinjsko svetište kovčeg zavjetni sada treba da nađe jedno mjesto «mira» Izvještaj o prenošenju kovčega zavjetnog u Jeruzalem čini se da već pretpostavlja neki svečani obred: skupštinu («David i čitav dom Izraelov») (15), procesiju, žrtvu, blagoslov; isti elementi koje nalazimo u 1. Knjizi Ke 8 (prijenos kovčega u Salamonov hram) i koji su nam poznati i iz naše kršćanske liturgije.

EVANĐELJE: Mk 3,31-35

O rođacima Isusovim več je bilo govora u gl. 3. (20-25). Ovdje su se oni distancirali od njega, a sada se on distancira od njih. Od sada su obitelj Isusova, ne krvni rođaci, ne uopće neka skupina ili klasa ljudi, niti samo izabrani učenici, nego čitav pomiješani narod koji se okupio oko Isusa, njega sluša i čeka na njegovu pomoć. Tko je u blizini Isusovoj, taj je također blizu Boga. Ali isto tako vrijedi: samo onaj tko čini volju Božju u blizini je Isusovoj.

3. TJ. u god. – SRIJEDA

1. ČITANJE: Heb 10,11-18

Predhodno poglavlja Poslanice Hebrejima opisala su jedinstveno svećeništvo Isusovo, svećeništvo vječnoga velikoga svećenika, koji, je po svojoj jedinstvenoj žrtvi postigao pomirenje i stvorio Novi savez, novi red i novo ostvarenje spasenja. Ime je Božja povijest s ljudima načelno postigla svoj cilj. Nakon te žrtve Kristove, više neće biti nikakve nove i druge žrtve; i neće biti nikakva drugog svećenstva nego jedno savršeno Isusovo svećenstvo. – Naravno mi još nismo ušli u «mir» Božji kao on, mi još ne posjedujemo spasenje u punoj konačnoj stvarnosti. Ali ipak imamo više nego samo nadu u budućnost. Već imamo – kao sadašnju stvarnost – oproštenje grijeha, čistu savjest i zajedništvo s Bogom koji je po Isusu postao «naš Bog». Sada sve ovisi o tome da na putu ne postanemo umorni, da u vjeri i nadi ustrajemo!

2. ČITANJE: 2 Sam 7,4-17

David je učinio Jeruzalem svojom prijestolnicom i na Sionu je sagradio svoju kraljevsku palaču. Ali ipak ne može biti smiren zbog budućnosti svoje dinastije i svoga kreljevstva. On još ima pred očima Šaulovu propast, a pozna napetosti u svome narodu, prije svega između sjevernih i južnih plemena. Da li će kuća Davidova biti trajna? David zna da to ne ovisi o njegovoj vlastitoj mudrosti i sposobnosti. Bog mu je bio blizu u svemu što je bio poduzimao. I tu blizinu Božju on hoće osigurati i za budućnost. Odatle njegov plan da za kovčeg zavjetni, koji je bio smješten u šatoru, sagradi hram. Prorok Natan donosi mu od Boga odgovor: budućnost kuće Davidove i sigurnost Izraela počivat će ne na zgradi od kamena nego na vjernosti Boga, koji je Davida izabrao i jamči za vječno trajanje njegove kuće. Ne otklanja Bog otvoreno gradnju hrama, ali mu se s tim ne žuri. Salamon neka ga gradi! O golemom ispunjenju Natanova proročanstva o Isusu, Sinu Davidovu tada nije mogao naslućivati ni Natan ni David!

EVANĐELJE: Mk 4,1-20

U gl. 4. Marko je Isusove usporedbe skupio zajedno. Uvod u taj odlomak čine reci 1-2, a početak reci 33-34- Na pitanje o biti i smislu prispodoba uopće odgovara u važnom i teškom srednjem dijelu današnjeg Evanđelja (10-12). Tu je također načelno razjašnjenje prispodobe o sijaču (3-9). Daljnje tumačenje nalazi se u recima (13-29). U prispodobi o sijaču radi se –kao i u slijedećim usporedbama – o «tajni Božjeg kraljevstva» (posve drugačije nego ljudi to sebi razmišljaju) To se može vidjeti i čuti (12): ostvaruje se u događaju i riječi. Ali «tajna» kraljevstva Božjega dana je samo onima koji su «unutra». Koji su «vani» ne vide i ne razumiju. Bit će da je krivo tumačenje toga teškog teksta (usp. Mt 33-34), kao da bi Isusova nakana bila da po usporedbama onima «vani» želi ostati nerazumljiv. Isus hoće da ga se razumije, ali on može biti razumljiv samo onima koji su kod njega (10). Za ostale postoji put obraćenje i oproštenja (12).

3. TJ. u god - ČETVRTAK

1. ČITANJE: Heb 10,19-25

Na drugi dio Poslanice Hebrejima – prikazi Isusovog djela – slijedi opomena radi nepokolebljivosti u vjeri (10,19-39). To nije neki dodatak prethodnim poučnim razlaganjima, naprotiv: za nas, današnje čitaoce, tako tajanstvena izlaganja o veliko svećeništvu Isusovom, treba da su ništa drugo nego obrazloženje za opomene koje slijede. Tako je bilo i u prvom dijelu poslanice, gdje su obrazloženja o osobi Isusovoj 81,1-5) bila usmjerena na prvu opomenu prije otpadništva (5,11-6,30) – prvi reci današnjeg čitanja (¸9,,-21) govore još jednom ukratko sažeto što mi «imamo». Mi imamo nadu, mi imamo velikog svećenika! Iz toga slijede četiri poticaja: da idemo putem vjere, da u ufanju budemo čvrsti, da se međusobno poštujemo i potičemo, da ne izostajemo od zajedničkih sastanaka, tj. od bogoslužnih zborova. Potrebno je zajedničko naprezanje sviju i svakog pojedinog da se svi susretnemo s opasnostima koje ugrožavaju vjeru zajednice.

2. ČITANJE: 2 Sam 7,18-19; 24-29

Jednom, doista kraljevskom molitvom odgovara David na obećanje koje mu je Bog dao po proroku Natanu. Molitva je izrečena pred Gospodinom, tj. pred kovčegom zavjetnim u svetom šatoru. Ona počinje zahvalnošću za iskazanu milost Božju. Također i budućnost kuće Davidove počiva na milosti i vjernosti Boga kao i budućnost naroda Izraelskog. Svakako ovisit će to i o tom da li će kralj i narod biti Bogu vjerni. «Zauvijek», «za vječna vremena», ti se izrazi ne moraju bezuvjetno shvatiti u punom smislu riječi, ali oni otvaraju izgled u budućnost koja će «zauvijek» pripadati Sinu Davidovu (tj. Isusu Kristu (Lk 1,32-33).

EVANĐELJE: Mk 4,21-25

U tom je odlomku Marko povezao Isusove riječi koje su izvorno stajale u drugim kontekstima. Crtica o svjetiljci svršava s pozivom na slušanje (21-23). Istom opomenom počinje riječ o «mjeri» kojom mjerimo (24-25). Ljudi treba da Isusove usporedbe slušaju, da tajnu o Božjem kraljevstvu razumiju i da prihvate onog po čijoj se riječi i prisutnosti Božje vladanje ostvaruje. On sam je istinsko i pravo svjetlo (21). On je također i mjere. Tko njega sluša i tko od njegova svjetla toliko prima koliko može sada obuhvatiti, njegov nutarnji prostor će se proširiti i bit će obdaren puninom preobilnom!

3. TJ. u god. – PETAK

1. ČITANJE: Heb 10,32-39

Život vjere u kršćanina je u opsnosti izvana i iznutra. Izvana po izrugivanju i progonstvu u raznim oblicima, iznutra po prividnoj daljini cilja. Dan Gospodnji, dan njegova ponovnog dolaska «približuje se». No po čemu treba da mi to vidimo? Čitaocima poslanice je rečeno da moraju gledati prošlost i budućnost. Prošlost – njihova vlastita prošlost – to je bila okarakterizirana žestokim progonstvom ali i radošću u vjeri, koju nije bilo moguće ubiti. A budućnost znači: On će ponovno doći! Za strozavjetnog molioca izostanak pomoći Božje mogao bi biti povodom za napad na vjeru. (Heb 1,12-17). Odgovor koji su proroci primili bio je dvostruk: «još samo kratko vrijeme (Iz26,20), «pravednik će živjeti iz vjere!» /Heb 2,3-4), tj. po svojoj vjernosti bit će spašen!

2. ČITANJE: 2 Sam 11,1-4; 5-10a; 13-17

Težina grijeha se ne mjeri samo po svome predmetu. David nije bio tkogod! Da je on, pobožan, od Boga i naroda voljeni kralj sa Bat-Šebom počinio preljub i zatim njezina muže Uriju poslao u smrt, moralo je svakog Izraelca zaprepastiti. Biblija pripovijeda bezobzirno o dvostrukom kraljevu zločinu. Što se kod toga zločina mislili ili osjećali David, Bat-Šeba ili Urija, o tome nema ni slova. Najvažnije je što stoji na svršetku poglavlja (ili 27): sud Božji o činu kraljevu!

EVANĐELJE: Mk 4,26-34

Isus navješćuje «Riječ» u prispodobama (38). To odgovara istini koju on ima navješćivati, i mogućnosti shavaćanj kod ljudi kojima govori. Učenici nisu razumjeli mnogo više nego ono veliko mnoštvo naroda, i Isus ih je morao posebno poučavati. Današnji čovjek, koji možda nije vidio ni rasta sjetve, ni gorušićinog zrna, ni kvasca, mora sebi najprije objasniti slikovitost toga, da po slici dođe do stvari na koju se misli. Ali stvar ne stoji pokraj slikem ni iza slike. Mi se moramo uputiti u samu prispodobu da «prispodobu o kraljevstvu Božjem» shvatimo i doživimo. U prispodobi o rastu sjetve, pogled je upravljen na žetvu koja dolazi. Tako sigurno – kao što iza sjetve dolazi žetva doći će kraljevstvo Božje samo po sebi»; ne može ga se prisiljavati niti ubrzati. Sličan smisao ima i usporedba o gorušićinom zrnu (30-32). Naglasak ovdje leži jače na nevjerojatnoj snazi kojom se kraljevstvo Božje razvija u svijetu, usprkos bijednim počecima i negovoljnim sredstvima.

3. TJ. u god. – SUBOTA

1. ČITANJE: Heb 11,1-2 i 8-19

U čitavoj poslanici Hebrejima radi se o tome da se vjera zajednice produbi i učvrsti. Progonstva iz vama i odlaganje ponovnog dolaska Gospodnjeg otežavaju tu vjeru. Čitav treći dio Poslanice (gl. 11-13) govori o «putu» vjere. Glava 11. navodi čitav «oblak svjedoka», od Abela do proroka i pobožnog razdoblja Makabejaca. No, najprije pisac razlaže što se razumjeva pod vjerom (11,1); to je u čitavoj Bibliji jedini pokušaj da se odredi pojam vjere. Vjera gleda u budućnost, on gleda što još nije opipljivo i vidljivo. Vjera nije znanje nego sigurnost koja počiva na riječi obećanja. To je odgovor koji traži čitavog čovjeka im uzdiže se nad samu sebe. Najjasniji lik vjere Staroga zavjeta je Abraham. Njegova vjera je bila apsolutni posluh u sigurnosti da će Bog svoje obećanje ispuniti. Abraham se nadao protiv svake nade i vjerovao je u život preko groba.

2. ČITANJE: 2 Sam 12,1-7/a; 10-17

Jednom prispodobom objašnjava prorok kralju kako je počinio vapijuću nepravdu (1-4). «Čovjek, koji je to počinio, zaslužio je smrt!» kaže David (5) i time sam sebi izriče smrtnu osudu. «Ti si taj čovjek» kaže mu Natan. Sada se otvaraju oči Davidu, on priznaje svoj grijeh, i jer se kaje, oprašta mu se: «nećeš umrijeti» (13). Je li to bilo jeftino oproštenje? O tom bi mogao suditi samo tko zna što se u tom času zbivalo između Boga i Davida. U izvještaju, kako stoji pred nama, zaista to ne izgleda tako jednostavno. Pisac ove povijesti živi tako snažno u predodžbi grijeha i naplate, da svu nesreću koja je kasnije snašla Davida označuje kao kaznu Božju, koja se u tom širokogrudnom oproštenju očituje, okrnjio. Davidov se grijeh u tom dijelu izvještaja označuje kao prezir Boga (10), a za neprijatelje Gospodnje bio je povod da hule na Gospodina (14). U tom izvještaju leži čitava teologija o grijehu, sudu i oproštenju.

EVANĐELJE: Mk 4,35-41

Nakon usporedaba u gl. 4. Marko izvješćuje (4,35- 5,43). Da je ISUS TVORIO ČUDESA, IZVAN SVAKE JE SUMNJE. No, ta čudesa nisu dokazi koji bi sislili na vjeru u božanstvo Kristovo: ni za današnbje ljude, koji kritički i znanstveno misle, ni za suvremenike Isusove. Bitno kod čudesa nije što se događa nešto neobično, možda – nešto nemoguće, nego, što Bog u tom «znaku» koji se zbiva govori čovjeku! – Ali, kao nema stvorenog govora gdje nitko ne sluša, isto tako nema pravof čuda gdje nema spremnosti za vjerovanje! – Vjera učenika bila je još slaba (odatle njihov strah, 40), ali početak vjere je bio. On se očitovao u strahu pred Jednim koji ima takvu moć i u pitanju «Tko li je ovaj?»

Vjerovati znači; u Isusu susresti prisutnog svemogućeg Boga!

4. TJ u godini - PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Heb 11,32-40

Vjera nikada ne može biti samo to da nešto držimo istinom. Uvijek se radi o nekom putu kojim se mora proći, o putu koji vodi kroz tamu i nevolju ovoga života u jasnoću vječne savršenosti (spunjenja). To ne biva jasnije po navaednim primjerima, nego po samom pojmovnom određenju. – Abraham je bio veliki vjernik, ali nije jedini. Današnje čitanje navodi čitav niz biblijskih imena i ukazuje na druge likove Starog zavjeta koji nisu poimence označeni. Svaki čovjek je svijet za sebe i svaki od tih vjernika pokazuje na svoj način za što Božja snaga može čovjeka učiniti sposobnim. Na njima se također pokazalo da vjera nije garancija za uspjeh. U ljudskim očima ti su vjernici dosta bijedno svršili. O tom će odlučiti sud Božji!

2. ČITANJE: 2 Sam 15,13-14; 30;16,5-13a

Kad je David već bio stariji teške su krize ugrozile postojanje njegova kraljevstva. Najprije neraščišćeno pitanje njegov nasljednika razdvajalo je njegovu obitelj i narod. Lijepi Abšalom bio je ljubimac naroda (15,13), a pravio je intrige /15,1-12). Konačno je zaprijetio svome ocu otvorenim ustankom. S malo povjerljivih ljudi David mora bježati. On podnosi taj udarac s udivljenja vrijednom veličinom duše. Kao tugujući prorok prolazi preko Maslinske gore prema istoku k Jordanu. Da li se njegovo kraljevstvo i njegovo životno djelo uopće još može spasiti, to u tom času zna samo Bog. Kasniji i loši kraljevi na Davidovu prijestolju nisu doživjeli tako teške krize. Ali na Davidu se moralo jasno pokazati kako je povijest toga kraljevstva bila potpuno u Božjoj ruci.

EVANĐELJE: Mk 5,1-20

Plovidba je bila burna (4,35-41), kao što i prijelaz od Židova na pogane nije mogao proći bez opasnih bura. Prvi su sret Isusov s poganskim svijetom ima nešto neprijatno. Židovstvo nije bilo osobito prijateljski raspoloženo prema poganstvu; uspoređivali su ih sa svinjama, psima i nečistim dusima (5,11; 7,25-27), a njihove stanove smatrali su «nečistima». Tako i grobove. Opsjednuti iz Geraze može vrijediti kao zastuopnik toga izgubljenog svijeta, koji je dolaskom Isusovim u isto vrijeme bio pobijeđen i spašen. Demoni zovu Isusa Sinom Božjim, Sinom Boga živoga. Isus im zapovijeda kao što je zapovjedio morskim valovima. Oslobođeni, spašeni čovjek ima spontanu želju da ostane kod Isusa i da bude njegov učenik (18). Isus šalje izliječenoga natrag u njegovu pogansku domovinu kao misionara. Problemi poganske misije ovdje dolaze na vidjelo. Isusovi se učenici boje, boje se pogani, a obraćenik je pun mira i radosti.

4. TJ. u god - UTORAK

1. ČITANJE: Heb 12,1-4

Vjera je put. Ne lijepa šetnja nego mukotrpan put pustinjom, koji puta i trkalište (1). Vjernic i Starog zavjeta gledaju na nas kao «oblak svjedočanstva» i žele da postignemo cilj. A mi gledamo onoga koji je pred nama išao tim putem. Izvor i cilj naše vjere je Isus, propet uzvišen u slavu Božju. On je živio i trpio za budućnost, za svoju i našu buidućnost. Njegov put bit će i naš put. Otpor protiv naše vjere nije uvijek krvava borba; naša vlastita tromost ili nestrpljivost i hladna ravnodušnost oholog svijeta nisu male opasnosti!

2. ČITANJE: 2 Sam 18,9-10;14b;24-25a 30-32; 19,3 

Istočno od Jordana kralj David je sastavio novu vojsku. Ona je bila slabija, nego vojska buntovnog Abšaloma, ali je Abšalomova vojska bila potučena i on sam je tu našao svoju smrt. David je žalio nad Abšalomom kao što je prije žalio nad Šaulom i nad Jonatanom. Za njega je dan pobjede bio dan žalosti, i trebala je sva energija zapovjednika Joaba da ga istrgne iz klonulosti i opasne žalosti. «Ti iskazuješ svoju ljubav onima koji te mrze» (19,7). To mu je Joab sa svoga stanovišta s pravom prebacio. Ipak je to jedna od mnogih crta u Davidovu liku, koje nas sjećaju na Isusa, Sina Davidova.

EVANĐELJE: Mk 5,21-43

Isus je gospodar nad prirodom i nad đavlima (4, 34-41; 5,1-20), on je iznad bolesti i smrti. To pokazuju i oba čuda u današnjem evanđelju. Izlječenje bolesne žene dovršeno je istom po riječi Isusovoj. Tek tada dobiva i vjera svoju nužno objašnjenje. Kod drugog čuda (uskrisenje mrtve djevojčice), ljudi su zapanjeni. Ne izvješćuje se da su prihvatili vjeru. Svoju svrhu je to čudo postiglo istom onda, kad mi danas vjerujemo da nam Bog po Isusu pruža svoju milosrdnu ljubav i život, koji traje i nakon smrti!

4. TJ. u god. – SRIJEDA

1. ČITANJE: Heb 12,4-7:11-15

Sam Sin Božji je po trpljenju postigao svoju svrhu (5,8-9). Kristova zajednica ne treba se čuditi ako bude vođena istim putem Naprotiv, treba sa svom odlučnošću prihvatiti borbu («sve do smrti2) 4). Utjeha, koja se u tom čitanju daje progonjenoj i malodušnoj zajednici, ne poziva se doduše izvorno na zajedništvo trpljenja s Kristom , nego na mudrost Staroga zavjeta; trpljenje ima tvrdu, ali nužnu odgojnu funkciju. Tko nije trpio, taj nije ništa naučio!Bez jasnih zahtjeva nema odgoja u smislu pomoći za rast i zrelost. Na ovo razmišljanje priključuje se dvostruka opomena: izdržite i pomažite se međusobno! Prije svega odgovorni u zajednici treba da se udruže da slabijima stvore «ravan put» i da zapriječe da malodušnost i ogorčenje ne preotmu maha!

2. ČITANJE: 2 Sam 24,2;9-17

Nama je teško otkriti grijeh u tome što je David dao prebrojavati pučanstvo, pogotovo kad je (prema 24,1 za< to dao nalog sam Bog. Ne znamo zašto je «još jednom planula srdžba Jahvina na Izraelce» (24,3). Ali savjest, srce Davidovo, sigurno je znalo bolje. Dapače, Joab koji nije bio sitničav, odvraćao je od prebrojavanja (24,3). Prema smislu Salamonove knjige vjerojatno je opačina bila u tome, što je David od Jahvine vojske htio učiniti kraljevu i državnu vojsku. To je bio lom sa starim poretkom. David priznaje svoju krivnju i ne bježi od Boga, nego k Bogu (14), i Jahve «požali» zaključeno zlo. Zatim David podiže žrtvenik (18-25) i time određuje mjesto na kojem će Salamon graditi hram. Tako svršava povijest ( 1 i 2. Knjige Samuelove) nakon kazne s blagoslovom.

EVANĐELJE: Mk 6,1-6a

Čudesa Isusova dobivaju svoj smisao por iječi. Ali riječ – nauku Isusovu nije moguće prihvatiti a da se ne prihvati i njegova osoba. U sinagogi u Nazaretu pitanje: «Odakle to njemu»?, stvarno je to postalo pitanje: Tko je on?… Pa to je obrtnik koga poznajemo. Što mu pada na pamet? Prema osobi oni prosuđuju i nauku. Sablažnjavaju se što je Isus jedan od njih, što se Bog ne objavljuje na božanski način!

4. TJ. u god. – ČETVRTAK

1. ČITANJE: Heb 12,18-19; 21-24

Poslanica Hebrejima tumači u kratkom prikazu pojavljivanje Boga na Sinaju kao prijetnju sudom, ne zato da odbaci Stari zavjet, nego da opomene kršćane. Stari zavjet je bio privremena objava, dana do «časa bolje objave» (9,10). Objava Novog zavjeta je u isto vrijeme ljudskija i božanstvenija; posrednik je Bog-Čovjek Isus Krist. «Brdo Sion», «grad živoga Boga», «nebeski Jeruzalem», to su oznake za neposrednu prisutnost Božju, kojoj kršćani imaju pristupiti kod krštenje (18). Zaključci su navedeni u recima 25-29: «Gledajte da ne odbijete onoga koji govori…»

2. ČITANJE: 1 Kr 2,1-4; 10-12

Unatoč svim burama David se održao kao kralj cijelog Izraela. On je Salamona, sina Bat-Šebe, imenovao svojim nasljednikom i dao ga pomazati za kralja Izraela 1,28-40). Prije nego će umrijeti, predaje nasljedniku svoj «testament». On sadrži opomene (3-4) i tri konkretna naloga (r. 5-9). Nalazi ne pristaju uz lik Davidov (koji svojim neprijateljima oprašta) a pokazuju koliko se gorčine nakupilo u srcu starca Davida. Opomene odgovaraju Natanovu proročanstvu u 2. Sam 7. Savez, koji je Bog sklopio na Sinaju s narodom, treba da ostane savezom između Boga i kralja Izraelskoga. Kralj je za Savez odgovoran. O vjernosti i nevjeri kralja ovisit će spas i propast naroda!

EVANĐELJE: Mk 6,7-13

Isus nije pozvao dvanaestoricu da s njima otvori školu, ili da ustanovi samostan; on ih šalje u misije da tako umnoži vlastito djelovanje. Oni imaju biti Božji glasnici kao i Isus sam. On im daje upute i punomoć: moć riječi i djela. Pravila koja su dana misionarima u tom govoru poslanja, načelno su na snazi i danas i vrijede kao preduvjet za uspjeh: siromaštvo u praksi, slobodu od ljudskog straha i od iluzija, svijest da su preuzeli poslanstvo u vjeru u Božju snagu i u radosnu vijest!

4. TJ. u god. – PETAK

1. ČITANJE: Heb 13,1-8

U zaključnom poglavlju Poslanice Hebrejima (gl. 13) skupljene su razne opomene: bratska ljubav, gostoprimstvo, vladanje u braku i postupak s novcem (1-6). Bratska ljubav neka je trajna. Ona spada među bitne i neprolazne darove (usp. 1 Kor 13,13). Dužnost gostoprimstva osnovana je iz proživljavanja vjere u Starom zavjetu. Gosti, uznici, zlostavljeni – sve to ne spada u prošlost. Preljub i pohlepa razaraju svaku zajednicu i protive se pozivu kršćana u zajednicu s Kristom. Izravno na vladanje zajednice upravljeni su reci 7-17. Kršćani su usrdno upućeni na nauku i primjer svojih poglavara, mrtvih i živih (7). Sam Krist, stoji iza njih kao živo i stalno središte zajednice; on je uvijek aktualan jednako: «jučer» kao vječni Sin Božji, koji je postao čovjekom i za nas umro, «danas» kao uskrsnuli, kao Veliki svećenik u koga se možemo pouzdati, i «uvijek» kao sudac i gospodar, koji će ponovno doći

2. ČITANJE: Sir 47,2-11

U sjećanju naroda David živi dalje kao čovjek Božji. U Knjizi Sirahovoj, koja od gl. 44. slavi velike ličnosti od Henoha do velikog svećenika Šimuna David je slavljen poradi junačkih djela i poradi svoje pobožnosti. Jer je David zazvao pomoć Božju, mogao je pobijediti diva Golijata. Jer je svoj grijeh priznao bude mu oprošten. Jer je svoga Stvoritelja svim srcem ljubio (8), pjevao mu je pjesme i utemeljio sjajni hramski kult. Sirah govori svojim suvremenicima o Davidu ono, što za njih same ima važnost: pouzdanje u Boga, poniznost pred Bogom, ljubav prema Bogu. Za kasnije, političko nemoćno, židovstvo David je uzor pobožnosti i znak nade!

EVANĐELJE: Mk 6,14-19

Herod čuje o djelima i govorima Isusovim. Uznemiren je. Njegova zla savjest natjerala ga na ideju da u Isusu Ivan dalje živi. Herod nije bio jedini koji je s tom mogućnošću računao (usp. 8,28). Ali Ivan je mrtav, uistinu mrtav, zna se i gdje je sahranjen. O okolnostima njegove smrti Marko opširnije izvještava nego Matej i Luka. Glavnu krivicu baca na Herodijadu i time pojačava sličnost između Ivana Krstitelja i Ilije, koji je isto bio progonjen od jedne kraljice. Ivan je morao umrijeti. Isus ide istim putem. A ipak imaju obojica na svojoj strani istinu i moć Božju.

4. TJ. u god. – SUBOTA

1. ČITANJE: Heb 13,15-17; 20-23

Na svršetku Poslanice Hebrejima, briga je pisca da ispravnoj nauci odgovaraju ispravna djela. U recima prije našega čitanja pisac je jako naglasio duhovnu stranu službe božje. Bez učešće u sramoti i poniženju Kristovu na križu (13) čitav liturgijski čin je beskoristan. Bitno je da hvaljenje Boga izlazi iz iskrena srca, iz srca koje bez pridržaja traži Božju blizinu i Božju volju. To se ovdje manje govori pojedinim kršćanima nego li čitavoj zajednici, koja je za pojedince vjerski prostor ljubavi. Da ona to može biti, potreban joj je posluh, molitva i mir!

2. ČITANJE: 1 Kr 3,4-13

Hodočašće na bogoštvonu uzvišicu u Gibeon jest jedan od prvih vladalačkih čina novoga kralja. Šaul i David postali su kraljevi po Božjoj odluci. Kod Salamonovog imenovanja bilo se umiješalo mnogo ljudskog, bilo je razumljivo da se mladi kralj osjećao nesigurnim. Iz molitve, koja se njemu pripisuje, možemo razabrati njegove brige i njegovo shvaćanje kraljevstva. Salamon se osjeća malenim za tu veliku zadaću te prije svega moli za mudrost i za «pronicavo srce» kojim će moći razlikovati dobro i zlo i vršiti sudačku službu. Bog mu uslišava veliku molbu i dodaje mu još nekoliko «sitnica»: bogatstvo, čast i dug život (10-14). No, uslišanje je opet vezano za jedan uvjet: «Ako budeš hodao mojim putovima…» (14).

EVANĐELJE: Mk 6,30-34

Učenici je vračaju sa svog prvog misijskog putovanja (6,7-13). Oni su uzbuđeni i iscrpljeni. Sada im je najpotrebnije samoća i mir. Isus i učenici na jednoj strani, mnoštvo naroda na drugoj – tu sliku nalazimo često u Markovu Evanđelju. Reci 32-34 čine prijelaz na umnožavanje kruha (35-44). Isus daje «izgubljenom» mnoštvu, koje ga slijedi, kruh da utaži tjelesnu glad, ali prije toga ih je «poučavao u mnogoćemu». Čovjek živi od riječi ne manje nego od kruha. Učenici će morati oboje činiti: pružati kruh riječi ( isakramenta) ali i tjelesnu glad također utažavati. «Kruh» je najvažnija riječica u tom dijelu Markova Evanđelja (6,30-8,26). K tome dolaze teme o «čistom» i «nečistom», o «razumjeti» i «ne razumjeti!»

5. TJ. u god - PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Post 1,1-19

Prva knjiga Biblije (1. Mojsijeva) zove se u grčkom «Genesis» (Postanak), u hebrejskom se zove «Berešit» po prvoj riječi «U početku». Na početku knjige ne radi se o bilo kakvim počecima, nego o početku uopće. Kako je sve počelo: svijet, čovjek, povijest? –Početak kao i svršetak leži izvan povijesti, i ne može se povijesno predočiti. To je u prva tri poglavlja knjige Postanka posve jasno, makar se u prijašnjim stoljećima to nije uvijek vidjelo. U biblijskom izvještaju o stvaranju svijeta i čovjeka radi se o sigurnim činjenicama, ali način, na koji se o tim činjenicama govori, formuliran je u biti prema izraelskom vjerskom doživljavanju i prema njihovoj predodžbi o Bogu. Red spasenja stoji već na početku stvaranje. Da je Bog stvoriterlj svijeta, da je on taj svijet uredio, da ga je stvorio umno i dobro, kao prostor u kojem će se zbivati povijest Boga s čovjekom, to je temeljna izjava prve vijesti o stvaranju. – Pretpostavka o slici svijeta (nebo . gore, zemlja – dolje…) i stvaranje u 6 dana nije sadržaj vjerske izjave, nego vremenski uvjetovani oblik prikazivanja, koji i za današnje čovjeka još razumljiv i pun smisla.

2. ČITANJE: 1 Kr 8,1-7-13

Prijenosom kovčega zavjetnoga postaje hram, koji je Salamon sagradio, svetištem za Izraela. Vrijeme posvete hrama je blagdan sjenica u 7. mjesecu¸svršetak berbe grožđa i maslina, sjeća nje boravak Izraela u pustinji (Lev 23,42-43). Mjesto pustinje sada je grad, a mjesto Sinaja na brdu Sionu. Znak Božje prisutnosti je «oblak», koji za vrijeme svečanosti posve ispunja hram, kao što je u pustinji bio ispunjavao šator sastanka (Iz 40,34-35). – U posvetnim riječima (r. 12-13) oslovljen je sam Jahve gospodarom gradnje i vlasnikom hrama. Salamon je graditelj, koji gotovu kuću predaje njegovom vlasniku. Mudri Salamon zna da Bog nije vezan na tu «kneževsku kuću». Ne treba Bogu hrama, nego ljudi ga trebaju, kao mjesto na kojem će svoje darove, pitanja i nevolje moći donositi pred Božju prisutnost, i doživljavati njegovu svetu spasonosnu blizinu (usp. Evanđelje).

EVANĐELJE: Mk 6,13-56

Umnoženje je kruha doduše nasitilo ljude, ali ni ono mnoštvo ljudi ni učenici nisu ga shvatili! (6,52). I u sažetom opisivanju današnjeg Evanđelja govor je o mnogim čudesima, ali ne o vjeri izliječenih. Mnoštvo računa s tim, da Isus ima moć ozdravljenja i time se zadovoljava, i ne pita za tajnu njegove osobe. Isus ne prigovara, on ne pita za vjeru; on pomaže a da ne postavlja uvijete. I to treba da učenici od njega nauče.

5. TJ. u god. – UTORAK

1. ČITANJE: Post 2,2-2,48

Izvještaj o stvaranju opisuje stvaranje svijeta kao djelo od 6 dana, koje je sedmi dan – u subotu – proglašeno dovršenim i blagoslovljenim. Kao cilj i vrhunac stvaranja ukazuje se šesti dan – čovjek! On je «stvoren», Bog se tako reći posavjetovao sa samim sobom – svojom mudrošću, moću i ljubavlju prije nego je to najteže od svih bića pozvao u život. «Na našu sliku i priliku»: sličan Bogu stvoren je čovjek. On je to po svojoj duhovnoj naravi, koja mu je s Bogom zajedniučka i koja ga čini sposobnim da vlada ostalim stvorenjima. Samo čovjek je mjesto na kojem se Bog i materija sastaju. On je rođeni svećenik stvorova, u njemu nijema stvorenja nalaze riječ – odgovor – koji ona duguju svome Stvoritelju. Čovjek je odgovoran za budućnost stvorova. Da, on suodlučuje o budućnosti Božjoj u prirodi, kad se Bog već jednom upustio u to stvaranje!

2. ČITANJE: 1 Kr 8,22-23;27-30

Nakon kratkog tumačenja sakupljenom narodu (14-21), Salamon izgovara veliku posvetnu molitvu (22-53). Na početku stavlja prošnju za kraljevsku kuću (22-26). Prva molitva počinje čuđenjem punim strahopočitanjem, što neobuhvatni Bog stanuje u jednoj kući koju su sagradili ljudi. Hram stvarno nije pravi stan, nego mjesto u kojem stanuje «njegovo ime», mjesto gdje se njega može zazivati i susretati, kuća Božja za sve ljude, i za strance koji ne pripadaju Izraelu (41-43). Molitva Salamonova kasnije je bila proširena. Sve nevolje i opsnosti naroda su uvrštene u osvjedočenju da svi ljudi i sva zbivanja imaju u srcu Božjem svoje pravo mjesto. Kao uzrok svake nesreće navodi se grijeh, tj. odvrat čovjeka od Boga, i nema pomoći bez oproštenja grijeha i bez povratka k Bogu.

EVANĐELJE: Mk 7,1-13

Opet je govor o jelu. Sada se radi o farizejskom poimanje što je «čisto», i što «nečisto». Farizejski i općenito židovski običaj pranje ruku orije jela, nije u prvom redu imao higijenske razloge, nego vjerske: darove Božje valja pružati u čistim posudama i primati čistim rukama, protiv toga nema prigovora. No, Isus pita za čisto srce, dakle, ne pita da li su ruke čiste i da li usnice izgovaraju pobožne riječi, važnije je da li je srce čisto! – Kao primjer Isus navodi (13) za mnoge takve stvari onaj slučaj, kad netko izvršava zavjet Bogu (hramu), a pri tom krnji ljubav prema roditeljima: tada se Bog ne zanima za takve darove!

5. TJ. u god. – SRIJEDA

1. ČITANJE: Post 2,4b-9;15-17

S Post 4,4b počinje novi izvještaj. On nije nastavak prethodnog izvještaja o stvaranju, nego neovisno stoji pokraj njega. U gl. 1. imamo posla s poukom, koja nije bila jednog dana smišljena i napisana nego je izrasla razmišljanjem i vjerskim proživljavanjem kroz stoljeća, te istom kasnije za vrijeme babilonskog sužanjstva je poprimila današnji oblik. Gl. 2. i 3., tj. povijest o raju zemaljskom i padu po grijehu posve je druga književna vrasta. Ovdje je sve zorno opisano i ispripovijedano. Ali činjenice, o kojima se ovdje izvještava, ne leže na slikovitoj površini. Kao i u gl. 1. tako se ni ovdje ne radi o prirodnoj znanosti; radi se o Bogu i ljudima, o povijesti Božjoj s ljudima. – U knjizi Post (gl 2. 2. i 3.) nije temeljno pitanje: odakle sve to dolazi, nego zašto je tako kako jest. Odakle zlo u svijetu, odakle smrt? Odgovor na ovo pitanje na kraju današnjeg čitanja već je nagovješteno: «Ako sa stabla znanja dobra i zla … okusiš, zacijelo ćwš umrijeti!» (2,17).

2. ČITANJE: 1 Kr 10,1-10

Salamon, koji je kod preuzimanja svoga kraljevstva bio «neispisani list», došao je do bogatstva i ugleda. U 1 Kr 9,10 do 10,29 iznosi se niz pojedinosti. Najopširnije je izvještaj o posjetu kraljice od Šabe (10,1-13); njezina imena, začudo, nema u predaji. Ovdje pred sobom nemamo službeni protokol, nego pučko pripovijedanje koje ima povijesnu jezgru. Da je kod Arapa u staro vrijeme bilo vladajući kraljica, potvrđuju nam asirski natpisi. Kraljica je došla s pitanjima, darovima i željama. Salamon je odgovorio na sva pitanja, primio je darove i ispunio je želje. Vjerojatno su kraljicu zanimali također i trgovački odnosi, ali izvještaj je napisan poradi pohvale Salamonu, koji se razvio u orijentalnog kralja sunca, kojemu je žrtva u hramu poslužila da pokaže svoje bogatstvo. O Bogu Izraelovu, koji je Salamona postavio za kralja da čini «pravo i pravicu», govori samo poganska kraljica.

EVANĐELJE: Mk 7,14-23

Sporni razgovor o «čistom i nečistom» se nastavlja. – Stvari izvan čovjeka stvarno nisu «nečiste», nego unutrašnjost samog čovjeka ako tu ne stanuje Bog nego čovjekovo sebeljublje, koje sve na sebe upravlja i sve hoće za sebe imati. Htjeti imati i htjeti sebe afirmirati (iskazati), to čini čovjeka nesposobnim za saobraćaj s Bogom; tu leži bitna «nečistoća».

5. TJ. u god. – ČETVRTAK

1. ČITANJE: Post 2,18-25

Gl. 2. Knjige Postanka obazire se posvema na gl. 3. Prije nego počne drama grijeha, opisuje se pozornica na kojoj se sve odigrava. Predočuju se osobe kojima pripadaju glavne uloge. Nakon stvaranja «čovjeka» pripovijeda se o stvaranju žene. Prema 1. gl. Oboje su bili stvoreni u isto vrijeme, i to na samo riječ Božju: ondje nema govora o prednosti muškarca i o stvaranju žene iz rebra muževa. I njoj i njemu je određeno jednako i zajedničko mjesto u svijetu i pred Bogom. Time što je konačni redaktor Knjige Postanka stavio prvo poglavlje pred drugo starije poglavlje, pokazuje man put k pravom razumijevanju 2. gl. Osnovna izjava je u oba poglavlja ista: čovjek je potpuno i stvor Božji. On kao stvor ima prednost, za njega je Bogu najviše stalo. Zemaljsko i božansko, tijelo i duh u čovjeku je povezano u jedinstvo. U tom leži čovjekova veličina, ali i njegova opasnost. – U današnjem čitanju nije glavno pitanje – odakle žena, nego, kako to da muž i žena, koji su ipak različiti, takvom prirodnom snagom traže jedinstvo? Odgovor: jer ih je sam Bog od početka stvorio jedno za drugo!

2. ČITANJE: 1 Kr 11,4-13

Po smrti Salamonovoj razdvojit će se ujedinjeno kraljevstvo Judaja i Izrael; samo će Judeja ostati pod vlašću Davidovih kraljeva. Sam Salamon nije više doživio tu katastrofu, ali krivica za raspadanje jasno se njemu pripisuje. On je baš to učinio, što kao kralj na Davidovu prijestolju nije smio učiniti: on je za ljubav svojih tuđinskih žena dao podići bogoštovna mjesta stranim bogovima. Tako je on sam položio klicu za razaranje Jahvina hrama, koji je on sagradio. Nije moguće klanjati se Jahvi i ujedno služiti drugim bogovima (9-10). Razdor pred Bogom je strahota! Iza dobro započetoga djela na početku, slijedi zao svršetak usprkos upozorenju koje se ponavljalo!

EVANĐELJE: Mk 7,24-30

Neka poganska žena moli Isusa da ozdravi njezinu kćer. Odgovor Isusov je tvrd, ali u ženinu srcu budi spoznaju koja može posramiti sve učenike, a napose farizeje. Spasenje je najprije ponuđeno židovsko narodu: kruh je za djecu, a ne za pašćad! Žena u vjeri i poniznosti prihvaća tu tešku riječ: stol je tako bogato prostrt da i za pogane nešto otpada. – U ovom je Evanđelju izričito govor o kruhu, ali neizravno i o «čistom i nečistom» o vjeri i o nevjeri. Također i pogani imaju dio od kruha života! Isus je odlučan protivnik svake diskriminacije.

5. TJ. u god. - PETAK

1. ČITANJE: Post 3,1-8

U Bibliji nema opisa o načinu života u zemaljskom raju. Povijest raja zemaljskoga nije napisana za znatiželjne ljude, nego za ljude koji pitaju i koji pate. Ona hoće da odgovori na veliki «zašto» u povijesti ljudskoj. Ako je Bog stvorio svijet i čovjeka dobrim zašto ta podvojenost u ljudskom životu, zašto patnje, zašto smrt? Sigurno nije nakana biblijskog pisca da svu krivicu prebaci na zmiju, ili čak na ženu (kako je to Adam pokušao). U okviru opisa zmije nije ništa drugo nego personificirana napast. Ona počinje na oko bezazlenim pitanjem, ali ono je u sadržaju lažno.Zatim sije sumnju i nepouzdanje i tiho se povlači, a posijano raste! – U čemu se sastoji grijeh? U blagovanju zabranjenog ploda. A koji je bio taj zabranjeni plod? Da li jabuka ili smokva? (Biblija ne tvrdi ni jedno ni drugo), ili tjelesna naslada, koja je povrijedila Božji poredak, ili što drugo – nije važno. Bitno je da je čovjek pokazao Bogu nepovjerenje, uskratio posluh i ugrabio plod od kojega se nadao spoznaji dobra i zla: znanje, moć i punina života. Posljedice u današnjem čitanju u kratko označene jesu: ljudi se stide jedan pred drugim, i pred Bogom. Odvajanje, raskol i tjeskoba to je od tada svijet! Jer grijeh se nije desio samo jedanput, on se uvijek ponovno događa i raste s mogućnostima, koje su se u čovjeku kroz tisućljeća umnožile!

2. ČITANJE: 1 Kr 11,29-32; 12,19

Potkraj Salamonova vladanja sa političkom i socijalnom situacijom raslo je nezadovoljstvo. Također i položaj, koji je kralj zahtijevao u hramskom bogoslužju, davalo je povoda za kritiku i otpor. Kao govornik sa strane vjerskih krugova nastupio je protok Ahija iz Šila. Njegov plašt bio je nov, tako nov kao Davidovsko-Salamonsko kraljevstvo. Kad je on plašt razderao na 12 komada i od toga 10 komada dodijelio Jeroboamu, bilo je to dovoljno jasno. Jeroboam nije pripadao kraljevoj obitelji; on je bio visoki činovnik u upravi (11,26-28). Njemu će pripasti 10 plemena, dakle, veći dio kraljevstva. Davidovskom kralju ostat će samo Judino pleme (Levijevo pleme nije imalo zemljišnog posjeda). Bog će kuću Davidovu kazniti ali je neće iskorijeniti. On stoji kod svoga obećanja ( 2 Sam 7), ali jer su ljudi zatajili, ne može ga potpuno ostvariti.

EVANĐELJE: Mk 7,31-37

U sredini Evanđelja stoji aramejska riječ: «Efata – otvori se». Ovjde je na djelu Božja moć i mudrost (usp. Mudr 10,21) da uspostavi što je u početku bilo dobro i zdravo stvoreno. Da čovjek može čuti i govoriti, spada u njegovu naravnu cjelovitost. Zajedništvo Boga i čovjeka pretpostavlja da čovjek Božju riječ čuje i razumije (usp. Mk 7,14) i da Mu odgovara. I među nama ljudima nema zajedništva ako međusobno ne govorimo i ako se ne čujemo!

5. TJ u god. - SUBOTA

1. ČITANJE: Post 3,9-24

Povijest o izgubljenom raju zemaljskom nije nikakva bajka! Bog je htio (i hoće) čovjeku pokloniti svoju blizinu i prijateljstvo; to je smisao «vrta». Ali čovjek je htio biti «kao Bog». Pružio je ruku za onim što nije njegovo, što mu nije pripadalo, i bio je natrag bačen na samoga sebe, na zemlju, na njivu, odakle je proizišao. Ali on nije jednostavno pao u stanje gdje se nalazio prije nego ga je Bog smjestio na zemlju. Od sada je on «pali čovjek», s njime su «pala» i sva stvorenja. I priroda pati, ako čovjek izađe iz svog reda. To mi znamo u našem atomskom stoljeću, i onda kad više vidimo trnja i korova. Za čovjeka je rad postao mučan, majčinstvo bol, a smrt velika nevolja. Ali sud nije posljednja riječ Božja! Kazna je čovjeku dana za njegovo spasenje. Zmija, to nadljudski lukavo zlobno stvorenje, neće konačno triumfirati! Potomak žene pogodit će zmiju u glavu – i njezinu će djelovanju učiniti kraj!

2. ČITANJE: 1 Kr 12,26-32; 13,33-34

Jeroboam je postao kralj odijeljenog Izraelskog kraljevstva, i stoji pred sličnim problemima kao prije njega David i Salamon. Nrod i vjersko jedinstvo na području njegova vladanja treba tek stvoriti. Osim izraelskih plemena nalazi se tu, napose u gradovima, još i kanaansko stanovništvo. I njega valja uzeti u obzir. Svetište u Jeruzalemu kralju se učini više opasnim nego korisnim. Zato je nanovo uredio stara svetišta u Betelu i u Danu i tu je dao postaviti «dva zlatna teleta». Ti 2teoci» nisu nipošto predočeni kao tuđinskibogovi, nego kao simboli Boga Izraelova i kao protuteža kovčegu zavjetnom u Jeruzalemu. Ali sam simbol bika značio je ipak odlučno približavanje poganskom kultu Kanaana, i to je napredovalo. Grijeh Jeroboamov je pra-grijeh i istočni grijeh sjevernih plemena. Proroci ga žestoko napadaju, ali bez uspjeha.

EVANĐELJE: Mk 8,1-10

Drugi izvještaj o umnoženju kruha u pojedinostima se odvaja od prvog (6,34-44), ali time nije rečeno da se radi o dva različita događaja. Evanđelist ga u svoje Evanđelje umeče kako ga je našao u predaji, da još jasnije pokaže nerazumijevanje učenika. To je još jednom naglašeno u gl. 8. r. 17-21. Opis lomljenja i dijeljenja kruha u r. 6. odgovara točno liturgiji posljednje večere u 1 Kor 11,24. Blagovanje u pustinji je znak i početak jednog mnogo većeg čuda! … Gospodin još uvijek lomi kruh među nama i dijeli ga mnogima preko svojih učenika, mnogima koji gladuju!

6. TJ. u god. – PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Post 4,1-15; 25

Kaina se smatralo praocem Kenitejaca koji su doduše, štovali Jahvu, Boga Izraelova, ali su ipak živjeli izvan Božjeg saveza. Živjeli su izvan pustinje i plodne zemlje (popot Cigana). Za Židove je takovo postojanje bilo nešto tuđinsko, upravo neprijatno. Biblijski pripovjedač pokazuje sda na praocu kojim putem ide čovječanstvo kad ispadne iz Božjeg zajedništva. Vremenski i prostorno omeđen horizont pisca ne smeta mu da kaže što je bitno valjano: «Gdje si?» doviknuo je Bog Adamu, «što si učinio?», pita Kaina. To pitanje zvuči bolno. Kao što nakon grijeha praroditelje, tako i nakon grijeha kainova, sud je Božji milosrdan! Kain bude doduše otjeran iz plodne zemlje – kao Adam iz raja zemaljskog i morao se «skrivati pred licem Božjim». Samo iz daljine smio mu je iskazivati poštovanje, ali je ipak ostao na životu… Zemlja se natopila krvlju Abelovom, jednom će se natopiti krvlju Boga-čovjeka. Ona neće vapiti za osvetom, nego će donijeti pomirenje!

2. ČITANJE: Jak 1,1-11

Ovaj i slijedeći tjedan u godini II. Čita se poslanica sv. Jakova. Ona ima oblik okružnice na 12 plemena koja žive raseljena među narodima (1,1). Time se najprije misli na židovske kršćane koji (sa stanovišta Jeruzalema) žive u rasutom stanju ( u «dijaspori»)- Jakov gleda u kršćanskoj zajednici ispunjenu staru nadu da će u mesijanskom spasonosnom vremenu narod od 12 plemena ponovno biti uspostavljen. Taj novi Izrael nema više temelja opstojnosti u svome porijeklu, nego u Božjem spasonosnom dijelu i u vjeri onih koji su pozvani (usp. 1,16). No, vjera se mora u kušnji prokušati i usavršiti (2-4). Za to treba ne samo dobre volje nego i mudrosti, tj. dublje spoznaje Božjega bića i njegovih puteva. Bog daje mudrost onom koji «u vjweri» za nju moli: kao uistinu siromašan, koji sve svoje pouzdanje stavlja u Boga (5-6). Siromah bolje razumije nego bogataš veličinu svoga poziva; on ima temelj za nadu i za radost(9-11).

EVANĐELJE: Mk 8,11-13

Kad već učenici imaju tako malo razumijevanja, ne može nas iznenaditi nevjera farizeja. Oni traže ne čudo, nego «znak s neba», možda nećuvenu prirodnu pojavu, kao potvrdu za poslanje Isusovo. Oni to traže, ne da bi vjerovali nego da Isusa stave na «kušnju», naravno u nadi da on tu kušnju neće izdržati. Taj zahtjev je nerazuman. Takav znak im se doduše može darovati, ali se ne može zahtjevati. – Vjera nije neka egzaktna sigurnost, u kojoj bismo se bezbrižno smirili; više je slična lađi u koju valja ući s Isusom da bismo stigli do druge obale!

6. TJ. u god. – UTORAK

1. ČITANJE:Post 6,5-8; 7,1-15,10

Od Adama do općrg potopa povijest čovječanstva ide niz brdo! Za razumijevanje situacije napose su važni reci 5-8. Do sad smo u knjizi Post. Čitali pojedine izvještaje, a još ni jedno načelno razmišljanje. Ovdje sada stoji ćvrsta načelna izjava o «srcu» čovjeka i druga o «srcu» Božjem. Srce u Biblijskom smislu je duboko središte Čovjeka: čuvstva, razum, volja, mjesto gdje se stvaraju odluke. Biblija govori o Bogu tako kao što se govori o ljudskoj osobi, ne da se Boga sniszi do čovjeka, nego jednostavno – da se Boga učini uopće pristupačnim i razumljivim za čovjeka. Mi i danas, kad govorimo o Bogu, nemamo drugi način govora nego ljudski. Bog je živo Bog, on nije ukočen princip ili nepomičan pojam. Taj, dakle, Bog je zbrinut i razočaran. Da se čovječanstvo uopće spasi bit će potreban jedan sud, koji je jednak gotovo uništenju; Bog ipak ne odbacuje svoje stvorenje; jedan ostatak bit će spašen, i s tim ostatkom – s Noom i njegovim sinovima – povijest čovječanstva počet će iznova.

2. ČITANJE: Jak 1,12-18

Čitanje počinje pohvalom dobrog čovjeka («blago čovjeku»…), što sadržajno upućuje na r. 2. i odgovara temeljnoj misli Staroga i Novoga Zavjeta, da se vjera i vjernost čovjeka moraju u kušnji prokušati. A ta prokušanost moguća je samo u ljubavi: Onima, koji Boga ljube, život je obećan kao vijena pobijede. U Starom zavjetu je to potrebno, da Bog sam stavlja na «kušnju» (npr. Abraham, Post. 22,1. Da li Bog odgovara zato ako čovjek zataji? O valja odlučno odbiti. Bog, doduše «kuša» ali «ne napastuje» (usp. 3. i 13.); on daje prigodu za utvrđenje, ali ne postavlja nikakve zamke. Od Boga dolaze samo dobri darovi: svjetlo, new tama; život, ne smrt (16-18). Napast, grijeh i smrt 13-15), mogu doći samo iz čovjekova srca, od požude, koja čovjeka mami, privlači i kvari. Odakle konačno požuda dolazi, ovdje se ne tumači. Piscu je važno da od Boga ne dolazi, što on zna iz svoje jasne i veličajne predodžbe o Bogu.

EVANĐELJE: Mk 8,14-21

Nevjera učenika je druge naravi od nevjere farizeja. «Imali su samo jedan, kruh sa sobom na lađi», U brizi su, još uvijek ne znaju koga imaju sa sobom na lađi: onoga koji je živi kruh «koji daje hranu za život vječni» (usp. Iv 6,27); 32,35). Nevjeru tih učenika mogli bismo nazvati bezazlenom, da se nije toliko toga dogodilo što im je moralo otvoriti oči. «Zar vam je srce otvrdnulo?» - To pitanje vrijedi i za nas: da li smo shvatili koga imamo u svojoj sredini? Također, niti farizejski kvasac nikako ne spada samo u prošlost.

6. TJ. u god. – SRIJEDA

1. ČITANJE: Post 8,6-13; 20-22

Sigurno postoji međusobna veza između biblijske obavijesti o općem potopu i odgovarajuća asirsko-babilonske predaje iz vremena oko 2000-1000. god pr. Krista. Iskopavanje u Mezopotamiji pokazala su da te predaje ukazuju na jednu ili na više katastrofalnih poplava, kojih je opseg svakako bio ograničen. Također u staroj Mezopotamiji je prapovijest podijeljena na period prije potopa i period poslije potopa. Biblijskog pisca prije svega zanima teološko-vjersko pitanje: što je, gledajući s Božjeg stanovišta, bio smisao te katostrofe. O tom bitno kaže on na početku i na svršetku svoga izvještaja. Na početku stoji Božja odluka da zemlju očisti i kaznenim sudom grešno čovječanstvo – osim malog ostatka – uništi. Na kraju stoji Božja riječ koja se ne nalazi ni u jednoj babilonskoj predaji, i svoj izvor može zahvaliti samo nadahnuću pisca. Bog vidi da su ljudi pokvareni, ali taj isti nalaz, koji je na početku opravdao kazneni sud Božji, sud služi za to da se objavi Božje milosrđe. Bog ne može grijeh ljudi time spriječiti da bude vjeran i da zajamči stvoreni poredak za svu budućnost!

2. ČITANJE: Jak 1,19,27

Riječ «istina» spomenuta je na kraju jučerašnjeg čitanja (1,19. Mislilo se na stvaralačku Božju riječ, koja kao evanđeoska Riječ rađa novo stvorenje. Na to se sada nadovezuje niz riječi o ispravnom slušanju, govoru, izvršenju, o ispravom saobraćaju s Bogom i ljudima. Čovjek mora da nauči slušati. Ispravno slušanje je primanje: dati se ispuniti i usrećiti. Da, i to je jedno izvršenje: nutarnji čin učenja i vježbanja iz kojega izlazi vanjsko djelovanje slobodna čovjeka. Opomene ovoga odlomka nisu izgovorene u prazan prostor. One su zaključci, koji za krštenoga proizlaze iz toga, što ga je Bog nagovorio i prihvatio. Time, naime, što kršteni čovjek govori i čini, on Boga časti ili ga pogrđuje.

EVANĐELJE: Mk 8,22-26

Marko smješta ozdravljenje slijepca u Betsaidu kao priključak na riječi pune prijekora: «I još uvijek ne razumijete?» (r.21). Učenici su slijepi za stvarnost u koju su postavljeni. Mučno je dovesti ih do toga da vide, tako mučno kao što je mučno slijepca ozdraviti. Možda je to razlog zašto je ozdravljenje toga slijepca tako opširno opisano. Također, u obredu krštenja čovjeka se sjetila simbolički otvaraju riječju «effata» - otvori se; čovjek treba da nauči gledati i slušati stvarnost Božju – i da na to odgovori vjerom!

6. TJ. u god. – ČETVRTAK

1. ČITANJE: Post 9,1-13

U Knjizi Post 9,1-17 čujemo drugi glas nego što je onaj u dvama prijašnjim čitanjima o općem potopu. Ovdje imamo posla, ne pričanjem, nego s teološkom naukom. Tko misli i jezik podsjeća na prvi izvještaj stvaranja (Post1). Što je u gl. 1 bilo rečeno o stzvaranju čovjeka (1,28), sada se u gl. 9,1 nastavlja; ali stvaranje 1. pogl., gdje je sve bilo dobro, «vrlo dobro» (1,31), temeljito se izmjenilo. Sada je govor o krvi, o strahu i trepetu. Svršeno je s mirom; život mora biti zaštićen. Čovjek se od sada hrani životinjskim mesom, od sakupljača ploda postaje lovac. Ali bojazan u čovjeku pred životom životinja neće nestati. Čovjek ne smije piti krv životinja, jer u krvi je (prema starom vjerovanju) sijelo života. No, važnija izjava stoji u 2. dijelu ovog čitanja (8-13): Bog blagoslivlja Nou, praoca novog čovječanstva, kao što je blagoslovio Adama, i stvara s njime novi «Savez». Ovdje se prvi puta javlja plodonosna riječ za budućnost o «savezu» Boga sa čovjekom Taj prvi savez nije ograničen na jedan dio čovječanstva; on ima kozmičku širinu kao znak toga saveza duga! Protiv svakog nasilja prirode, dapače, protiv moći vlastite srdžbe, Bog se stavlja na stranu čovjeka koji je ugrožen, i obavezuje se da će ga štititi. – Iz ovoga poglavlja Biblije govori veliki optimizam!

2. ČITANJE: Jak 2,1-9

Služba Božja i život nisu dva odvojena područja, premda mnogi kršćani to tako misle i prakticiraju. Briga za nevoljnike nema posla samo sa službom Božjom: to je služba pred samim Bogom (1,27). Braćo moja, tako oslovljava današnje čitanje, moramo dobro saslušati jer se tu govori nešto što se nas tiče. Što ovdje slijedi, nije ništa izgubilo na aktualnosti, tj. biti siromašan, bogat, kult ličnosti («o pristranosti») govori prvi i posljednji redak našeg čitanja. To je tako razumljivo, da se u zajednica raduje ako se u njezinoj sredini pojavi bogat čovjek (ili bogata gospođa) u odgovarajućoj odjeći; u ranim kršćanskim zajednicama su naime većinom bili siromašni. Ali, kako je moguće da zajednica zaboravi dostojanstvo siromaštva i siromaha? Ta koja čast vrijedi u zajednici: ona Isusa Krista, ili bogatog čovjeka? I gdje se s «kraljevskim zakonom» zlo postupa, kako se tu uopće može govoriti o službi Božjoj?

EVANĐELJE: Mk 8,27-33

Od gl. 8,27 Isus više ne govori u prispodobaama. Ali učenici ne razumiju ništa: kako prije, tako ni poslije. Petrovo priznanje Mesije (8,29) pokazuje se kao neki osamljeni vrhunac. Sam Isus je naslov «Mesije» (pomazanik) jedva na sebe primijenio, jer je taj naslov bio popraćen političko-nacionalnim predodžbama, od kojih ni sami učenici još nisu bili slobodni. Navještaj, da će Sin čovječji morati trpiti, bio je nužna nadopuna i ispravak Petrova priznanja. Sam Isus vidi svoj put unaprijed ocrtan u Izaijinim izjavama o patničkom Božjem sluzi. I tko, tko hoće biti njegov učenik, mora ga slijediti na tom tamnom putu (31-33), na kojem je vjare u riječ Božju jedino svjetlo!

6. TJ. u god. - PETAK

1. ČITANJE: Post 11,1-9

Današnjim čitanjem zaključuje se prvi dio čitanja iz Knjige postanka na dane u tjednu. Drugi dio (povijest patrijarha)čitat će se od 12-14 tjedna. – Pripovijedanje o gradnji tornja i o pomutnji jezika želi nam dati odgovor na različita pitanja. – Tu je bio silan grad Babilon, kojega je ime za hebrejsko uho značilo kao neka zbrka. U Babilonu je stajao Mardukov hram, prozvan «kuća s uzdignutom glavom». Ondje se mogao vidjeti i divovski toranj sa stubištem, koji se zvao «temeljna kuća neba i zemlje»: Mješavina naroda, koji je ulazio i izlazio iz Babilona, govorila je mnogim jezicima, te se moglo pomisliti da je tu izvor svim smutnjama i pomutnjama jezika. Babilonski pisac (isti onaj koji je u gl. 3. izvijestio o grijehu praroditelja) vidi u tom nagomilavanju moći i oholosti, znanja i smetenosti, utijelovljenja trajne pobune ljudi protiv Boga, a Bog je u tom ljudskom djelovanju postavio granice: toranj će možda biti «oblakoder», ali nikako «neboder»! – Kao što je Adam iz raja, Kain istjeran s plodnih njiva, tako će ljudi, koji ga hoće graditi, biti razasuti na sve strane svijeta. Nisu se htjeli sporazumjeti s Bogom, zato će i međusobno biti razdvojeni. Mi možemo to nazvati skraćenim i jednostavnim razmatranjem ljudske povijesti. Ne smijemo prihvatiti nepovjerenje prema tehnici i napretku, ali ipak nećemo prečuti upozorenje, koje izlazi iz teološkog razmatranja svijeta i povijesti…!

2. ČITANJE: Jak 2,14-24;26

U ovom čitanju (14-26)mnogi tumači gledali su protuslovlje s naukom sv. Pavla u Poslanici Rimljanima (3,28), gdje se kaže: «Uvjerenja smo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona». Jakov, naprotiv, mnogo jače stavlja naglasak na djela čovjeka. No, o pravom protuslovlju ne može biti govora. Pavao je morao objasniti, da djela, koja je tražio Mojsijev Zakon (obrezanje, propis čišćenja i drugi), ne mogu čovjeka pred Bogom opravdati, i ne mogu igrati nikakvu ulogu u novom redu spasenja. S time se sporazumio i Jakov njegov bratu u Gospodinu (usp. Dj 15,19-20). S druge strane već se sam Pavao stavio u obranu od krivog shvaćanja svoje nauke (usp. Rim 6,1-23). Za Jakova, kao i za Pavla, vjera se more pokazati živom i djelotvornom u djelima ljubavi (usp. 1,21-27), Bez toga bi priznanje i služba Božja beskorisna i otpusni pozdrav «idite u miru» bio bi lažan.

EVANĐELJE: Mk 8,34;9,1

Put Isusov ide kroz patnju (8,31-32) i za učenike neće biti drugačije. To je Petar osjećao kad je ( u ime ostalih učenika) htio Isusa odvratiti od te misli (32-33). Isus govori učenicima i narodu da su pozvani na nasljedovanje križa. Odakle bi narod uopće mogao doći, o tom evanđelista ne pravi pitanje. Njemu je važnije to što je ta riječ izrečena svima: velikim zajednicama učenika od uskrsnuća do kraja svih vremena. Nasljedovanje križa znači: ispovijedanjem i djelotvornom vjerom ostati uz Isusa, s njime ići makar to stajalo žiuvota. Kršćanski mučenici su tu riječ ozbiljno prihvatili. Riječ o dolasku Božjega kraljevstva (9,1) različito se tumači. Ali jedva se može što drugo pomišljati, nego je to u r. 38. rečeno, dakle o dolasku Isusovu na sud. Drugi tumače tu riječ kao da se naime tu radi o preobraženju Isusovu (9,2-8), tako da to upravljaju na preobraženje Isusovo!

6. TJ. u god. - SUBOTA

1. ČITANJE: Heb 11,1-7

Poslanica Hebrejima 11,1 je jedino mjesto u Bibliji gdje se pokušalo vjeru pojmovno opisati. Prema doslovnom tekstu taj pojam vjere nije izrazito kršćanski određen; i vjera nekršćanina, dapače i vjera onog koji neće da bude religiozan – komunistička vjera – mogla bi odgovoriti tom opisu: čvrsto se držati onoga čemu se čovjek nada, biti uvjeren o onom što se ne vidi. Povezanost Poslanice Hebrejima traži, istina, drugo značenje. Tu je govor o Novom zavjetu koji je zamijenio Stari zavjet, o novom redu spasenja koji nam je donio Krist, naš veliki svećenik, o daru pomirenja i o Božjem zajedništvu, ali i o stanovitoj umornosti vjere i nade, nadalje, o progonstvu vjere i o izostanku očekivanoga ponovnog dolaska Kristova. Kako da se s osvjedočenjem čvrsto drži ono što na neki način pobija neprestanim gorkim iskustvom? To se može samo onda ako se po vanjskom izgledu svjetskog zbivanja i crkvene stvarnosti gleda skroz, da se u svim ljudima i stvarima susreće nevidljivog Boga!

2. ČITANJE: Jak 3,1-10

O slušanju i govorenju bilo je već govora u prvom poglavlju ove Poslanice ( 1,19-26). Ali ondje se više radilo o slušanju nego o govoru: o slušanju riječi, «koja ima moć spasiti» (1,21). U današnjem čitanju ne radi se i bilo kakvom govoru, nego o govoru pred zajednicom u propovijedanju i pouci. Kako kod Židova, tako i u mladoj Crkvi, postojao je stalež učitelja među koje se ubrajao i Jakov («mi» 31). Jakov zna kako je velika opasnost za govornika i učitelja biti na vidnom mjestu kao osoba s vlastitim mišljenjem, i kako mnogo štete može učiniti u zajednici. I gotovo ne može izostati, da ne čini štete, osim ako je «savršen čovjek», protivno od razdvojnog, dvoznačnog čovjeka, koji ima «dvoumnu dušu» (1,8) i dva jezika, a možda i dva lica. U tom slučaju nije dvostruk nego polovičan čovjek. Što je dalje rečeno o opasnosti jezika, ne vrijedi samo za učitelja u zajednici, nego se tiče sviju i ne treba tumačenja!

EVANĐELJE: Mk 9,2-13

Preobraženje Isusovo na Gori (2-8) stoji među izjavama o njegovu trpljenju. Križ i proslava, oboje spada u stvarnost Sina Čovječjega kao i učenika. Sjaj, koji prodire iz njegova bića, oblak i glas Očev, sve treba da kaže učenicima tko je Isus: Sin Božji i Sluga Božji (Iz 42,1). Razgovor koji iza toga slijedi o Ilijinu dolasku, objašnjava do koje je točke doprla povijest spasenja. - U sudbini Preteče ocrtana je sudbina Isusova.

7. TJ. u god. – PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Sir 1,1-10

Knjiga Isusa Siraha ili jednostavno «Siraha», napisana je u Jeruzalemu oko god. 180. prije Krista. Pisac Knjige zove se Isus, sin Eleazarov, sin Sirahov. Jedan piščev unuk preveo je knjigu na grčki oko god. 130. prijwe Krista. – Ona se sastoji – prema tadašnjem pravcu učenja – većim djelom iz kratkih mudrih rečenica koje se grupiraju oko raznih tema. Početak Knjige je poučna pjesma (1-10), kojom pisac poput himna hvali mudrost. Mudrost je po svome porijeklu božanska: čovjek se može samo diviti ljepoti i veličini svemira. – U toj mjeri u kojoj čovjek Boga ljubi i njegovu volju, on također prima mudrost: počinje shvaćati Božje putove i djela, i gledati u svim stvorovima sjaj njegove ljepote.

2. ČITANJE: Jak 3,13-18

Na odlomak o govoru (3,1-12) priključuje se današnje čitanje o mudrosti. Postoji zemaljska mudrost, i ona koja dolazi odozgor, tj. od Boga. One se ne smiju poistovjetiti. Po riječima i vladanju čovjeka znade se čega mu je srce puno. Mudrost nije samo svojstvo ili dar razuma; mudar je onaj koji stvari i ljude gleda Božjim srcem, tako kao što ih je Isus gledao. Svojstva mudrosti, koja su nabrojena u r. 17., uzeta su s uzora i iz riječi Isusovih (usp. Mt 5,5; 11,29). Duša mudrosti je ljubav, njezin plod je mir!

EVANĐELJE: Mk 9,14-29

Ozdravljenje opsjednutog (epileptičkog) dječaka opisuje se u r. 27. kao uskrisivanje od mrtvih. Kao što je pokazano da je to djelo Isusovo, isto se tako s naglaskom pokazuje u tom izvještaju na pitanje vjere i nevjere. Dječakov otac se bori za vjeru: «Pomozi mojoj nevjeri!» To može značiti: pomozi mi da zaista mogu vjerovati, ili također: pomozi mi ako i ne vjerujem! Tada taj čovjek pripada mnogima očevima, koji se pogrešno smatraju nevjernima. U riječi Isusovoj mnoštvu: «O, rode nevjerni…» osjeća se nešto od neizrecive osamljenosti Isusove: On očekuje vjeru a nailazi na nerazumijevanje!

7. TJ. u god. – UTORAK

1. ČITANJE: Sir 2,1-11

Problem trpljenja i pravedne nagrade uvijek je zanimao hebrejske učitelje mudrosti. Taj im je problem bio to teži što nauka o nadgrobnom životu još nikako nije bila jasna. Tvrdnja za sadašnji život – dobrima ide dobro a zlima loše, bila je neodrživa. Bila je u knjigama o Jobu i u Koheletu (Propovjedniku) stvarno žestoko napadnuta. Sirah kaže jasno (2,1) da i dobri moraju biti pripravni na kušnje (1-6). Usprkos tome ni jedan čas ne sumnja o pravednosti Božjoj. U trpljenju biva čovjek iskušan i pročišćen kao zlato u vatri. Drugi odgovor stoji u recima 7-9.; postoji nagrada, veselje i spasenje, koje «uvijek traje»! Odakle to pisac znade? On to znade iz povijesti svoga naroda (10) i iz biti samoga Boga (11). Naravno, bez vjere u nadgrobni život piščev odgovor ne može zadovoljiti ni njega samoga ni čitaoca. 

2. ČITANJE: Jak 4,1-10

Da u kršćanskim zajednicama postoje prepirke, nije nikakav izniman slučaj; sve je drugo kao normalno (ukoliko je normalno da kršćanski narodi međusobno vode ratove). Jakov pita, odakle nemir u zajednici; činjenica da u zajednici ima bogatih i siromašnih nije dovoljna da se to objasni. Krojen leži u čovjekovu srcu, pohlepi da posjeduje. Naravno, svatko treba da ima što mu je nužno, što mu je potrebno da živi dostojno čovjeka i da se može razvijati. Ali razmetanje i razbacivanje je odmetništvo od Boga. Proroci Staroga zavjeta su to nazvali «preljubom» (4). «Prijateljstvo sa svijetom» je elegantan izraz, a stvar je ista. Čovjek sa dvije duše, «dvoličnik» (8), udaljava se od Boga. On nije u miru ni sa sobom ni s ljudima.

EVANĐELJE: Mk 9,30-37

Isus svršava svoje javno djelovanje u Galileji i posvećuje se posvema poučavanju svojih učenika. O uspjehu, tj. o neuspjehu, Marko ne dopušta nikakvu sumnju, i veli: «Oni ne razumješe te besjede…» To se odnosi na novu izjavu o muci Isusovoj, ali tko tu centralnu tajnu ne razumije, taj ne razumije Isusa. Učenicima još ne uspijeva korigirati svoje predodžbe o Mesiji i o kraljevstvu Božjem. Oni se prepiru s obzirom na prva mjesta u tom kraljevstvu (34). To daje evanđelisti povoda da u jedan red skupi Isusove riječi: temeljna pravila za život u kraljevstvu nebeskom i u zajednici. Pred Bogom je velik tko je kao Isus pripravan služiti, a ne onaj tko traži vlast. Isus stoji na strani malenih. On očituje svoju veličinu u služenju, sve do predaje svoga vlastitog života!

7. TJ u god. – SRIJEDA

1. ČITANJE: Sir 4,11-19

Mudrost je dar koji dolazi od Boga! Čovjek je stiče ako je traži, a to znači gotovo isto: ako traži Boga. Mudrost ima velika obećanja za onoga koji nju sluša, tj. Božju naklonost i Božji blagoslov (12-13). Od retka 15. govori sama Mudrost, pošto je već u r. 11. bila uvedena kao osoba, koja govori kao učiteljica. U njezinu je govoru u isto vrijeme obećanje i opomena. Ona ne ostavlja svoga učenika na cjedilu ako u nju ima pouzdanja. Ali, ona ga vodi kroz teške kušnje, i tada se mudrost pred njim sakrije; on ništa ne shvaća i ne može ništa činiti, osim u vjernosti ustrajati!

2. ČITANJE: Jak 4,13-17

«Prijateljstvo sa svijetom» (4,4) ima mnogo oblika. Kod siromaha se može ispoljiti kao težnja za novcem i stjecanje priznanja, kod bogatih kao osobno osiguranje; oni misle da svijet pripada njima sada i za sva vremena. Kao primjer Jakov navodi trgovce. On ne osuđuje stalež niti poduzetnost, što spada tom zvanju. Ali on ukazuje na to kako su ipak svi planovi i poslovi nesigurni i kako im malo pristaje hvalisanje. On kaže njima (i svima nama) posve ozbiljno da je grijeh znati što je pravo a ipak ne činiti. I bogatstvo mora računati s Bogom i – sa siromasima.

EVANĐELJE: Mk 9,38-40 (37-39)

Uvijek u u Crkvi bilo tvrdoglavaca koji su stajali po strani. Već prazajednica ke imala s njima nevolju. Da li pustiti da rade ti ljudi koji se pozivaju na Isus i čine čudnovate stvari, a ipak ne pripadaju zajednici? Isusov odgovor ne daje stvarno rješenje toga problema. On daje praktično pravilo, koje u svojoj širokogrudnosti iznenađuje. Tko se poziva na Isusa, svakao je na neki način s njime povezan i njemu zadužen. U pozadini je možda još druga misao: vanjska pripadnost zajednici – Crkvi – ne smije voditi do prejake samosvijesti kao da je dotični jedini u posjedu Duha i snage Isusove!

7. TJ u god. – ČETVRTAK

1. ČITANJE: Sir 5,1-8 (1-10)

Strpljivost Božja daje čovjeku vremena da se obrati. Ali ludom čovjeku može biti povodom preuzetnosti; on griješi dalje i misli: Božje je milosrđe veliko! To nije više pouzdanje nego, jednostavno, drskost i nerazumijevanje. Takav će čovjek iskusiti srdžbu milosrdnog Boga. Kad čitamo «dan naplate», «dan srdžbe» (r.7i8).lako pomišljamo na konačni sud koji odlučuje o našoj vječnosti. Učitelj mudrosti u Strom zavjetu misli prvenstveno na sadašnji život- Kratak ili nesretan život čini mu se dovoljno strašnim znakom Božje srdžbe. No uvijek se ponovno postavlja pitanje: zar nesreća pogađa samo zle? I da li ih uvijek pogađa? Tu staje ljudska mudrost.

2. ČITANJE: Jak 5,1-6

Ovo čitanje govori o bogastima i o radnicima. Radnici su prema r. 6 «pravednici», koji se ne suprostavljaju. Bogataši bi prema tome bili nepravednici. O kome se tu zapravo govori? Da se radnici jednostavno ne mogu izliječiti s današnjim «posloprimcima», jasno je prema r. 6. Dosljedno, također, ni bogataši sa «poslodavcima». Ali, u svakom slučaju radi se o mogućnicima i o slabima, i tima mogućnicima apelira se na savjest u proročkom stilu – sudskom govorom, nečuvenom oštrinom. Samosvjesna stvarnost bogataša i nemilosrdnost onoga koji radniku nije isplatio pravednu plaću, svakako je jedno s drugim povezano. Pozadinu toga prijetečeg govora čini saznanje da je sud Božji blizu. Još jednom: tko su ti bogataši koje više ne potiče ni na obraćenje, nego samo na «kukanje» pred sudom koji dolazi? Trgovci? Veleposjednici?, industrijalci…? Zapravo svaki od nas, koji svoj makar i malo viši položaj iskorišćuje da svome slabijem subratu uskrati možda neznatno pravo, jer mu veće pravo ne može uskratiti.

EVANĐELJE: Mk 9,41-50 (9,40-49).

U r. 42. nije govor o djeci, nego o «malenima», tj. «jednostavnim ljudima»: o kršćanima, kojih vjerski život ovisi o tom da im se pruži ispravna nauka i upute. Sablazan je svaka riječ i svako djelo koje može kršćansku vjeru pokolebati. Izraz «koji Kristu pripadaju ne potječe od Isusa: tu imamo jedan primjer kako su se mogle Isusove riječi u zajednici dalje razvijati. U r. 43-48 slijede strahovito ozbiljne opomene o sablažnjavanju. U r. 49: «ognjem posoljen»; riječ oganj ne može značiti vatru u paklu, o kome je govor u r. 48., nego oganj kušnje ili progonstva (usp. Petr 1,7). Sol daje korijenje i čuva od trunjenja. To se traži od riječi i od života učenika na ovom svijetu!

7. TJ. u god - PETAK

1. ČITANJE: Sir 6,5-17

Redak 17. glasi: «Tko se gospodina boji nalazi prave prijatelje», tj. tko se Gospodina boji mudar je i može naći dobra prijatelja, i sam biva dobar prijatelj. Sirah obrađuje temu prijateljstva s očitim interesom. On je u to upućen iz knjiga i iz vlastitog iskustva. Prvi dio današnjeg čitanja (5-13) daje mudre savjete za izbor prijatelja i zaključuje promišljenom oštrom rečenicom: «Drži se daleko od neprijatelja a budi oprezan s prijateljima!» Na to se nadovezuje pohvala prijateljstvu, no ta nam se može učiniti suhoparnom. Redak 16. neki prevode: pravi je prijatelj kao «novčarka života», naš prijevod glasi: pravi je prijatelj kao «balzam života», jedno i drugo znači da je pravi prijatelj životna dragocjenost.

2. ČITANJE: Jak 5,9-12

Sadašnjost je kratko vrijeme prije suda. To treba da promisle bogati (1-6), a i siromašni, dakako, na drugi način. Za siromahe, za «braću u Kristu» ima stalnosti u nadi (7-8), u patničkoj pripravnosti i strpljivosti (9-11). Na to neposredno nadovezuje Jakov opomenu o čuvanju od zaklinjanja i poziv na bezuvjetnu istinitost, koja svaku zakletvu čini suvišnom. Kakvu vezu to ima sa sudom? Zaklinjanje je opasno anticipiranje Božjeg suda, uz to krije opasnost lakoumnosti i za krivu prisegu. (usp, Sir 23,11).

EVANĐELJE: Mk 10,1-12

Odlomci gl. 10 r. 1-31 usko su međusobno povezani. Radi se o nasljedovanju Isusa u pitanju ženidbe, o prihvaćanju Božjeg kraljevstva po primjeru djece, i o našem stavu prema bogatstvu. Također i ženidba spada u nasljedovanje Isusovo. U Starom zavjetu mogućnost rastave braka bila je predviđena kao ustupak, a ne kao prvobitna volja Božja. Isus i ovdje traži prvobitni Božji poredak a ne ulazi u pojedinačne teške slučajeve. Vrlo su poučni reci 11-12 za daljnje proširenje Isusovih riječi u zajednici. U Izraelu je samo muž imao mogućnost otpustiti svoju ženu ( to je bilo u okviru njegove okoline); za nežidovski svijet je r. 12 prema smislu nadodan, jer prema ovomu i žena ima mogućnost da se rastavi od muža.

7. TJ. u god. – SUBOTA

1. ČITANJE: Sir 17,1-15 (1-13)

Čovjeku, koji je od zemlje stvore i u zemlju se vraća (1), Bog je udijelio vlast nad svim bićima. I on mu je dao u ustima jezik, oko, uho; samo čovjek vidi i razumije djela Božja, samo on može svoga Stvoritelja hvaliti. To je zapravo njegova zadaća koju on u ime svega stvorenje ima ispuniti. Što je u recima 6-10 općenito rečeno o čovjeku, za Izraela zvuči još mnogo snažnije (11-15); Izraelo pozna Boga – ne samo iz prirode; Izrael je na Sinaju čuo i vidio nešto novo. Bog, svemira postao je Bogom toga naroda i s njime stvorio «savez», dao mu je «zakon života». Bude li slijedio njegove upute, bit će mudar i naći će život.

2. ČITANJE: Jak 5,13-20

Reci 13-15 sadrže opomene za različite okolnosti: u nesreći i u sreći, tj. u radosti i u žalosti čovjek se mora Bogu obratiti molitvom i zahvalom. Oboje časti Boga. Ali kod teške bolesti (14-15) pozvati «starješine zajednice da mole za bolesnika i da ga pomažu uljem. To je osnovno biblijsko mjesto za sakramenat bolesničkog pomazanja. «Molitva vjere» ima dvostruko djelovanje: tjelesnu i duševnu pomoć, i oproštenje grijeha. Nalog da se bolesnika ima pomazati može se zaključiti iz Markova Evanđelja 6,13. Reci 16-18 pretpostavljaju da bolesnik pred «starješinama» prizna svoje grijehe, ali posve općenito opominje da kršćani međusobno priznaju svoje grijehe i da jedni za druge mole. Te molitve budu uslišane. No molitva nije jedino; kršćanin mora zalutalom bratu i koji je na krivom putu, na svaki način pomoći da nađe pravi put. To valja ozbiljno uzeti za kršćanstvo, za Boga i za čovjeka!

EVANĐELJE: Mk 10,13-16

Što imaju djeca s kraljevstvom Božjim? Oni ništa ne razumiju i ništa ne mogu za nj učiniti; tako misle učenici i odvraćaju majke s djecom od Isusa. Isus se na to ljuti. Ta kraljevstvo Božje ne ovisi o ljudskom djelovanju. Učenici treba da shvate da je čovjek siromašan i da ga se može darivati, da prima kraljevstvo Božje kao da je dijete. Nop, što znači «primiti kraljevstvo Božje»? To se jedva može obuhvatiti s kakvom određenom formulom. No, toliko je jasno da nijedan čovjek ne može zahtijevati ili iznuditi da ga Bog prihvati. On može samo pružati prazne ruke i čekati da ih Bog napuni!

8. TJ. u god. – PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Sir 17,24-29 (20-28)

TKO JE OD Boga više primio bit će strože suđen (17,11-23). Ali Bog je milosrdan sudac. To govori prvi i posljednji redak ovog čitanja. Između toga stoji opomena za obraćenje. Dok čovjek živi, može se Bogu obratiti. Bog je tako reći, zainteresiran za to da čovjek zbog svojih grijeha ne umre prije vremena. Ovdje nailazimo na jedan poziv, koji u tužaljkama i zahvalnim pjesmama Staroga zavjeta češće dolazi: Bog hoće život ljudi jer ga mrtvi više ne mogu hvaliti; u podzemnom svijetu nema hvalospjeva! No pobožnik hoće Boga hvaliti i poslije smrti, dakle, smrt ne može biti posljednja postaja. Taj konačni zaključak sam Sirah još nije stvorio!

2. ČITANJE: Pt 1.3-9

Prva Petrova poslanica upravljena je maloazijskim kršćanskim pokrajinama (1,1). To je riječ utjehe i opomene poganskim kršćanima koji su ugroženi progonstvima. Poslanica počinje slavljenjem Boga na način himna liturgijskim jezikom, Već prije primljeni Božji darovi spasonosan su temelj nadi. U krštenju nas je Bog primio kao svoju djecu («nanovo rodio» r. 3.) Novi život doduše ne posjedujemo još kao potpunu stvarnost, nego kao «nadu» (r. 4). Ali to nije prazna, mrtva nada, nego «živa nada», utemeljena i stvarna nada. Utemeljena je na uskrsnuću Isusovu, njezino djelovanje je radost i sigurnost i u vremenima opasnosti i nutarnje nevolje.

EVANĐELJE: Mk 10,17-27

«Što mije činiti?» to je pitanje i ona moguće kada znam da pred Bogom nema čina kojim bi mogao steći neko pravo i zahtjev. Konačni odgovor Isusov ne kaže mladom čovjeku što ima činiti, nego što mora ostaviti, tj. : sve! Da se mladić od toga prestrašio, lako je razumjeti. Svakomu će tako biti koga pogodi riječ Isusova-Zar je, dakle, svaki isključen iz zajedništva s Bogom koji sve ne ostavi, koji se ne može odreći svakog posjeda u bilo kojem obliku? To bi bilo nekako logično, ali Bog nije logičan, nego dobrostiv i velik: za Boga je sve moguće!

8. TJ. u god. – UTORAK

1. ČITANJE: Sir 35,1-12 (1-15)

Proroci su odavna protestirali protiv posvjetovnjačena žrtvovnog bogoštovlja, ali bez uspjeha. Tada je razaranje hrama i babilonsko sužanjstvo prisililo Izraelce na duhovno razumijevanje bogoštovlja (Ps 40,7-10). U prvom dijelu ovog čitanja (1-3) vanjske se žrtve zapostavljaju odgovarajućem duhovnom usmjerenju; vjernost Zakonu, ljubav prema bližnjemu, milostinja. Tim više iznenađuje nas nastavak u recima 4-10, gdje se žrtvama i prinosnicama plaže veća važnost… «jer to sve biva prema zapovijedima»… « i njezin se spomen ne zaboravlja». Takva nas obrazloženja slabo uvjeravaju. Ovdje se pokazuje – kao i inače – da je pisac – potomak Starog zavjeta – navezan na svoje vrijeme i da nije u svemu bio preteča Novog zavjeta.

2. ČITANJE: 1 Pt 1,10-16

Čitanje ima očito dva dijela: reci 10-12 čine svršetak himanskog početka jučerašnjeg čitanja, na što se nadovezuje opomena /13-16) s uvodnim «zato». Spasenje se ostvaruje u vremenu; to je smisao svake povijesti, prijašnje i sadašnje. Taj smisao protumačiti i upozoriti na buduće spasenje to je bila zadaća i služba proroka, kao što je sada zadaća evanđelista, glasnika Evanđelja – naviještati izvršeno djelo spasenja. Svrha naše vjere i predmet naše nde je ispunjenje spasenja kod pojave Isusa Krista. Ali nada budućnosti je dužnost u sadašnjosti, «stoga» (13) slijedi poziv na trijeznost, na poslušnost i na svetost!

EVANĐELJE: Mk 10,29-31

Petrovu pitanju dala je povoda riječ Isusova o bogatstvu i bogatima (24-25). Što će biti s učenicima koji su ostavili posjed i obitelj da mogu poći s Isusom od mjesta do mjesta? To pitanje kod Marka nije izravno izraženo i ne mora biti riječ baš o nagradi (kao kod Mateja 19,28). To pitanje pogođenih i prestrašenih učenika moglo bi biti pitanje o njihovu spasenju (usp. 10,26). – Isus odgovara svećanim obećanjem u dva smjera: za «ovo vrijeme» i za «budući vijek». Vječni život se nema razumjeti kao neka naknada za promašeni ili propali život u ovom vremenu, nego ispunjenje jednog u slobodnom odricanju sretnog života!

8. TJ. u god. – SRIJEDA

1. ČITANJE: Sir 36,1-2;4-5a;10-17

Naše čitanje (gl. 36,1-17) je molbeni psalam, žarka molitva nekog Izraelca koji mora svojim očima gledati kako stranci tlače njegov narod i oskvrnjuju sveti hram i grad. On upravlja svoju molitvu «Bogu svega svijeta» (1), koji jednako zapovijeda poganskim narodima kao i Izraelu. Bog je posvjedočio svoju svetost time što je pred očima svih naroda kaznio svoj narod. Ali narodi su to tako slabo shvatili, kao Babilonci za vrijeme «drugog» Izaije. Sada bi bilo vrijeme misli molilac – da narodi spoznaju moć Božju u tom da se srdžba Božja okrene protiv njih. Raci 4-5 mogli bi biti molitva za obraćenje pogana (usp. Sir 17,8-10), ali misao o svetosti i interes vlastitog naroda snažno izbijaju na površinu. Bog ne može taj narod, koji je njegovo vlasništvo i njegov prvorođenac među narodima, ostaviti na cjedilu! 

2. ČITANJE: 1 Pt 1,18-25

Odlomak 1,17-25 je u svome prvom dijelu (17-21) opomena na strah Božji u drugom dijelu (22-25) je opomena s obzirom na bratsku ljubav. – Bog sudi «ne gledajući tko je tko»; on sudi «prema djelima» (17). Strah pred sudom Božjim nije ukinut ali je pokristovljen po savjesti punoj strahopočitanja o pomirbenoj žrtvi Kristovoj. Tko je bio spasen tako visokom cijenom, nosi veću odgovornost. Spominjanje krvi Kristove iu r. 19. povlači na sebe priznanje Krista iz r. 20-21; napinje luk vječnoga spasonosnog plana Božjega sve do uskrsnuća i proslave Isusove. Bog-sudac, prije je Bog-spasitelj; živor spasenih ne određuje strah nego vjera i nada (21). – Za onoga koga je Božja istina posvetila i preporodila, ljubav prema bratu izlazi kao nužna posljedica!

EVANĐELJE: Mk 10,32-45

Kod Marka 10,32 stupa na pozornici u Jeruzalemu. Isus ide odlučno naprijed. Učenici ga slijede ali oni se boje, naslućuju da će sada pasti odluka. Ovdje Marko uklapa treće, opširno proročanstvo o muci (32-34). Može ser prihvatiti mišljenje, da evanđelist prikazuje ovo izvješće o muci u proširenom obliku kako ga je dobio u zajednici nakon uskrsnuća. Križ se ne spominje izričito (usp. Mt 20,19). Za čitaoca nakon uskrsnuća se to po sebi razumije. Po prvi puta se spominju pogani, kojima će Isus biti predan. Nakon izvještaja muke opet slijedi poziv na nasljedovanje (35-40). Učenici su pozvani na služenje a ne na vladanje. Sam Isus je svoj put u smrt tako shvatio: služenje sve do predanje života «za mnoge», tj. za naknadu i za spasenje svih.

8. Tj. u god. - ČETVRTAK

1. ČITANJE: Sir 42,15-25 (15-26) 

Posljednja su poglavlja Sirahove knjige hvalospjev Bogu, Stvoritelju svijeta i gospodaru povijesti. Današnje čitanje je od toga prvi dio u kojem se općenito slavi Božja mudrost i moć. Pod «sveti Božji» i «čete vojska» (prema originalu) (17) misli se na anđele kao stoji i u našem prijevodu: Ni anđeli nisu u stanju slaviti djela Božja, pa niti samo postojati i stajati pred njim. Pojedina djela koja je Bog u svojoj mudrosti stvorio i koji je bivstvo samo on preuzeo, jesu: sunce, dubine bezdane i srca ljudska (16-18). Čovjek može pred svim tim stvorenjima samo stajati diveći se i klanjajući se! – To je rečeno i današnjem čovjeku. On istražuje zakone prirode doduše na način do danas nečuven, sli tajne time nisu manje nego još veće (usp. 43,27-33)-

2. ČITANJE: 1 Pt 2,2-5;9-12

Prva Petrova poslanica je utjeha i opomena kršćanima koji žive u svijetu kao tuđinci i ugroženi progonstvom. Oni moraju imati jasnu predodžbu o veličini svoga poziva. Toj svrsi služi čitav prvi dio poslanice (1,3 –2,10), koji u današnjem Čitanju dosiže svoj vrhunac. O preporođenju po krštenju, o vjeri i nadi, o svetosti i bratskoj ljubavi bilo je govora u gl. 1. Ponovno je bilo ukazano na Isusa Krista kao na početnika puta vjere. Krist je također središte današnjeg Čitanja, tako reći «ugaoni kamen» (4-8). Na njemu počiva novi duhovni hram; po njemu i u njemu novo svećenstvo prikazuje Bogu žrtvu koja mu se jedino sviđa. On je također hrana, po kojoj novi Božji narod živi i raste. Veliki naslovi staro Božjeg naroda u r. 9 prenose se na kršćansku zajednicu, koja kao cjelina ima u svijetu svećeničko poslanje: činjenicom svoga postojanja i načinom svoga života treba da svjedoči za veličinu i milosrđe Božje.

EVANĐELJE: Mk 10,46-52

Ozdravljenje slijepca u JERIHONU STOJI U Evanđelju prije Isusova ulaza u Jeruzalem. Usprkos ušutkivanju, slijepac je glasno i ustrajno zaklinjao «Sina Davidova» damu se smiluje, i Isus ga je ozdravio. A on je, gledajući vjerujući, slijedio Isusa na njegovu putu (r. 52; usp. R. 32). – Time se zaključuje odlomak u Markovu Evanđelju o trostrukom proročanstvu muke, koje je počelo Petrovim mesijanskim priznanjem kod Cezareje Filipove. Oba naslova «Mesije» i «Sina Davidova» (8,29) označuju od Boga poslanog Spasitelja na kraju vremena. On ne dolazi u kraljevskom sjaju, nego kao ponizni «sluga» koji je spreman predati svoj život kao otkupninu za mnoge (10,45).

8. TJ. u god. – PETAK

1. ČITANJE: Sir 44,1-9-14

Božja mudrost i moć pokazuje se u čudesima prirode i u tijeku povijesti. Od «pohvale otaca» (gl. 40-50) današnje Čitanje sadrži početak gdje se pobožni muževi izraelske prošlosti suprostavljaju poganskim junacima. «Ima ih» (9), skromna oznaka za sve junačke likove, o kojima pričaju epovi grčkog i drugih naroda. «Izčezoše kao da nikada nisu ni postojali»… To je jako pretjerano, jer kroz stoljeća se o njima pričalo i pjevalo. Ali što su stoljeća? To isto pitanje moglo bi se postaviti i z «pobožne ljude» Izraela, jer i njihova slava, čini se da je živjela samo u njihovim potomcima. Pravi daljnji život ( u smislu besmrtnosti i uskrsnuća) u recima 10-13 – samo se nagovješta.

2. ČITANJE: 1. Pt 4,7-13

Svećeništvo, koje je svim krštenima zajedničko, znači odgovornost za svijet, tj. za pogane (2,12), za nevjernike, neupućene, nerazumne (2,7-10). Odgovornost raste prema znanju o skorom ponovnom dolasku Gospodnjem i o svršetku svih stvari. Bog «ima moć i slavu»; stvorenje ne može njegovoj slavi ništa pridodati, pa ni kršćanin. Bog biva proslavljen samo po Isusu Kristu (11). U njemu je vidljiva Božja svetost i Božja ljubav. U zajednici, u kojoj je živo središte Krist, višestruka Božja milost mora biti time posvjedočena, da se dijeli u višestrukoj službi ljubavi, napose u gostoljubivosti i u vršenju Božje objave: riječju, naukom i opomenom.

EVANĐELJE: Mk 11,11-25 (11-26)

Isus je došao u Jeruzalem kao hodočasnik, ušao je u grad kao Mesija . Kralj, stupio je u hram i šuteći odande otišao. – Oko hrama grupiraju se događaji i govori zapisani u gl. 11. i 12. Veliki govor u gl. 13. počinje s navještajem da od hrama neće ostati ni kamen na kamenu. – Proklinjanje smokve (12-14; 20-21) čini okvir za izvještaj o čišćenju hrama (15-19). Smokva je bila neplodna: to je slika Božjega suda nad hramom. Kao što smokva, tako i hram ima mnogo «lišća» (promet hodočasnika i novčani poslovi) ali plodova nema! Zato će hram biti razoren! Opomene o vjeri i molitvi /22-25) ne spadaju izravno na prokletstvo smokve nego na riječi i hram, kao «kuću molitve za sve narode».

8. tj U GOD. – subota

1. ČITANJE: Sir 51.12-20 (17-27)

Redak 12. (gl. 51) spada k prethodnoj zahvalnoj pjesmi i nema ništa zajedničko s ostatkom Čitanja! Reci 13-30 su pjesma u kojoj pisac opisuje svoj vlastiti put do mudrosti («jaram» r. 26). Mudrost je kao lijepa zaručnica: samo ljubavlju ju je moguće dobiti. Tko je ustrajno traži, naći će je i bit će sretan. – Samo malo njih imat će vremena da stječe znanje u školi i na putovanjima, i da cijeli život žive samo za studij. Važnije nego sve to jest budno srce koje pazi na riječ Božju. – Poziv ove pjesme na učenje mudrosti valja usporediti s pozivom Isusovim kod Mt 11,28-30; «Dođite k meni svi…!»

2. ČITANJE: Jd 17,20b-25

Judina poslanica obuhvaća samo 25 redaka (nema poglavlja). Ona ne potječe od apostola Jude Tadeja nego, vjerojatno, od jednog rođaka Isusova i bila je napisana oko god. 90. Poslanica je upravljena posve općenito «pozvanima, koje je Bog Otac ljubio i sačuvao za Isusa Krista» (1). To mogu biti Židovi ili poganski kršćani: Bit će da se ipak radilo o zajednicama u kojima je prva revnost malaksala i sama vjera bila ugrožena poradi krivih nauka koje su se pojavile. To ne smije kršćane iznenaditi i smesti, jer su to apostoli unaprijed prorokli (17). Protiv nauke i izvrgavanja krivih učitelja stoji čistoća vjere, snaga molitve, ljubav prema Bogu i isšćekivanje ponovnog dolaska Kristova; to išćekivanje nije strah, nego nada. Jer, tko u vjeri ustraje, može se od Krista nadati milosrđu i vječnom životu. – Reci 22-23 uređuju vladanje prema onima koji sumnjaju i koji su otpali. Onima koji sumnjaju, vjernik duguje samilost i pomoć, a otpadnike, koji su za zajednicu opasni, valja isključiti. Ima ekstremnih slučajeva gdje više nije moguć nikakav dijalog. Ali Bog ima «slavu, veličanstvo, vlast i moć…» Čovjek se gotovo straši pred tim iznenadnim završetkom poslanice!

EVANĐELJE: Mk 11,27-33

«Kojim pravom to činiš?» To pitanje židovskog poglavarstva odnosi se na čišćenje hrama i dolazi prekasno (usp. 11,17-18; Iv 2,18), vjerojatno zato što je veliko viječe moralo prije stvoriti zaključak i formulirati pitanje o punomoći Isusovoj. Pitanje se odnosi, naravno, na nastup Isusov uopće. Isus odgovara jednim protupitanjem. On uskraćuje židovskom poglavarstvu izravan odgovor tako da ne dolazi do diskusije. Do diskusije ne dolazi, jer oni koji pitaju nisu voljni da o Isusovu eventualnom odgovoru uopće diskutiraju. Razgovor, pa i pravdanje, pretpostavlja pripravnost da se vjeruje.

9. Tj. u god. - PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Tob 1,1-2;2,1-8

Tobijina knjiga izvorno je pisana na hebrejskom ili aramejskom jeziku. Nama je sačuvana samo u grčkom i latinskom prijevodu. Rukopisi su se vrlo udaljili jedan od drugoga, što je u mnogim izdanjima Biblije prouzrokovalo razne bune. Knjiga je sazidana obiteljska povijest i spada prije u mudrosne spise nego u povijesne knjige (Staroga zavjeta). Ne može se ustanoviti u kojoj su mjeri povijesni događaji podloga tome prikazivanju, što za vjerski sadržaj nije važno. – Tobijinu obitelj su nakon pada Samarije (722.) Asirci odveli u Ninivu. No, oni su se ondje držali židovskih običaja i propisa. U Tobiji imamo primjer pobožna farizeja koji ispunja ne samo slovo zakona, nego je proniknut i duhom zakona. Prije svega bio je zabrinut za svoje zemljake, koji su sudbinu progonstva teže osjećali nego on sam.

2. ČITANJE: 2. Pt 1,1-7

Druga Petrova poslanica po obliku je pismo, a po sadržaju je prije opomena ili propovijed, sa dvije glavne točke: potreba vjere i ponovni dolazak Kristov. Ima međutim, i upozorenja protiv krivih nauka. Pisac pokušava u neim točkama kršćanski govor modernizirati, da svojim čitaocima, koji govore grčki, bitno bitno u kršćanskoj poruci učini razumljivijim. Tako on nadopunjuje (također i nama) teški biblijski pojam «pravednost» s pojmom «kreposti», i na taj način snažno približava vjeru spoznaji. On je naprosto naziva «spoznajom Boga i Isusa, našeg Gospodina» (1,2). To je zaista jezgra kršćanske vjere i početak našeg puta spasenja. Božji dar ui naš ljudski čin moraju surađivati da bi se obećanje moglo potpuno ostvariti. Potpuno i konačno ostvarenje u Novom zavjetu zove raznim imenima. «Sudioništvo u Božjoj naravi» to je izraz koji se nalazi i kod grčkih filozofa, ali njegov domašaj mogao se spoznati istom po kršćanstvu. Red kreposti u recima 5-7, koji počinje s vjerom i svršava s ljubavlju, označuje put kršćanina od krštenja do potpuna ispunjenja.

EVANĐELJE: Mk 12,1-12

Mjesto odgovora na pitanje o Isusovoj vlasti on pripovijeda jednu prispodobu. To je prispodoba o zlim vinogradarima, a mogla bi se isto tako nazvati i prispodoba o Isusovoj muci. Tako je razumljiva da ne treba tumačenja. Štoviše, i oni «izvana» (Mk 4,11) razumjeli su da je u prispodobi na njih mislio, jer izgleda da su bili pogođeni. Prispodoba prikazuje sudbinu Isusovu u vezi sa sudbinom proroka i s nevjerom Izraela u povijesti. To je smišljeno kao poziv na spoznaju i obraćenje, ako kod slušalaca kojima je to bilo namijenjeno, imalo je suprotan učinak: okrenuše se i odoše! (Mk 4,11-12).

9. TJ. u god. – UTORAK

1. ČITANJE: Tob 2,9-14; 31a

Između Knjige o Tobiji i Knjige Jobove postoji stanovita sličnost u razvitku misli. U obje knjige se najprije crta pobožnost glavnih junaka tako se pripovijeda neočekivana provala katastrofa. Poput Joba i Tobija mora u nesreći slušati tvrde riječi svoje žene (Tob 2,14; Job 2,9. ). Kod Tobije sve izgleda mnogo bezazlenije. Tu nema savjetovanja među sinovima Božjim, kao kod Joba, ne stupa sotona, ne pada vatra s neba, dovoljan je jedan banalan slučaj izmetine lastavice padaju tvoji na oči i on oslijepi. njegova supruga vidi u tom kaznu Božju ili barem dokaz za beskorisnost vjernosti zakonu. Tobija nije čovjek koji se uznemiruje kao Job; on prima nesreću u svijesti da i on mora ispaštati za grijehe svoga naroda.

2. ČITANJE: 2. Pt 3,12-15/a; 17-18

Ponovni dolazak Kristov valja čekati. Kako da se to objasni i što iz toga slijedi za kršćane? 2. Pwtrova poslanica u 3,8-9 daje dvostruko tumačenje: Božja mjera vremena nije kao kod ljudi, i, Bog čeka jer je milosrdan i daje vremena za obraćenje. Ali «neki» (3,9) su povukli (i povlače) iz toga drugi zaključak s obraćenjem nije hitno! Ali Gospodin će doći kada ljudi po najmanje očekuju. To će značiti jedan svršetak i jedan početak. Stari će svijet nestati i nastat će novo nebo i nova zemlja. Riječju «novo» označen je neshvatljivi sadržaj kršćanskog konačnog čekanja. Pozitivne podatke o novom stvaranju pisac daje s velikim oprezom. On kaže da će ondje vladati pravednost (13), da će se volja Božja savršeno vršiti. To je cilj stvaranja.

EVANĐELJE: Mk 12,13-17

prividno bezazlen uvod (14) ne može odstraniti zlobu pitanja. Isusa nazivaju Učiteljem koji uči putu Božjem. Što on kaže o porezu, koji je u 6. god. Poslije Krista propisala rimska vlast? Pitanje je lukavo postavljeno: farizeji su mislili da će se Isus u odgovoru sada morati izjasniti kao neprijatelj bilo Rimljana, bilo židovskog naroda. Odgovor Isusov be samo da je vješto formuliran, već govori mnogo više nego su oni htjeli znati. Slušatelje sili na razmišljanje što zapravo pripada caru, a što pripada Bogu. Sva težina leži na drugom pitanju. Nije interesantan zahtjev carev, već zahtjev Božji.

9- TJ. u god - SRIJEDA

1. ČITANJE: Tob 3,1-13; 16-26/a

Knjiga o Tobiji je knjiga posebnih povezanosti i susreta. Sa ¸svojih sedam molitava također je škola prave i sređene molitve. Današnje je čitanje dobar primjer za to. Oslijepljen i od svoje žene poružen, Tobija moli u Ninivi. U isto vrijeme moli i nesretna Sara u Egbatani. Molitva Tobijina ne počinje tužbom poradi nesreće; na početku stoji veličanje Boga: Bog je pravedan, vjeran i milosrdan. Zatim slijedi priznanje grijeha, vlastitog grijeha i grijeha naroda s kojim se molitelj osjeća solidarnim. Tek tada dolaze pritužbe i prošnje. Tobija moli da smije umrijeti; Sara izgovara jednake prošnje. Za oboje se veli, da im je molitva bila uslišana. Poradi njihova strahopočitanja i vjernosti više im je dano nego što su molili; ne smrt, nego život, zdravlje i radost. Bog uslišava molitvu srca, ne usana.

2. ČITANJE: 2 Tim 1,1-3; 6-12

Druga poslanica Timoteju po svom je obliku oproštajno pismo, apostolova poruka pred skorom smrti (usp. 4,6-8). «Čiste savjesti» je služio Bogu (3). Tako kaže Pavao, ne da se hvali, nego da zahvali onomu koji ga je pozvao i dao mu snagu za vjernost. Pavao je zarobljenik Isusov, a nije zarobljenik rimskog cara. On se ništa ne brine za svoju budućnost, već za to da se poruka Isusova dalje predaje. Timotej je polaganjem apostolovih ruku primio «milost Božju» (6): snagu za vjernost u vjeri, u ispovijedanju, u trpljenju.

EVANĐELJE: Mk 12,18-27

Od vjere u uskrsnuće mrtvih saducejima je preostalo samo izrugivanje. Njima vrijedi samo pet knjiga Mojsijevih kao Sveto pismo (Post – Pnz), u njima ništa ne stoji o uskrsnuću – tako misle oni. Isus im odgovara, da ne razumiju «ni Pisma ni sile Božje»! Jer ne poznaju sile Božje, ne razumiju ni Pisma. Isus sam nalazi svoj dokaz najprije u biti Božjoj, a potom također i u Pismu. Da je Bog - Bog živih, ne mrtvih, nije potrebno dokazivati tadašnjim protivnicima Isusovim. Dokaz iz Pisma, iz Izl 3,6 može se činiti kritičkom egzegeti današnjeg stoljeća nedostatnim. Na kraju krajeva, tu se nema što dokazivati. Sigurnost može doći samo od «sile Božje»: od živoga i vjernoga Boga, koji ne dopušta da propadne onaj kojemu je on darovao svoje prijateljstvo!

9. TJ. u god. – ČETVRTAK

1. ČITANJE: Tob 6m10-11a;7,1; 9-17;8,4-10

Tobije je poslao svoga sina Tobiju iz Ninive u Mediju, koja je ležala dalje na Istoku, gdje je on pohranio svoj novac. Tobijin putni pratilac će se na kraju pripovijedanja predstaviti kao anđeo Rafael (12,15), Bog uzima povijest čovjekovu u svoje ruke; on sam udružuje one, koje je jedno za drugo odredio. Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev je živi Bog, ne Bog filozofa. Sedam puta dopušta on da ljubav Sarina umire, zao demon ubije u noći svakoga od njezinih muževa. – To je vremenom uvjetovani način razmišljanja i govora. Ali da molitva iz čistog srca mnogo može kod Boga, to je istina za sva vremena. Prema dobrom židovskom običaju, muž je onaj koji predmoli. Sara na to dodaje svoju kratku prošnju sa strahopočitanjem. O ljubavi je malo govora u toj svadbenoj knjizi. Što Tobija u svojoj molitvi govori o ženidbi današnjem se čovjeku može činiti odviše razumski i možda daleko od stvarnosti. Ipak, to je bila blagoslovljena i sretna ženidba.

2. ČITANJE: 2 Tim 2,8-15

«Spominje se…!», «Na to podsjećaj!» ta dva poziva r. 8 i 14) dijele današnje čitanje na dva nejednaka dijela. Prvi dio odnosi se na nauku, a drugi dio je opomena onome koji stoji u službi Evanđelja i zajednice. Nauka, Evanđelja. znači u najkraćoj formi: Isus vuče lozu od Davida i on je uskrsnuo od mrtvih. Ovo jednostavno stavljanje dvostrukog rođenja jednu uz drugo i dvostruki način Isusova postojanja je najstariji vjerski poklad kršćanske zajednice. – Jer je Isus od mrtvih uskrsnuo, s Isusom će živjeti onaj koji je s njime trpio i umro; mučenik, koji je iz ljubavi prema Kristu to bio i uz izabrane ostao nepoklolebljiv. Reci 11-13 su pjesma, čiji svršetak iznenađuje. «Ako ne budemo vjerni» logičan nastavak bi bio: ni on neće biti vjeran. Ali se logika tu lomi: Krist ostaje vjeran samom sebi i svojim obećanjima, i onda, kad je naša vjera i naše vjernost zatajila! To nije nikakva povlastica, to je utjeha i bodrenje!

EVANĐELJE: Mk 12,28b-34

Pitanje pismoznanaca o prvoj (najvažnijoj) zapovijedi, čini se da je bilo iskreno (34), za razliku od mnogih židovskih pitanja koje su vjerski židovski vođe postavljali Isusu. Odgovor Isusov nam je tako poznat, da nam je muka istinski ga čuti i njegovu težinu osjetiti. Njegov prvi dio: Boga ljubiti nadasve, izlazi neposredno iz vjeroispovijesti koju Židov svaki dan izgovara. «Boga ljubiti» znači njega kao jedinoga priznavati, od njegova se žara dati tako zahvatiti, da se i bližnjemu, bratu čovjeku, nešto od ljubavi i radosti Božje može darovati. Tu se ne radi o osjećajima, nego omogućiti ljudima da dožive Božju moć i upravljanje

9. TJ. u god. – PETAK

1. ČITANJE: Tob 11,5-14

Stari je Tobija bio slijep, oslabio je i bio je sam. Ali nije bio ogorčen; čini se, naprotiv, da je po trpljenju stekao nutarnju spoznaju. !Samo se srcem dobro vidi!»: slijepi Tobija shvaća bijedu čovjekovu i veličinu Božju. Takva čovjeka, koji uistinu siromašan i svoje siromaštvo priznaje, može Bog nagraditi. Izliječeni Tobija vidi, ne samo svoga sina koji se povratio kući, i njegovu sretnu suprugu; on vidi prije svega i u svemu putove Božje i zahvaljuje za sve: za trpljenje, i za ponovno darovanu radost.

2. ČITANJE: 2 Tim 3,10-17

Misijske postaje apostolove bile su patničke postaje. Jedinstvo nauke i života, kao i jedinstvo vjere i trpljenja, Pavao je uzorno ostvario. – «Provoditi pobožan život», taj izraz u našim ušima zvuči zastarjelo, ali stvar je uzbudljiva: «normalan» kršćanska svakidašnjica je neprestano otvorena prema izvanrednomu! Istina se nikada ne nauči odjednom zauvijek (14); čovjek Božji (17) mora neprestano učiti, ne samo da usavrši samoga sebe nego i da drugima posluži naukom i «svakim dobrim djelom!»

EVANĐELJE: Mk 12,35-37

Prema Sv. Pismu Mesija mora potjecati iz kuće Davidove; u tom se pismoznanci slažu. Sada ih Isus upućuje na ps. 110., pisac toga psalma po mišljenju pismoznanaca je David. David je izgovorio «u Duhu Svetom», dakle, u proročkoj inspiraciji. To je mesijanski psalam, koji preko oslovljena kralja ukazuje na Kralja i Spasitelja na kraju vremena. No, kako je moguće, pita Isus, da David, koji ovdje govori o svome potomku, njega zove svojim Gospodinom? Pismoznanci, koji misle da sve znaju, nemaju na to odgovora. Po čisto znanstvenoj metodi i nema odgovora. Psalam se može shvatiti samo u Duhu u kojem je izgovoren, tj. u Duhu Svetom. – Zajednica je osobito voljela taj psalam; jedva se koja druga rečenica Sv. Pisma Novom zavjetu tako često navodi kao ps. 110. sa svojom izjavom o pobijedi Sina Čovječjega i o njegovu uzvišenju u slavi Božjoj.

9. TJ. u god. – SUBOTA

1. ČITANJE: Tob 12,1-15; 20

Tek na kraju pripovijesti biva učenicima objašnjen smisao: glasnik Božji, koji je mladog Tobiju pratio, Saru oslobodio od sile demonske a Tobiju izliječio od njegove slijepoće, objavljuje da je sve što se dogodilo Božje a on sam da je Božji anđeo. Njegovo je ime Rafa-EL (znači «Bog je izliječio») kazuje sve, što Bog neprestano tijekom povijesti čini; liječi rane, izgubljene spašava. . Na kraju te knjige shvaćamo da je ona povijesno istinita; jer što se ovdje pripovijeda kao doživljaj jedne obitelji, događa se uvijek ponovno u životu pojedinih ljudi i u životu čovječanstva. I čovječanstvo, zaslijepljeno i ugroženo od svih demona, može se nadati ozdravljenju i spasenju tako dugo dok ima dobrih ljudi, koji se ne samo Bogu mole nego i pomažu, ne samo da žele nego se i nadaju, ne samo da moljakaju, nego i priznaju da je Bog velik i svet!

2. ČITANJE: 2 Tim 4,1-8

Apostol Pavao može gledati unatrag na velik i sadržajan život. On je održao vjernost onomu koji ga je pozvao i koji će biti njegov sudac. Vjernost se očekuje više nego sve drugo od onoga kojemu je povjereno vodstvo i odgovornost. Ali vjeran biti ne znači samo čuvati što je predano, nego se traži da u pravo vrijeme rekne i pravu riječ, da u trpljenju ustraje, da sadašnjost uzima ozbiljno, a živi za budućnost. Budućnost znači Krist! Da li mi «u ljubavi očekujemo njegovu pojavu», po tom možemo mjeriti kako daleko je dozrela naša vjera. U toj oproštajnoj riječi apostol se obraća najprije nosiocima službe u Crkvi; ali jasno je da rečeno vrijedi za svakog kršćanina!

EVANĐELJE: Mk 12,38-44

Svagdje, gdje čovjek ima vlast, u napasti je da je zlorabi. To ne vrijedi samo za svjetovnu vlast. Ali ako se vjerski utemeljena uredba iskorištava za posebne interese, to je pred Bogom i pred ljudima odvratno. U tom smislu bili su već proroci Starog zavjeta «antiklerikalci», i Isus se stavlja u njihove redove. Iznošenje primjera o udovičinu novčiću (41-44) ima se prvim dijelom Evanđelja zajedničko samo riječ «udovica». Sa svoja dva novčića udovica je dala više nego bogati darovatelj. Davati od suviška nije ništa osobito. Ali za život potrebno darivati može samo onaj tko se sam predao u ruke Božje!

10 Tj u god. – PONEDJELJAK 

1. ČITANJE: 2Kor 1,1-7

2 Poslanica Korinćanima sa svojim obiljem različitih izjava ima burnu pretpovijest. Nakon prvog boravka Pavlova u Korintu nastale su u zajednici razne stranke. Pavao je oko god. 53. pisao iz Efeza prvu (nama sačuvanu) poslanicu toj zajednici i jednom je iz Efeza nakratko putovao u Korint, ali situacija je i dalje ostala teška. – Iz 2. poslanice Korinčanima (2,4) saznajemo, da je Pavao «s mnogo suza» pisao jednu danju poslanicu, kojuje zajednica dobro primila. Čim je Pavao primio tu vijest, odmah je napisao poslanicu, koja je nama poznata pod imenom «2 Korinćanima». U uvodnom pozdravu Pavao sebe naziva «apostol Krista Isusa». On nastupa pred Korinćanima kao vjesnik Isusov po nalogu i o punomoći. Korinćane koji su mu toliko brige zadali, on naziva «Crkvom Božjom» i «svetima». To su časni naslovi, koji su pripadali Božjem narodu u Starom zavjetu. U kršćanskoj zajednici (mjesnoj zajednici i čitavoj Crkvi) vidi Pavao vremensko ostvarenje onoga što je u Starom zavjetu počelo. Po vjeri i krštenju kršćanin je prema vlastima ovoga svijeta postao slobodan; on stoji na strani Božjoj i baš po tome je sasvim posebno odgovoran za taj svijet. «Milost i mir» prima od Boga kao dar i kao zadaću.

2. ČITANJE: 1 Kr 17,1-6

Ahab, kralj Izraelski, bio je sin Omria, utemeljitelja Samarije. Vladao je oko g. 871-852. i bio mudar i energičan vladar. Ali njegova žena Izabela, princeza iz Tira, zahtjevala je u Izraelu štovanje njezinih domaćih božanstava Baala i Ašere, i jer joj je Ahab pustio slobodne ruke, konflikt s prorokom Ilijom nije mogao izostati. Ime «Ilija» znači «moj Bog Jahve». Jahve , Bog Izraela, pored kojega ne može biti nijednog drugog boga, vatra je u toga žestokog čovjeka. Ne samo na kraljevu dvoru i u narodu žrtvovalo se uz Jahvu mnogolikoga Baala, boga prirode, plodnosti i blagostanja. Vjera Izraelova bila je na najboljem putu da bude zanemarena. Ilija je bio onaj koji se kao drugi Mojsije tome usprotivio. Današnje čitanje sadrži proročku riječ prijetnje upravljene protiv kralja; trogodišnja suša treba da je kralju znak opomene. Ne Baal, nego Jahve daje kišu i plodnost, i Jahve je drukčiji Bog nego Baal; on zahtjeva: Bogovi koji ništa ne traže, također ništa i nedaju!

EVANĐELJE: Mt 5,1-12

Djelovanje Isusovo bilo je riječ i djelo. Nauk i čudo. U propovijedi na gori nastupa on kao novi Mojsije, koji navješćuje novu, «bolju» pravednost. Blaženstva nisu toliko čestitka, koliko uvjeti za pristup u Božje kraljevstvo; one su obećanja i ujedno zahtjevi. – Prihvatljivo je da je kraći oblik blaženstava kod Luke (6,20-23) izvorniji; proširenja kod Mateja su, dakle, već tumačenja, u kojima su vidljive posebne želje toga evanđeliste. «Siramosi» i «gladni» nisu samo gospodarsko socijalna grupa: to su ljudi koji su – «pred Bogom» - svjesni i potvrđuju da ništa nemaju i ništa ne mogu, i da su posve na Boga upućeni. Ali Božje se zajedništvo ne obećaje besposlenima, nego onima koji se aktivno zalažu za pravednost i mir. Sve je to rečeno, ne samo izabranim učenicima, nego mnoštvu naroda (1); Izraelu budućnosti!

10. Tj. u god. – UTORAK

1. ČITANJE: 2 Kor 1,1-22

Pavao je Korinćanima najvio svoj posjet, ali tada nije došao. Zar je on nepouzdan? Iz težine riječi, kojom on odbija predbacivanje, možemo zaključiti kako se osjetio vrlo pogođenim i smatrao svoje apšostolsko djelovanje ugroženim. Ako je glasnik vjere u svojim vlastitim poslovima nepouzda, kako se može vjerovati njegovu navješćivanju? Pavao će poslije navesti svoje razloge koji su ga sklonili da promjeni svoje planove Ali najprije (to je današnje čitanje) objašnjava sebi i čitateljima, zašto on kao apostol Isusa Krista ne može biti razdvojen: ne može reći «Da» i «Ne». Ne može, jer ne smije. Taj vam dokaz općenito nije ispravan. On ima svoju važnost samo ondje, gdje čovjek sav svoj život bez pridržaja stavlja u službu svoga poziva, kao Pavao. Tada vrijedi ovdje upotrijebljen zaključak: u Isusu Kristu, Sinu Božjem ne postoji «Da» i «Ne», on je u svim svojim izjavama čisto Božje «Da» (19). No tada je Bog nas apostole ( i sve vas) postavio na taj čvrsti temelj: na Isusa Krista. Upravo nas je uključio u Božju istinu i vjernost koja je u Kristu utjelovljena. Bog nam je u krštenju dao Duha koji u nama ostaje i koji nas stavlja u jasnoću i istinitost Oca i Sina. Dakle, isključeno je da mi govorimo «Da», a mislim «Ne»; to je kod apostola tako isključeno, kao i što je isključeno kod samog Boga i njegova Sina. Pavao vadi dokaze iz najveće dubine i visine, koji objašnjavaju njegovu vjerodostojnost kao apostola Kristova.

2. ČITANJE: 1 Kr 17,7-16

Ništas nam se ne govori o tom kako je Ahab reagirao na prorokovu prijetnju (17,1). Ali činjenica da se Ilija morao sakriti kod potoka Kerita zapravo dovoljno govori. Kraljevi onoga vremena nisu bili preosjetljivi ako su htjeli ušutkati jednog proroka. (usp. 2. Ljet 16,10), Bog ne sprečava da potok, iz kojeg je Ilija pio, presuši. Neće na potoku činiti čudo, i ne samo za Iliju. Sarfata leži izvan Izraela, u Feniciji. Tamo, u poganskoj zemlji živi neka udovica, i Bog misli na tu udovicu isto tako kao i na proroka Iliju. Kad je Isus u Nazaretu propovijedao, suprostavio je nevjeri svojih zemljaka vjeru te udovice i Sirca Naamana.

EVANĐELJE: Mt 5,13-16

Blaženstva (jučerašnje Evanđelje u propovijedi na gori slijede sol zemlje i svjetlo svijeta. Svjetlo treba da svijetli, sol da čini jelo tečnim. Učenici imaju nalog i odgovornost za svijet. O njima će ovisiti da li će se kraljevstvo Božje probiti. Slikovita riječ o «svjetlu» (14-15) pretvara se u opomenu (16). Da dobra djela kršćana budu ljudima povod, te slava Oca nebeskoga, jedna je mogućnost; druga mogućnost stoji u r. 11-12, a to je: prezir i progonstvo. Učenik dijeli sudbinu učitelja, koji je pravo svjetlo svijeta!

10. TJ. u god. – SRIJEDA

1. ČITANJE: 2 Kor 3,4-11

Apostol stoji u službi novog reda spasenja u «Novom savezu». Nove stvarnosti toga Saveza jesu: Duh, pravednost i slava. Samo po duhu stoji pravo spasenje. Sveti, vječni život. Budući svijet prodro je u sadašnji preko Duha. Novo, što je s Kristom počelo, konačno je i ostaje. U prispodobi s time Stari je savez bio samo «slovo», a pisano saopćenje koje je ukazivalo na buduću stvarnost, ali nije imalo snage tu stvarnost proizvesti. Iz toga zaključuje Pavao ( u recima 7-11) da je neusporedivo veća čast apostolske službe u odnosu na Mojsijevu službu. Razlika stoji u različitoj «slavi».Pavao ne niječe Mojsiju i uopće Starom savezu udio božanske slave u objavi; i ondje je bila vidljiva Božja veličina i moć. Ona je zračila napose s lica Mojsijeva kad se vratio sa susreta s Bogom. Ali ta je slava bila prolazna: izbiljedila je u svijetlu Novoga saveza. No zbog toga ne postoji nikakav razlog za uzdizanjem, ni apostolu ni zajednici. Samo nas Bog čini sposobnima da novu stvarnost uopće shvatimo i da joj budemo služitelji. Mi imamo to blago u glinenim posudama (4). Isusov život pokazuje na tom svijetu svoju snagu po nevolji i po smrti.

2. ČITANJE: 1 Kr 18,20-39

Brdo Karmel sa svoja dva žrtvenika, jeda za Baala i jedan za Jahvu, čini očiglednom vjersku situaciju naroda, koji hrama na obje strane (21). «Dokle ćete…?» - pita nestrpljivo prorok i prisiljava na odluku. Za narod je pitanje moglo glasiti: koji je moćniji Bog: Baal ili Jahve? Za Iliju može biti pitanje samo; koji je pravi Bog, jedini Bog? Odgovor: Bog, koji odgovara vatrom! Grom koji pada na žrtvu Ilijinu, samo je jedan dio odgovora; veće božanstvenije čudo sastoji se u tom, da on srce naroda okrene na obraćenje (37).

EVANĐELJE: Mt 5,17-19

Pod «Zakonom i Prorocima» Isus razumijeva jedan jedinstveni izraz volje Božje, kako ona postoji u Starom zavjetu. O tom Zakonu Isus svečano uvjerava: on će ostati i mora biti ostvaren! Ta «najžidovskija» rečenica od sviju u Novom zavjetu (18) ne stoji slučajno na ovom mjestu u govoru na Gori. U slijedećem odlomku (21-48) govori Isus šest puta u suprotnoj usporedbi («… a ja vam kažem») o novoj «pravednosti» koja stoji u protivnosti prema onome, što je «starima rečeno. Ako sve to nije ukidanje nego ispunjenje starozavjetnog zakona, onda se od nas zahtijeva razumijevanje Starog zavjeta, koje daleko nadilazi ono što nam je židovski zakonska znanost mogla reći – Isus je više nego Mojsije, on navješćuje Božju volju na novi način i s punomoći; on sam svojom riječju i djelom uzdiže Stari zavjet do njegove punine, njegove pune mjere i daje mu konačni smisao.

10. TJ. u god. – ČETVRTAK

1. ČITANJE: 2 Kor 3,15-4,1;3-6

Budući da je Pavao osvjedočen o većoj i stalnoj «slavi Novoga saveza, može nastupiti s većom sigurnošću. Sjaj Starog saveza je izblijedio, ali Izraelci ( i neki kršćani u Korintu i drugdje) to još nisu shvatili. Nakanu i cilj Starog saveza spoznaje samo onaj koji gleda Krista. Samo onaj koji njega – Gospodina susreće, spoznaje moć Božjeg Duha i slobodu djece Božje, neovisnost od svih vlasti ovoga svijeta. To nije povlastica pojedinih, Duhom obdarenih ljudi, ; «svi mi» kaže Pavao, koji smo se obratili i okrenuli prema Kristu gledamo sliku Božju, slavu Očevu, preobražavamo se u istu sliku, koju gledamo. Ali; što mi zapravo vidimo? Prije svega ništa drugo nego sliku propetoga i uskrsloga Gospodina, koga susrećemo u Evanđelju. Po apostolskoj službi, tj. po navješćivanju Evanđelja očituje se život, život kroz smrt!

2. ČITANJE: 1 Kr 18,41-46

Jahve je odgovorio vatrom, Baal je ostao nijem! Sav se narod konačno odlučio: Jahve je Bog! Da je Ilija nakon toga 450 Baalovih svećenika dao poubijati (40), a da Baal ili prisutni kralj nije to zapriječio, moralo je narodu poslužiti kao drugi dokaz nemoći Baalove. A našim je predodžbama o vjeri i o Bogu taka čin nespojiv; i u Izraelu nakon Ilije nijedan se prorok s takivm oružjem nije borio. U onom času najveće napetosti Ilija nije bio u stanju mirno misliti i odlučivati. On je jedino znao: Jahve je Bog ! Sada, pošto se narod obrati k Jahvi, Jahve je opet darovati kišu. Bog osvetnik, Bog darovatelj kiše: današnji čovjek sa svojom znanstvenom slikom svijeta ima teškoća da takve predodžbe jednostavno prihvati. No, Bog govori svakom vijeku njemu razumljivim jezikom.

EVANĐELJE: Mt 5,20-26

Za «pravednost» tj., za ispravno djelovanje čovjeka pred Bogom, stalo je također i pismoznancima i farizejima.Oni su to ozbiljno shvaćali. Isus ne traži ništa više negop oni: on traži nešto posve drugo. Šest oštro suprotnih postavki (21-48) govore jasno u čemu je nova pravednost za razliku od stare. «A ja vam kažem». Isus govori na nov način što je Bog jednom rekao po Mojsiju. Bog se ne ravna po vanjskom činu nego po odluci srca, po unutarnjem čovjeku. U slučaju ubojstva: težnja za osvetom i mržnja toliko važu, koliko izvršavaju ubojstvo. To je strašno, ali drugačije ne može biti ako je Bog ljubav i ako je bližnji moj brat, moja sestra!

10. Tj. u god. – PETAK

1. ČITANJE: 1 Kr 19,9a;11-16

Božji sud na Karmelu bio je vrhunac u prorokovu životu. Kralj se odandle bio odvezao u svoju rezidenciju Jizrael, a Ilija je u zanosnom uzbuđenju trčao 25 km pred kraljevim kolima. Bio je iscrpljen , a k tome jo i prijetnja kraljičina i bijeg prema jugu. Bijeg se pretvorio u hodočašće: na Horebu gdje se Bog ukazao Mojsiju, treba da žestoki Ilija shvati da Bog ne objavljuje svoje najdublje biće u razornoj oluji, niti u potresu, ni u vatri! Oluja, potres i vatra su moći propasti. Bog ih može uzeti u svoju službu, ali on hoće život, ne smrt. Njemu su važniji onih sedam tisuća i Izraelu, kojih se «koljena nisu savila pred Baalom i kojih ga usta nisu cjelivala» (18), nego moćni kraljevi i prerevni proroci! To je Ilija morao naučiti.

2. ČITANJE: 2 Kor 4,7-16

Mjesto, gdje je Božja slava u svijetu vidljiva, jest čovjekom postali Sin, razapeti i uskrsnuli Gospodina. Smrt, uskrsnuće i proslava: na taj put proslavljen je i učenik koji naviješta Evanđelje. Djelovanje Evanđelja ne dolazi od čovjeka koji naviješta, ne od «glinene posude». Pavao je više nego drugi iskusio nevolju i nemoć kršćanskog propovjednika. On kaže «mi» (r 7); svaki će tako proći, koji uistinu propovijeda Krista. Na taj način biva jasno da je uspjeh samo Božje djelo (7). U zajedništvu smrti s Kristom apostol služi životu. Nije važna jaka ličnost i dobra metoda, nego nemoć: pripravnost – da «glinena posuda» bude razlupana «radi vašeg spasenja» (15). Zahvaljujući mnogima apostolova služba postizava svoj cilj.

EVANĐELJE: Mt 5,27-32

U ovom se Evanđelju govori o preljubu, o sablazni i o bračnoj rastavi. Gdje počinje preljub? Prema starom Zakonu kao što i u modernoj presudi važan je samo vanjski izvršeni čin. Isus pita za istinsku volju Božju koja stoji iza zakonske zabrane. Vanjski čin je samo vidljivi učinak onoga što je već prije u nutrini učinjeno. Riječ sablazni (29-30) nadovezuje se na riječ preljub. Sablazniti znači zamračiti čovjeku jasan pogled; spriječiti ga da ide svojim ravnim putem i da postigne svoj cilj. U riječi o bračnoj rastavi Isus stavlja muža i ženu pod isti zakon. On ne prepušta čovjeku na volju da taj zakon mijenja. I Isus zna da je to težak zakon. On ima svoj temelj i svoju snagu u ljubavi!

10. TJ. u god. – SUBOTA

1. ČITANJE: 1 Kr 19,19-21

Kao što je nekad Mojsije na zapovijed Božju Jošuu postavio za svoga nasljednika, tako Ilija na zapovijed Božju predaje svoju proročku službu Elizeju. Elizej je bio imućan seljak, te je imao polja, goveda i sluge. Prebacivanje plašta znači isto što i polaganje ruku. Elizej je odmah shvatio o čemu se radi i dopustio je da ga Duh Sveti obuzme. Njegov rastanak od obitelji i posjeda bio je radikalan. On je zaklao oba vola, s kojima je upravo orao, upotrebio je jaram od goveda za gorivo drvo i pripravio oproštajnu gozbu. On zna da je Bog koji ga zove također vatra koja uništava!

2. ČITANJE: 2 Kor 5,14-21

Stari savez nalazi u Novom savezu svoje ispunjenje i svoj cilj. Stari savez je doživio svoje usavršenje. No ne samo on nego i samo stvorenje je drugačije otkad je Isus «za sve» umro; «Od sada» svijet nije više onaj stari (16). U Isusovoj smrti izvršen je sud nad svim svijetom, i po tom sudu dogodila se obnova. Tko sada živi ne može samo sebi živjeti: «ljubav nas Kristova obuzima! (14). Iz toga da je Isus za nas umro, proizlazi: Bog je svijet sa sobom pomirio, i On je među nama postavio riječ pomirenja (18-19). Riječju pomirenja koja je povjerena apostolima, stvara se neprestano novo stvorenje usred ovog starog prolaznog svijeta. Evanđelje o pomirenju je nova riječ stvaranja, na koju je bila usmjerena već riječ prvog stvaranja.

EVANĐELJE: Mt 5,33-37

Zaklinjati se (prisezati) znači Boga zvati za svjedoka u bilo kakvoj izjavi ili za jamstvo u nekom obećanju. To je velika i ozbiljna stvar! Je li to uopće dopušteno? «Starima» je rečeno – to značio onom narodu koji je stajao oko brda Sinaj. Strogo je bilo Boga zvati, zabranjeno, za svjedoka u laži, bilo da se radi o kakvoj izjavi ili obećanju. Židovi su se klonuli zaklinjanja, iz opravdana vjerskog strahopoštovanja izbjegavali su i izgovaranje imena Božjega. Zato su upotrebljavali više opisnih načina; bilo je prisega sa zakletvom samoga sebe, npr. «tako mi glave». U svim tim slučajevima čovjek je pružio neki zalog, kojim zapravo nije mogao raspolagati: kako niti Bogom tako ni svojim životom (već je tu uključena neistina)! No, zaklinjanje je uopće podcjenjivanje svoje riječi i obeščašćenje Boga. Treba s tim računati da zaklinjanje redovito pretpostavlja laž, a za Isusove učenike je norma ne laž, nego istina i vjernost!

11. Tj u god. – PONEDJELJAK

1. ČITANJE: 2 Kor 6,1-10

Još uvijek Pavao govori o apostolskoj službi (od 2,12); apostol je suradnik Božji u djelu pomirenja (1). Sav život i aktivnost apostola i zajednice ovisi o ispunjenju te službe sada. O uvjetima rada jednog suradnika u službi Gospodnjoj, Pavao govori u recima 4-10; samo u Duhu Svetom , u snazi Božjoj (6-7) može čovjek u takvom životu opstati, izdržati u slaboći koja iznutra prijeti u opasnostima i nevoljama koje izvana dolaze. Ali čistoća nakane i snaga ljubavi čine ga sretnijim od svih onih ljudi koji ga mrze ili sažaljavaju. 

2. ČITANJE: 1 Kr 21,1-16

Nabot je imao vinograd koji je kralj htio imati za sebe kao vrt za povrće. Zar je to bio velik problem? Za Nabota staromodna čovjeka da! Za njega je taj vinograd bio kao neki dokaz vjernosti prema precima, pa čak i prema Jahvi. Kraljici Izabeli, koja je bila strankinja, činilo se to mišljenje neopravdano, osim toga kao nepoštivanje prema kralju., gospodaru zemlje. Bez promišljanja latila se intrige i nasilja protiv Nabotova prava. Ali Bog Izraelov bio je na strani pravde, a on nije nemoćan Bog kao poganski bogovi. Istina on nije spriječio kamenovanje Nabota, ali je Izabelina zloba, ništetnost njezinih smišljenih makinacija beskarakternosti kralja nisu smjeli ostati u tajnosti: sve je došlo na javu i bilo osuđeno. Ahab je zaboravio da u Izraelu živi prorok, neumoljivi Ilija. Eto mi ljudi puno toga zaboravljamo!

EVANĐELJE: Mt 5,38-42

Jednako s jednakim naplatiti, čini se razumnim, a u stara vremena bilo je to naprosto pravedno. Nekad je to bio mali napredak s obzirom na beskonačne i beskrajne osvete. Ali taj mali napredak nije više dovoljan i ne oslobađa čovjeka iz đavolskog kruga naplate i protunaplate. Osim toga, iskustvo pokazuje da se ljudi ne osvrću na tu razumsku mjeru, dok je načelno pitanje samo pravda (po kojem pravu?). Nasuprot pravu jačega postavlja Krist pravo slabijega sa svojim novim zahtjevima: pusti mu… idi s njim…podaj mu… ne odbij ga. Tjo to shvaća i čini taj je na putu novije veće pravednosti…!

11. TJ. u god. – UTORAK

1. ČITANJE: 2 Kor 8,1-9

U gl. 8. i 9. (to je drugi glavni dio poslanice) Pavao počinje govoriti o sabiranju milodara za zajednicu u Jeruzalemu, o kojoj je već bio govor u Prvoj poslanici Korinčanima. Zbog razdora u Korintu stvar nije pravo napredovala. Pavao ne govori mnogo o tom da je zajednica u Jeruzalemu u nevolji: to je Korinčanima. Očigledno poznato. On u toj stvari također neće zapovijedati (8); on oprezno moli i daje opširno obrazloženje. Najprije ukazuje na primjer kršćana u Makedoniji: oni su i sami siromašni ali im je Bog dao milost darežljivosti. U riječi koju Pavao ovdje upotrebljava za «milost», uključen je i pojam radosti. Velikodušno darivanje čini i darovatelja radosnim jer to stvara zajedništvo: s nadarenima i sa samim Bogom koji je darovatelj svih darova. Drugo dublje obrazloženje je ovo: Krist je sam postao siromašan da nas svojim siromaštvom obogati (9). Što je on Sin Božji, i u svome utjelovljenju učinio, ljudi nikada ne mogu sasvim shvatiti i ne mogu nasljedovati, ali oni mogu i moraju iz onoga što se njima desilo zaključiti da u svijetu nastave ono što je Bog njima učinio.

2. ČITANJE: 1 Kr 21,17-21

Grijeh mogućnika je također grijeh. Umorstvo što ga počini ili odobrava kralj, također je umorstvo. Jednom je Natan kralju Davidu morao reći istinu. Ahabu je bio poslan Ilija. Obojici kraljeva nije se predbacivalo samo ubojstvo, nego i prezir osobe i ljudske časti. Korijen ubojstva u oba slučaja bila je pohlepa: imati nešto što je pripadalo drugome. Oba su kralja svoje zlodjelo okajali, i tada su spoznali da je Bog neumoljiv sudac ali i Bog milosrđa. Cijela osuda Ahabova bila je ipak teža nego Davidova. Sudbonosni utjecaj Ahabove žene nije mu skinuo osobnu odgovornost…!

EVANĐELJE: Mt 5,43-48

Stari zavjet pozna zapovijed: ljubi bližnjega kao samoga sebe (Lev 19,18), ali ne sadrži zapovijed: mrzi neprijatelja! Takva zapovijed mogla je nastati samo iz ograničenja zapovijedi prema bližnjemu. Židovska sekta u Kumranu stvarno propisuje: «… sve sinove tame valja mrziti prema krivici u Božjoj osveti.» No dok ja pitam: tko je moj bližnji, tko je moj neprijatelj, koji su to sinovi tame, i dok o odgovoru na ta pitanja ovisi da li ću ja ljubiti nekog čovjeka ili ne, dotle nisam shvatio Mojsijeva zakona, a pogotovo ne po Isusu objavljenu novu pravednost. Mržnja ne počinje tek ubojstvom, nego s malim neljubaznostima koje sebi dnevno dopuštamo, i kad je taj dotični netko drugi, a ne baš moj najbliži… S pravom se govorilo: aj drugi to je pakao» a tomu se mora dodati: moj bližnji top je nebo ljubav prema bližnjemu je veza što povezuje sve koje je Bog na svoju sliku i priliku stvorio i za vječni život odredio. Neprijatelj, koji je ljubljen, nije više neprijatelj. Zato Bog nema neprijatelja, premda ima ljudi koji se tako vladaju!

11. TJ. u god. - SRIJEDA

1. ČITANJE: 2 Kor 9,6-11

Pravednost prema biblijskom i židovskom shvaćanju znači također pripravnost za pomaganje, darežljivost. U tom je smislu Bog sam vječno «pravedan» (7). On daje sjetvu i žetvu, on daje obilatije onome, koji je pripravan dobiveno dalje darivati. Čovjek može stvarno Bogu praviti radost i on može Boga častiti. Ako se primajući dade uvući u krug Božje dobrote, ako čini da ljudi dožive Božju ljubav i daje im podlogu da Boga hvale i zahvaljuju mu. To prosjačko apostolsko pismo u 2. Poslanici Korinčanima 8-9 mora se mirno pročitati da se može shvatiti, da je u dobru što ga mi činimo zapravo sam Bog činilac. Otkad je Krist postao za nas siromašan (8.9) mi možemo Bogatstvo Božje dijeliti!

2. ČITANJE: 2. Kor 2,2. 6-14

Ilija želi umrijeti ali mu ne uspjeva otresti se Elizeja. Elizej po nutarnjem nadahnuću spozna da je njegovu učitelju došao posljednji čas. To neće biti obično umiranje, već neko udaljavanje, odlazeće, slično kao što se izbješćuje u knjizi Postanka (5) za Henoha, prijatelja Božjega. Nama se samo čini da više znamo o smrti Ilijinon nego o smrti Henoha. To čitamo o Iliji to nije obavijest o njegovu uznesenju u nebo, nego prikaz ekstatične vizije njegova učen8ika Elizeja, koji se (prikaz) kreće u predodžbama tadanjeg vremena: Jahve, Bog nebeskih vojska, šalje jedna od svojih kola da ponesu Iliju u nebeski dvor. Na taj način spoznaje Elizej kako je Bog bliz njegovu učitelju. Elizej baštini od Ilije plašt i dvije trećine njegova duha. Duh je snaga Božja, koja uspostavlja proroka zam izvanredna djela. Elizej će nastaviti misiju Ilijinu, ali u drugom stilu. Ilija je na kraju označen kao «kola Izraelova i konjanici njegovi». Što su tada u doba ratova bili konjanici i bojna kola, to je bio Ilija u borbi Izraela, da bi se vjera u Jahvu i dalje održala.

EVANĐELJE: Mt 6,1-6 i 16-18

Nasuprot «staroj» pravednosti što je «starima bilo rečeno», Isus je postavio (Mt 5) novu pravednost na koju zapravo Bog misli i hoće. No, starozavjetna pravednost nije nipošto stvar samo starozavjetnih Židova: ona leži u kostima svih nas do danas! Mi bismo htjeli da su sva naša prava i dužnosti određena. Da nam nitko ništa ne može predbaciti ni Bog ni ljudi. Hoćemo priznanje, poštovanje, pohvalu – prije svega od ljudi: pred ljudima igramo svoju ulogu kao glumac na pozornici. U velikoj smo napasti, da dobro što ga činimo, činimo pred ljudima ili da to barem ima izgled dobra. Isus to naziva pretvaranjem. Postom, molitvom i milostinjom želimo pred Bogom dokazati svoj osnovni stav prema Bogu: svoju poniznost, pouzdanje i ljubav. No, sve je to iznutra iskvareno i uništeno, ako to ne činimo iz čiste nakane: za Boga, da time jedino Boga tražimo.

11. Tj. u god. – ČETVRTAK

1. ČITANJE: 2. Kor 11.1-11

U 4 posljednja poglavlja druge poslanice Korinćanima Pavao se obračunava sa svojim protivnicima tako oštro kao što je to učinio još samo u poslanici Galaćanima. Na početku toga odlomka podsjetio je sebe i čitatelje na dobrotu i prijateljstvo Isusa Krista (10,1). Zatim je branio svoj apostolski autoritet i način svoga nastupa. Svoje protivnike on naziva u (11,15) đavolskim slugama. Upravo mu je potrebno najoštrije oružje kad je u pitanju jedinstvo Crkve, i time sam njezin opstanak. Ali, nije mu mržnja ili težnja za priznanjem bila poticaj za njegov postupak, nego ljubav. U današnjem čitanju uspoređuje on zajednicu u Korintu sa zaručnicom koja jedino Kristu pripada i koju nitko ne smije povrijediti. I proroci Staroga zavjeta su Božji narod nazivali zaručnicom (većinom nevjernom) ili suprugom Jahvinom. Pavao ide još dalje, sve do prve zaručnice Eve, koja se od sotone dala zavesti. Pavao hoće pod svaku cijenu zajednicu Kristu sačuvati u čistoći vjere i ljubavi. On je tu «zaručnicu» pridobio za Krista; on se kao apostol za tu zajednicu smatra odgovornim kad Gospodin ponovno dođe!

2. ČITANJE: Sir 48,1-14

Na mnogo se načina Bog objavljivao u Izraelu. Zahvaćao je u njihovu povijest spašavajući i kažnjavajući, te je u svakom vremenu slao «pobožne muževe» koji su im pokazivali put. O tim muževima govore na svećan način poglavlja 44-45 Sirahove knjige. Ilija i Elizej spadaju među najpopularnije ličnosti prošlosti. To je element pred kojim ni jedan drugi element ne može izdržati. Sam Bog se u Svetom pismu naziva vatrom koja uništava (Pnz 4,24, 9,3) Vatra ispituje i sudi, uništava i usavršava. Na Sinaju, na Božjem brdu Horebu, Ilija je saznao, kao nekad Mojsije, da vatra i oluja nisu sav bitak Božji. U tihom povjetarcu, u najmanjem znaku ljubavi Bog je više i snažnije prisutan nego u gromu i grmljavini.

EVANĐELJE: Mt 6,7-15

Očenaš nam je sačuvan na dva mjesta u Evanđelju: kod Mateja (6,9-13) i kod Luke (11,2-5). Lukin oblik je kraći i vjerojatno originalniji. Svi djelovi te molitve mogu se izvesti iz židovskih molitvenih predaja, no ipak je Isus iz toga načinio nešto posve novo i jedinstveno. Sadržaj Očenaša i raspored prošnja pokazuje nam ne samo način i red kojim treba da molimo, nego nam kazuje također sve o Bogu i o svijetu, i uređuje naš vlastiti život u svijetu i pred Bogom. Prve tri prošnje smjeraju na to da nam otkriju moć i dostojanstvo Božje. I dvije slijedeće prošnje smjeraju na budućnost. Svagdanji kruh jest kruh koji nam omogućuje da tijelom i dušom dočekamo sutrašnji dan , pa i dan suda i konačnog oslobođenja. I napokon trijezna i ponizna prošnja da se očuvamo od zla od kojega nismo sigurni dok traje ovo vrijeme. Očenaš je dakle, molitva čovjeka koji ima samo jednu brigu: da ide svojim putem do cilja, ne kojem ga čeka Bog!

11. Tj, u god. – PETAK

1. ČITANJE: 2 Kor 11,18 i 21/b-30

U gl, 11,1 Pavao je navijestio «bezumni» govor. Taj počinje u 11,16 uvjeravanjem da on dobro zna što govori, da govori bezumno. On se spušta na razinu svojih protivnika i počinje se hvalisati – to je ono što KORINĆANI ŽELE ČUTI, GORKO PRIMJEĆUJE (19). Tom zgodom saznajemo niz pojedinosti iz apostolova života. Upravo je nevjerojatno što je taj čovjek sve učinio i prepatio. Kao Židov, kao potomak Abrahamov, što je i ostao, stoji u službi Kristovoj: U tom se ni jedan od njegovih protivnika i rivala ne može s njime usporediti. Jesu li oni uopće sluge Kristovi? (Usp. 11,15). Kod toga apostolova nabrajanja važne su ne biografske pojedinosti, nego izjave o apostolskoj službi; nisu odlučujuće osobine sposobnosti i veliki uspjesi, nego pripravnost za služenje, za trpljenje i neuspjeh, za na neprestano i neslavno iscrpljivanje!

2. ČITANJE: 2. Kr 11,1-4;9-18 i 20

Elizejevim zahvatom u sjevernom kraljevstvu ( u Samariji) postao je kralj Jehu. Jehu je bio silovit ćovjek; on je u Samariji učinio kraj Omri-dinastiji i dao poubijati Baalove svećenike, isto tako i kralje Ahaza i njegovu braću. Sada je u Jeruzalemu preuzela vlast Alalija, majka kralja Ahaza, Ona je bila kći Ahaba i Izabele. Atalija je dala sve kraljeve sinove poubijati jer se vjerojatno osjećala ugroženom. Tko će u tom kobnom i krvavom metežu još prepoznati «svetu povijest»? Današnje čitanje daje nam to pitanje samo djelomičan odgovor. Ataliji nije uspjelo Davidove potomke poubijati; jedan je ostao na životu. Prema danom obećanju, Davidu ne smije ponestati potomka koji će se uspeti na njegov prijestolje. Bog može i po krivuljama ravno pisati! Narod, to svakako znači seosko stanovništvo, vjerno se odnosi prema Davidovskom kralju i prema vjeri Jahve. Ali povijest kraljeva Judeje i Izraela nastavit će se prilično bezuspješno. Biblijski pisac gleda svu tu povijest u svijetlu konačne katastrofe, u propasti obaju kraljevstava. Gdje moć i bogatstvo postaju samom sebe svrha, uništavaju ljude i narode!

EVANĐELJE: Mt 6,19-23

U riječi o zgrtanju blaga i u nisz daljnjih Isusovih riječi (6,19 i 7,12) proširena je tema o istinskoj «pravednosti» koja znači novu promjenu svih vrednota i svršetak zavaravanja samoga sebe. Tu stoji nejprije riječ o zgrtanju blaga (19-21). «Blago» nije samo posjed s kojim se raspolaže; to je dragocjeno dobro, o pšosjedu kojega ovisi upravo sreća i smisao jednog života. Za to «blago» nije mjerodavan razum nego srce (21). No ima li takvog blaga koje je konačno? Isus kaže «u nebu»; zajedništvo s Bogom, koji mčitava čovjeka traži i ispunja. Između riječi o zgrtanju blagha i o nerazdijeljenu služenju Bogu (6,24) Matej je umetnuo riječ bistrom oku (22-23). Tu je govor o tami i o svjetlu. Po oku čovjek živi u svjetlu ako je oko zdravo. Nije izričito rečeno, ali se očito tko misli, da čovjek mora imati zdravo oko, tj. čitavo i iskreno srce, ako hoće da obuhvati svjetlo u koje ga Bog postavlja, ili koje Bog hoće da u njemu zasja. I za učenike postoji opasnost da srce bude mlitavo i razdvojeno. Tada je oko bolesno i naskoro neće svijetliti.

11. TJ. u god. – SUBOTA

1. ČITANJE: 2 Kor 12,1-10

Današnje čitanje je nastavak jučerašnjeg i donosi drugi niz pohvalni titula koje Pavao može upotrijebiti i za misli da ih ovdje mora spomenuti, da svojim protivnicima ne prepusti pobjedu. Izvanrednom pozivu toga apostola odgovaraju i izvanredne milosti. Prije svega spominje kako je tajanstveno doživio Boga što on može naravno samo nagovijestiti, jer je to po svpjpj nartavi ljudskim jezikom neizrecivo. Tu je izvor iz kojega je on pio, da na dugom žednom putu ne propadne. Ali, može li jedan čovjek sve to doživjeti i izreći a da se ne uzoholi? Pavao je očito imao jaku samosvijest. Često je bio nezgodan i možda nesimpatičan. Patio je od neke bolesti koja ga je mučila kroz cijeli život. O vrsti te bolesti postoje samo nagađanja ali nikakva sigurnost. Za Pavla – i za svakog kršćanina – važno je samo da Bog preko njega nesmetano može djelovati.

2. ČITANJE: 2 Kr 24,17-25

Kralj Joakim izbjegao je krvnoj kupelji, što ju je bila priredila Atalija u Jeruzalemu među sinovima kralja Ahaza. Joakim je postao kralj u svojoj sedmoj godini. Dok je još živio veliki svećenik Jojad, bilo je dobro. Tada je iznova počeo otpad štovanjem Baala. Zaharija, sin Jojade, digao je doduše svoj glas upozoravajući poput proroka, ali je bio kamenovana u predvorju hrama, između hrama i oltara. Isus spominje toga Zahariju kao posljednjega nedužno ubijenog u dugom nizu počev od Abela. U taj niz bit će uključen i Isus. Istom njegova smrt učinit će kraj to nesretnoj krvavoj povijesti. On će umrijeti kao Zaharija ali ne molitvom za osvetu, nego molitvom :»Oče, oprosti im!»

EVANĐELJE: Mt 6,24-34

Iza riječi o zdravom oku, koja stavlja čovjeka u svijet svijetlosti, slijede riječi o dva gospodara: o Bogu i o mamoni, te prispodoba o pticama nebeskim i o ljiljanima poljskim. Mamona je novac koji je postao idol. Ne može se služiti bogu i mamoni. Istinitost tih riječi može se i danas kao i onda rukom pipati. Bog i mamona traže čitava čovjeka, dakako ne posve različit način: mamona čini čovjeka robom a Bog ga čini slobodnim. K tome mu daje uputu kako da se ispravno služi novcem. U prilog čovjekovoj slobodi i novoj pravednosti idu i daljnji reci 25-34). Ptice nebeske i poljski ljiljani ne upućuju učenika na bezbrižnost (besmislenu), nego na Božje upravljanje i pravednost. Potrebno je zdravo oko iskrenog čovjeka da u stvorenim stvarima spozna blizinu Božju, ne kao sveopću mudrost, nego kao svakodnevni novi događaj i čudo!

12. TJ. u god. – PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Post 12,1-9

Knjiga Postanka u pogl. 12 opisuje novi početak koji Bog čini sa čovječanstvom. Taj novi početak bio je potreban poradi toga što je prvotni odnoas između Boga i čovjeka bio u temelju poremećen. Prije toga (Post 12) stoji trostruki sud: izgon iz raja zemaljskog, opći potop i razlaz ljudi nakon zidanja babilonske kule. Nakana svega toga pripovijedanja manje je historijski izvještaj nego teološka izjava. U pozivu Abrahama dolazi pet puta riječ «blagoslov» (blagoslivljati). To odgovara pet puta ponovljenoj riječi «prokletstvo» u prethodnoj prapovijesti. Riječ «blagoslov» je dakle, odlučujuća na početku povijesti spasenja; čini kraj prethodnoj povijesti. Abraham čuje poziv Božji i posluša bez pitanja i bez protivljenja. Nije mogao predvidjeti domašaj svojem odluke, kao što je i Marija u velikom času njezina poziva mogla samo naslućivati veličinu onoga što joj se desilo.

2. ČITANJE: 2 Kr 17,5-8. 13-15a. 18

Propast sjevernog izraelskog kraljevstva (pad Samarije 721. pr. Kr.) ocrtana je s dvije ozbiljne rečenice. Pisac teološki promatra uzroke katastrofe. «To se dogodilo jer...» Otpad Izraela od njhova Boga počeo je već razdiobom kraljevstva nakon Salamona, «kad se Izrael otrgnuo od kuće Davidove i postavio za kralja Jeroboama». Grijeh Jeroboamov – otpor protiv Zakona i hrama u Jeruzalemu i štovanje slike bikova nastavljao se kroz čitavo vrijeme i pospješivao je zbrku vjerovanja u Jahvu i Baala. «Bog se vrlo razljutio na Izraela» - tim riječima se u Božji lik ponovno unosi ljudski način govora i djelovanja (ponašanja). Dosta je «srdžbe Božje» kad on ljude ili narode jednostavno prepusti njihovoj volji i sudbini!

EVANĐELJE: Mt 7,1-5

Današnje Evanđelje govori o suđenju i opominjanju bližnjega. Kojim pravom i u kojoj mjeri može jedan čovjek ispravljati, prosuđivati i osuditi drugoga? Što mi stvarno i sigurno znamo o drugima? Ta čovjek ni sam sebe ne pozna! Znamo li kako bismo prošli već na sudu kod ljudi a kamo li na sudu Božjem? Pred Bogom smo svi dužnici, no on nam daje šansu: sudit će nas po mjeri kojom smo mi sudili svoga bližnjega, svoga brata. A zar nema za to objektivnih mjera i normi npr. U sv. Evanđelju? Sigurno ima. Evanđelje razumijemo upravo toliko koliko ga živimo! U istoj mjeri ćemo onda shvatiti što je naš grijeh, a što je grijeh drugoga. Tada će nas proći volja da sudimo i osuđujemo. Shvatit ćemo da nešto posve drugo moramo činiti, naime, da samo sebe po Evanđelju prosuđujemo i po njemu se ravnamo, a bratu da u njegovoj nevolji pomognemo!

12. TJ. u god. – UTORAK

1. ČITANJE: Post 13,2 i 5-18

Zemlja u koje je došao Abraham, imala je već svoje gospodare: strane narode, strane bogobe. Budući da Abraham vjeruje riječi Božjoj, slobodan ja da svome sinovcu Lotu prepusti bolji dio zemlje, ukoliko uopće može njome raspolagati. Lot podiže svoje oči i pogleda plodnu zemlju u okolici Jordana (10); Abraham podiže svoje oči i vidi široku zemlju na sjeveru i na jugu, na istoku i na zapadu. Njemu je obećana zemlja i potomstvo (12, 1-2). Sada, pošto je najbolji dio zemlje odpustio Lotu, oba obećanja budu mu ponovljena. Ona će ga pratiti kroz ostatak njegova života, i morat će se priučiti vjerovati usprkos nevjerojatnosti, da se nada protiv svake nade!

2. ČITANJE: 2 Kr 19,9b-11;14-21;31-36

Asirski kralj sebi je podvrgao mala zapadna kraljevstva. Još je samo Jeruzalem pružao otpor, no s obzirom na odnos snaga, taj je otpor bio bezizgledan. Ali kralj Ezekija, poduprt od proroka Izaije, nije htio kapitulirati. On se pouzdavao u Jahvu, Boga živoga, koji može pomoći. I zaista Jeruzalem je bio spašen. Biblijski izvještaj pripisuje spasenje «anđelu Gospodnjem», a grčki pisac Herodot govori o epidemiji koja je izbila u asirskom taboru. Oba prikaza se međutim ne isključuju; pitanje je s kojega se stanovišta promatraju događaji. Valja imati na umu da nema takve povijesne situacije, u kojoj bi Bog morao čudom zadiviti. On može dopustiti da Jeruzalem bude i razoren. On ima mnogo načina da upravlja povijest svijete i svakog pojedinog čovjeka.

EVANĐELJE: Mt 7,6. 12-14

Današnje Evanđelje sadrži tri upute koje su međusobno slabo povezane. Redak 6. «Ne dajte svetinje psima», rečeno je učenicima, vjesnicima Evanđelja. Oni treba da promisle da li je u određenoj situaciji uopće uputno govoriti o Kristu i o Božjem kraljevstvu. Može nam se činiti neobično grubo i neljubazno, da se one koji ne slušaju radosnu vijest, uspoređuje sa svinjama i psima. Tom drastičnom usporedbom hoće se zorno prikazati kako je besmisleno ljude siliti da prihvate vjeru ako im za to nedostaju preduvjeti. Redak 12. «Zlatno pravilo»; Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima! Sve se dakle stavlja pod veliki zakon ljubavi, jer ljubav je središte i tajanstvena svrha svega Zakona i svih Proroka. Napokon sa stihom 13. slijede zaključci propovijedi na Gori. Slika o dva puta vrlo je raširena u psalmima, kod proroka, a i izvan Svetoga pisma. Život čovjekov je putovanje. Cilj se može postići, ali i promašiti. Na vratima će se odlučiti. Vrata znače svršetak, prijelaz, novi početak. Zašto su vrata koja vode u život, u radost, u savršenstvo, uska? Zašto samo malo njih će se spasiti? Mjesto odgovora čujemo ponovni zahtjev, imperativ: brinuti se da ideš pravim putem, da uđeš na prava vrata!...

12. TJ. u god. – SRIJEDA

1. ČITANJE: Post 15,1-12 i 17-18

Prvi put dolazi u Bibliji riječ koju mi prevodimo sa «vjerovati»( Post 15,6 ). To je jedini put da se u povijesti Abrahamovoj izričito govori o njegovoj vjeri. S tom vjerom nije lako. «Nisi mi dao potomka»; Abraham živi bez djece u zemlji koja ne pripada njemu. Pod sjajem zvijezda obnavlja mu Bog obećanjeU Abrahamovu srcu biva opet svijetlo, on vjeruje! Teološki je važna i posljedicam bogata rečenica: «Povjerova Abraham Gospodinu (Jahvi), i uračuna mu se u pravednost. Vjera Abrahamova ne odnosi se na bilo koji događaj u prošlosti; ona je posve upravljena na budućnost, jer se Abraham i njegova budućnost potpuno Bogu predaje, zato je on pred Bogom kao «pravedan» priznati i prihvaćen. Izvještaj po zaključku saveza (17-18) je po porijeklu i po načinu potpuno različit od prvog dijela ovog čitanja; biblijski pisac je ovdje uvrstio jednu vrlo staru predaju. Bog se svećano obvezuje, na način ugovora, da će obećanje ispuniti. Obrednik ovoga zaključka Saveza je za nas posve neobičan, ali je u Starom zavjetu poznat. Bog se spušta na ljudski način izražavanja onoga vremena, kako bi Abrahamu dao sigurnost da se ne nada uzalud!

2. ČITANJE: 2 Kr 22,8-13, 23,1-3

Jošija je bio jedan od malobrojnih kraljeva na Davidovu prijestolju koji su činili što je po volji Gospodinu. Knjiga zakona, koje je god. 621. bila nađena u hramu, bila je vjerojatno glavni dio sadašnje knjige ponovljenog Zakona. Sadržaj te knjige uzdrmao je kralja i narod kao rijetko kada u povijesti Izraela. Posljedica je bila obnova Saveza i strogog bogoslužja. No, reforma se mogla samo djelomično provesti i nije imala trajnosti. I Judino je kraljevstvo išlo svome svršetku. Ima više istraživača, koji su mišljenja da je pronalazak knjige Zakona za vrijeme kralja Jošije bila prijevara hramskih svećenika, no to se ne da dokazati. Naprotiv, ozbiljna, stvarna kritika dokazala je to mišljenje vrlo ne vjerojatno. Da se sjećanje na svete Zakone i na predaju moglo izgubiti, može se lako predočiti iz iskustva ovoga našeg stoljeća.

EVANĐELJE: Mt 7,15-20

Pravih i lažnih proroka bilo je već i u Starom zavjetu. Amos i Jeremije bili su se većonda obračunavali s njima. U kršćanskoj zajednici oni su to opasniji, što se vještije znaju skrivati u ovčje kože i nastupaju kao bezezleni ispravni kršćani, kojima je na srcu samo zajedničko dobro. Isus nas upozorava i odvrača od njih, te nam pruža sredstvo kako ćemo ih prepoznati!» -Prispodoba o stablu i plodovima često dolazi u Bibliji. Čovjekov plod je prije svega sam čovjek, a postoje i tragovi koje za sobom ostavlja! Tko u zajednici čini zbrku u vjerovanju i prouzrokuje rascjep, pokazuje se «vukom», kao «zlo drvo» i «lažan prorok». «Čuvaj te se « to može značiti samo; zaštitite sebe i zajednicu od te štete i opasnosti.

12.TJ. u god - ČETVRTAK

1. ČITANJE: Post 16,1-12 i 15-16

Ne imati djece bilo je na starom istoku za ženu najveća sramota. Staro ženidbeno pravo dalo joj je mogućnost da zaobilaznim putem, preko ropkinje-sluškinje dobije djecu od svoga muža. Sara se poslužila tim pravom i Abraham je pristao. U tom nije bilo nikakve nepravde. Ali Abraham nije bio tko god, i sin sluškinje neće biti od Boga priznat kao obećani baštinik. O tom će biti govora o jednom kasnijem čitanju. U središtu današnje čitanja stoji Hagara, sluškinja, koja se svjesna svoga položaja buni protiv svoje gospodarice i konačno pobjegne od nje. Abraham je pusti da ide, ali se Bog brine za nju; uzima nju i njezino dijete pod svoju zaštitu. Ona će biti majka arapskih pustinjskih plemena, koja se do danas smatraju potomcima Jišmaelovim: Oni su sinovi Abrahamovi kao i Židovi i na drugi način kršćani. Današnji Arapi zovu Abrahama «prijatelj», naime prijatelj Božji, i gledaju u njemu prvog muslimana, kao onoga, koji je vjerovao u Boga (Allaha) i posve mu se povjerio.!

2. ČITANJE: 2 Kr 24,8-17

Za vrijeme Jošijinih nasljednika Judin kraljevstvo išlo je brzo svome kraju. Na Istoku je nakon pada Ninive namjesto Asirskoga kraljevstva nastalo novo, babilonsko kraljevstvo. Nabukodonozor II. Poduzeo je god 602. svoj prvi, a god. 589. drugi vojni pohod na Palestinu. Tada je opljačkao i jeruzalemski hram i odveo sam odličniji sloj žitelja u ropstvo. I prorok Ezekijel je bio tada odveden. Jeremije je s bijednim ostacima mogao ostati u Jeruzalemu. Jedan kralj Davidova nasljedstva ostao je također ondje. Taj ostatak preživio bi da se Sidkija nije upleo u političke avanture. Sve se dogodilo po riječi Gospodnjoj koju je bio rekao preko svojih slugu proroka. Po toj se opasci vidi , kako biblijski pisac prosuđuje čitav tijek te povijesti. Sve od Mojsija proroci su prijeteći ukazivali na loše vjerske i društvene prilike u zemlji. Nije ih se slušalo... i došao je sada sud!

EVANĐELJE: Mt 7,21-29

Propovijed na Gori koja je počela s blaženstvima, svršava s ozbiljnom prijetnjom. Nije dovoljno volju Božju proučavati, o tom govoriti ili slušati. U tom odlučnom vremenu, koje je nadošlo nastupom Isusovim, mudar je onaj koji shvaća situaciju i prema njoj se ravna. Tko bez promišljanja živi, na kraju će ustanoviti da je živio uzalud. Isus govori kao prorok. On ne iznosi sam neki općeniti moral za uglađene ljude. Njegova poruka je zahtjev i traži odluku o činjenici da Bog svoju kraljevsku vlast uistinu ostvari!

12. TJ. u god. – PETAK

1. ČITANJE: Post 17,1; 9-10; 15-22

U gl. 15. (Post) bilo je govora o obećenju Božjem Abrahamu i o Savezu kojeg je on dao Abrahamu. O obećanju i o Savezu govori također i prvi dio današnjeg čitanja (17,1-14). Bog se odvje predstavlja kao «Bog svesilni» (El Šadaj), to je prema biblijskoj predaji njegovo ime na ranoj stepenici objave. Kasnije će se nazivati «Bog Abrahamov, Izaka i Jakova». Savez Abrahamu znači obećanje i obavezu. Znak pripadnosti i vjernosti ovom Savezu za Abrahama i njegove potomke treba da je obrezanje. Ovaj izvještaj o Savezu Božjem s Abrahamom je mlađeg datuma od onog izvještaja u gl. 15. (čitanje u srijedu). Ovaj izvještaj treba da narodu u babilonskom sužanjstvu i ostatku naroda koji se vraća iz ropstva, ponovno kaže da će im Bog dati zemlju koju treba da prime kao dar!

2. ČITANJE: 2 Kr 25,1-12

Povijest kraljevstva Judejskog i izraelskoga svršava potpunom katastrofom! Razorenjem Jeruzalema god. 587. judejska je država prestala postojati. Od tada je judejski narod postojao samo kao vjerska uajednica koja se nakon babilonskog sužanjstva počela ponovno skupljati oko hrama kao oko svog središta. Postavljalo se pitanje: što je moglo potaknuti povjesničara pisca Samuelovih knjiga i Knjiga kraljeva na taj ogroman posao. Odgovor mora imati svoju osnovicu u činjenici da su te knjige bile napisane za vrijeme babilonskog sužanjstva. Pisac promatra sužanjstvo kao sud Božji i želi da pokaže kako je taj sud bio pravedan. Osim toga, u tom povijesnom prikazivanju (koje počinje već od Sudaca a nadahnuto je duhom Ponovljenog Zakona) i nešto drugo biva jasno, naime, da je Bog uvijek kažnjavao Izraela kad se iznevjerio savezu s Bogom. Kad bi se obratio i vapio Bogu, opet bi nalazio pomoć. Iz toga iskustva narod treba imati pouku... Možda će tada biti nade i budućnopsti!

EVANĐELJE: Mt 8,1-4

Prvim retkom 8. gl. Prelazi Matej od propovijedi na gori na izvješćivanje o čudesima (8-9). Mnoštvo ljudi koji su čuli njegov govor, sada trebaju biti svjedoci njegova svemogućeg djelovanja. Očišćenje gubavih spada u znakove mesijanskog ostvarivanja (Mt 11,5). Gubavac pozdravlja Isusa riječju «Gospodin» Evanđelist to ne shvaća za izraz uljudnosti, nego kao ime božanskog veličanstva, a molbu gubavčevu kao molitveni vapaj, u kojem se već nazrijeva vapaj kršćanske zajednice: «Gospodine smiluj se!» Na Gori je Isus šest puta opetovao: «Ja vam kažem», a sada kaže: «Ja hoću». Taj ja koji ovdje govori, jest ličnost Sina Čovječjega, koji ima moć da liječi i spašava. Isus ne želi nikakvu glasnu propagandu (usp. Mt 12,18-21), zato zapovijeda izliječenom da šuti. Žrtva izliječenoga ima značiti svećenicima u Jeruzalemu ne samo dokaz ozdravljenje (kako to hoće prevodilac) nego znak i dokaz da je Isus došao božanskom punomoći liječiti bolesni svijet!

12. Tj. u god - SUBOTA

1. ČITANJE: Post 18,1-15

«Svesilni Bog» jučerašnje čitanje) koji stanuje u visinama, također je i Bog, koji je blizu koji se navraća kod onih svojih prijatelja. Današnje čitanje u knjizi Postanka pripada istoj vrsti, kao izvještaj o raju zemaljskom. Ali niti u Paradizu nije Bog sjeo za stol s ljudima i od njih se dao posluživati. Taj jedinstveni izvještaj u Starom zavjetu, treba da Abrahama predstavi kao prijatelja koji je upućen u Božje planove. On je također i veliki uzor gostoprimstva. On prima stranca ne zato što su oni visoka gospoda, nego, jer su gladni, žedni i umorni. On ponovno prima obećanje da će Sara dobiti sina (usp. 17,16). Ovaj put je bila ona, Sarta, ona koja se smije, u 17,17 bio je to Abraham. Bit će da je to bio gorki i nevjerni smiješak i Sara bude opomenuta. Ona treba da postane majka, i da se priključi vjeri Abrahamovoj. Valja se osvrnuti na slobodu, kojom biblijski pisac obrađuje materijal iz predaje. Motiv smijeha prouzrokovan imenom Izak (Izak znači – on će se smijati), uzima se nesumnjivo dva puta u različitoj povezanosti. Taj izvještaj o Božjem posjetu Abrahamu, vjerojatno je pod utjecajem izvan biblijskih legenda, koje pričaju o svraćanju božanstva pobožnim ljudima.

2. ČITANJE: Tuž 2,2.10-14,18-19

God. 587. bio je Salamonov hram od Nabukodonozorovih vojnika razoren. Žrtvovno bogoštovlje je prestalo, isto tako i judejsko kraljevstvo i Davidova dinastija.. Jedan cio svijet je propao. Izrael nije ispunio svoju zadaću, da svjedoči pred narodima o svetom i živom Bogu u danima svoga visokog uspona. Zar će to sada ispuniti, kad stoji pred sudom Božjim? U Tužaljkama, koje su se prije pripisivala proroku Jeremiji, opisuje se to bezuspješno stanje u kojemu životare ostaci židovskog naroda. Tu se pita i za uzroke te nesreće i poziva se na obraćenje. Možda će se Bog ponovno okrenuti prema svome narodu i s njime sklopiti novi Savez?!

EVANĐELJE: Mt 8,5-17

U zaključnom retku današnjeg Evanđelja ukazuje Matej na značenje Isusovih čudesa. Isus se iskazuje kao onaj, kod Izaije najavljeni sluga Božji, koji uze naše slabosti i ponese boli. Vjera poganskog satnika i ozdravljenje njegova sluge označavaju također ispunjenje obećanja, prema kojem će u mesijanskom spasonosnom vremenu i pogani doživjeti milosrđe Božje. Već se nazrijeva Crkva sastavljena od Židova i pogana. «Gospodine, nisam dostojan da uđeš u kuću moju», kaže poganski satnik. Vjera, koju Isus ovdje hvali, nije samo puko držanje za istinu nečega, nego je također duboko prestrašeno iznenađenje kod susreta sa živim Bogom (to je bitno), u isto vrijeme je to i bezgranično pouzdanje u njegovo milosrđe. U 16. retku Matej sažeto izvješćuje o danjim čudesima, ali Evanđelje ne govori tih ljudi, koji su te večeri bili ozdravljeni. Isus im ipak pomaže, ukoliko si dadu pomoći, on neće trunuti stijenja koje tinja!...

13. TJ. u god. – PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Post 18,16-33

Sva važnost ovoga čitanja leži u dijalogu između Boga i Abrahama (20-33). Taj razgovor kao i razgovor Boga s a samim sobom (17-19) jedva se može smatrati starom predajom, prije je to osobna inspiracija biblijskog pisca: To nije pripovijedanje, nego poučavanje. Abraham, koji ima jedinstveno značenje za danju povijest čovjeka s Bogom, morao je poznavati Božji plan, i razumjeti njegovu nauku. On je pouzdanik Božji. Kao takav on je također i posrednik i zagovornik kod Boga, kao što će to kasnije biti proroci. U tom razgovoru pojavljuje se jedan problem, koji za kasnije Izraelce gorući. Po čemu se ravna Božji sud? Da li po krivici mnogih ili po nevinosti nekolicine? Ili vjerojatno svaki pojedinac ima svoj vlastiti sud. Ovdje se ne radi o naivnom cjenjkanju s Bogom, radi se o pitanju Božje pravednosti. «Sudac nad čitavim svijetom» je pravedan i ujedno milosrdan. On dopušta da vrijedi solidarnost među ljudima: dovoljno je malo pravednih koji će po svojoj žrtvi na križu spasiti mnoge!

2. ČITANJE: Am 2,6-10

Amosova knjiga je najstariji spis u Knjizi 12 proroka, i u svojoj biti proteže se na samog proroka. Amos je živio u prvoj polovici 8. vijeka pr. Kr. Porijeklom je bio iz južnog judejskog kraljevstva, ali je kao prorok morao nastupati u sjevernom izraelskom kraljevstvu, i ondje navješćivati sud Božji. Reci 6-16 su prijetnje Izraelu. Najprije je sa svojim opomenama uzeo na nišan loše vjerske i društvene prilike, što je već Ilija bio korio. Moćni gornji sloj ljudi varao je gospodarski slabije i s njima prezirno postupao; služba Božja bila je nedostojna glume. Prije nego nastupi prijetnja Božjeg suda, Bog podsjeća taj narod na to da sve ima njemu zahvaliti: slobodu, zemlju i blagostanje... Bog je tome narodu više udijelio, nego drugim narodima, zato i više traži od njega.

EVANĐELJE: Mt 8,18-22

Iz mnoštva koje se tiskalo oko Isusa, dvojica su se odvojila: pismoznanac i jedan običan čovjek. Oni nazivaju Isusa «Učiteljem» i «Gospodinom» i žele ga slijediti. Znaju li oni što to znači? Nitko to unaprijed ne zna, to se saznaje istom na putu! Sin čovječji je uvijek na putu - prema drugoj obali! I upravo na to treba da je učenik spreman... Posjed, obitelj, topli zakutak, gdje je moguće odmoriti se, to je za čim teži svaki čovjek. Ali sve to postaje nevažno, Kad Božja stvarnost prodre u život jednog čovjeka. Isus ne traži odricanje, kao neki asketski uspjeh, no tko stupi u njegovu službu, mora biti slobodan i raspoloživ...!

13. TJ. u god - UTORAK

1. ČITANJE: Post 19,15-29

Gradovi Sodoma i Gomora žive u sjećanju Izraelaca kao prijeteći primjer općeg Božjeg suda. Samo Lot i njegovi rođaci bili su spašeni u posljednji čas, zato što se Bog sjetio Abrahama (28), negove zabrinutosti zbog nekolicine pravednika mu grešnom gradu. Samo Lot praotac Amoničana i Mo0abičana, prikazan je kao nejasan i neodlučan karakter. Spašavanje bijegom za jednoga vojnika nije časno, ali bijeg iz jednog pokvarenog i izgubljenog svijeta može biti i dužnost. Nije li sam Abraham, slijedeći Božji poziv, pobjegao iz svijeta idolopoklonstva? Kasnije se Izrael morao iseliti iz Egipta, nakon stoljeća iz Babilona, pokvarenog grada. Ostaje pitanje, što ima učiniti Isusov učenik u današnjem svijetu: bježati od svijeta da spasi sam sebe, ili bježati u svijet, da mu pomogne?

2. ČITANJE: Am 3,1-8 i 4,11-12

Amos nije bio neki popularni govornik, on je bio prorok, govorio je što je morao reći. Govorio je o izabranju Izraela ne zato da laska taštini naroda. Koga je Bog izabrao, taj je zadužen da bude svet i velik! Iz toga slijedi iznenađujuća logika: ja sam vas izabrao, zato na vama kažnjavam sve vaše prijestupe! Reci 2 do 8 imaju se razumjeti iz retka 1 i 8. Isti Bog je preodabrao Izraela, učinio je i Amosa prorokom. Jahve, živi i jaki prisutni Bog, šalje Židovima Amosa u sjeverno kraljevstvo Izraelsko. Prorok govori Jahvinu riječ, ne svoju, on ondje nastupa kamo je poslan. Treći dio toga čitanja (4,11-12) jest zaključni vrhunac u rasporedu toga govora (4,6-12). Razne kušnje, najposlije katastrofa potresa, nisu slučajno pogodile Izraela. Iza svega toga stoji Jahve, a posljednji susret s njime još čeka Izraela... To ovdje nije objava, nego upozorenje: Budi spreman!

EVANĐELJE: Mt 8,23-27

Izvještaj o buri na Jezeru, Matej je usko povezao s govorom o nasljedovanju. Isus ulazi prvi u čamac, učenici ga slijede. Vi malovjerni, kaže im Isus. Tako on eto naziva ljude, koji vjeruju, koji štoviše, u krajnjoj nevolji od njega očekuju spasenje. Ako je to «mala vjera», što je onda «velika vjera»? To je očito vjera, koja isključuje svaki strah, jer čitava čovjeka ispunja Bogom. Zaključno pitanje «tko je ovaj», postavili su drugi ljudi, a ne učenici, jer učenici znaju, da je to Gospodin. Matej ih zove «ljudima» za razliku od učenika. To su tek nevjerni ljudi, koji se doduše čude i pitaju, ali ne dolaze do vjere. Oni bi htjeli dokaze, čudesa im nisu dovoljni dokazi, jer nikad nisu svima lako shvatljiva. Odatle u Evanđelju riječ «malovjerni» (Mt 14,31) i «velika vjera» (Mt 8,10).

13. TJ. u god. – SRIJEDA

1. ČITANJE: Post 21,5; 8-20

U gl. 16 (Post) pripovijeda se kako je Hagara odbjegla poradi gruba Sarina postupka i onda se ponovno k njoj vratila. Sada pošto se rodio Izak, obećani sin i baštinik, mora sam Abraham po Božjoj želji Sarinoj sluškinju i njezino dijete odbaciti. Nije si teško predočiti zlobu Hagarinu i ljubomoru Sarinu. Abraham kod toga trpi, jer on ljubi oba sina, ali on poznaje Božji mig! Jišmael i Izak ići će različitim putovima. Na Izaku i na njegovu potomstvu počiva blagoslov i veliko obećanje, on ne smije biti pod utjecajem možda jačeg Jišmaela. Ali i za Jišmaela se Bog brine. Za budućnost naroda to znači: Božja zaštita i vodstvo prati ne samo narod izraelski, potomke Izakove; Bog Abrahamov je također i Bog arapskih beduina, sinova strijelca Jišmaela, «divljeg magareta», koje će svoj svojoj braći prkositi! (16,12).

2. ČITANJE: Am 5,14-15 i 21-24

Blagdani i žrtve, glazbala i pjevanje psalama, to se u Izraelu zove služba Božja (bogoslužje). Ali Jahve poručuje; ja mrzim vaše blagdane! Ja ne trebam nikakav pljesak kao kumiri i idoli. Gdje nema pravde i bratske ljubavi, ondje nema bogoslužja! Takve protuliturgijske izjave, kao što stoji u II. Dijelu današnjeg čitanja, nalazimo i kod druzgih proroka. Mjesto da ih olako uzimamo, treba da na nas djeluju u svoj svojoj strogosti i treba da se pitamo, koliko pogađaju naše kršćansko bogoslužje! Ne bogoslužje uopće, nego naše, u našoj crkvi, u našoj zajednici... Završna rečebnica pokazuje na početak. Nije «ne» posljednja Božja riječ. Prorok prethodnoj prijetnji suda (11-12a) postavlja svoj «možda». Možda će vam Jahve biti milostiv te on hoće da vi živite, on hoće da budete sretni ljudi, ali živite tako, da vas može izdržati!...

EVANĐELJE: Mt 8,28-34

Učenici imaju slabu vjeru, a «ljudi» (ostali) je uopće nemaju! Demoni naslućuju Isusa kao onoga, koji će doći suditi. Zovu ga Sinom Božjim, mnogo prije nego ga Petar priznaje Sinom živoga Boga. Jednu jedinu riječ kaže Isus demonima iz Gadare: «Idite!». Morao je osjećati protivnost i odgovornost i duboku sućut s ljudima. Današnji čovjek ne može s demonima ništa početi! On ima za sve zlo i bolesno u svijetu drugo znanstveno tumačenje! Isus zna, koliko demona ima u čovjeku a da se u tu svrhu ne mora đavla zapošljavati. Iznutra, iz srca dolazi zlo, ne izvana. Ipak on uzima demone kao takve ozbiljno. I današnji svijet ima također dovoljno razloga da tako čini. Isus je došao da čovjeka izliječi iznutra i da demonima kaže: Idite!

13. Tj. u god. – ČETVRTAK

1. ČITANJE: Post 22,1-19

U izvještajima o Abrahamu dolazi jedan jedini put riječ «vjerovati» (15,6). Ali o vjeri Abrahamovoj radi se od časa njegova poziva pa sve do njegove smrti. U hebrejskom jeziku vjerovati znači «sebe u Bogu učvrstiti» (Bogu reći amen). Budući da Abraham vjeruje u budućnost, koju mu Bog otvara, on može sve mostove iza sebe porušiti. On mora dugo čekati, dok mu obećana baština bude darovana, ali tada dođe za njegovu vjeru veliki čas! Kad se selio iz Kaldeje napustio je svaku vezu s prošlošću, a sada se od njega traži da žrtvuje i budućnost: «Uzmi svoga sina, jedinca, svoga Izaka... i prinesi ga kao žrtvu paljenicu!» Čitalac zna da Bog hoće Abrahama staviti na kušnju, ali Abraham čuje samo nalog i posluša! Mislio je da mu ga Bog može od mrtvih uskrsnuti» (Heb 1,19). Zar je Bogu potrebno čovjeka tako kušati? Bogu ne, ali čovjeku da. «Tko nije bio kušan, što taj zna?» (Sir 34,9 Vulg.) I mi treba na primjeru da učimo, na primjeru Abrahamovu: tko je Bog i što znači strah Božji!

2. ČITANJE: Am 7,10-17

Veliki svećenik Jahvina svetišta i Betelu činovnik je izraelskog kralja. On osjeća u riječima proroka Amosa opću opasnost. Vjerski i gospodarski život zemlje morao bi se potpuno izmijeniti, kad bi se taj govor uzeo ozbiljno. Razračunavanje između Amasje i Amosa svršava s prorokovom prijetnjom betelskom svećeniku. Amos je prvi prorok, koji govori, da će narod biti odveden u sužanjstvo. U sredini čitanja stoje važne izjave o poslanju i službi proroka. Bog ne dopušta nastup suda prije nego je upozorio. Amos nije prorok po profesiji, on ne pripada nikakvoj «gildi» (savezu), niti kojem hramu. On nema nikakve druge legitimacije osim jasnoga i neoborivog saznanja, da mu je Jahve zapovjedio: Idi i govori mom narodu! Prijetnje svih proroka u vrijeme judejskih i izraelskih kraljeva jednako su mnogi pokušaji Božji da bi svoj narod potakao na obraćenje, kako bi ga mogao spasiti...!

EVANĐELJE: Mt 9,1-8

Isus ima vlast nad prirodom i nad demonima. On ima također vlast opraštati grijehe. To je glavna misao u u Evanđelju o ozdravljenju hromoga. Prosuđivanje pismoznanaca je posve ispravno: samo Bog može opraštati grijehe, a čovjek, koji si tu vlast prisvaja, huli na Boga. Ipak im Isus laže da zlo misle. I jer zlo misle, zato i nisu zahvalni. Kad je Isus dokazao, da ima vlast na zemlji, nisu ništa odgovorili. Mnoštvo se zaprepastilo i slavilo je Boga poradi očitog čuda, ali to mnoštvo s Isusom računa samo kao s čovjekom. A ozdravljeni? Po Isusovoj riječi bude mu jasno, što prije nije znao: da je grešnik. Dopušta da mu se to reče i tako ga Isus može izliječiti na duši i na tijelu!

13. TJ. u god. - PETAK

1. ČITANJE: Post 23,1-4;19;24,1-8 i 62-67

U izvještaju o Sarinoj smrti veliku ulogu igra kupnja nasljedne grobnice. Spilja kod Hebrona je pri koma kanaanske zemlje, koju je Abraham stekao. Morao ju je kuptiti za skupe novce. Tako priprosto i u ulomcima počinje se ispunjavati veliko obećanje o zemlji. Sam Abraham boravi u to zemlji do smrti kao trpljeni stranac (kao pridošlica Post 17,8), a tako i Izak i Jakov. Ali oni budu sahranjeni u grobnici u Hebronu: oni su morali smrću ući u tu zemlju, da je posjednu, to je prethodna predodžba odnosa, koji mi kršćani imamo prema obećanom spasenju (moramo smrću ući u nj, da ga posjedujemo). I obećano potomstvo ostaje i nadalje na brizi Abrahamovoj. Lijepa povijest o prošnji zaručnice Izaka svršava s jednom opaskom, koja je vrlo bogata za razumijevanje ženidbenog odnosa u Starom zavjetu: Izak je uzeo Rebeku k sebi – ona bude njegova žena – on ju je uzljubio! Taj poredak, kod kojega ljubav stoji na kraju, ne na početku, nije onaj, koji poznajemo iz romana!

2. ČITANJE: Am 8,4-6 i 9-12

Amos se može smatrati prvim i najpoznatijim socijalnim kritičarom. Tlačenje i prijevara bilo je uvijek i posvuda, ali prva optužba prorokova proteže se dalje: Izrael nije zatajio samo u socijalnim pitanjima, njegova glavna krivica je u tome što je zatajio u odnosu prema Božjoj objavi i zahtjevu, zatim ravnodušnost na Božje vodstvo i njegove darove. Tako se Božje izabranje Izraela okreće na njegov sud... «Toga ću dana...», «Evo dolaze dani», tim riječima navode proroci prijeteće proročanstva, a njihovo ispunjenje značit će upravo svršetak tadašnje povijesti. «I što ostane, bit će kao dan gorčine» (10). Tada više neće biti vremena za obraćenje, tada više ništa neće koristiti poželjeti riječ Gospodnju, riječ proroka. Bog šalje svoje proroke, kada on hoće, čovjek ne može raspolagati s Božjom riječi. To je svagdanji kruh kojega moramo živjeti, a ne samo ljekovit sredstvo u posljednjem očajanju!

EVANĐELJE: Mt 9,9-13

Isusov poziv na svoje nasljedovanje ne samo pobožne i ugledne ljude. On poziva i carinika Mateja i sjedi za stolom s carinicima i grešnicima. Za farizeje, vjerne Zakonu, to znači srdžba i sablazan. Opravdanje Isusovo sadržano je u tri para suprotnih riječi: zdravi i bolesni, milosrđe – žrtva, pravednici – grešnici. Isus je došao poradi bolesnih kao liječnik, poradi grešnika kao spasitelj. Ova dva objašnjenja nalaze se i kod Marka (2,17). Kod Mateja Isus povrh toga upućuje farizeje na riječi proroka Hošeja: ljubav i vjernost su važnije nego ispunjavanje zakonskih propisa! Svojim činom kao i svojom riječi ukazuje Isus punim autoritetom na volju Božju, i odmah je i ostvaruje!

13. TJ. u god. – SUBOTA

1. ČITANJE: Post 27,1-5; 15-29

Od trojice patrijarha; Abrahama, Izaka i Jakova, Izak je najbljeđi lik. On je čovjek, koji traži vode za svoja stada i zahvalan je ako nađe životni prostor u zemlji, u kojoj on boravi kao stranac kao i njegov otac Abraham (usp. 26,22). Izakova povijest je uglavnom ili povijest Abrahamova ili povijest Jakova i Ezava. Ezav je stariji, ali Jakov konačno prima pravo prvorođenca i blagoslov. Slično je bilo kod Jišmaela i Izaka: tada se «umiješala» Sara, a sada je to Rebeka, koja daje prednost mlađemu Jakovu. Iza svega stoji spoznaja biblijskog pisca, da se obećanje ne predaje dalje jednostavno porijeklom, ne postoji neko naravno pravo na obećanje: Bog ga daje onomu, kojega je za to odredio. To je, prema Poslanici Hebrejima, znao i Izak:»Vjerom imajući u vidu buduće stvari, Izak, blagoslovi Jakova i Ezava» (Heb 11,20).

2. ČITANJE: Am 9,11-15

Mnogi istraživači su mišljenja da Amos nije mogao potjecati iz 8. stoljeća pr. Krista jer da se tu radi o kasnijem «dodatku», koji pretpostavlja pad Davidova kraljevstva i babilonskog sužanjstva kao gotove činjenice. Osim toga Amos je prorok «suda», ne spasenja i zato se ovako proročanstvo o spasenju od njega ne može očekivati, Noi, ti razlozi nisu baš uvjerljivi! O «ruševnoj kolibi Davidovoj» mogao je Amos govoriti, jer bivše veliko kraljevstvo Davidovo (Juda i Izrael) upravo je u ono vrijeme bilo dobilo teške udarce od Asiraca. K tomu Bog na sreću nije vezan niti na logiku samog proroka, niti na njegove moderne kritičara. Bog, kad preko svojih proroka zaprijeti sudom, kao da bi bilo već sve izvršeno, još uvijek može imati u pripravi i spasenje, pa bilo to spasenje po samom sudu... Odlučna riječ čitave Amosove knjige stoji na kraju posljednjeg retka:... reče Gospodin, Bog tvoj!

EVANĐELJE: Mt 9,14-17

Post ima svoje mjesto kad prošlost valja okajati, ili za budućnost se pobrinuti! Za učenike Isusove sada ne dolazi u obzir niti prošlost niti budućnost, oni se nalaze u radosti prisutnog spasenja. Dok je Isus prisutan, vrijeme je blagdansko, a ne vrijeme posta. Od svatovskih se gostiju ne očekuje post! Slika o svadbi potječe iz Starog zavjeta. Bog je Gospodin i zaručnik naroda, koji je dakako stotinu puta prekinuo Savez. Ako Isus kaže da su sada dani svadbe, onda time traži isto kao kad grijehe oprašta... Na riječi o svadbi nadovezuje se dvije daljnje prispodobe: o krpanju stare haljine i o novom vinu u starim mješinama... Isus ne drži ništa do krpanja, potrebno je svijet, tj. ljude iz temelja obnoviti...!

14. TJ. u god. – PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Post 28,10-22a

Betel, časno i hodočasničko mjestoo ležao je samo 18 km sjeverno od Jeruzalema. Nakon diobe kraljevstva pripao je sjevernom izraelskom kraljevstvu. Jeroboam I. dao je tu postaviti jedan od dvaju zlatnih kipova bika. Proroci su zbog toga prozvali to mjesto «Bet-Aven, kuća nepravde idolopoklonstva», mjesto Bet-El. «kuća Božja». Kako može biti neko mjesto na zemlji «kuća Božja»? Bog se ne da zatvoriti, kako god bi ljudi to rado učinili. Ali kako on ne živi izvan ljudske povijesti, nego najdublje u njoj, to on nije izvan ljudskih životnih prostora. On «silazi s neba dolje» i brine se za ljude, i mjesto gdje se njegaova prisutnost doživljava, bilo to makar samo u snu ili nekom tihom lahoru ( 1 Kr 19,12), to biva i ostaje sveto mjesto. Jakov, koji je svoga brata prevario s obzirom na blagoslov i pred njim morao bježati, doživljuje blizinu Božju i ponovno prima obećanje, koje su već Abraham i Izak primili. Da li je Jakov takvu milost zaslužio, to Bog ne pita. On daruje svoju prisutnost tkome i gdje hoće. On jest i zove se Jahve, uistinu prisutan Bog, u novozavjetnom jeziku: Gospodar svemira, koji bijaše, koji jest i koji dolazi (Otkr 4,8).

2. ČITANJE: Hoš 2,16. 17b-18. 21-22

Taj «ja», što govori u recima 16 i dalje, jest Jahve. On je po Savezu na Sinaju postao Bog Izraelov. To je bila mladost Izraelova (17), vrijeme prve ljubavi. Između onoga vremena do vremena proroka Hošeje leži povijest Izraelove nevjere. Narod se uspoređuje s nevjernom ženom, koja trčkara za ljubavnicima: za bogovima kanaanskim. Njezin muž je opetne može prestati ljubiti. Sva upozoravanja i prijetnje Božjim kaznama imaju samo jedan cilj, da Izraela pozovu na prvašnju vjernost. Današnje čitanje govori o pustinji i o novom Savezu. Izrael, koji se u blagostanju Kanaana polvario, mora ponovno biti siromašan, kao nekoć u pustinji, gdje je bio potpuno upućen na Boga. On mora spoznati, da dobre darove kanaanske zemlje također prima od Jahve a ne od Baala. Bog pustinje i siromaštva također je Bog kulturne zemlje i blagostanja. Osnovni temelj novoga zajedništva, tako reći zaručnički dar za novi ženidbeni vez (21-22), jest Božja nepromjenjiva vjernost. A što treba Izrael činiti? Jahvu priznati i spoznati da je on Gospodin!

EVANĐELJE: Mt 9,18-26

Dva su čuda u ovom Evanđelju poreda jedno za drugim. Isus liječi bolesnu ženu i mrtvu djevojku poziva na život. U središtu je riječ Isusova o vjeri.»Vjera te tvoja spasila» reče ženi. I Jairu, predstojniku sinagoge prema Marku (5,36) reče: «Ne boj se samo vjeruj!» To ne znači da bi sama vjera imala moć ozdraviti i mrtve uskrisiti. Vjera ima snagu po Jairovoj slaboći: on zna da sam apsolutno ništa ne može i zato se hvata onoga, koji jedini može pomoći. Vjera je snaga siromaha! I Stari zavjet se ne umara neprestano govoriti, da Bog nevolju siromaha vidi i njihovo zapomaganje čuje. Bog se ne uskraćuje onomu, koji se njemu ne uskraćuje!

14. TJ. u god. - UTORAK

1. ČITANJE: Post 32.23-32

Kod svoga povratka iz Harana Jakov je prešao Jabok, istočni pritok Jordana. Ondje je ponovno doživio Boga, što je teško objasniti. Prije svega radi se kao i u jučerašnjem čitanju, o tumačenju mjesta: Penu-El «lice Božje». Osim toga tumači se ime Izrael, novo ime, koje je Jakov dobio nakon tajanstvene borbe. «Božji borac» jer si se «hrabro borio s Bogom i ljudima i nadvladao si» (29). Ime Jakov dobio je po Ezavu gorko značenje: «varalica» nije jednostavno počasno ime, to je ime za razmišljanje: Jakov nije samo ljude učinio svojim protivnicima, nego se borio i sa samim Bogom; zaslužio je smrt. On je pobijedi, spasio je život, ali samo zato što je Bog tako htio. Bog ga je blagoslovio mjesto da ga uništi. Zašto ga je blagoslovio? Ne zato što je Jakov to zaslužio, nego zato što mu je to trebalo, jer Bog plan svoje milosti hoće izvesti do kraja!

2. ČITANJE: Hoš 8,4-7 i 11-13

U ovim proročkim čitanjima, što se redaju jedno za drugim, ne smijemo očekivati logično razvijanje jedne te iste misli. Te su riječi izgovorene u raznim okolnostima, poslije su ih sakupljači s više ili manje uspjeha sastavili. Današnje čitanje kori i prijeti. Izrael mora natrag u Egipat. Vraćati se u Egipat, znači, da Bog povijest spasenja opozivlje, pošto se Izrael sam od svog «saveznog» Boga odmetnuo. Tri puta se u tom čitanju spominje «tele». Jeroboam I. Bio je dao dvije pozlaćene figure mladih goveda postaviti, za koje je htio da ih smatraju Jahvinim likovima, ili čak kao Jahvino prijestolje. U svojoj već uhodanoj pobožnosti brzo su likove štovali kao Boga. Prorok im dovikuje to nije Bog, i narod koji telad štuje kao Boga, nije više narod Božji! Jahve mora s njima početi iznova, kao onda kad ih je izveo iz Egipta.

EVANĐELJE: Mt 9,32-38

Izvještaji Matejeva Evanđelja o čudesima zaključuju se izlječenje nijemoga, koji je također bio opsjednut. Čudo se opisuje posve kratko, težište je u dvostrukoj reakciji sa strane mnoštva i farizeja. Mnoštvo prihvaća priznavajući čudo, «nikada se takva što ne vidje u Izraelu!», no to još nije vjera, jer kod vjere se radi o osobi Isusa Krista, a ne dakle samo o čudu, o stvarima koje se dogodiše. Ali to nije ni odbijanje, to je divljenje koje vodi do vjere. Posve drugačije je kod farizeja. Njihovo zlobno tumačenje pokazuje, da za vjerovanje nije dovoljno samo vidjeti čudo. Tako svršava odlomak o čudesima oštrom disharmonijom. Ovdje se već pokazuje sudbina Isusova! Mt 9,35 ukazuje na Mt 4,23, da je naime obilazio po čitavoj Galileji. Između tih redaka, koji odgovaraju jedni drugima, stoji objava Isusova riječju i djelom: Propovijed na Gori (gl. 5-7) i čudesa (gl 8-9). Za oboje, tj. za objavu o Božjoj moći i vlasti i za djelovanje u spasenju treba Isus suradnike, zato stihovi 36-38 čine prijelaz na govor o poslanju (gl. 10).

14. TJ. u god. – SRIJEDA

1. ČITANJE: Post 41,55-57; 42,5-7a; 17-24a

Josipova povijest je mnogo opsežnija nego što su prethodni izvještaji o patrijarsima. Svoj sadšnji oblik dobila je negdje za vrijeme kralja Salamona. U to vrijeme dolaze na prvo mjesto interesne sfere, ljudsko iskustvo života, ali ne on sam nego njegova braća, koji su ga nekoć htjela ubiti, a zatim su ga prodala u Egipat, iskustvom patnjom postali su mudriji. U pozadini stoji lik patrijarha Jakova. On je nekada lukavštinom stekao pravo prvorođenca i blagoslov: Bog ga je potvrdio kao praoca Izraelova, ali ga je u visoku starost vodio putem trpljenja i čišćenja. Konačno mu je glad u Kanaanu morala pomoći da sazna, da Josip živi i da se u Egiptu uspeo do vlasti i časti.

2. ČITANJE: Hoš 10,1-3

Povijest Izraelova, i prošla i buduća zadala je Hošei velike brige. Od 1-8 retka nije govor upravljen Izraelu, već je to razgovor o Izraelu, možda u krugu proročkih učenika. Vrijeme (toga razgovora) naslućujemo iz 3. retka: «Mi kralja nemamo», to se može odnositi na vrijeme pobune protiv kralja Pekaha god. 733. Još je trebalo proči i dobar decenij da se ispuni redak 2: «Porušit ću im žrtvenike», te da će govoriti brdima: «Pokrij te nas!» Te riječi nije rekao samo Izraelu; padom Samaarije to još nije bilo ispunjeno i svršeno. Isus je te riječi izrekao i plaćućim ženama (Lk 23,30), i u Otkrivenju (6,16) se još jednom navode. To znači da se povijest Izraelova, njegovo lutanje i sud ne odnosi samo na prošlost! Izraelu su za sva vremena upravljene riječi 12. retka: Božji narod treba da na zemlji živi i radi, ali u pravednosti, to znači prema Božjem poretku, a Božji poredak zove se ljubav!

EVANĐELJE: Mt 10,1-7

Evanđelist Matej nije riječi i djela Isusova donio samo po redu, nego ih je pokušao i sistematski poredati. Prvi veliki govor bio je propovijed na Gori (gl 5-7), drugi govor se odnosi na njegove sljedbenike, a upravljen je apostolima. Po poslanju učenik postaje misionarom. Isus daje dvanaestorici svoju posebnu punomoć riječi i djela. Time svoje djelo predaje u njihove ruke; on predaje svoju riječ i samoga sebe ljudima. I Juda je bio među onima koje je Isus poslao, Poslanje je najprije bilo ograničeno na Izrael: poziv u kraljevstvo Božje, koje se približilo, najprije vrijedi za stari Božji narod, ne samo vremenski, nego i u smislu rasporeda, koji je Bog postavio. Ali u stvari već u Isusovo vrijeme postoji razlika ne samo između Židova i pogana, nego također između vjernika i nevjernika.

14. TJ. u god. - ČETVRTAK

1. ČITANJE: Post 44,18-21; 23b-29; 45,1-5

Braća Josipova dolaze po drugi put u Egipat. Prvi put se Josip nije dao prepoznati. Znao je svoje osjećaje nadvladati, kako se to prema hebrejskoj nauci o mudrosti dolikuje zrelu čovjeku, napose visokom činovniku. Ali Josip nije bio samo mudar, on je bio i bogobojazan (42-18) Strah Božji ga je učinio mudrim. (Post 39 je za to primjer). Josip također u tome ostvaruje ideal mudraca, što na pretrpljenu nepravdu može hladno krvno misliti i svojoj braći oprostiti. Mudar govori o Bogu samo suzdržljivo. Josip govori o njemu samo na dva mjesta: ondje gdje on spoznaje u zamršenoj povijesti svoga života Božje vodstvo (45,5/50,20).

2. ČITANJE: Hoš 11,1-4 i 8-9

Današnje čitanje kreće se između ljubavi i srdžbe. Ali pred srdžbom stoji dva puta «neću». Bpg pvdje govori o svojoj ljubavi prema Izraelu. Takav se govor na vrlo malo mjesta može naći u Starom zavjetu. To je ljubav Oca, koji svoje dijete uči hodati i na kraju puta ga uzima na svoje ruke, i ljubav majke, koje svoje dojenče hrani. To je bilo «dok Izrael dijete bijaše». Time im se doziva u pamet izlazak iz Egipta. Ali «tada su odbjegli od mene... žrtvovali su Baalu» i ne upoznaše da sam se za njih brinuo. Čitava Izraelova povijest izrečena je u tim riječima: izabranje, poziv, otpor, usprkos opomenama i upozorenjima preko proroka, sud, pomirenje i spasenje. Spasenje se time ne ostvaruje, da se Izrael obrati, on za to nije više sposoban, pošto je izvršen sud, Bog se obraća od srdžbe k milosrdnoj ljubavi! Time se on očituje kao svetac. Slobodno i promišljeno ostvaruje svoju spasonosnu volju, neovisno o tome što je čovjek zatajio.

EVANĐELJE: Mt 10,7-15

Današnje čitanje govori kako Isus šalje učenike sa svojom vlastitom punomoći. Oni treba da uzmu za uzor i njegov način nastupa. Suosjećanje s nevoljnim ljudima treba da usmjeri njihovo djelovanje, kao što je usmjerilo i njegovo djelovanje. Kao što on, tako i oni imaju vršiti svoju službu u radikalnom siromaštvu. U isto vrijeme upozoravaju se zajednice na svoju dužnost, da se brinu za uzdržavanje onih, koji su u službi Evanđelja. Evanđelje je zapovijed Božja. Tko glasnike Božje primi, prima i Božji dar mira. Taj misionarov pozdrav je više nego znak uljudbe. Odbiti vjerovjesnika je isto što odbiti i samog Isusa. Kod svega toga se pretpostavlja, da se vjerovjesnike kao takve može prepoznati; po čemu? Najmanje po njihovoj tvrdnji! Znakovi njihova poslanja uz darove čudesa (karizma) jesu jasnoća njihovih riječi i način njihovih nastupa. Odgovornost, da Blaga vijest bude primljena, leži na obje strane, i na vjerovjesniku i na slušaču.

14. Tj. u god. – PETAK

1. ČITANJE: Post 46,1-7;28-30

Da je Jakov sa čitavom obitelju krenuo u Egipat, bio je vrlo važan korak. No, smije li on ostaviti zemlju, koju je Bog obećao Abrahamu, Izaku i samom njemu? U Beršebi, u mjestu boravka njegova oca Izaka, prima Jakov potvrdu za svoj put i obećanje za povratak u Kanaan. Obećanje se ne odnosi toliko na njega osobno, koliko na narod, čiji je on praotac. Ponovni sastanak sa Josipom za Jakova je kao ukazanje Božje, kao posljednji znak Božje dobrohotnosti. Jakov umire u miru. (r. 29. «kad ga je vidio», u doslovnom prijevodu glasi: «Kad mu se on, Josip, ukazao!»)

2. ČITANJE: Hoš 14,2-10

Na svršetku Hošeine knjige uz proročki poziv na obraćenje stoji Božji odgovor, koji obećanje: «Iscijelit ću ih od njihovih otpada»! Povijest sjevernog izraelskog kraljevstva ide svome kraju, što će im sad još kumiri? Oni će im tako malo pomoći, ako što su pomogli Egiptu i Asiru. Naprotiv, prorok zna da će Bog svome narodu pomoći i dati mu budućnost. Jahve će za Izraela biti sve: liječnik, osvježujuća rosa, drvo života, sve, čemu se narod bio podao od Baala i još mnogo više! Budući da prorok to zna, može pozvati na obraćenje. Reci 2-4 mogu im poslužiti upravo kao uputa za pokorničko bogoslužje. Treba da donesu ne žrtvene životinje nego «Riječi» što nije laka pokora, ako se zna da je u «riječi» čitav čovjek. No, Bog spašava, jer je Bog, a ne, kao da bi čovjek na temelju svojih uspjeha mogao imati bilo kakvo pravo na to. Redak 10 je kasniji završetak čitave Hošeine knjige: nije mudar, tko toj knjizi dodaje pobožne i mudre izreka, nego tko razumije Božje putove! 

EVANĐELJE: Mt 10,16-23

Sva oprema za propovjednika jest: «Ja vas šaljem!» Isus im ne daje na put nikakvu sigurnost pobjede, naprotiv, oni će doživjeti sudbinu onog koji iz šalje. «Vukovi» među koje ih šalje, to su ljudi; svijet će im odgovoriti ravnodušnošću i neprijateljstvom. Ravnodušnost je gora. Neprijateljstvo i progonstvo dat će im prigodu da radosnu vijest javno navještaju: pred vjerskom javnošću u sinagogama, pred političkom javnošću pred državnicima i kraljevima. Glasnik Isusov nema druge moći iza sebe, nego silu Božju, a ta se očituje u slabosti (2 Kor 12,9); ne u glupostima nerazumna izlaganja, ni u lažnom heroizmu. Glasnik može i bježati! Kao što jučerašnje Evanđelje tako i današnje svršava sa svečanom izjavom «Zaista kažem vam». Na oba je mjesta govor o sudu koji dolazi. «Prije nego će doći sin Čovječji» (23), tu se misli na razorenje Jeruzalema god. 70. Nama kasnijima to je rečeno kao upozorenje i utjeha, da je vrijeme kratko!

14. TJ. u god. – SUBOTA

1. ČITANJE: Post 49,29-33; 50,15-26a

Jakov je živio u Kanaanu kao stranac, baš kao i u Egiptu, ali nije Egipat nego Kanaan obećana zemlja, zemlja u kojoj Izraelski narod ima doći do svoga mira. Ondje Jakov počiva kod svojih predaka i kod svoje žene Leje (Rahela koju je više ljubio nije bila ondje sahranjena) Vrhunac čitave Josipove povijesti i kao ključ za njezino razumijevanje, mora biti ono, što piše u gl. 50. r. 20. o upravljanju Božjem (druga i posljednja Josipova rečenica); čovjek snuje, bog određuje! To ilustrira čitavu Josipovu povijest. Za Josipa to nije samo neka pobožna izreka, jer on shvaća da je Bog bio na djelu i kod nepravde, kad su braća stavila ruku na njega, zato im ne može ništa predbaciti.

2. ČITANJE: Iz 6,1-8

U gl. 6. Izaija izvješćuje o svome pozivu za proroka. Sam, sveti Bog Izraelov dao mu je naređenje. Poziv se ostvaruje u tri stupnja: 1. Izaija spoznaje Boga kao Svetoga, koji je nedokučiv (1-4). «. U Božjoj prisutnosti spoznaje on svoju grešnost i biva očišćen (5-7. 3. Biva poslan da isporuči riječ Božju (8-11). Ovdje se govori vrlo jednostavno o posebnom doživljavanju Boga. Bog za Izaiju nije pojam, nego stvarnost. Odsad on zna , da ga je neshvatljivi i nedokučivi Bog uezo u službu. U isto vrijeme on je solidaran sa svojim narodom on ga ljubi, ali mu ipak mora reći takve riječi.

EVANĐELJE: Mt 10,24-33

Učenik Isusov preuzima na sebe sudbinu svoga učitelja, to znači u sadašnje vrijeme: u progonstvu i u poniženju Isusovu (24-24). Nakon te izjave nadovezuje se tri puta «ne boj se!» (26,28,31). U običnom životu čovjek se boji da bi se moglo saznati, što je tajno rečeno. Isus govori suprotno: Što sam vam rekao mora biti i bit će javno spoznato, samo tako postizava moje i vaše poslanje svoju svrhu. (26,27). Istina mi stavljamo na kocku svoj život (28,31), ali ni to ne smije biti razlog straha: ne treba se bojati tjelesne smrti nego smrti duše (Otkr 21,9). O životu i smrti konačno ne odlučuje nikakav ljudski sudac. O tome će se odlučiti «pred Ocem, koji je na nebesima» i ta će se odluka ravnati prema ranijoj odluci o svakom pojedinom čovjeku. Isus će sam za svoje učenike nastupiti kao svjedok i branitelj. Na drugim mjestima u Evanđelju on je «sudac», no to nije protuslovno, samo se ne može sve reći od jedanput, to je nemoguće u ljudskom području, još manje ondje gdje se radi o Božjim tajnama.

15. TJ. u god. – PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Izl 1,8-14;22

U knjizi Izlaska ne radi se više o obiteljskoj povijesti, kao u Knjizi Postanka. Sinovi Jakovljevi tako su se umnožili da je u zemlji sve vrvjelo od njih (1,7). Dva temeljna događaja stoje na početku njegove povijesti: Izlazak iz Egipta i sklapanje Saveza na Sinaju. Jahve nas je izveo iz Egipta, to je osnovna izjava izraelskog vjerovanja. U Knjizi Izlaska dolaze do riječi razne predaje i stare i novije (kao već i u Knj. Postanka). Ako mi tu tražimo strogo pravedan povijesni prikaz sami sebi zatvaramo put do razumijevanja. U Knjizi Izlaska radi se o slavljenju velikih Božjih djela i da se ona uzdrže živa u sjećanju. Samo ako narod zna, odakle dolazi, može shvatiti i ostvarivati smisao svoje egzistencije. Tlačenje Izraela u Egiptu valja smjestiti po svojoj prilici u 13. stoljeće pr. Krista, za vrijeme velikog Faraona Ramzesa II. Ako ne i za vrijeme njegova prethodnika Setia I. Egzistencija naroda bila je ugrožena, a time je bilo u pitanju i obećanje što ga je Bog bio dao ocima (Post 47). 

2. ČITANJE: Iz 1,11-37

Proroci su uvijek nanovo oštrim riječima protestirali protiv bogoslužja kako se ono obavljalo u jeruzalemskom hramu. Dolazilo se u hram, da bi se vidjelo Božje lice (r. 12), tj. da dožive njegovu blizinu, da se sjete njegovih spasonosnih djela, a također da izmole njegovu pomoć za budućnost. Bogoslužje su slavili s velikim sjajem, a ruke su im bile u krvi ogrezle. Socijalni odnosi bili su ruglo na svakom bogoslužju i činili su ga lažnim, jer su pogrđivali Boga, čija je bit smilovanje i vjernost i pravednost! Pravednost ovdje znači dužnost da se pomogne siromašnima i slabima!

EVANĐELJE: Mt 10,34-11,1

Ne zahtjeva se od svakog učenika mučeništvo, nasilna smrt zbog vjere, ali ako smo se odlučili za Isusa, za Boga, u tom je načelno uključena i pripravnost svoj život žrtvovati. Nasljedovati Isusa ako se uzme ozbiljno, znači neprestano rastajanje kako kroz život tako i kroz smrt. To nipošto nije rečeno samo redovnicima. Završetak govora o poslanju spaja se opet s početkom: poslanje učenika je nastavak poslanja Isusova. Proroci i pravednici, to su u Matejevu Evanđelju Božji ljudi Starog zavjeta. S njima se izjednačuju učenici; tko njih prima, njemu će sam Bog biti zahvalan!

15. TJ. u god. – UTORAK

1. ČITANJE: Izl 2,1-13a

«Spasenje budućeg spasitelja», takav bi se nadpis mogao staviti na ovo čitanje (1-10). Ime ojsije je egipatsko ime; dolazi i u imenima faraona ( npr. Tut – Mojsije) i ne znači drugo nego «dijete». U hebrejskom bi moglo značiti: onaj «koji izvlači» (iz vode) a ne izvađeni iz vode. Mojsije je kasnije «izvukao» Izraela iz Egipta, ali prije toga morao je biti i sam izvučen, spašen. Također i njegovo odgajanje na egipatskom kraljevskom dvoru, kao priprava za njegovu kasniju zadaću, kao vođe, bio je Božji plan. Pripovijedanje o ugroženosti i o čudesnom spasenju budućeg junaka ima i inače u starini (Sargon iz Akada, Kir),. Biblijskom pripoviješću čini se važnijim naznačiti odnos između Mojsija i Noe; Mojsijeva košarica označena je istom riječju kao i «sanduk» (lađa), u kojem je Noa bio spašen. Kao što Noa stoji na početku novog čovječanstva tako Mojsije stoji na početku povijesti Izraelove.

2. ČITANJE: Iz 7,1-9

Judejski kralj Ahaz i Davidova kraljevska kuća buili su oko god. 735. u velikoj pogibli. Sjeverni susjedi Aram (Sirija) i Izrael htjeli su svrgnuti krlja nakon što je odbio pristupiti njihovusavezu protiv Asirije, i u Judeji postaviti kralja, koji bi njima bio sklon. Ali veća je opasnost dolazila po prorokovu uvjerenju iznutra nego li izvana; od nevjere kraljeve i njegovih savjetnika. Ne očekuju oni pomoć od Boga, nego od Asiraca. Prorok je poslan kralju s opomenom i obećanjem. Opomena je glasila: ostani miran, ne boj se! a obećanje: što neprijatelji planiraju neće se ostvariti (r. 7). No, obećanje ima jedan uvjet: vjera, tj. da se okrene samopouzdanje i samo-pomoći i da ima potpuno pouzdanje, da Bog neće svoj narod ostaviti na cjedilu!

EVANĐELJE: Mt 11,20-24

Da li bismo se mi obratili da smo u vrijeme Isusovo živjeli ondje negdje na Genezaretskom jezeru? Ljudi koji su tada stanovali u Kafarnaumu i u drugim gradovima nisu smatrali nužnim, da se na riječi Isusove obrate, a bili su ljudi kao i mi danas. No, Isus ih uspoređuje s Tirom i Sidonom sa Sodomom i Gomorom, dakle, s gradovima, koji su njegovim slušaocima bili poznati kao krajnji primjeri oholosti i pokvarenosti. Samo Matej navodi obrazloženje za jadikovke nad galilejskim gradovima: ondje je učinio većinu svojih čudesa, a ipak nisu vjerovali! A da li su mogli vjerovati? Da li su čudesa bila tako jasna? Tada, kao i danas, svako se čudo dade krivo tumačiti i nisu baš lakovjerni, koji po čudesima dolaze do vjere. Po čudesima i znakovima Kraljevstva Božjega, koje je upravo nastajalo, može doći do spoznaje samo onaj, koji je pripravan na Božji govor odgovoriti!

15. Tj. u god. - SRIJEDA

1. ČITANJE: Izl 3,1-6; 9-12

«Sveto mjesto» to je ondje gdje se doživljava Božja prisutnost (Izl 3,5). Midjani kod kohjih Mojsije boravi bili su nomadi s devama. Imali su svoje pašnjake kod Akabskog zaljeva. Mojsije doživljava Božje viđenje i prima nalog da izvede Izraela iz Egipta, zemlje idola i ugnjetavanja. Bog se ne predstavlja uzalud kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova (6), kojima je obećao zemlju Kanaan i brojno potomstvo. Drugo obećanje je ispunjeno, i sada se Bog «prisjetio» (2,24) i prvog obećanja. Tj. hoće da ga ostvari. Ako se Bog «prisjetio», ako vidi nevolju i muku svoga naroda, čuje njegov vapaj i silazi da ga oslobodi (3,7), onda je sve to ljudsko izražavanje, koje znači da Bog nije vječno sam i nezainteresiran Bog! Bog zna čovjekovu sudbinu, nije ravnodušan na bijedu siromaha i potlačenih.

2. ČITANJE: Izl 10,5-7 i 13-16

Reci 1-15 su proročki ukor Asiru, na koji se nadovezuje pitanje sudom (16-19). Moćni Asir bio je u 8. stoljeću odgojna šiba u rukama Božjim (r.5). I sjeverno izraelsko kraljevstvo postalo je također njegovim plijenom. Ali asirski kralj na koga se odnose ove riječi (Sargon II. 722-705) shvaća to drugačije. U jednom veličanstvenom samo pohvalnom govoru nabraja on svoje uspjehe i spominje svoje nakane: i Jeruzalem će doći na red! No, tu se vara! U Jeruzalemu će imati posla s Jahvom nad vojskama a ne s idolima koji nisu ništa (16). Prorok nastupa kao tumač svjetskog zbivanja, kao pouzdanik Božjih planova. Što ovdje govori nije politika ni filozofija povijesti, to je jezik vjere u Boga, kao suverenog gospodara svake povijesti!

EVANĐELJE: Mt 11,25-27

Neposredno na prijetnju (21.24) slijedi veseo usklik Isusov «Slavim te»! Po obliku to je molitva, i to zahvalna molitva Ocu, kojega Isus svečano naziva Gospodarom neb i zemlje. Mudri i umni bogoslovi, pismoznanci i farizeji nisu ništa shvatili, ali oni «nedorasli», jednostavni, koje su farizeji prezirali, ljudi iz naroda, razumjeli su Radosnu vijest Isusovu! Bog je jednima sakrio, a drugima objavio. Bog jednima otvara srce za vjerovanje, a drugima zatvara u nevjeri, čini im srca tvrdim i okorjelim. Time se sigurno ne misli reći, da Bog sam prouzrokuje nevjeru. Ako se on mudrima i umnima sakriva, to je samo zato što u dubini svoga srca neće da ga vide, i nisu spremni da se od njega dadu iznenaditi. Redak 27. nije nastavak, nego prije tumačenje i obrazloženje molitve u r. 25-26. Isus je Sin, on ima od oca puninu života i spoznaje, on je jedini koji može ljudima Oca objaviti i pokazati. On objavljuje tajnu Božju onima, koji to shvaćaju: siromasima, nedoraslima. Ali tko blagu vijest Isusovu odbija, taj ne poznaje ni Oca!

15. TJ. u god. - ČETVRTAK

1. ČITANJE: Izl 3,13-20

Mojsije se prestrašio od naloga. On pozna Faraona, on pozna i svoje zemljake, sinove Izraelove. Ali pozna li on Boga? Koji mu je govorio «ja te šaljem» i «ja sam s tobom» (3,10; i 12)? Da li tog Boga još Izraelci poznaju nakon dugogodišnjeg boravka u zemlji raskošna i fantastična idolopoklonstva? Hoće li mu taj Bog, koji ga šalje, također pomoći? Ovo posljednje pitanje krije se duboko u pitanju Imena Božjega. Bog mu napominje svoje ime i njegovo značenje, ali tako da ne otkriva svoje tajne. «Jahve» je ime toga Boga, koji se ocima objavio i koji svoje obećanje ostvaruje: on je stvaran, živ, silnom snagom prisutan Bog: «Ja sam!» On jest, on zahvaća kada i kako hoće, ali to se može razumjeti iz te hebrejske riječi – ljudi ne mogu s njime raspolagati, kao u Egiptu, u zemlji čarobnjaštva, gdje ljudi raspolažu sa svojim bogovima. Možemo požaliti, što naši prijevodi mjesto Jahve većinom kažu Gospodin (tako i stari grčki prijevod). Kraći oblik Jahve «Jah» - krije se u riječi «halelujah», što znači: slavite Jahvu!

2. ČITANJE: Iz 26,7-9 i 12,6-19

Redak 7-19 je molitva pouzdanja, koja bi mogla stajati i među psalmima. Najprvo se opisuje položaj pravednika, koji se jedino od Boga nadaju svome pravu i nestrpljivo čekaju na njegov sud. Od sljedeće strofe (10-14) naše je čitanje istrgnulo samo redak 12.: molitvu za mir, koja svoje pouzdanje crpi iz prijašnjih iskustava. Okvir te prošnje kako to biva u psalmima – tužbalicama – čini proklinjanje neprijatelja, koji neće da upoznaju moćnu ruku Božju. Božji narod će se podići iz velike nevolje (15-19), tj. Bog će ga podići, štoviše i mrtve će probuditi na život. Vjera u uskrsnuće, koja je vidljiva pri kraju čitanja, pokazuje da se nalazimo u kasnom vremenu Staroga zavjeta (dakle ne više u vremenu Izaije proroka)! 

EVANĐELJE: Mt 11,28-30

Tri prvobitno vjerojatno samostalne rečenice Isusove, evanđelist je tako stavio, da svaka od njih stoji u svjetlu obadviju drugih. Isus je Sin, koji objavljuje Oca, pred njim se dijele ljudski putovi: Moguće je skloniti mu se s puta i drugdje nešto drugo tražiti: Prema r. 25. malenima se otvara istina: Ljudi, koji u svom mišljenju i htijenju nisu dospjeli do prevelike samostalnosti, sposobni su ići putem Isusovim. Isus je put i ujedno snaga za put, ali on je i cilj i pokoj na kraju puta. No, nije li to težak put? Nije li Isus u propovijedi na Gori Zakon na nečuveni način pooštrio i radikalizirao? To je on učinio, ali ne da ga učini težim, nego naprotiv: da otrese balast, koji su učitelji Zakona bili nadodali, da stvarnu volju Božju učine vidljivijom. Isusov teret je napose zato lagan, što nas on sam putem prati i pomaže nositi. On je prvi nosio jaram sve do Golgote!

15. Tj. u god. - PETAK

1. ČITANJE: Izl 11,10-12; 14

Nakon noći izlaska iz Egipta Židovi slave svake godine Pashu kao sjećanje na odlučno Jahvino oslobodilačko djelo za narod. Do tada žrtva janjeta u proljeće bio je običaj pastirskih plemena, kao neki naravni sakrament, isto tako blagovanje beskvasnih hljebova, što je bilo povezano s kulturom i vjerom zemljoradnika. Oba obreda spadala su u zaključak naravne godine, ali sada budu radikalno preudešeni na novu funkciju: nastupilo je nešto novo, nepredviđeno, događaj koji je bio vrlo važan za danju povijest Božjega naroda. Krv jaganjca očuvala je od smrti prvijence Izraelove. Zajedničko blagovanje Pashe , koje se one noći obdržavalo u svim domovima Izraelaca, bilo je ujedno oznaka jedinstva i znak za pokret. Kasnije generacije treba da slavljenjem Pashe svake godine iznova shvate sami sebi i narod, koji je Bog pozvao na slobodu: Konačni i pismene sastav odlomka Izl 12,1-20 potječe iz mnogo kasnijeg vremena, otprilike tisuću godina nakon izlaska iz Egipta! Predaja je ostala živa; sam Isus sa svojim učenicima slavio je Pashu po starom običaju, da nakon toga sam kao novo uskrsnu Janje otkrije smisao starog običaja i da po svojoj Žrtvi stvori novi Božji narod.

2. ČITANJE: Iz 38,1-6.21-12,7-8

Ezekija spada među one dobre rijetke kraljeve na Davidovu prijestolju. Velike nade, koje je prorok Izaija bio na njega stavio, svakako nije ispunio. Tjerao je politiku, kako to već čine kraljevi oboga svijeta. Kad je obolio, Izaija mu je navijestio smrt, ali ju je nakon kraljeve molitve morao opozvati. Tad se kralj mogao ovako Bogu moliti: «Ah Gospodine, sjeti se da sam pred tobom hodio vjerno i poštena srca, i činio što je dobro u tvojim očima!» (r. 3). Bog je uslišao kraljevu molitvu. A šta mu je dao? Produljio mu je zemaljski život za 15 godina. Mi bismo mogli domisliti da mu je još više dao, jer znamo, da se božje prijateljstvo ne ograničuje na ovo nekoliko godina života. Ali u vrijeme Izaijino nada u uskrsnuće i vječni život bila je još posve nejasna, no tim je zahvalniji čovjek za dar sadašnjega života.

EVANĐELJE: Mt 12,1-8

Kojim su pravom farizeji predbacivali učenicima Isusovim, što su u subotu trgali klasje da utaže svoju glad? Trgati klasje bilo je Zakonom dopušteno (Pnz 23,26), ali učitelji Zakona bili su oko subotnje zapovijedi spleli ogradu od sitničavih propisa te su i trganje klasja ubrajali među zabranjene poslove u subotu. Isus odgovara farizejima najprije time, što ih dva puta upućuje na Stari zavjet, zatim prelazi u napad. Predbacuje im da niti razumiju smisao Zakona, niti shvaćaju s kim ovaj čas imaju posla. «Ovdje je sada veće od hrama! Sin čovječji je gospodar subote!» To su dvije velike tvrdnje. Sadržavaju isti zahtjev koji Isus postavlja kad oprašta grijehe ili kad punom vlašću tumači Zakon. Zakon pa i subotnja zapovijed nisu znak ropstva, nego upravo protivno: Bog je to dao, jer je milosrdan i hoće da ljudi budu svjesni svoje slobode. I s obzirom na subotu treba da su učenici slobodni: oni će je na svoj način slaviti i konačno će je zamijeniti nedjeljom danom Uskrsnuća Gospodnjega!

15. TJ. u god – SUBOTA

1. ČITANJE: Izl 12,37-42

Još one noći kad je Jahve egipatske prvorođence usmrtio i Izraelci blagovali Pashu, poručio je faraon Mojsiju: «Ustajte, odlazite... častite Jahvu kako ste tražili!» (12,31). Broj 600 000 ljudi – pješaka – ako se k tome pribroje žene i djeca, bilo bi ukupno najmanje tri milijuna ljudi! To je jednostavno ne shvatljivo! Kako se taj ogroman broj mogao sakupiti? Od mnogih tumačenje najjednostavnije jest da hebrejska riječ «elef» ovdje ne znači tisuću, nego obitelj, svojta, onda bi stvarno bila riječ o 600 obitelji, što bi ukupno značilo oko 100 000 ljudi. Također i drugi broj u ovom čitanju je zagonetan, da je naime boravak Izraelov u Egiptu trajao 430 godina. To je doduše spojivo sa Post 15,13, ali gdje se govori samo o četiri generacije (otprilike jedno stoljeće)! Broj 430 jedva da ima temelj u staroj predaji, nego ne jednom kasnijem izračunavanju opće izraelske povijesti. Ako ne znamo točnu godinu, što onda može značiti podatak «točno onoga dana» (12,41)? To, to je prije liturgijski nego historijski podatak: noć izraelska, koju je Jahve probdio nad Izraelom, doživjet će istodobno svi oni, kroz generacije, koji u toj noći ostaju budni, da proslave Pashu i da misle na onaj dan, u koji je došao Gospodin i u koji će doći, da oslobodi svoj narod.

2. ČITANJE: Mih 2,1-5

Prorok Mihej bio je suvremenik Izaijin. Potjecao je iz judejskog kraja. S istim je žarom kao i Izaija, ali i s istim neuspjehom loše društvene prilike svoga vremena. No, Mihej nije samo socijalni reformator, nego i prorok: «Božja usta»! On ne samo da opominje, nego najavljuje sud. Kad sud nastupi, pogođeni treba da znaju zašto dolazi: jer snuju zlo, «zato i ja tome rodu smišljam zlo» (r. 1 i 3). Kazna će odgovarati grijehu. Da prorok to može izjaviti, ne treba mu nikakvih posebnih objava. Za to mu je uz stanovito iskustvo dovoljno znanje temeljnih božanskih načela, kojima je u sva vremena život ljudi podvrgnut. I u našem stoljeću nisu potrebna posebna rasvjetljenja, da se pogodi što će se izroditi iz stanovitih postupaka ljudi i naroda...!

EVANĐELJE: Mt 12,14-21

Farizeji se nisu verali, kad su mislili da im je Isus opasan. Kad su mislili da ga se može ubiti, bili su naravno u zabludi, koja se samo iz njihove krajnje slijepoće i tvrdoglavosti i tvrdokornosti može razumjeti. Isus izbjegava svoje protivnike, njegovo poslanje još nije nadošlo. Tiho djelovanje Isusovo u slijedećim danima označuje Matej jednim citatom dosta opširnim iz Izaije 42, iz prve pjesme o sluzi Božjem. Progonjeni i poniženi Isus je izabranik Božji, on donosi istinu Božju ne samo izraelskom narodu, nego svim narodima. Da se on obraća prema siromasima, slijepima i hromima, odgovara poslanju «sluge», o kojem je govorio Izaija. Je li istina, da je «Ime njegovo nad narodima»? Je li istina, da je on vodio pravo do pobjede? Tim pitanjima otpušta nas današnje Evanđelje. Odgovor svakako nećemo naći u statistikama!

16. Tj. u god. - PONEDJELJAK

1. ČITANJE: Izl 14,5-18

O izlasku Izraela iz Egipta nemamo izvještaj promatrača: što imamo, to su različite predaje koje su dobile svoj konačni pismeni oblik, kad je Izrael već dulje vremena boravio u Kanaanu, a djelomično još i kasnije, kad je živio u babilonskom ropstvu. Biblijski se pisac kao i njegovi čitaoci, ipak osjeća, da je izravno, čak da je u isto vrijeme, sudjelovao u tim događajima. Izrael je svakog trenutka svjestan svoje povijesti, da svoju opstojnost zahvaljuje velikom spasonosnom Božjem djelu na početku. Klanje pashalnog janjeta, prijelaz preko Crvenog mora i sklapanje Saveza na Sinaju, tri su vrhunske točke događaja, što mi ukratko označujemo kao izlazak iz Egipta. Izlazak se može smatrati osiguranim istom nakon prijelaza preko Crvenoga mora. To je ujedno događaj, u kojem je Bog faraonu, kao za rastanak, najjasnije otkrio svoju moć, «da Egipćani spoznaju da sam ja Jahve « (18). Izraelcima je rečeno: «Ne boj te se»! Tim pozivom je i kasnije često najavljivan veliki Božji zahvat!

2. ČITANJE: Mih 6,1-4. 6-8

Srednji dio današnjeg čitanja poznat nam je iz liturgije Velikog petka: «Puče moj, što učinih tebi?» Reci 1-5 sastavljeni su na način sudskog procesa. Tu su tužitelji i tuženi, a bregovi su pozvani za svjedoke. Jahve govori svome narodu, kao da bi se morao braniti što previše traži, a premalo daje. U stvari to je Jahve, koji se potužio. On podsjeća na sve ono što je učinio Izrael kod izlaska iz Egipta i za vrijeme putovanja pustinjom. Božji govor prekida se kod 5.r. (u našem čitanju već kod 4.r.) Drugi dio čitanja sadrži jedno pitanje naroda i prorokov odgovor. Narod je pripravan na veliku naknadnu akciju, ali sve ostaje u okviru kulta, o promjeni mišljenja nema ni govora. Prorokov odgovor (r.8) obuhvaća u tri riječi čitavu proročku propovijed: pravednost, dobrota i straho-počitanje pred Bogom! Naprijed je istaknut temeljni Božji zahtjev prema čovjeku: da bude čovjek! Bog je na putu prema čovjeku. On biva vidljiv u čovjeku, u čovjeku ga mi moramo susresti ili ćemo ga promašiti!

EVANĐELJE: Mt 12,38-42

Pismoznanci i farizeji traže od Isusa znakove vjerodostojnosti. Ne manje nego šest puta ponavlja se u Evanđelju taj zahtjev i svaki puta Isus to odbija. Na drugim mjestima on ukazuje na svoje navješćivanje i na svoja djela, u 39, r. na znak Jonin. I to je zapravo odbijanje znaka, jer smrt Isusova za Židove nije znak potvrde, nego sablazan, i njegovo uskrsnuće nakon tri dana njima ostaje nevidljivo. Na riječ o znaku proroka Jone nadovezuje se sudska riječ protiv toga naraštaja». Poganski stanovnici Ninive i poganske kraljice Sabe su bolji od Izraelaca. U Ninivi su Joninu proročku propovijed uzeli ozbiljno, kraljica Sabe potražila je mudrost Salamonovu. Isus je prorok i učitelj mudrosti, on je i više! On je više nego samo znak, on je vidljiva Božja stvarnost, koja svakog čovjeka stavlja pred odluku.

16. Tj. u god. - UTORAK

1. ČITANJE: Izl 14,21;15-1

Izraelci su spašavanje u Crvenom moru uvijek smatrali kao najveće čudo u svojoj povijesti, i tomu se nikada nisu prestali diviti. Jahve, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev je odsada onaj Bog, «koji je izveo Izraela iz Egipta». Djelovanje toga događaja na narod opisano je u r. 31. kao strah pred Jahvom i kao vjera u njega i u Mojsija. Vjera je odgovor na doživljaj strašne Božje blizine i moći. Daljnji odgovor stoji u gl. 15,21. gdje Mirjam, sestra Mojsijeva, nastupa kao voditeljica pjevanja. Pjesma ima svoje mjesto u židovskoj pashalnoj liturgiji; u kršćanskoj Crkvi pjeva se u uskrsnoj noći, i prema Otkr. 15,2-4, nastavlja se u nebeskoj liturgiji. (Ps 77,16-21).

2. ČITANJE: Mih 7,14-15. 18-20

Na kraju Mihejine knjige stoji molitva, slična psalmu za oproštenje krivice. Vjerojatno je nadodana prorokovim sudskim riječima istom nakon sužanjstva. Jahvu se poziva kao pastira svoga naroda, dobrog pastira, kome ovce pripadaju kao «baština» (r. 14). Sjećanje na davne dane daje moliocima pouzdanje za sadašnjost i nadu za budućnost. Narod je bio nevjeran ali Bog ostaje vjeran. Prema nevjernome narodu izražava se njegova ljubav i vjernost kao praštajuće milosrđe. Upravo time, što može praštati grijehe, pokazuje Bog svoju veličinu.

EVANĐELJE: Mt 12,46-50

U odlomku o rodbini Isusovoj ne radi se o tome da se označe odnosi Isusa prema njegovoj Majci i rođacima. To je jasno napose u Matejevu Evanđelju. Dok se kod Marka još dodaje i kaže da je Isus pogledao ne mnoge ljude, koji su oko njega u krugu sjedili, (Mk 3,34) prema Mateju (49) on pruža ruku prema svojim učenicima i reče: «Evo moja majka i braća moja» i odmah tumači što znači biti njegov učenik. Narod kao cjelinu nazvao je zlim i nevjernim naraštajem, ali neki iz toga naroda za njega su braća i sestre i majka. Učenik je tko čini volju Božju. Biti učenik Isusov znači: ne samo obraćenje, poslušnost i nasljedovanje; tko se Isusu okrene i on će se k njemu okrenuti i usrećiti ga božanskom i ujedno čovječanskom ljubavlju.

16. Tj. u god. - SRIJEDA

1. ČITANJE: Izl 16,1-5; 9-15

«Mrmljanje» u povijesti Izraelaca ima dugu tradiciju. Počelo je odmah nakon izlaska iz Egipta, kad se egipatska vojna sila približavala (14,11-12). Tri dana iza toga, pošto su doživjeli Božji zahvat u Crvenom moru, opet su mrmljali (15,24), jer nisu imali pitke vode, i na 14. dan drugog mjeseca mrmljali su, jer nisu imali hrane, i maštali su o egipatskim loncima s mesom (16,2). Mrmljati je više nego «vapiti za pomoć», mrmljanje uključuje u sebi predbacivanje i ukor prema Bogu. Čudnovato je da Bog sluša to mrmljanje, kao da je to molitva neke pobožne zajednice. Čudo hranjenja nadovezuje na prirodna zbivanja. Manu sabiru i jedu i danas siromašni na Sinajskom poluotoku. Veliko mnoštvo ljude ne bi od toga nikako moglo normalno živjeti. U Kafarnaumu se Isus sam označio kao prava mana, živi kruh za život svijeta. Tada su ljudi mrmljali (Iv 6,32-52). Od kruha, koji je Isus obećao i koji je on sam, može samo onaj živjeti, koji vjeruje Božjoj riječi. Riječ koja je postala tijelom, da bude naš svagdašnji kruh na našem putu kroz pustinju! 

2. ČITANJE: Jr 1,4-10

Jeremija je s više gledišta duhovna baština proroka Hošeje. Njegov poziv u proročku službu uslijedio je u 13, godini kralja Jozije, dakle, oko 620. pr. Kr. Kod Jeremije, kao kod nijednog drugog proroka, je njegov osobni život nerastavljivo povezan s proročkim propovijedanjem. To se vidi već u izvještaju o njegovu pozivu. Izaija je vikao: «Pošalji me!» (6,8), a Jeremija ima sumnje i primjedbe, slično kao što ih je imao Mojsije. Jeremije je bio mlad i bojažljiv, tijekom slijedećih 40 godina proročke službe nije mu bivalo lakše, nego uvijek sve teže. Jahve ne opoziva poslanje, ono je bilo zaključeno još prije nego se Jeremija rodio. Ja te šaljem, ti ćeš, ići, ti ćeš naviještati: to su zapovijedi. K zapovijedima dolazi osiguranje: «Ja sam s tobom, ja ću te spasiti»! Tim riječima kao jedinim naoružanjem stupa prorok na svoj put! 

EVANĐELJE: Mt 13,1-9

U gl. 13. Matejeva Evanđelja poredano je sedam prispodoba: to je treće poveće jedinstvo govora u Matejevu Evanđelju. U tim prispodobama radi se o Božjem kraljevstvu, ili, Matejevim jezikom, o nebeskom kraljevstvu.Tajne se otkrivaju onome, koji «ima uši». Za jednostavnas čovjeka i za visoko obrazovana jednako je lako i jednako teško razumjeti ih. Pita se, da li je u prispodobi nalazimo ono, što se mene tiče? Što od Boga izravno meni dolaziU svakoj naime usporedbi jednako je govor o meni kao i o Bogu i njegovu kraljevstvu. U prvoj prispodobi je govor o sijaču, o sjemenu, o njivi i o plodu, ali i o kamenitom tlu, o suncu, koje pali, o pticama, koje kupe sjemenke i o trnju, u kojem se usjev guši. U recima 18-23 je prispodoba protumačena, ali samo učenicima, njima koji su već razumjeli. Njima je ta prispodoba dala odgovor na pitanje: zašto Blaga vijest Isusova kod ljudi ne napreduje? Ima li njegova stvar uopće budućnost? Odgovor: Blaga vijest ima, protiv svakoj vjerojatnosti, silno djelovanje svagdje, gdje nađe dobro tlo!

16. TJ. u god - ČETVRTAK

1. ČITANJE: Izl 19,1-2; 9-11; 16-20

Pogl. 19-24 je sredina Knjige Izlaska. Tu nas se obavješćuje o Deset Božjih zapovijedi i o Savezu na Sinaju. Najprije se sav narod mora pripraviti na susret s Bogom. Narod je ostao stojeći na podnožju brda. Samo Mojsije smije se gore popeti. On je posrednik između Boga i naroda. Sama pojava Boga opisuje se kao silna oluja, jer Izraelci su doživjeli Boga u sijevanju i grmljavini. U grmljavini su čuli Jahvin glas u vatri, dimu i oblaku postade im vidljiva njegova blizina, iako nisu vidjeli njegov lik. Kasnije će prorok Ilija na tom brdu imati novi doživljaj, ne u sijevanju, grmljavini i potresu, nego u blagom lahoru, u Riječi Bog objavljuje svoje biće. I sada je za Izraela bitna riječ, kojom Bog stavlja narod pred odluku u njegovoj povijesti!

2. ČITANJE: Jr 2,1-3. 7-8. 12-13

Jeremije je svoj prvi govor držao u Jeruzalemu, i to glasno u «uši»!, tako da je svaki morao čuti. Jeremija prosuđuje povijest slično kao i Hošea. Vrijeme putovanja pustinjom vrijedi mu kao vrijeme ustrajne vjernosti prema Bogu sinajskog Saveza. Tada se Izrael držao Jahve i Jahve je pomogao svome narodu. Nakon ulaska u Kanaan, u zemlju vinograda i maslinika, desio se otpad k Baalima, k božanstvima zemlje. Krivica pogađa prije svega odgovorne u narodu: svećenike, učitelje Zakona, kraljeve i proroke. Zar je čudo da je Jahve taj narod predao njegovim neprijateljima? Ali neshvatljivo je, nečuveno, da jedan narod ostavlja svoga Boga koji mu je učinio samo dobro! Današnji čitač to možda ne smatra tako nečuvenim; mi smo u povijesti Novoga zavjeta vidjeli nešto slično i na to smo se priučili!

EVANĐELJE: Mt 13,10-17

Zašto im govori u prispodobama?, pitaju učenici i kod toga misle; zašto im ne govoriš izravno, otvoreno? Jezgra Isusova odgovora krije se u r. 11., a to je «tvrd orah»; vama je dano, a njima nije dano! Ima, dakle, ljudi, kojima je blaga vijest o kraljevstvu Božjem već unaprijed sakrivena i ulaz zatvoren! Bog povlači svoje darove, ako je primalac vlastitom krivnjom postao nesposoban da ih primi. To vrijedi za Izraela i za sva vremena. Napokon, sve je «prispodoba» što se u Božjem Biću i o njegovim putovima ljudskim jezikom može reći. Po tom shvaćanju su i Isusova djela isto tako «prispodobe» kao i njegove riječi: znakovi koji istodobno objavljuju i skrivaju! Također sve, što njegovi učenici po njegovu nalogu govore i čine, ostaje slikovito, a ipak bivaju otajstva kraljevstva nebeskoga, a spoznaju ih oni, kojima je dano uho koje čuje i oko koje vidi!

16. Tj. u god. - PETAK

1. ČITANJE: Izl 20,1-17

Deset zapovijedi su tako reći, tekst ugovora, koji Jahve izraelskom narodu predlaže na prihvaćanje. Prva rečenica je natpis, u kojem je zapravo već sve sadržano: «Ja sam Jahve, tvoj Bog, koji te je izveo iz Egipta, iz kuće ropstva.» Jahve je postao Bog Izraelov na poseban način time, što ga je oslobodio. Kroz cijelu budućnost Izrael će moći njemu reći «Bog moj». I u posljednjoj napuštenosti je Isus tako mislio i molio. Taj Bog koji je Izraela oslobodio i «na orlovskim krilima ovamo donio» (Izl 19,4), vodit će ga i dalje na njegovu putu. Dovoljna je jedna rečenica, da se o Bogu, neshvatljivome, sve reče. O narodu, kojemu se Jahve obavezao mora se mnogo opširnije govoriti: Deset zapovijedi opisuju sliku naroda, komu se Bog smatra obvezatnim. One u Novom zavjetu nisu dokinute!

2. ČITANJE: Jr 3,14-17

«Vratite se» može u proročkom jeziku značiti dvoje: povratak u domovinu, i obraćenje, povratak Jahvi, jedinomu Bogu. Poziv na povratak na početku današnjeg čitanja uključuje oba značenja, ali iz sadržaja prije izlazi poziv na povratak nego na obraćenje. U prethodnom retku (12), izrečena je isti poziv «odmetniku Izraelu». Bog mu je oprostio, jer je dobrostiv i ne srdi se dovijeka. Sada (r. 14) se poziv tiče Jude i Jeruzalema, «nevjernog», i taj se poziv obrazlaže riječima: jer ja sam vaš Gospodar. Jahve je ostao gospodar i «suprug» nevjernog grada i pruža mu novu budućnost. Njegova vjernost traje duže nego srdžba. Teško je reći, iz kojeg vremena potječe ova spasonosna riječ. Možda su ovdje sastavljene prorokove ranije i kasnije riječi, jer izgleda, da r. 15 i 16 predmjevaju da je kovčeg zavjetni konačno izgubljen. Jeremija kaže, da ga se nitko neće sjećati i za njim čeznti (kao za simbolom Božje prisutnosti), jer će se ta prisutnost neposredno doživjeti kao spasonosna stvarnost!

EVANĐELJE: Mt 13,18-23

Nije dovoljno riječ Božju, riječ o kraljevstvu samo čuti, nego je valja činiti! Ta misao je kod Mateja ponovno naglašena (7,24-26). U tumačenju prispodobe o sijaču pridolazi odlučujuće značenje k boljem razumijevanju: tko čuje riječ o kraljevstvu, ali ne razumije, ne donosi ploda. Tko čuje i razumije, donosi plod. Što se tim recima (19 i 23)misli, izlazi iz Izaijinih riječi, redak 13-15 (citiranih u jučerašnjem Evanđelju). Samo tko razumije i vidi ispravno, ali to razumijevanje ne leži u razumskoj nadarenosti, nego u srcu, na pripravnosti i sposobnosti da se obrati. To razumijevanje nije sudbina ili slučaj nego je čin čovjekove odluke i odgovornosti.

16. Tj. u god. – SUBOTA

1. ČITANJE: Izl 24,3-8

Svrha pojavljivanja Boga na Sinaju je završetak Saveza između Jahve i naroda. Najprije je uslijedio usmeno saopćenje svih Gospodnjih riječi (3). Mojsije prihvaća prethodni pristanak čitavog naroda (3b) i tada piše riječi, tj. doslovan tekst ugovora. Božje zapovijedi. Drugi dan bude knjiga Saveza glasno pročitana (7), i to u okviru žrtvene svečanosti. Škropljenjem žrtvenom krvlju Savez biva zapečaćen; prije čitanja Knjige bude krvlju poškropljen oltar kao predstavnik Bog, a nakon čitanja i prihvaćanja i sav narod. Na riječi: «ovo je krv Saveza...» aludirao je Isus kad je Novi savez zapečatio svojom krvlju (Mt 26,28; Lk 22,20). I kao što imamo o posljednjoj večeri različite izvještaje, koji se ne podudaraju međusobno, tako je pred nama također više predaja o zaključku Saveza na Sinaju. Ovo čitanje uklopljeno je u jedan drugi obred, kod kojega izgleda važnije od škropljenja žrtvenom krvlju, što su zajednički jeli i pili. (Izl 24,9-11). Taj Savez na svaki način znači trajno zajedništvo naroda s Jahvom, s Bogom koji je taj Savez darovao, i ujedno znači produbljeno zajedništvo svih pripadnika toga naroda međusobno.

2. ČITANJE: Jr 7,1-11

Ni propovijed prorokova ni reforme kraljeve nisu proizvele u narodu promjenu mišljenja, I tada jwe Jozija pao u bitci kod Megida. Jahve ga je, njega pobožnog kralja, ostavio na cjedilu. Bilo je dakle svejedno, častilo se Jahvu ili ne. Tako su sigurno mislili mnogi u narodu. Drugi su se prihvatili posljednje nade, koja im je ostala: hram u Jeruzalemu. Jahve ne može dopustiti, da Jeruzalem, njegov sveti grad propadne. Ali sada im Jeremija mora i tu nadu uništiti! Vjerojatno za vrijeme blagdana Saveza u jesen god. 609. ili 608. (početkom kraljevanja Jojade, Jr 26,1) morao je hodočasnicima baš to reći, što mu je bilo najteže; vaše slijepo pouzdanje u hram jest laž i prijevara. Ne pruža hram sigurnost, nego samo Jahve, živi Bog. On daje sigurnost onima, koji kod njega traže okrilje, a onima koji mu se zatvaraju, ne može ništa pružiti!

EVANĐELJE: Mt 13,24-30

Usporedba o kukolju među pšenicom nalazi se samo u Mateja i to na onom mjestu, gdje se kod Marka govori o sjemenu, koje samo od sebe raste (4,26-29). Obadvije usporedbe daju odgovor na pitanje, koje kroz stoljeća uvijek ponovno Crkvu uznemiruje. Kod Marka bi to pitanje moglo glasiti: zašto se Božje kraljevstvo brže ne širi? Zašto se više toga ne zbiva u Crkvi? Kod Mateja naprotiv: zašto ima u ovom vremenu u usjevu i žetvi na njivi Božjoj korova? Kod tog pitanja ne radi se samo o tom da se objasni stanje, nego o tom da se to stanje izmjeni: Crkva treba da je zajednica svetih, a ona je kroz sva stoljeća zajednica grešnika i svetaca! Dijeljenje će doći, kaže Isus, ali ne sada. Još je vrijeme Božje strpljivosti, vrijeme tolerancije. Ta tko od ljudi točno zna, što je pšenica, što korov? Ne samo u Crkvi, širom svijeta i u mjesnim zajednicama ima i korova među pšenicom: korov raste, i na vlastitoj njivi!

17. tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. čitanje: Izl 32, 15-24; 30-34

Da je Izrael vjerovao u jednoga Boga, nipošto nije bilo, usprkos velikih iskustava, po sebi razumljivo. Odmetništvo počinje već u pustinji, i bilo je predmet proročkih tužaljki sve do razorenja Salomonova hrama. Iako je zlatno tele prvobitno bilo samo kao simbol Jahve, ili se time mislilo na njegovo prijestolje (kao kasnije "zlatni teoci" Jeroboama I. u sjevernom izraelskom kraljevstvu), ipak kao nepovjerenje prema Jahvi i što je narod pokušao sam sebi pomoći (bez Jahve), bilo je jednako kao i odmetništvo. Savez je prekršen i zato Mojsije razbija zakonske ploče. Mojsije se pokazuje kao prorok najprije svojim grubim postupkom, zatim zagovaranjem toga naroda, koji je počinio veliki grijeh (31). On se smatra odgovornim za taj narod i s njime se osjeća solidarnim. On sam sebe nudi kao zamjenbenu žrtvu.

Napomena uz 2. Čitanje: Jr 13, 1-11

Između godine 604. i 597. prorok je morao dva puta putovati iz Jeruzalema na Eufrat. To je udaljenost od najmanje 700 km. Vjerojatno je stvarno poduzeo ova putovanja, tako da ovo, što se u ovom čitanju govori, nije tek prispodoba. O simboličkim činima koji nam se čine neobičnim, Jeremija i inače izvješćuje (npr.gl.19), a i drugi proroci. Ali, što se objašnjenja tiče, mala je razlika, da li se čitava stvar smatra kao prispodoba u riječi ili kao prispodoba u činu. Smisao se vidi iz zaključnog retka: Jeremija mora preuzeti ulogu Jahve. Pojas koji on sebi stavlja jest Juda. Pojas je stegnut oko bokova, u sredini čovjeka, on je štoviše, na blagdane ukrasni dio odjeće. To je bio Juda za Jahvu, svoga Boga. Ali Jahve skida taj pojas i pusti ga da istrune kod Eufrata. To će biti sudbina Jude. Današnje čitanje je dakle, proročanstvo suda u obliku simboličkog čina, odnosno prispodobe. Ta slika, koja nam se ovdje prikazuje, nije poruka Boga, koji se osvećuje, nego prije poruka Boga koji ljubi, koji ne može zapriječiti da se njegov narod od njega ne udaljuje i da daleko od njega ne propadne.

Napomena uz Evanđelje: Mt 13, 13-35

Ljudi misle, kad Bog na ovom svijetu uspostavlja svoje kraljevstvo, da se moraju događati velike i čudne stvari. A što se uistinu događa? Isus propovijeda i liječi bolesne; on skuplja oko sebe nekoliko učenika, a svijet uostalom ostaje tako dobar ili zao, kao što je već oduvijek bio. Da li usporedbe o gorušičinom zrnu i o kvascu nama tu što pomaže u razumijevanju? Isus nije dao nikakvo tumačenje, dakle same usporedbe treba da govore. Kod gorušićinog zrna i kod kvasca neznatni i gotovo nevidljivi početak stoji suprotno prema velikom konačnom učinku. Ali početak i svršetak ne stoje jedan pored drugog neovisno; u gorušićinom zrnu leži snaga za rast, kvasac ne miruje, dok čitavo tijesto ne uskisne. Tako je u Isusu prisutna sakrivena sila Božja; u ono vrijeme, kad Matej piše svoje Evanđelje, drvo već počinje širiti svoje grane i kvasac vrši svoje djelovanje. Dali ga doista vrši i danas? Tim pitanjem nas otpušta Evanđelje!

17. tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Izl 33, 7-11; 34, 5b-9; 28

U poglavljima o događajima na Sinaju prikazana je već buduća povijest sinajskog saveza: uvjeravanje o posluhu, vjernosti, prekršaj Saveza, kazna, oproštenje i obnova saveza. Nakon jednog prekršaja Saveza situacija nije jednostavno bila takva kao prije. Bog je doduše ostao isti, ali ljudi nisu više isti. Nakon događaja sa zlatnim teletom promjenio se odnos između Boga i naroda. Da se Bog više ne može susresti na području stanova u logoru, sigurno je namjerno zabilježeno baš na ovom mjestu. Nastala je veća udaljenost. No, Mojsije je poslanik Božji poslije kao i prije. Njemu Jahve nanovo otkriva svoje Ime, to Ime, koje je nakon objave u 13,14 značilo obećanje spasonosne sadašnjosti. Još u mnogo kasnije vrijeme molit će se u Izraelu: "Spasi nas poradi imena svoga!" (Ps.79,9). Ali spasavalac je također i sudac, on kažnjava onoga koji krši Savez, ali Savez ipak ostaje postojati, jer Jahve je Bog, koji suosjeća i koji je dobrohotan..." (34,6). Prema tome Mojsije može moliti: oprosti nam, daj da budemo tvoje vlasništvo!

Napomena uz 2. ČITANJE: Jr 14, 17-22

Ovo čitanje sastavljeno je iz proročkih riječi narodne tužaljke. Neposredan povod tome bila je velika suša (14,1), protiv koje "darovatelji kiše" nisu ništa mogli. Prorok plače zbog te nevolje, pogotovo što mu je Bog dao znati, da će doći još gore. U gl. 14 r. 12 stoji troje: "kuga, glad i rat". U retcima 19-22 je prorok ujedno predmolitelj zajednice. Molitva ima tri dijela: opis nevolje, priznavanje grijeha i molitva za pomoć. Prorok pušta narodu da moli kako sam misli da bi trebalo moliti. Molitva ima dvostruku motivaciju: neka se sjeti svoga Imena, koje je prisutno u Jeruzalemu i prije svega neka misli na Savez, koji je sklopio s Izraelom. Na njega misliti znači ne raskinuti ga, ne otkazati ga sa svoje strane, kako ga je narod sa svojim odmetništvom praktično otkazao. Prorok vjeruje u Božju vjernost unatoč svoj nevjeri naroda!

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 13, 36-43

U prispodobi o kukolju među pšenicom (13, 24-30) radi se o tom, što domaćin pušta da kukolj i pšenica zajedno rastu: ima u Crkvi i dobrih i zlih, svetaca i grešnika, i svakom fanatizmu, koji bi već sada htio išćupati sav kukolj, to se brani! U tumačenju prispodobe, sva se važnost u Crkvi sadašnjeg vremena premješta na vrijeme posljednjeg suda. Sudac je uzvišeni Sin Čovječji, njegovo kraljevstvo (njihova) r.38 je svijet. On je dobro sjeme posijao, on će konačno odlučiti što je pšenica, a što kukolj. Prema r.38. kukolj su sinovi zloga, a prema r.41. svi zavodnici i bezakonici, u Crkvi i izvan nje. Kod ognjene peći nemoramo misliti na fizičku vatru, dovoljna je kazna biti isključen od svjetla i veselja zajedništva s Bogom. Pakao je hladna vatra, odatle škripanje (cvokotanje) zuba. O pravednicima je posve malo govora, oni su tako reći normalan slučaj, a o učestalosti tog normalnog slučaja ovdje nam se ništa ne govori !

17. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1.ČITANJE: Izl 34, 29-35

U sadašnjoj povezanosti Knjige Izlaska u gl.34. pripovijeda se o izmirenju Jahve s narodom, koji je prekršio Savez. Izvorno je to bio izvještaj o prvom sklapanju Saveza (usp.34,10), paralelno s gl.20 i 24; obje ploče su isprava o Savezu, koje je Mojsije napisao na zapovijed Božju (34,28). Današnje čitanje spominje to posve ukratko. Glavni interes odnosi se na svjetlost, koja izbija iz Mojsija kad se on vraća nakon susreta s Bogom. Predaja za nas nije više posve razumljiva, ali sigurno toliko hoće reći, da se Mojsije kao posrednik i svećenik kretao između Boga i naroda. On se vratio od Boga svjetlucajući blistavim Božjim sjajem na licu. Učinak kod očevidaca bio je čuđenje i strah od te pojave, slično kao što se izvješćuje o učenicima Isusovim kad su oni u njegovoj blizini doživjeli prisutnost živoga Boga. 

Napomena uz 2.ČITANJE: Jr 15, 10: 16-21

Od ljudi koje je Bog pozvao i za sebe upotrijebio, Jeremija nije ni prvi ni posljednji koji se tuži na svoju sudbinu: Abraham, Mojsije, Pavao... Ali, izuzev Joba, jadikovke nisu bile nikad tako glasne i tako snažno došle do izražaja kao kod Jeremije. Sve njegove ispovijesti bit će da potječu iz vremena bezbožnog kralja Joakima (608-598) Jeremija se osjeća kao da je bez zaštite predan svojim neprijateljima. On ima samo neprijatelje, jer je poznat kao prorok koji prorokuje nesreće; druga strana njegove djelatnosti, zagovorničko moljenje za svoj narod, nije primjećena. U svojoj zdvojnosti Jeremija se dao zavesti u gorko jadikovanje protiv samoga Boga (16-18). Bog uvijek samo traži od njega, a uskraćuje mu svaku utjehu i svako ljudslio prijateljstvo i zajedništvo i tada ga ostavlja na cjedilu, kao potok koji gubi vodu. Odgovor, koji dobiva od Boga (15,19-21); najprije je zahtjev onda obećanje. Bog ne otpušta proroka iz svoje službe, on mora i dalje biti "Božja usta" (19), ali samo ako drugima propovijeda obraćenje, najprije da se sam obrati i da više ne govori tako, kao što je upravo činio. Tadaće Bog ispuniti svoju riječ, koju je zadao u času njegova poziva: Ja sam s tobom !

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 13, 44-46

Dvije kratke usporedbe: o blagu u njivi i o dragocjenom biseru, mogle bi dati povod za krivo razumijevanje, kao da bi usporedivali Boga s blagom u njivi i s lijepim biserom. No, Bog nije stvar niti predmet, kciji bismo mogli steći i posjedovati. Bog je osoba, ukoliko mi pod osobom razumijevamo živo "ti", koje mi susrećemo, s kojim možemo imati zajedništvo. Taj susret se ne nameće i ne da se iznuditi, ali se daruje onomu, koji ga iskreno traži. On je tada za čovjeka veliko iznenađenje, pred kojim sve druge vrijednosti uzmiču. On s radošću biva sironašan, shvaća poruku o Božjem kraljevstvu i zov na obraćenje, kao veliki poziv na veselje, koje se nalazi kod Boga.

17. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Iz1 40,16-­21, 34-36

Neovisno o tom što je Izrael tijekom svoje povijesti često zatajio, on je pozvan da bude sveti, svećenički narod, kojemu je prva zadaća služba Božja. Nekome služiti znači: radi njega postojati, biti u njegovoj blizini, stajati mu na raspolaganju radi njega se zalagati. To se ostvaruje u proživljavanom životu isto tako kao i u bogoštovnon prije ili poslije izvršenja. Bogoštovlje treba mjesto i vrijeme treba znakova, pokreta, riječi. Izrael je imao u svoje najstarije vrijeme dva osobita zraka za prisutnost svoga Boga: kovčeg zavjetni i sveti šator, kasnije hram. U obojem, u kovčegu i u šatoru Bog je narodu prisutan i dostupan. Jahvino obećanje ocima, da on hoće biti Bog Izraelov (Izl 17,7), ispunja se pojavom slave Jahvine nad šatorom objave. Ali i sada Jahve nije statički Bog, on je Bog, koji je u pokretu, koji predvodi i zahtjeva. U kovčegu su se nalazile isprave Saveza, ploče sa deset zapovijedi, one treba da očuvaju narod od lažne sigurnosti protiv čega su se u kasnije vrijeme proroci morali boriti.

Napomena uz 2. ČITANJE: Jr 18, 1-6

Još i danas je zanimljivo gledati kako lončar radi. Jeremija je vjerojatno više puta stajao u kući lončara, i jednom mu je palo na pamet: tako radi i sam Jahve; tako je stvorio čovjeka (post 2,7) i tako on radi s narodima ove zemlje svi su oni u njegovoj ruci kao što je glina u ruci lončarevoj. Što će učiniti s Judom i s Jeruzalemom? Odgovor je u retcina 11-12 (koji nisu u današnjem čitanju): Ako se narod obrati, kad bi se samo obratio, bilo bi nade, jer Bog ne želi propast!

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 13, 47-53

Usporedba o mreži srodna je onoj o kukolju medu pšenicom (13,24-30). Dokle traje ovaj svijet, žive dobri i zli zajedno i unutar Crkve. Istom posljednji dan uslijedit će odvajanje. U usporedbi o kukolju sudbina pravednih bila je barem ukratko spomenuta: oni će svijetliti kao sunce (13,43), u usporedbi o mreži o pravednima se ne govori ništa. Ovdje se hoće naglasiti prije svega sud nad zlima kao upo­zorenje svima, koji su skloni da sebe ubrajaju među pravedne. Sa retcima 51-52 zaključuje se cijeli govor o usporedbama. Učenici budu upitani, da li su sve oni bez sustezanja odgovaraju "da"! Za Crkvu je odlučujuće da učenici nauk Učiteljev ispravno razumiju i ispravno ga dalje predaju. Ako su sve razumijeli, moći će u novim situacijama iznijeti iz svoje zalihe što bude ispravno. Oni se neće tjeskobno držati starih obrazaca, gdje će se upotrebljavati nova rješenja.

17. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Lev 23,1. 4-11; 15-16; 27-34

U prikazivanju sinajskog događaja ugraden je čitav red bogoslužja, koji je za Izrael vrijedio i u kasnijem vremenu. Glavne svetkovine u godini bile su: Pasha i priključna svetkovina beskvasnih hljebova i tjedna svetkovina, sedam tjedana nakon Pashe (Pedesetka) i treći je blagdan Sjenica. Pet dana pred početak godine, što je bilo povezano s blagdanom sjenica (u jesen), slavila se svečanost pomirenja (o tom opširnije u Obnovljenom Zakonu 16). Te svetkovine potječu iz najstarijeg vremena i imaju svoj početak u životnom području pastira i poljodjelaca: Pasha je povezana s mijenjanjem pašnjaka za stada, svetkovina beskvasnih hljebova i svečanost tjedana povezana je sa žetvom usjeva, a blagdan sjenice sa berbom grožđa. U Izraelu su te svetkovine rastavljene od svoje povezanosti s prirodom, slavili su se veliki povijesni događaji: Izlazak iz Egipta, sklapanje Saveza na Sinaju i putovanje kroz pustinju. U kršćanstvu su Pasha i Duhovi (pedesetka) dobili nov smisao, koji je u starim blagdanima bio samo nagoviješten. Naša Pasha je Krist, on je uskrsno Janje, on je novi Savez; on je novom Božjem narodu darovao Duha Svetoga, kao novi Zakon !

Napomena uz 2. ČITANJE: Jr 26, 1-9

Baruh, tajnik proroka Jeremije u Jr 26 donosi svoj hramski govor (7,1-15 subota 16 tjedan u god), i zatim izvješćuje njegov učinak i posljedice za Jeremiju. Svrha govora bila je: obraćenje naroda i očuvanje Jeruzalema. Ali svećenstvo hrama i hodočasnici čuli su iz govora samo prijetnje protiv hrama. To nije samo zlobna smetnja u blagdanskom veselju, to je hula na Boga i mora biti smrću kažnjena. Dotle taj puta svakako nije do­šlo. Na sljedećoj sudskoj raspravi pokazalo se da Jeremija ipak ima iza sebe mnogo prijate1ja. Njegovi neprijatelji su svećenici i lažni proroci, službeni predstavnici vjere, koji ne shvaćaju i ne mogu vjerovati, da bi Jahve s njima i s njihovom vjerskom praksom bio nezadovoljan, a još manje da bi on svoj hram mogao predati razorenju.

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 13, 54-58

Nakon svršetka govora o prispodobama (13,1-52) Matej izvješćuje u priključku na Marka niz daljnjih događaja, u kojima se Isus sve više prepoznaje kao Mesija. Ali također i sve jasnije biva dijeljenje između vjerničkog razumijevanja i nevjerničkog odbijanja. U svome zavičajnom gradu Nazaretu susteće se Isus sa neprijaznim nepovjerenjem. Ondje poznaju njega i njegovu obitelj i baš ta okolnost otežava im ispravno slušanje.Odakle sve to njemu? pitaju a time misle: pa tko je on? Što si utvara, da nam tako govori, zar je on više nego mi? Tako pitaju i danas mnogi učenjaci, oni ho­će znati, odakle on to ima da zatim mogu reći tko je on. S takvim pitanjem mogu se pisati učene knjige i postati znameniti ali time se teško dolazi do vjere. Na tom će se sablažnjavati, kao ljudi u Nazaretu, što je Isus kao jedan od nas, čovjek kao i drugi ljudi i što se Bog nije na božanstveniji način objavio!

17. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Lev 25,1. 8-17

Stari zavjet poznaje ne samo ritam tjedana i mjeseci koji se svake godine ponavljaju, nego povrh toga poznaju i ritam od sedam godina i od sedam puta sedam godina. Svake sedme godine zemlja treba da ima "sabat" (počinak), tada se ne smije ni orati ni sijati. Nakon sedam puta sedam godina slavi se jubilarna godina, hebrejski "Jobel-godina", jer se najavljivala bukom roga (jobel). U toj godini svaki Izraelac koji se možda iz nevolje bio prodao za roba, morao je biti opet slobodan. I sva prodana zemlja morala se vratiti njihovim prvobitnim vlasnicima; tako da su prodajni ugovori praktično bili samo zakupni ugovori. Iza tog gospodarskog i socijalnog zakonodavstva stoji shvaćanje da je čovjek slobodan i da svoju slobodu nikako ne može trajno izgubiti, a sva je zemlja vlasništvo Božje i zato ne može zauvijek biti prodana. Početak jubilarne godine pada zajedno s danom pomirenja, i time se nagovješćuje, da je oprost duga povezan s oproštenjem grijeha. Navještaj te milosne godine bio je radosna vijest (evandelje). Zakon je bio dobar, ali praktički je jedva ikad bio proveden. Svoje pravo značenje i ostvarenje primio je kad je Isus nastupio i navijestio Radosnu Vijest!

Napomena uz 2. ČITANJE: Jr 26, 11-16. 24

Sudska rasprava protiv Jeremije sjeća nas na raspravu protiv Isusa; kod Jeremije su bili tužitelji svećenici i proroci, kod Isusa saduceji i farizeji. Optužba traži smrtnu kaznu. Jeruzalem i hram su mjesto,gdje Jahve dopušta da njegovo Ime stanuje (Pnz 12,5) mjesto njegove susretljive prisutnosti. Prema tome jedna riječ protiv hrama riječ je protiv samoga Jahve, hula na Boga, a tko huli na Boga, na Jahvino Ime, mora biti, prema Lev 24,16, pred cijelom zajednicom kamenovan. No, Jeremija se zna braniti. Što je on rekao, nisu bile njegove vlastite riječi, sam Jahve mu ih je zapovjedio i svrha njegovih riječi nije bila kletva, nego blagoslov; vruća želja Jahvina i njegovih proroka jest spasiti grad. U tom opasnom času saznao je Jeremija, da je Bog bio s njime i štitio ga, kao što mu je obećao.

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 14, l-12

Tko je ubio proroka taj ne može dalje mirno živjeti; takav mrtvac ne prestaje govoriti. To je iskusio ne samo četverovlasnik Herod Antipa, ali on je upravo klasičan primjer zle savijesti. Ivan Krstitelj bio je posve sigurno mrtav, ta njegova glava videna je na tanjuru. Herod se boji Isusa, Isus se njega ne boji, ali mu se ipak uklanja s puta. Smrt Ivana bio je signal i Isus zna da i on ide u susret smrti. Ali prije toga ima još mnogo učiniti i reći, i Herod mu neće izreći smrtnu osudu. Današnje Evandelje jest kao posmrtno sjećanje na Ivana Krstitelja. Kao nekoć Ilija, tako se i Ivan suprotstavio kralju te mu reče: Nije ti slobodno...! I kao nekad tako je i sada bila žena, koja proroku taj protest (koji je i za nju vrijedio) nije oprostila. Ali nikakva vatrena kola nisu sišla s neba, da odvezu Isusova Preteču! Najveći među prorocima imao je neslavnu smrt!

18. tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena 1. ČITANJE: Br 11,4b-15

Knjiga Brojeva ima svoje ime od popisa pučanstva što se izvješćuje na početku knjige. To je nastavak Knjige Izlaska. Donosi daljnje predaje o pustinjskom vremenu i o početnom useljavanju u Kanan. Opet čujemo mrmljanje naroda, koji s manom ni­je zadovoljan te misli na egipatske lonce pune mesa (usp.Izl 16,3). Mojsije je zdvojan i tužaljku predaje dalje onome koji je na kraju krajeva mjerodavan. On se tuži što mu je Bog natovario nepodnošljiv teret. Jahve je Izraela nazvao svojim prvorođenim sinom (Izl 4,22) (usp. Hoš 11,1). Ako je on otac Izraelov, ovo iz Mojsijevih usta zvuči pomalo neuljudno, onda mu mora biti majka i dadilja, a ne pustiti da Mojsije nosi sam sav teret. Jahve prihvaća pritužbe, Mojsiju ne oduzima službu, ali mu daje pomoćnike: 70 muževa od Izraelskih starješina. Tim muževima daje Jahve nešto od duha Mojsijeva čiji položaj ostaje netaknut (11,16-17).

Napomena uz 2. ČITANJE: Jr 28,1-18

Jeremija nije bio političar, nego prorok, on ne navješćuje vlastitu mudrost, ne ljudsku riječ nego Božju. Kao što Izaija tako je i on bio uvjeren da povijest naroda, a prije svega povijest Izraela, nije izvan, nego unutar Božje moći. Ako je Nabukodonozor II, kralj Babilonski godine 605. bitkom kod Karkemiša postao gospodarom prednje Azije, to je bilo više nego vojnički događaj. Bog mu je dao vlast i Izrael se kao i drugi narodi morao pokoriti. Tu se susretoše politički i vjerski nsazori. Budućnost judejskoga kraljevstva ovisila je o tome da li je ono prema toj situaciji bilo pravedno. Da bi Jeremija to rekao svojim zemljacina, poslužio se jednim simboličkim činom: tjednima je hodao po jeruzalemskim ulicama s drvenim jarmom o vratu. Time je razljutio lažne proroke, koji su kralja Sidkiju poticali na pobunu. Hananija je bio njihov govornik, i on je vjerovao da govori po nadahnuću Duha Božjega. Tko je imao pravo? Jeremija je pokušao sa stvarnim razgovorom i mogao se pozvati na prijašnje proroke. Ali najprije nije uspio protiv žestokog Hananije. Tek kasnije dana mu je riječ i vlast nad lažnim prorokom.

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 14,13-21

Kruh je glavni motiv ovog odlomka (14,13; 16,12;) umnoženje kruha stoji na početku i u sredini toga odlomka (15,32-39) i na kraju ukazuje se na oba čuda (16,9-12). Isus se sažali nad mnoštvom ljudi, zato ih poučava (Mt 6,34) i liječi bolesne (l4,14) i zato ih također neće otpustiti gladne. Ali Isus misli ne samo na gladno mnoštvo; učenici moraju shvatiti tko je Isus i treba da nauče što im je činiti. Oni ne smiju ljude koji su tjelesno i duhovno gladni, otpuštati, nego im moraju dijeliti dok traje zaliha, i vjerovati da će svima doteći. Evandelist kod toga ima pred očima situaciju Crkve svoga i našega vremana: učenici Isusovi neće od toga biti siromašniji što širokogrudno dijele što je njima bilo darovano: kruh za tijelo, isto tako kruh Riječi i sakramenta!

18. tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Br 12,1-13

Mrmljanju nikad kraja! Ovaj puta su to Mirjam i Aron, koji osporavaju Mojsiju pravo na vodstvo. Kao povod prepirke navodi se Mojsijeva supruga, zvala se Sipora, a bila je Midjanka. Čini se da je ona prije svega Mirjami išla na živce. Mirjam i Aron zva1i su je "Kušankom", što bi kod nas zvučilo kao ciganka. U r.3. naglašuje se Mojsijeva skromna suzdržljivost u toj svađi, da se objasni, kako se Mojsije nije sam ugurao na svoj položaj i da taj svoj položaj nije drsko branio. U Božjem govoru (6-8) Mojsije je priznat ne samo kao prorok, on je na jedinstveni način Jahvin pouzdanik, s kojim on govori kao s nekim od istog položaja; izrečene su štoviše, posve neobične stvari: Mojsije je smio gledati lik Jahvin! Time je nepovrediv Mojsijev auto­ritet uzdignut u sjajno svjetlo!

Napomena uz 2. ČITANJE: Jr 30, 1-2. 12-15. 18-22

Kod Jeremije u pogl.30-31 sastavljene su proročke riječi koje za Izraela znače novu spasonosnu budućnost. Sadašnjost i budućnost u današnjem čitanju stoje ovdje jedno prema drugome kao dan i noć! Pod Jakovom ovdje se u prvom redu misli na: sjeverno izraelsko kraljevstvo. Jahve ga je kaznio, ali se nad tim nije radovao. On misli na budućnost koju želi postići za. Judu i za Izrael, na uspostavljanje kraljevstva i na obnovu saveza s Bogom. Formula Saveza na kraju čitanja: "Vi moj narod, ja vaš Bog!" seže već kod Jr 31,31-33 unaprijed u obećanje Novoga zavjeta. Povratak u domovinu bit će ujedno povratak u zajedništvo s Bogom. Grad i tvrđava bit će izgrađeni, o ponovnoj izgradnji hrama izričito se ne govori. Bog hoće stanovati u srcima zajednice, njezine pjesme treba da su njegov prijesto!

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 14, 22-36

Matej, Marko i Ivan izvješćuju kako je Isus nakon umnoženja kruha išao noću preko jezera i došao k učenicima. Učenici treba da vide i shvate, da on ima moć nad elementima. Mjesto toga na,jprije vide "utvaru" i prestraše se. U daljnjem propovijedanju Matej stavlja naglasak na drugo nego Marko. Po Marku učenici stoje prema toj Isusovoj samo-objavi bez razumijevanja, nisu se oslobodili straha do svršetka. U prikazivanju Matejevu učenici su se doduše, također prestrašili, ali riječ Isusova ih umiruje i na kraju izvještaja stoji poklonstvena ispovijest: "Uistinu ti si sin Božji !" Novo kod Mateja (u usporedbi s Markom je takoder slučaj s Petrom, koji ide k Isusu po vodi i počinje tonuti u onom času, kad gleda na valove, mjesto na Isusa. Lako je vidjeti da Matej u tom do­gađaju ne gleda samo na pojavu Isusovu pred prestrašenim i nerazumnim učenicima kao Marko; radi se također o odgoju učenika u vjeri i u nasljedovanju. Što može vjera, pokazuju retci 28-29, ali upravo tu je vidljivo, kako je u kritičkim situacijama i vjera učenika vrlo ugrožena.

18. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Br 13,1-38.25. 14,1.20-30. 34-35

Bog je bio obećao Abrahamu i njegovim potomcina zamlju Kana­an u vječni posjed (Post 17,8). Nakon bijega iz Egipta i i putovanja kroz pustinju izgledalo je da je izvršenje toga Božjeg obećanja došlo u dohvatnu blizinu. Sada se događa nešto neočekivano: ljudi, koji su tu zemlju izvidjeli, vraćaju se natrag i govore loše o toj zemlji. Narod, svi, osim Jozue i Kaleba, počinju mrmljati i buniti se, čak misle i na to da se ponovno vrate u Egipat (14,1-4). Tu, čini se da je došlo ne samo do granice strpljivosti samomu Bogu, nego da je granica i prekoračena. Pojedini podaci toga odlomka su ponešto zamršeni, očito su pomiješane različite predaje. U mnogo kasnijem vremenu (babilonsko sužanjstvo) htjelo se taj izvještaj shvatiti kao opomenu: opet se postavilo pitanje povratka u obećanu zemlju, i mnogi su se bojali natrag u Palestinu poradi mučnog novog početka i pretpostavljali su ostati u Babiloniji. Takve situacije ponavljaju se u povijesti Božjeg naroda i u životu pojedinaca. 

Napomena uz 1. ČITANJE: II Jr 31,1-7

Jeremija je svome narodu uvijek morao navješćivati nesreću, ali kad je nadošao sud (kazna), onda je smio govoriti o spasonosnom vremenu, koje je Bog za Izrael priredio. Boje za sliku budućnosti on uzima iz prošlosti. Izrael je već jednom putovao bez domovine kroz pustinju tražeći obećanu zemlju, koja mu je bila obećana kao "mjesto mira". Sada narod opet živi daleko u progonstvu. Ali Bog mu se objavljuje kao nekoć na Sinaju. Izgleda kao da bi njemu samomu taj rastanak bio bolan, ta on ljubi taj narod oduvijek i sva ljudska nevjera ne može ga spriječiti da ga ipak ne ljubi. On im hoće sve dati, što im je potrebno da budu sretni: vinograde i ples, hodočašće i bogoslužje. Jeremija je, istina, imao mnoge prigovore za hramsko bogoslužje, kako ga je on poznavao iz vlastitog zapažanja, ali on je tako mislio u novom vremenu spasenja u kojem će se spašeni preostatak naroda jedinomu Bogu klanjati i njemu zahvaljivati, biti će bogoslužje čišće. 

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 15,21-28

Kruh je za djecu, ne za pse! To je gorka riječ za jednu majku, koja moli za ozdravljenje svoje kćeri; u Matejevoj predaji još grublja nego kod Marka; to je jezik Židova prema jednoj poganki. Što je uopće toj ženi još dalo sržanosti, da dalje moli i što je Isusa potaklo da ispuni njezinu molbu? Odgovor daje Isus: "Tvoja vjera!" Ovdje, kao i kod satnika iz Kafarnauma (Mt 8,5-13), crta se već budući razvoj: Evanđelje nalazi više vjere kod pogana, nego kod Židova. Učenicima Isusovim nije to lako shvatiti; "Otpravi je!" govore oni Isusu ali Isus ne sluša učenike, on sluša pogansku ženu i odgovara njezinoj vjeri.

18. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Br 20,1-13

O vodi iz pečine čitali smo već u Izl 17,1-7, a današnje čitanje doimlje se kao prepričavanje toga. Nakana tvrdnje iz toga prepričavanja može se upoznati iz preinake i dodataka. Ovdje se ne govori samo o čudu vode, naglasak se premješta na nevjeru, koju su kod te zgode pokazali Mojsije i Aron. Sumnja koja dolazi do izražaja u pitanju u retku l0., mogli bismo danas shvatiti kao krizu živaca i ispričati je, ali za muževe od položaja jednog Mojsija i Arona, Jahve ne prihvaća ovakve isprike. Pećina je doduše dala vodu, ali Mojsije i Aron, jer Bogu nisu vjerovali i nisu ga svetim očitovali, neće ući u obećanu zemlju!

Napomena uz 2. ČITANJE: Jr 31, 31-34

Budućnost Izraela bit će novi pcčetak, nova stvaralačka riječ Božja, početak novog dijaloga Boga ljubavi i njegova ljubljenoga naroda. Što se od početka namjeravalo, bit će konačno ostvareno: Bog će svoj narod osloboditi i s njime novi savez skopiti. On će sav prijašnji dug narodu oprostiti i zakon novog Saveza upisati ne više u kamene ploče, nego u živo srce. U Božjoj vjernosti počiva jedinstvo povijesti Izraelove od početka do svršetka. Ali gdje je svršetak? Jedno je sigurno, da nije iza nas, nego još uvijek pred nama! Isus je svojom krvlju osnovao novi Savez, on je ispaštao sav dug i donio spoznaju o Bogu. Ali samo "koji vjeruje ima život vječni " (Iv 6,47).

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 16,13-23

U Matejevu Evanđelju razlikuju se učenici od mnoštva naroda, prije svega time, što oni "razumiju". Još u 16,12 bilo je rečeno da su oni razumjeli što im je Isus htio reći. A ako su oni razumjeli nauku Isusovu, moraju biti na čistu također i s njegovom osobom. Da dođu do te jasnoće svrha je Isusova pitanja: za koga ljudi drže Sina Čovječjega? "Ljudi, vi, Šimun Petar", to su tri stupnja vjere i spoz­naje. U Markovu Evanđelju Petrov odgovor glasi: "Ti si Mesija" (Mk 8,29), kod Mateja Petar još dodaje: "Sin Boga živoga". Taj odgovor je već pripravljen kod Mt 14,33, gdje su učenici neo­čekivanom jasnoćom rekli: "Ti si uistinu Sin Božji". Na Petru i na njegovoj vjeri gradi Isus svoju Crkvu, ona neče podleći navali sile smrti, nevoljama, koje prethode dolasku Sina Čovječjega. Ali to nije triumfalna Crkva, koju on osniva. On sam, Sin Čovječji, "treba da mnogo pretrpi i da bude ubijen" (16,21) i Petar će se morati priviknuti da misli što je Božje a ne što je ljudsko! (16,23).

18. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Pnz 4,32-40

Knjiga Ponovljenog Zakona primila je sadašnji svoj oblik oko godine 600.pr.Krista. To je knjiga sasvim posebne vrste. U Novom zavjetu mogla bi se usporediti možda sa Ivanovim Evanđeljem. To je pokušaj da se predana riječ Božja preudesi za promjenjenu sadašnjost i da Izraelu i kasnom vremenu kraljeva još jednom dozove u svijest, što je Izrael dužan svojem Bogu zahvaliti i što mu duguje. Izrael mora shvatiti svoje mjesto u povijesti naroda. Njemu se Jahve objavio kao jedini Bog, koji vlada narodima i poviješću. Glas Božji koji je govorio na Sinaju isto govori i danas; danas treba Izrael čuti i odgovoriti! Izabranje i Božji Savez nisu svršene činjenice, kao i stvaranje svijeta, one postoje kao neprestano novi poziv sa strane Božje i nanovo dani odgovor naroda koji on oslovljuje!

Napomena uz 2. ČITANJE: Nah 2,1-­3. 3,1-3 i 6-7

Prorok Nahum čita se jedan jedini puta tijekom dvogodišnjeg reda čitanja. Njegova knjiga obuhvaća tri poglavlja. Njihov sadržaj čini se da je više politički i nacionalan nego li religiozan. Ta se knjiga smatrala zahvalnom liturgijom zbog propasti Ninive (612. pr.Kr.); to nije baš sigurno, ali u svakom slučaju radi se o Ninivi gradu "krvničkom". Njezin kralj "začetnik zla" (2,1), je moćni Asurbanipal. Njegova smrt (625. pr: Kr.) je vesela vijest za sve potlačene zemlje prednje Azije, napose za Izrael (2,3). Još stoji njegovo carstvo i glavni grad Niniva, ali prorok unaprijed gleda njezinu propast; mrž­nja i prijetnja i ruglo govori iz njegovih riječi (3,1-'7). Gdje je tu vjerska poruka? Zaključujući prema današnjem tekstu njegove knjige, Nahum spada među proroke spasenja (usp. 2,1), s kojima se kasnije Jeremija morao boriti. Spas za Nahuma znači pobjeda i uspostava nacionalne slobode. A to je u Izraelu eminentno vjerska stvar. Najmanja mjera političke slobode tada je bila i danas je predpostavka za to, da se ljudi i narodi mogu razvijati, kako im je to Bog namijenio.

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 16, 24-28

Isus, Mesija i Sin Božji jest Sin Čovječji, koji ide putem patnje, i poziva svoje učenike da ga slijede u trpljenju, (24-26). On je ujedno i sudac svijeta, koji ima doći koji će svakome naplatiti prema njegovim djelima (27-28). Do ponovnog dolaska Kristova Crkva stoji pod zakonom Isusova života, tj. pod zakonom trpljenja. Samo tko je na to spreman može biti Isusov učenik. Isusa slijediti znači zatajiti samoga sebe, svoj križ na sebe uzeti. Oba izraza znače isto: sebe samoga predati, sebe osloboditi od veza i zahtjeva, živjeti u službi Božjega kraljevstva, pa ako treba i umrijeti. Riječ o dolasku Sina čovječjega u r.28. je nejasna i razno se tumači. Prema prethodnom 27.r. time se zapravo može misliti samo na dolazak Sina čovječjega na sud. S tim dolaskom u moći i slavi ne da se usporediti ni preobraženje Isusovo na Gori (Mt 17), ni razorenje Jeruzalema u 70. god. poslije Krista. I sam Evanđelist možda nije bio na čistu sa smislom te riječi, ali ju je stavio kako ju je našao u predaji.

18. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Pnz 6,4-13

Čitanje počinje svečanim pozivom: Čuj Izraele. Tako se valjda u staro vrijeme oslovljavalo skupštinu izraelskih plemena (usp. Pnz 20,3). U Ponovljenom Zakonu je to postalo gotovo o­brascem, koji ipak daje cjelini snažnu uvjerljivost. Izrael mora uvijek ponovno i uvijek iznova čuti da ne zaboravi (12), da je Jahve njegov Bog, kome on sve zahvaljuje. To je temeljna zapovijed za Izrael i zapravo njegova vjeroispovijest: Jahve i samo Jahve! Sjećamo se upravo fanatične revnosti, kojom Musliani opetuju ispovijest proroka Muhameda: "Nema Boga osim Alaha!" Ali ispovijest Izraelova za Jahvu ima drugi ton i naglasak: Jahve je Bog, koga je Izrael u svojoj povijesti na razne načine doživio; on je Bog koga Izrael u Kanaanu tako lako zamjenjuje s bogom prirode, koji se tu štuje. Baal je mnogolik, gdje se doživljava kakav misterij prirode, to je posebna Baalova objava. Ali Jahve je jedan i jedini! Izrael pripada samo njemu; on jedini drži Izrael na okupu. Samo njega moraš i možeš ljubiti svim srcem, svom dušom i svom snagom, to vrijedi za svakog pojedinca! Ljubav, koja se ovdje misli i zahtijeva, nije ljubav osjećaja, to je (kao kod Ivana) vjernost, poslušnost!

Napomena uz 2. ČITANJE: Heb l, 12 i 2,4

Prorok Habakuk bio je suvremenik Nahumov. On se s Nahumom nadao da će Bog suditi tlačitelje. Ali sud dugo nije nastupao pa je zbog toga to za Habakuka nastao težak vjerski problem. Kako može Bog skrštenih ruku gledati da zlo pobjeduje? Zašto Bog šuti, kad se njegov zakon prezire, kad se po siromasima i nedužnima gazi? Habakukov tekst stvara poteškoće našem razumijevanju; tko su ti nevjerni i zlikovci (13), i tko su ti potlačeni pravednici, o tom se mišljenja razilaze. U retcima 12-­13 jedva je govor o stranoj sili, prije o bogatašima i mogućnicima u vlastitom narodu, koji siromasima bez obzira razaraju životni prostor. U samom Božjem narodu ima tlačitelja i potlačenih. Bog će zahvatiti, ali bič kazne (Babilonci, usp.l,5-6) donijet će cijeloj zemlji novu nevolju. Odgovor, što ga Habakuk konačno dobiva na svoju tužaljku, stoji u r.4. u najznačajnijoj rečenici njegove knjige: sud će pogoditi krivce, a tko je pošten i vjeran, ostat će na životu zbog svoje vjernosti i zbog svoje iskrenosti (sv. Pavao je čitao: zbog svoje vjere!). 

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 17, 14-20

0 ozdravljenju mjesečara (epileptičnog dječaka) Matej izvješćuje kraće nego Marko; njegov glavni interes odnosi se na riječi Isusove o nevjeri naroda i učenika.O učenicima se ne kaže izričitim riječima da su bili nevjerni, ali njihova je vjera bila slaba, manja od gorušičina zrna (prema Mt 13,32). Manja nego u čovjeka koji je molio pomoć za svoga sina. Isus je bolno zapazio nedostatak vjere. Koja je to vjera? Ne radi se tu o vjeri u opstojnost Božju, nego o vjeri u Božju moć i u Božje milosrđe ovdje i sada: u konkretnoj situaciji ovoga časa, o vjeri u osobu Isusovu! Što su učenici zatajili u zadaći ovoga časa to ima svoj razlog ne u teškoći zadatka nego u vjeri koja doziva moć Božju, a za Boga nije ništa teško! Jedino mjesto stvaranja, koje se Bogu može zatvoriti jest čovjekovo srce.

19. tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Pnz 10,12-22

"A sada" - tako počinje današnje čitanje. Time se hoće ukazati na sve ono, što je Jahve učinio za svoj izraelski narod i što taj narod nikada ne smije zaboraviti ("misli na to i ne zaboravi" 9,7). Zatim se prelazi na ono što Jahve zahtjeva od svoga naroda. Sve zakonske odredbe od pogl.12-26 budu nečelno označene i sažeto sabrane u jedan zahtjev: Boga se bojati i ljubiti! S oba izraza ne misli se drugo nego poslušnost prema zapovijedima. Poslušnost se mora vršiti svim srcem i svom dušom i shvatiti kao zahvala, koju Izrael duguje svom Bogu, koji ga je od svih naroda odabrao. Na osnovne izjave redaka 1-15 priključuju se od r.16. daljnje opomene, koje svoje posljednje opravdanje imaju u veličini i svetosti Božjoj.

Napomena uz 2. ČITANJE: Ez 1, 2-5; 24-28c

Ezekijel je pozvan u proročku službu 35.god. kasnije nego Jeremija a vjerojatno pete godine pošto su judejski kralj Joakim i sam Ezekiel bili odvedeni u ropstvo (597.pr.Kr.) Ezekijel je imao religiozno znanje svoga vremena i on je prepatio strašnu napetost toga po­vijesnog trenutka. Ako usporedimo izvještaj o njegovu pozivu s poviješću poziva Izaijina ili Jeremijina, onda upada u oči značenje toga izvještaja (Ez 1, 2 i 3,15). Prikaz postupka je vrlo kompliciran, i današnje čitanje sadrži samo prvi dio (skraćeno) pojavu Boga. Bog se pojavljuje kao vatrena oluja sa sjevera i biva zatim jasnije vidljiv kao biće slično čovjeku: kao vladar svijeta na svojem prijestolju. Za Ezekijela, svećenika iz Jeruzalema, važno je da Jahve nije vezan na Jeruzalem, nego dolazi k svome narodu, koji živi u zarobljeništvu. Narod mu je važniji nego zemlja. Vjerni Bog Izraelov pojavljuje se u svojoj slavi i nad nečistom zem­ljom bogova i mrtvaca.

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 17, 22-27

U I. dijelu ovoga odlomka stoji drugo navještenje muke Isusove. Ma.tej ne govori (kao Marko i Luka), da učenici nisu razumjeli riječ. Oni naslućuju što će se dogoditi Isusu i njima samima. Riječ o uskrsnuću trećega dana oni su očito prečuli, jer im je bila još nerazumljivija, nego riječ o trpljenju i smrti Isusovoj. U tom odlomku o crkvenom porezu (24-27) naglašena je riječ o slobodi sinova. Isus je kao Sin slobodan prema hramu i njegovim zakonima, a učenici su dionici te slobode. Ali Isus se ne služi svojom slobodom i svo­jim pravom, i učenici treba da tako čine, da nebi pobudili sa­blazan. Čudo s ribom podsjeća na izvanbiblijsko pripovijedanje, ono treba da zorno prikaže kako Isusu, Sinu, sve stvari, ako ih on treba, stoje na raspolaganju (usp. Mt 21,2-3 magarica u Betfagi i Mk 14,13-16 dvorana za pashalnu večeru u Jeruzalemu). Još jedan smisao možemo u tom čudu otkriti: Bog potvrđuje Isusa kao Sina koji se pokorio Zakonu, "da otkupi podložnike zakona" (Gal 4,4-5).

19. tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Pnz 31,1-8

Gl. 31.Pnz je prvotno bila izravni nastavak gl.3. Ondje je bilo rečeno, da Mojsije ne smije prekoračiti Jordan i sam uvesti narod u obećanu zemlju (usp 3,26-2'7 i 31,2), i to "radi vas" (3,26) tj. on mora kao zastupnik ispaštavati krivnju naroda. U jednoj drugoj predaji je doduše govor o krivnji (nevjere) samog Mojsija (br. 20,12), a1i prikazivanje ponovljenog Zakona otklanja svaku negativnu kriti­ku na Mojsija, slugu Božjega (Pnz 34,5). Mojsije je bio velik posrednik između Boga i naroda, on je bio prorok, vojnički vođa i politički organizator. Nijedan nasljednik nije mogao sve to u jednoj osobi dalje voditi. Primljenu Božju objavu (ovaj Zakon) Mojsije pismeno predaje svećenicima i starješinama Izraelovim (31,9). Vojničko vodstvo preuzima Jozua. Ali neće Jozua osvojiti zemlju, Bog sam vodi taj rat i ispunjava obećanje, koje je dao ocima.

Napomena uz 2. ČITANJE: Ez 2, 8-34

Povijest Ezekielova poziva počela je u poglavlju 1,2-3 opisom Božjeg ukazanja. Ponovo se nastavlja u g1.2,1 i dalje. Prorokovo poslanje vrijedilo je za "dom Izraelov" (2,3), to je ime "odmetničkog naroda", kojemu su govorili i prijašnji proroci. On postoji u različitim ostaci­ma u domovini i u progonstvu nakon propasti sjevernog kraljevstva (721.pr.Kr.) i pošto su 579. bili odvedeni, ali se i sada kao cjelina mogu osloviti. Ezekiel mora, slično kao Jeremija, i još teže nego on, odmah u početku shvatiti, da je njegova zadaća teška i da neće imati uspjeha. Svitak knjige što ga mora pro­gutati, ne sadrži ništa osim pri jetnje suda (naricanje, jecanje, jauk 2,10). Ipak bijaše "sladak kao med" (3,3). Uza svu gorčinu koja mu predstoji, on se osjeća na strani Božjoj jer je njegova sreća osigurana. 

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 18, 1-5.10. 12-14

Glava 18. čini četvrtu veliku cjelinu govora Matejeva Evanđelja. Ovi se govori smatraju kao Isusove upute, koje su u tom poglavlju sažeto sabrane kao red zajednice, ili kao "Božji kućni red", jer su to vidljive osnovice kršćanske zajednice i pokazuju se kao njezin bitni nutarnji lik. Govor je upravljen učenicima ali učenici ovdje ne znače samo ono malo njih, koji su tada slijedili Isusa. Evanđelist ima pred očima zajednicu učenika svoga vlastitog vremena, Crkvu nakon uskrsnuća Isusova. Nije tu sve utješno, ima neljubaznosti, prezirna postupka prema jednostavnim ljudima (malenima r.lo), ima "zalutalih ovaca", ljudi koji srljaju u propast, i to sve među onima, koji se nazi­vaju učenicima Isusovim. Zahtjev obraćenja stoji na početku pogl.r.3. Svršetak današnjeg čitanja čini usporedba s ovcom koja je zalutala u brdima. Napose jednostavni ljudi su u pogibelji da se izgube, ali Bog se brine za njih i njih i on hoće da je i zajednica s osobitom ljubavlju za njih zabrinuta.

19. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Pnz 34, 1-12

Mojsije ne umire od staračke slabosti, nego jer mu Bog zapovijeda. On umire bez pitanja i prigovora, on je i u tom također sluga Božji! Što je na brdu Nebo smio vidjeti obećanu zemlju to nije samo kao neka utjeha. Ovdje uopće nije govor o Mojsijevim osjećajima. Gledanje obećane zemlje je više kao pravno zaposjedanje, (usp.Post l3,l0 i 14). Od sada Jozua vodi narod autoritetom koji je Mojsije na njega prenio, i u njegovu duhu mudros'ti. Ali on nije bio drugi Mojsije, s kojim bi Jahve razgovarao licem u lice!

Napomena uz 2. ČITANJE: Ez 9,1-7; 10,18-22

Još stoji Jeruzalem i hram. Ali prorok već gleda sud nad gradom. Blizu je svršetak (usp. 7,7; 8,8) i sud počinje u svetištu (9,6) koje je postalo mjesto najodvratnijeg štovanja kumira (gl. 18). Oni govore: "Gospodin nas ne vidi! Gospodin je napustio zemlju" (8,12). Budući da oni to kažu (9,9), Gospodin stvarno napušta grad, predaje ga bez milosti pokvarenosti. Ta je smisao viđenja (10,18-22). Ali jedan ostatak će ipak biti pošteđen, nedužni nesmiju pro­pasti s krivcima. Ima u gradu muževa koji uzdišu i stenju radi bezbožnosti. Oni dobivaju na svoje čelo spasonosni znak, slovo tau (τ), to je posljednje slovo hebrejskog alfabeta; prvo slovo tore (Zakona) imalo je u starom feničkom pismu oblik križa .

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 18, 15-20

Crkva nije zajednica svetaca i savršenih ljudi već i griješnika. Ali s grešnikom se mora postupat kao s bratom, to je rečeno svakomu, koji pripada zajednici; brat koji griješi predstavlja za svakoga odgovornost i zadatak. Može nastupiti i težak slučaj da ni pojedinom članu zajednice ni Crkvi, (sakupljenoj zajednici u mjestu) ne uspijeva da ga natrag dozove. Kako Petar (16,19) tako i Crkva, zajednica vjernika, ima vlast vezati i razriješiti i mora se tom dvostrukom vlašću poslužiti. Ništa nije o tom rečeno, da se isključenje iz zajednice mora smatrati konačnim, ali tendencija ovog odlomka i čitavoga Evanđelja je jasna: kazna ima biti posljednji pokušaj da se zalutalom bratu dozove u svijest njegova situacija. Kazniti nije ono posljednje, što Crkva ima činiti prema zalutalom i isključenom bratu. Zajednica se takoder smatra obvezatnom moliti se, i to upravo tada kad više ništa drugo za njega ne može učiniti.

19. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Jš 3,7-10a; 11; 13-17

Nastavak na 34.gl. Ponovljenog Zakona je knjiga Jošuina. Jošua je primio zapovijed da izraelska plemena uvede u zemlju Kanaan. U tu svrhu mu je osigurana silna pomoć Božja (Pnz 31,7-­8). Darivanje zemlje čini završetak velike Izraelove povijesti spasenja. "I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemiju, zemlju kojom teče med i mlijeko" (Pnz 26,9).O ulazu izraelskih plemena u Kanaan biblijski pisac ima niz predaja, iz kojih je vidljivo kako lagano i mučno je teklo preuzimanje zemlje. To nije smetalo da je prema kasnijoj

predođbi, Jošua jednim udarcem uzeo u posjed čitavu zemlju (Jš 10,42). Mnogi pojedini pothvati imaju svoje jedinstvo u povijesnoj upravi Jahvinoj, pred kojim izraelska plemena stoje kao "čitav Izrael". (Jš 3,7). Prijelaz preko Jordana znači završetak pustinjskog putovanja, kojemu je početak bio prijelaz preko Crvenoga mora.

Napomena uz 2. ČITANJE: Ez 12,1-12

Nije dovoljno da prorok unaprijed nagovješta sud nad Jeruzalemom, on mora svojom vlastitom osobom i svojim neobičnim vladanjem biti predznak za kuću Izraelovu. U izvještajima ima i simboličnih radnji od raznih proroka: Hozeje, Amosa, Izaije i Jeremije. Ezekiel dobiva nalog da svoje stvari tako upakuje, kao onaj koji mora u progonstvo i da naveče napusti grad, ali tako da ga svi mogu vidjeti. To treba da je za njih upozorenje, opomena za obraćenje, ponuda da se obrate i spase. "Možda će oni to vidjeti" (3). Ali oni to nisu uočili niti čuli znakovite prorokove riječi (1o-11). Tada su sami događaji progovorili. Riječ simbolički čin, i povijesni događaj, sve je to govor Božji, da bi upoznali da sam ja Jahve: Ali ljudi imaju čudnu sposobnost da ništa ne vide, ništa ne čuju i da ono, što su shvatili i pretrpjeli opet brzo zaborave!

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 18, 21; 19 ,1

Prvi dio ovoga govora evanđelist je zaključio usporedbom o zalutaloj ovci (18,12-14). Na kraju drugoga dijela stoji prispodoba o nemilosrdnom sluzi što je samo Matej zabilježio. Bit Božja je ljubav, savršena ljubav! Iz njegova srca izlazi oproštenje naših grijeha, on sam snosi sve troškove pomirenja. Njegova je ljubav neograničena, ali nije jeftina, inače Bog ne bi bio više Bog! Od onoga koji prima oproštenje, traži se neumoljivo da i on bude pripravan oprostiti tako neograničeno kao i sam Bog: Ne samo sedam puta; nego sedamdeset sedam puta (22). Petru se čini da je sedam puta već mjera, koju se jedva može od nekoga zahtijevati, a sedamdeset sedam puta uopće više nije mjera! Ali ipak kaže prispodoba sve što vi međusobno imate oprostiti, upravo je smješno maleno u usporedbi s onim što Bog vama oprašta!

19. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Jš 24, 1-13

U prvom dijelu svog govora na skupštini u Sihemu Jošua sažima glavne podatke izraelske povijesti spasenja, da iz toga povuče konkretne zaključke. Sličan sažeti pregled stoji u malom povijesnom "vjerujem" Pnz 26,5-9, još kraće u Pnz 6,20.24. Povijest spasenja počinje s pozivom Abrahama i postiže svoj cilj s darivanjem zemlje Kanaan izraelskim plemenima. Skupština svih izraelskih plemena u Sihemu morala je biti dogadaj velike važnosti za daljnju Izraelovu povijest. Može biti vjerojatno da na Sinaju nije bilo zastupano svih 12 plemena, onda je također razumljivo, zašto Jošua u svome govoru izričito ne spominje zakonodavstvo na Sinaju. Ali sada će na Sinaju utemeljeni savezni odnos biti protegnut na sva plemena, i bit će utemeljen sakralni Savez dvanaest plemena.O tom izvješćuje sutrašnje čitanje.

Napomena uz 2. ČITANJE: Ez 16, 3-15; 60 i 63

Ezekijel nije izvrgao ruglu samo neprestanu nevjernost Izraelovu, on se također pitao, kako je što takva uopće moguće! U gl.16. (i još jednom u gl.2o. i 21.) prikupio je on svu povijest Izraelovu i tumači je kao povijest ljubavi i patnje Božje sa svojim narodom. Jedino što je u toj povijesti vrijedno slave, jest Božje milosrđe i njegova bezgranična strpljivost. Sve što Izrael ima dar je Božji, ali se nadareni vlada kao vlasnik. Izrael nudi njegove darove drugima i kod drugih traži pomoć, kad je u nevolji. Ako je Jahve taj narod uvijek nanovo poštedio, učinio je to iz samilosti i da svoje Ime, pred narodima ne obeščasti. Nakon suda on će Izrael opet spasiti, ali ne zato što bi se Izrael obratio nego da konačno, posramljen od tolike ljubavi, spozna "da sam ja Jahve! (2).

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 19, 3-12

Odlomku o rastavi braka (Mk 10,2-12) Matej je dodao riječ o beženstvu, a1i inače u tom poglavlju on slijedi sastav Markova Evanđelja: na razgovor o ženidbi i o beženstvu nadovezuje se blagoslov djece (19,13-15), zatim izlaganje o bogarstvu (19, 16-30). Na rabinsko pitanje, koji je razlog dovoljan za rastavu braka, Isus se vraća na iskonski od Boga stvoreni naravni poredak. Što je Bog stvorio i odredio ne može se nikojim ljudskim pravom staviti izvan snage. Bog je stvorio muško i žensko za nerazrješivo jedinstvo u braku. Kad ljudi zataje, to se jedinstvo može slomiti, i vezu iz­medu Boga i njegova naroda može taj brakolomni narod otkazati, ali to odmetništvo ne može ute­meljiti neko novo pravo! No ovdje se s tim u vezi, na prigovor prestrašenih učenika, daje neo­čekivan odgovor: za bitno ostvarenje čovjekove osobe, nije potrebno spolno ostvarenje! Tko to može shvatiti i hoće se odvažiti za njega ima i drugi put: put odricanja "poradi kraljevstva nebeskog", tj. da potpuno ispuni volju Božju da Boga ljubi svim srcem i svom dušom.

19. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Jš 24,14-25

Kao nastavak jučerašnjeg čitanja moralo bi današnje čitanje početi s "A sada" (kao Pnz lo, 12, početak čitanja u ponedjeljak). Jer što sada slijedi odgovor je izraelskih plemena na ono što je Bog učinio i rekao. Odgovor se sastoji u priznanju jednoga i jedinoga Boga, dakle o ostvarenju prve zapovijedi. Drugim riječima to znači: "Uklonite bogove!" Jošua nije zadovoljan s priznajem na usnama, tuđi bogovi moraju stvarno nestati iz kulta i života naroda. Borba protiv tuđih bogova uistinu nije svršila ni s obnovom saveza u Sihemu. Proroci će morati jedan za drugim narod na to opominjati, da postoji samo jedan Bog i da je on svet, koji strastveno ljubi i zato je netrpeljivi Bog!

Napomena uz 2. ČITANJE: Ez 18,1-­10; 13b; 30-32

Kod Ezekiela većma je vidljiva jedna strana proročke službe, nego kod drugih proroka, što mi možemo, označiti rječju "dušobrižništvo", ako pod tim razumijemo pomoć u životu, hrabrenje opomenama, upozorenjima i utjehama. U Ezekielovo vrijeme, koje je bilo vrijeme suda, došlo je do snažne individualne svijesti pitanje: koliko je pojedinac, kriv za krivicu i odgovornost svoga naroda. Načelni prorokov odgovor je: svaka generacija i svaki čovjek odgovoran je za sebe samoga: onaj, koji griješi, umrijet će! (4). K tomu dolazi kao bitna nadopuna: "Nije meni do smrti bezbožnika, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi" (33,11.) To je više nego zakon ili školska rasprava o pravednosti Božjoj; to je proročki odgovor na gorku riječ, koja je nakon katastrofe kolala u narodu, a to je poziv na obraćenje; još nije prekasno!

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 19, 13-15

Isus uvijek ponovo traži susret s malima i prezrenima. K tima spadaju, prema tadašnjem shvaćanju i djeca. Ona ništa ne znaju niti mogu što raditi. Ali baš to treba da nauče Isusovi učenici: kraljevstvo nebesko ne treba nikakvih ljudskih uspjeha, naprotiv čovjekovi uspjesi i zahtjev koji čovjek iz njih izvodi priječe da ga Bog dariva. Kraljevstvo nebesko može se primiti samo u stavu djeteta: praz­nim rukama i srcem, koje čeka. "Ljubite boga prazne ruke i pomanjkanje bit će dobitak!" (kaže Bergengruen). U kršćanskoj se Crkvi zarana uvidjelo iz riječi Isusove te iz njegove blagoslovne kretnje (19,14-15) opravdanje za krštenje djece i za ranu sv. pričest. Protiv toga dadu se navesti prigovori vrijedni pažnje, ali istina ostaje, da Bog nije ovisan o čovjekovim duhovnim sposobnostima. Osim toga današnja psihologija zna da dijete nije u besvjesnom nego u podsvjesnom stanju i da se djetetovi dojmovi stečeni iskustvom u prvim mjesecima i godinama duboko utisnu u njegovu dušu!

20. tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Suci 2, 11-19

Smrću Jošuinom (2,8-9) počinje vrijeme "sudaca". Ono će svršiti oproštajnim govorom Samuelovim (l.Sam 12), kao što je prethodno razdoblje bilo zaključeno Jošuinim govorom. Velika tema ove Knjige glasi: Kanaan, obećana zemlja, koja se morala mukom i postepeno osvajati. Istom za vladanja kralja Davida zaposjedanje Zemlje je završeno. "Suci" nisu bili ono, što mi danas tim imenom označujemo, to su bili likovi spasilaca, koji su u vrijeme krajnje nevolje Božjom snagom nastupali protiv političkih neprijatelja izraelskih plemena. Njihova su djela dalje živjela u sjećanju djelomično u obliku junačkih pjesama; za jednu stvarnu povijest toga vremena postojeći materijal nije dostajao, ali kasniji teološki povijesničar mogao je u tim zamršenim stoljećima ustanoviti neki određeni ritam koji se razvijao u četiri vremenska razdoblja: odmetništvo, kazna, zapomaganje, spasenje. Čim se spasenje zaboravilo, a za to nije dugo trebalo, počinje iznova odmetništvo!

Napomena uz 2. ČITANJE: II Ez 24,15-24 

Prvi glavni dio proročke knjige Ezekielove zaključuje se 24.glavom, a sadrži prije svega proročanstva teške nesreće za Judeju i Jeruzalem. Na početku 24. glave stoji naslov: započelo je opsjedanje Jeruzalema po Nabukodonozoru. Ezekiel opet mora svojom patnjom biti simbolički znak katastrofe, koja dolazi. Njegova supruga "veselje njegovih očiju", umire i on je, ne smije žaliti kao što se žale mrtvaci, smije samo tiho jecati. Tako je katastrofa već započela za njejega kao i za ljude koji ga pitaju za uzrok te njegove žalosti. Što je za Ezekiela bila njegova žena to je za Jeruzalem hram: mjesto utočišta, veselje očima, čežnja duše (r.21). Po veličini toga suda treba da grad i stanovnici upoznaju veličinu svoje krivnje. Samo ako narod spozna "da je Bog Gospodin" (r. 24) i ako mu barem u ovom času suda dade čast, može se nadati novoj budućnosti! Još i sada vrijedi: neču smrt nego život !

Napomena uz Evanđenje Mt 19, 16-22

Savršenost ili "pravednost" koju traži Zakon, ostvaruje se nasljedovanjem Isusa. Nasljedovanje traži slobodu od zemaljskog posjeda. Ta se sloboda zahtjeva ne samo od nekih odabranih, nego od sviju! Učenici, koji slijede Isusa, u Matejevu Evanđelju predstavljaju cijelu zajednicu, Crkvu. Blago na nebu (r.21) nije drugo nego "život" (r.17). Iz dvostrukoga odgovora Isusova "ako hoćeš ući u život", i "Ako hoćeš biti savršen" (r.17 i 21) izvodi se razlika između općenito obvezatnih zapovijedi i evanđeoskih savjeta. Zapovijedi se lako mogu vršiti, jer ne traže odricanje vremenitog posjeda, ali jasno je da je savršenost koja se povrh toga traži, opća odlučna oznaka zajednice samih učenika. Odricanje posjeda nije samo sebi svrha, nego je radikalno ostvarenje ljubavi prema bližnjemu, a to spada u zapovijedi koje Isus nabraja u retcima 18 do 19.

20. tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Suci 6, 11-24a

Midjanci su bili Beduini koji su svoje plemensko područje imali u Akabskom zaljevu ali su po­nekad svoju vlast protegli sve do Palestine i do istočne Jordanije. Njihovo odbijanje po Gideonu, najznamenitijem "sucu" (cc lloo.god.pr.Kr), pripovijeda se u g1.6-8 knjige Sudaca. Današnje čitanje sadrži povijest Gideonova poziva. Zato se ponavljaju neke crte, koje su nam poznate iz Mojsijeva poziva: Nalog da spasi Izraela, primjedbe pozvanoga, osiguranje Božje pomoći i davanje znaka. Na kraju se izvješćuje o utemeljenju Jahvina svetišta u Ofri. (u blizini Sihema). U ovom poglavlju i u slijedećima, biblijskom piscu nije stalo do slavnih djela jednog čovjeka, već treba da bude jasno vidljivo, da je izbavljenje Izraela Božje djelo, a ne djelo ljudsko.

Napomena uz 2. ČITANJE: Ez 28, 1-10

U g1.25-32 stoje prijeteća proročanstva protiv sedam naro­da: protiv svih naroda, koje je Jahve predao u ruke Babilona. Čitav niz proročanstsva uperena su protiv Tira, vodećeg feničkog grada za vrijeme izraelskog kraljevstva (26,1-28). Današnje čitanje je riječ suda protiv tirskog kneza (ili "kralja" (r.l-2) Što bijaše rečeno u g1.26-27 o tome gradu, ovdje je sažeto rečeno za osobu kneza, koji je utjelovljenje toga grada. Prije svega predbacuje mu se oholost; Taj kralj sve posjeduje: bogat­stvo, moć i mudrost, on se smatra bogom! Koji mu bog može što oteti ili dodati? Ali Jahve mu poručuje: ti si čovjek i umrijet ćeš kao i svi drugi, koje ti prezireš !

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 19, 23-30

O opasnosti bogatstva Isus je već govorio na Gori blaženstva: Mamona sa svojim zahtjevom stoji u direktnoj oprečnosti prema Božjem zahtjevu (Mt 6,24). Isus ne osuđuje bogataše, on ih hoće spasiti. Kako ja to teško pokazuje usporedba o devi i iglenoj ušici. Izgleda da prođe nema, jednak je nuli! Učenici se s pravom straše, slično kao što su se prestrašili zbog nerazrješivosti ženidbe. Isus im odgovara na dva pitanja: Tko se još može spasiti? 25.r. i što ćemo dobiti? 27.r. Spašen će biti koga Bog spasi, u tom su siromasi i bogataši jednaki, šamo je s bogatašima teže, njih mora Bog najprije učiniti siromasima, i oni se moraju prepustiti njegovoj ruci. Drugo pitanje, koje je Petar postavio ima dvostruki odgovor: Tko je spreman Isusa slijediti u siromaštvu, poniznosti i smrti, taj će biti s njime u budućoj slavi, a tko sve ostavi, taj će sve dobiti! Preporođenje i obnova svijeta ostvaruje se samo kroz smrt!

20. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Suci 9, 6-15 

Čini se da je Gideonu bilo jasno, usprkos stanovitoj podvojenosti u njegovu vjerskom naziranju, da se ne smije proglasiti kraljem niti osnivati dinastiju; on je bio pozvan za spasavaoca, a ne za vladara. "Jahve treba da vlada nad vama" (8,23). Ali Abimeleh, jedan od 70 njegovih sinova, bio je drugog miš­ljenja. Njemu je stalo ne do oslobođenja Izraela ili pojedinih izraelskih plemena, nego jedno­stavno do vlasti (9,2-5). Da svoj cilj postigne bilo mu je dobro svako sredstvo, čak i ubijanje sve svoje braće. Ali Jotam, najmlađi, izbjegao je pokolju. Pisac ove Knjige, protumonarhisti­čki nastrojen, stavlja Jotamu u usta basnu, koju je Martin Buber nazvao protumonarhističkom pjesmom svjetske literature, strašnim izrugivanjem kraljevstva, ne zato, što bi se ono protivilo Bogu, nego što je u socijalnom pogledu beskorisno!

Napomena uz 2. ČITANJE: Ez 24, 1-11

Nakon propasti judejskog kraljevstva (587.pr.Kr.) Ezekiel koji je do tada bio prorok suda postao je prorokom spasenja. Namjesto prijetnja dolazi obećanje nove budućnosti. Ali njegov se pogled svraća također i na prošlost. U prošlosti je bilo zlih pastira, koji su puk pokvarili. Pošto su kralj i vodeći krug ljudi bili odvedeni, za siramašni svijet, koji je, još preostao u zemlji, situacija je postala još gora (Jr 41). Njegovi su pastiri bili zapravo razbojnici i vukovi, na njih se odnose ukori i prijetnje u retcina 1 do 10. Sud nad tim pastirima treba da je početak boljeg vremena. U buduće će sam Bog biti pastir svoga naroda, on će raspršene ovce opet sakupiti, i, napose o slabima, voditi brigu (r.ll-16). On će pozvati novog Davida (r.23) dobrog pastira! 

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 20, l-16

Usporedba o radnicima u vinogradu govori o Božjem upravljanju. Tom usporedbom očituje se Božje srce, ali i srce čovjeka, koji juridički i proračunato misli kao pismoznanci i farizeji, a i neki od učenika Isusovih. Je li pravedno jednako postupati s posljednjima kao i s prvima? Je li pravedno otvarati vrata carinicima, bludnicama i poganima? Evanđelist je na kraju ove prispodobe još jednom stavio jednu rečenicu o prvima i posljednjima. Kao što se u prispodobi o izgubljenom sinu stariji brat zatvara pred očevom radošću, tako se i prvi pozvani, ističući svoje zasluge, svojom zavišću sami stavljaju u nepravdu i budu posljednji. Bog je na božanski način pravedan! Bog svoju bezgraničnu dobrotu suprotstavlja zavisti i samohvali čovjekovoj!

20. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Suci 11, 29-39a 

Jiftah je bio sin neke bludnice i bio je, valjda sticajem okolnosti, poglavica jedne razbojničke bande. Ali kad je opet jednom bila velika nevolja i Izraelci su vikali Jahvi za pomoć (lo,lo), došao je duh Jahvin na Jiftaha i učinio ga "sucem" i on je pobjedio Amonce. Ali ta ga je pobjeda skupo stajala, jer je poradi zavjeta morao žrtvovati svoju jedinicu kćerku. Ljudske su žrtve u Izraelu bile zabranjene, no u situacijama nevolje koji puta su se ipak dešavale. Biblijski pisac na kori Jiftaha, već naprotiv predočuje ga kao veliku tragičnu pojavu. On jednom načinjeni zavjet ozbiljno shvaća, i u tom bude ojačan stavom svoje kćerke, koja mu je po veličini duha bila ravna. Jiftah spada među velike ''suce"!

Napomena uz 2. ČITANJE: Ez 36, 23-28

Već u 34.g1. nadovezao je prorok na riječ o pastirima govor o novom Savezu, koji će Bog dati svome narodu. Narod je u prošlosti sve činio da ime Božje kod drugih naroda bude prezreno. Na kraju je sam Bog, tako reći, još pomogao da sebe ozloglasi, kao da je nemoćan Bog; dopustio je naime da njegovo svetište bude razoreno. Kakav razlog sad može imati da se ponovno prikloni tome narodu? "Ne radi vas nego da posvetim svoje veliko ime oskvrnjeno među narodima", glasi odgovor (r.22 i 23). Bog se pokazuje svetim kad čini nemoguće! On će taj narod, da ga može ponovno ljubiti preudesiti u novi narod, i to iznutra! Srce toga naroda mora bit novo; kameno srce mora postati živo srce! Potrebno je novo stvaranje, da bi se obistinilo: "Bit ćete moj narod i ja ću biti vaš Bog" (r.28). Tada će se spoznati da sam ja Jahve!

Napomena u EVANĐELJE: Mt 22, 1-14

Ni u jednom se Evanđelju ne ističe tako snažno očekivanje suda zajedno s opomenom da se vrši volja Božja, kao kod Mateja! Pripadnost Crkvi ne znači osiguranje pred sudom! Prispodoba o kraljevskoj gozbi ima dvije glavne točke: 1. na kraju prvog dijela (r.l-lo) pozivanje novih gostiju, jer se prvi uzvanici nisu odazvali. 2. u drugom dijelu (r.11-14) isključenje gosta koji nije imao svadbenog ruha. Sin, za kojega kralj, tj. Otac nebeski pripravlja gozbu, isti je onaj, kojega su u pret­hodnoj usporedbi vinogradari bili. Kralj ne potražuje samo plodove iz vinograda, on ujedno poziva na svečanu gozbu, tim sudbonosnije je odbijanje poziva. Osuda je razorenje Jeruzalema (r.7). Tada su mnogi drugi pozvani od svih naroda zemlje. Koliki će od tih svih pozvanih na kraju biti izabrani, odlučit će svadbeno ruho (r.11-12). Kao što u usporedbi o vinogradarima odlučuju plodovi (21,47), tko je vršio volju Božju!

20. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rut 1,1; 3-6; 14b-16; 22

Knjižica o Ruti nastala je vjerojatno u vrijeme kraljeva. U pozadini pripovijetke bit će povijesni dogadaj, sadašnja je Knjiga pjesnička tvorevina. O svrsi i nakani izjava te Knjige postoje vrlo različita mišljenja. Bit ćemo na najsigurnijem putu, ako početak i svršetak Knjige zajedno imamo pred očima. Tu je Moapkinja Ruta, tuđinka, koja se i nakon smrti svoga muža i svekra priklonila svojoj svekrvi i putuje u Betlehem. Ondje je postala ženom Židova Boaza i majkom Obeda, Davidova pradjeda. Neke crte u tom pripovijedanju sjećaju nas na povijest Josipa u Knjizi Postanka, koja je povijest Božjeg upravljanja. Sve ljudsko planiranje i djelovanje služi Božjem namislu. Ali tu nalazimo nešto takoder od slobode duha iz Knjige Jonine: Jahve nije samo Bog Izraelov, odviše tjeskogrudni stav prema poganima nipošto ne mora biti znak veće pobožnosti! Evandelist Matej navodi u rodoslovlju Isusovu četiri žene, od kojih svaka na stanovit način nije bila u redu. Tu na trećem mjestu stoji Ruta Moapkinja, koja se po židovskom Zakonu već u Davidovu rodoslovlju nije smjela pojaviti! Ali Isus je "svršetak Zakona"!

Napomena uz 1. ČITANJE: II Ez 37, 1-14­

Viđenje o oživljavanju mrtvih kostiju (r.l-lo) označuje povratak i uspostavu izraelskog naroda, u drugom dijelu čitanja (r. 11-14). Sa kostima se misli "sav dom Izraelov"(r.11), on treba da upozna "da sam ja Gospodin", koji i mrtve može oživjeti. To je odgovor na tužaljku Izraelovu, da sam sebe smatra mrtvim i izgubljenim. Za razumijevanje treba uvažiti da u hebrejskom ista riječ znači i duh i vjetar. Obečanje se ne odnosi samo na oživljavanje, tj. na nacionalnu uspostavu, naroda kojega on vodi ponovno u njihovu zemlju, on udahnjuje svoj vlastiti duh (r.14), to će dakle, biti iznutra preobražen narod. Samo tako je moguće da stara nesretna povijest ne počne iznova.

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 22, 34-40

Zakonodavac postavlja Isusu pitanje o najvažnijoj zapovijedi Mojsijeva Zakona, da ga iskuša, tj. da ga stavi u nepriliku. Rabini su brojili 248 zapovijedi i 365 zabrana. Da li su sve jednake ili ima koja, koja je od sviju najvažnija? Odgovor je bio, kad ga je Isus izgovorio, posve jasan. I prije je bio jasan ali sada je za sva vremena uzdignut u svijest. Ne samo da je jedna zapovijed od sviju najvažnija, već ona uključuje u sebi sve ostale zapovijedi. Bez ljubavi se stvarno ne može ispuniti ni jedna od svih zapovijedi, one ostaju prazne, istom ljubav ih ispunjava. Zapovijed ljubavi obuhvaća ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Obadvije zapovijedi stoje u Zakonu, ali daleko odijeljene jedna od dru­ge. Isus ih je svojom riječju i djelom ujedinio u jednu cjelinu.

20. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Rut 2,1-3. 8-11; 4, 13-17

Boaz je dobro stojeći čovjek. On je u rodu s Elimelehom, pokojnim Rutinim svekrom. Što je u daljnjem toku stvari Moapkinja Ruta postala ženom Židova Boaza, izgleda da je to bila posljedica ljudske mudrosti, snalažljivosti i poštenja, i pisac nam hoće pokazati, kako Bog sve upravlja i vodi i to dolazi na nekoliko mjesta diskretno do izražaja, prije svega u 2,12, gdje Boaz kaže Ruti: "Neka ti Jahve plati sve što si učinila i neka ti udijeli pravu nagradu Jahve, Bog Izraelov, kad si došla da

se pod krila njagova skloniš!" (usp.4.14). Bog nije samo ondje gdje se događaju znakovi i čudesa; veća se čudesa događaju skriveno u ljudskom srcu, a da često i sami ne znaju! Prema tome da je Ruta postala pramajka kralja Davida, nije ni slučajno, a nije ni ljaga na Davidovu rodoslovlju, nego Božji promisao!.

Napomena uz 2. ČITANJE: Ez 43, 1-7a

U velikom viđenju gleda prorok povratak slave Gospodnje u jeruzalemski hram. Jahve ulazi istim putem ponovno u hram, kojim je jednom izišao. Razorenje Jeruzalema značilo je odlazak Božje slave. Tumačenje novog viđenja daje riječ Gospodnja u retcima 7-12. Bitno je u terku 7.: Jahve se vraća k svome narodu, hram je simbol njegove prisutnosti, ali njegovo pravo svetište je sam izraelski narod, i to zauvijek. To je potvrda neslomljive vjernosti Božje. Obećanje Abrahamu: "Tebi i tvojim potomcima bit ću Bog", jest riječima upravljenima na proroka Ezekiela potvrdeno, a u Novom zavjetu konačno ispunjeno. Kakav zahtjev za Božji narod ta potvrda u sebi uključuje, rečeno je u nastavku Božjega govora (r.7b-12).

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 23, 1-12

Isus je na Gori blaženstava navijestio istinsku pravednost, a u gl.23. je konačno obračunao s lažnom pravednošću. Prema pismoznancima i farizejima on osjeća u isto vrijeme i poštovanje i srdžbu. Poštovanje, jer sjede na Mojsijevoj stolici i jer kao tumači Zakona imaju najveći ugled. Srdžbu, jer se njihovo vladanje ne slaže s njihovim riječima. Riječ koju mi prevodimo "licemjerstvo", dolazi od kazališnog govora. Licemjerac radi kao glumac: on se krije iza maske i igra neku tuđu ulogu. On time zapravo nagrđuje svoje stvarno biće, svoje mišljenje i svoje namjere pred Bogom, pred ljudima i pred samim sobom. Sigurno je bilo za vrijeme Isusovo i među farizejima ljudi, koji su ozbiljno i pošteno mislili. A mi nećemo biti tako naivni te misliti, da je čuvanje od farizejstva (licemjerstva) i lažljivosti vrijedilo samo za Isusove suvremenike! Isus želi objasniti učenicima da najdubiji razlog za poniznost imaju oni koji su pozvani da u zajednici naviještaju Evanđelje i da poučavaju druge...! 

21.tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: l Sol 1, 1-5; 8b-10

O osnivanju zajednice u Solunu izvješćuje se u Dj 17. Pavao je mogao ostati u Solunu oko tri tjedna i tada je morao napustiti grad zbog neprijateljstva tamošnjih Židova. Zajednica, kojoj Pavao piše ovu Poslanicu (god.49. i1i 50.), sastajala se većinom od poganskih kršćana. Retci 1,1-10 su kratka sažeto sastavljena misijska propovijed, kako je bila poganima održana. Ima dvije glavne točke: l. odvratiti se od kumira i obratiti se k živomu i pravomu Bogu. 2. Očekivanje Isusa, kojega je Otac uskrisio od mrtvih i koji će doći s neba kao Spasitelj. Kršćani Soluna čuli su riječi i odazvali se pozivu te su tako postali Crkva, sakupljeni Božji narod u Solunu. Sve je to za Apostola razlog da se divi i zahvaljuje. U vjeri te zajednice, u njinovoj djelotvornoj ljubavi., u njihovu ustrajanju u nadi Pavao vidi znak njihova izabranja. (usp.napomena na čitanje 2-29. i 30. nedjelje u godini A).

Napomena uz 2. ČITANJE: 2 Sol 1, 1-15 i 11-12

U ovoj Poslanici sv. Pavao hvali vjeru i ljubav solunskih kršćana, kao i u prvoj Poslanici. Kao treće spominje se u I. Poslanici ufanje. To je u II. Poslanici nadomjestio s ustrajnošću u progonstvu i tjeskobama (r.4). Već u I. Poslanici ustrajnost je bila kao znak ufanja. Očito je međutim, da je Pavao već primio razne vijesti o progonstvu u Solunu. Što je snaga vjere i radost koju daje Duh Sveti, ostale živa, i ovog puta je to uzrok zahvale. Kad Pavao mora drugim općinama preporuči­ti srčanost r.4., ponašanje Solunskih kršćana nije mu samo povod za pohvalu, nego i velika pomoć, jer vjernost u progonstvu je već po sebi snažna propovijed. No, mora li biti progonstvo? Pavao shvaća tadašnju situaciju s obzirom na "Kristov dan", to će biti dan naplate za ove i sve progonitelje ali i za one koji su progonstvo pretrpjeli. U patnji dobiva vjera dubinu i čvrstoću, a u vjernosti zajednice Božja snaga biva vidljiva!

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 23, 13-22

Na tri su dana (ponedjeljak, utorak, srijeda) podijeljeni Isusovi ukori pismoznancima i farizejima. Ako usporedimo Markovo i Lukino Evanđelje, vidimo da, slično kao i kod propovijedi na Gori, radi se o mnoštvu Isusovih rečenica, koje je izrekao u raznim prigodama, a ne o jednom zaokruženom govoru. Ukori su nam poznati iz propovijedi o sudu kod starozavjetnih proroka. Te Isusove ukore povezuje Matej s prijetnjom suda, hram će biti razoren (24,2). Današnji odlomak ima u sebi tri optužbe: l. Pismoznanci i farizeji kao pozvani tumači riječi Pisma imaju ključeve kraljevstva nebeskoga, prema Luki (11,52) "ključ spoznaje", ali mjesto da otvaraju oni zatvaraju i onemogućuju narodu da spozna volju Božju. 2. Pokreću nebo i zemlju, da samo jednog jedinog poganina dobiju za Židovstvo, no uspjeh njihove propagande nema nikakve veze s njihovim naporom i dobro je tako, jer kad obraćenik postane umišljeni pravednik i fanatik, bolje bi bilo da je ostao u poganstvu. 3. Protuslovlje između njihove uhodane vjerske prakse i pravog, živog, bogoštovlja, pokazuje se u sitničavu i ujedno lakoumnu shvaćanju zakletve. Zakletva je uopće od zla i zapravo obešćašćuje Boga i čovjeka.

2l.tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: 1 Sol 2, 1-8

Pavao je u Solunu navješćivao Evanđelje u sili i Duhu Svetom i u potpunoj sigurnosti (1,5) s modricama na tijelu još iz Filipa (usp. Dj 16,20-24). Pri navješćivanju Evandelja na djelu je sila Božja; u stvari on je onaj koji govori i koji daje da se čuje. No, Bog govori svijet po ljudima koji mu se stave na raspolaganje. Kao nekoć Jeremija, tako se i Pavao osjeća pred Bogom prokušan i prihvaćen (4), pronađen valjanim da izvrši poruku. Bog mu je povjerio Evanđelje, svoju vlastitu riječ, na kraju je prikazao samoga sebe kao dar spasenja. Odatle proiz!azi za Pavla dvostruka dužnost: Odgovornost pred Bogom, koji ga je pozvao, i ljubav prema ljudima, kojima on duguje Evanđelje.

Napomena uz 2. ČITANJE: 2 Sol 2, 1-3a i 13-17

Prvi dio čitanja ima za temu "dolazak (parusija) našega Gospodina Isusa Krista i naše sjedinjenje" s njime. Parusia će se ostvariti na "dan Gospodnji" (r. 2). No, kada će biti dan Gospodnji? Neki kažu da je on već tu! Pavao daje dvostruk odgovor: Dan Gospodnji još nije došao! Prije nego on dođe dogodit će se jezovite i strašne stvari (r.3-12). Hram će biti obešćašćen po čovjeku bezakoniku, koji će sebi prisvojiti Božja prava, ali ni taj metež ni sam dolazak Kristov ne smije kršćanina za­strašiti, jer nisu pozvani na nikakvu zbrku, nego na svetost, na spasenje i proslavu Krista !

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 23, 23-36

U četvrtom i petom ukoru Isus predbacuje vođama židovskog naroda, što oni, makar polažu veliku važnost na slovo Zakona, neće shvatiti što zapravo Bog traži. U njihovoj zakonskoj praksi nema ljubavi prema Bogu ni prema bližnjemu, njihova jedina krepost je točnost, ali ako pri tome nestaju pravda, milosrđe i vjernost, smisao Zakona je pro­mašen i slika je Božja iznakažena te se ne može prepoznati. Što Isus želi reći, nije ništa drugo nego što su proroci već prije njega rekli. Retci 25-26 kažu u biti isto, što i retci 23-24. Razlikovanje bitnih i nebitnih propisa odgovara za nutarnjost i za vanjštinu. Ako je nutarnjost čista (srce) onda su i vanjski čini po sebi ispravni. Srce je pak čisto, ako sluša riječ i volju Božju!

21. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: 1. Sol 2, 9-13

Usprkos velikim nevoljama (1,6) Solunjani su s radošću koju daje Duh Sveti, prihvatili Evanđelje. Naša propovijed je k njima došla kao ljudska riječ. Evanđelje ne dolazi do zajednice izravno iz Božjih usta, ipak je riječ Božja, riječ objave: Sam Bog se predao u ljudsku riječ; utjelovljenje Božje nastavlja se u Isusu Kristu, ono traje u riječi navještenja po ljudskim osobama; te oni riječ dalje pre­nose i po onima koji je primaju. Ne samo izgovorena riječ, nego izgovorena i saslušana riječ je u punom smislu riječ, i apostol je istom onda pravi apostol, kad je njegova poruka, kad prispije, primljena. Za Pavla je upravo životno pitanje, da njegova poruka bude primljena kao Božja riječ! (13.).

Napomena uz 2. ČITANJE: 2 Sol 3, 6-10 i 16-18

Pred kraj Poslanice Pavao se s velikom žestinom obara na one kršćane, koji izbjegavaju posao i time su zajednici na teret, a onima izvan zajednice su na sablazan. Već u I. Poslanici (4,11-12) opominje nešto blaže lijenčine, no čiri se da nije mnogo koristilo. Pri tome apostolu nije stalo do bilo kakva radnog fanatizma, on se obraća na ljude koji se ne drže predaje i provode nauredan život kao neki hipiji, kod kojih se prirođena ne radinost združuje s vjerskim zanešenjaštvom. Njih Pavao podsjeća na svoju nauku i sebi im stavlja za uzor (r.8-10). Traži od zajednice u ime Gospodina Isusa Krista da te ljude energično dozovu k pamenti, da bi ih spasili.

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 23, 27-32

Tema "izvan i iznutra" (r.25-26) dobiva usporedbom o obijel¸jenim grobovima drastično pooštrenje. Grobovi mogu izvana biti lijepo okićeni, ali zato neće nitko poželjeti da iz iznutra promatra. Strašno je, kad Isus baš predstavnicima vjere predbacuje bezakonje. Bezakonje u govoru tadašnjih Židova značilo je otprilike isto, što mi danas kažemo bezboštvo, ili tuđim izrazom ateizam. To ga je teže svladati što je nadaleko raširen ali ga se kao takva ne poznaje. Ide se k službi Božjoj, živi se kao pošten kršćanin, grade se skupe crkve, možda se kupuju skupocjena izdanja Biblije, kao farizeji, koji su prorocima gradili lijepe grobove, ali od njihova duha nisu ni dašak osjetili! Njihovi duhovni oci nisu proroci, nego proročki ubojice! S pozivom dopunite mjeru svojih otaca, stavlja Isus samoga se­be u red proroka, jer će i on dijeliti njihovu sudbinu!

21. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: l. Sol 3, 7-13

S 3,13 zaključuje se prvi dio ove Poslanice: Zahvalno je sjećanje na početke ove zajednice. Najprije to bijaše zahvala za prve početke, kojima se Pavao divi kao čudu milosti, zatim zahvaljuje za to što je započeto djelo bilo postojano. Pavao je morao ugroženu zajednicu napustiti (usp.3,1-5); međutim je Timotej donio odanle dobre vijesti tako da je Apostol mogao bi ti miran. Ali i sada se još osje­ća obvezatnim da podupre vjeru zajednice (10). Ako je netko kao kršćanin neprestano zapostavljen i ugrožen, da li se onda isplati biti kršćanin? Bit će da je mnogi u Solunu tako pitao. Pavao će, čim bude moguće, ponovno tamo putovati, zasada neka poslanica nadomjesti njegovu neprisutnost, i sjećanje na prošlost i neka je kršćanima pomoć u sadašnjosti (2,17).

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 1, 1-9

Pavao je bio tri puta u Korintu: Prvi puta na svojem drugom misijskom putovanju, kad je putovao iz Filipa i Soluna (Dj 18,1-18). Zajednica koju je za vrijeme svoga boravka u Korintu (godinu i pol dana) osnovao, sastojala se najprije od pokrštenih Židova, a zatim većinom od pokrštenih pogana. Uskoro nakon njegova odlaska, nastali su u zajednici teški problemi i razmirice. Pavao oslovljava Korinćane kao "Božju zajednicu u Korintu", on se obraća na sve i podsjeća ih da oni nisu neko malo udruženje, nego dio velikog Božjeg naroda. Taj se sastoji od svih onih koji zazivaju Ime Gospodnje, a taj Gospodin je Isus Krist, a Pavao je njegov apostol: Retci 4-9 sadrže zahvaljivanje koje izuzev Poslanice Galačanima, ima svaka Pavlova poslanica. To zahvaljivanje obuhvaća prošlost, sadašnjost i budućnost; Bog je vjeran, on će usavršiti, što je Pavao započeo, i on će ih dalje voditi sve dok se ne pojavi Gospodin, Kyrios, Isus Krist na svoj dan!

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 24, 42-51

Na veliki govor Isusov o dolasku sina Čovječjega (r.l-36) nadovezuje se poticaj na budnost. Sin Čovječji dolazi kao sudac i spasitelj. Vrijeme njegova dolaska je neizvjesno. U toj situaciji ima budnih i pospanih, mudrih i ludih. Usporedbe o budnom gospodaru (r.43-44), o vjernom i mudrom sluzi (r.45-51) i o mudrim i ludim djevicama ilustriraju mudro vladanje, koje se traži. Sve tri usporedbe pretpostavljaju, da će Gospodin kasniti! Pogibao je velika, da će ljudi tako živjeti, kao da ne računaju s njegovim dolaskom. Ali on će se nenadano pojaviti! Budnost i vjernost traži se napose od svih onih koji su odgovorni za zajednicu! Nitko ne zna ni dana ni časa dolaska! Mudrost za svakoga je u tom, da se pripravi na čas osobna susreta s Gospodinom.

21. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: 1 Sol 4, 1-8

Kad dođe naš Gospodin Isus Krist sa svim svojim anđelima (3,13), zajednica treba da je spremna da mu pođe ususret. Toj pripravnosti služe opomene drugo dijela te Poslanice (4,1-5; 22). Zajednica živi u poganskoj sredini s tipičnim porocima pri kraju jednog prezrelog doba, kao što su: bludnost, prijevare, zanešenjaštvo, neumjerenost u svakom pogledu. Kršćanin je pozvan da bude svet; svetost je očita suprotnost spomenutim opačinama. Kršćanin, obvezatan na svetost, dobiva snagu u samom pozivu Božjem i od Duha Svetoga (7 i 8). Zajednica mora biti svjesna, da se u času njezina dbraćenja nešto dogodilo, da je za nju počelo novo postojanje, koje znači radost i ujedno odgovornost!

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 1. 17-25

Odmah na početku Poslanice udara Pavao u srž Evanđelja; poručuje o križu to je "propovijed o vješalima", dakle baš to što svijet ne želi slušati. Riječ o križu spašava i sud! Spašava onoga, koji ga upoznaje kao snagu Božju, a sudi onoga koji ga odbija kao ludost. Na križu se odlučuje o životu i smrti, o sudu i spasenju. Prava ubitačna ludost je na strani "ovoga svijeta" (r.207, koji nije voljan, a možda ni sposoban da spozna Boga. Ta ludost je prema Poslanici Rimljanima (1,21-22) u isto vrijeme i grijeh i kazna. Ona ne dolazi od nedostatna razuma, ona je površnost i nadutost srca. Riječ križ je sud i spasenje, ali na oboje na isti način. Najprije je ponuda spasenja, jer Bog hoće ljude spasiti, a sud je ondje gdje se križ odbacuje!

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 25, 1-13

U ovom Evanđelju nije govor o djevicama, nego o dolasku sina Čovječjega i o budnosti. Ljudi, koji bdiju nadzvani su mudracima, pospani ludima ili lakoumnima. U usporedbi o deset djevica zapale su doduše i mudre; Gospodin dolazi i za jedne i za druge nenadano i neočekivano, ali dok lude tamo stoje s praznim svjetiljkama i praznih ruku, mudre imaju svoje svjetiljke pune ulja: one su čule Evandelje i razumjele ga i prema tome su živjele. Njihovo je srce bilo budno. Ludima, praznih srdaca, ne koristi ništa zvati: "Gospodine"!

21. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: l Sol 4, 9-11

U temu "da sve više napredujete" (4,1) spadaju i opomene današnjega čitanja. Tu se govori; u prvom dijelu o bratskoj ljubavi, a u drugom dijelu o radu. Bratska ljubav može biti posve nježan i jak osjećaj (usp.2,8), ali što Apostol u njoj napose cijeni jest požrtvovnost (1,3), koju netko ulaže, da brata doista ljubi i da mu pomogne; konkretne upute stoje u 5,14. Ljubav ne može nijedan ljudski učitelj učiti, a još manje dati. Ako je Solunjani imaju, onda ih je sam Bog poučio. Pavao ih može opominjati da u toj školi budu dobri učenici. Poticaj na rad (11-12) sigurno je povezan s izlaganjima koja slijede, o ponovnom dolasku Kristovu. A1i tu se radi i o ljubavi.O ljubavi prema bratu, kojemu se ne želi pasti na teret, a također i o misionarskoj ljubavi prema onima vani, poganima, koje nije moguće uvjeriti pobožnim riječima, ali možda ipak primjernim idealom ljudske čestitosti.

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 1, 26-31

S Crkvom.Božjom u Korintu (l, 2) je kao s narodom Božjim u Starom zavjetu: Bog stvara sebi svoj narod iz ničega ("ono što nije" r.28.). On daje prednost slabima i prezrenima. Dokaz za to nije samo činjenica križa. Što se na križu dogodilo nastavlja se i kod navješćivanja raspetoga Krista. Krist se propovijeda ne silom i mudrošću i nisu mogućnici i mudri do kojih dolazi Blaga vijest! Korinćani da to saznaju trebaju se samo u svojoj zajednici okolo obazrijeti. "Gledajte braćo, sebe pozvane; kako je to bilo kad se stvarala vaša zajednica", govori Pavao. Ta to bijaše bijedan skup: neuki, gospodarski slabi ljudi, tu su se našli zajedno i nesocijalni elementi. Tim postupkom ide Gospodin za određenim ciljem: čovjek treba da shvati svoje siromaštvo i da stoji pred Bogom kao onaj, koji prima!

Napomena uz EVANĐELJE: Mt 25, 14-30

Također u usporedbi o talentima vraća se gospodar istom nakon duga vremena (r.l9). Ali tada se nenadano pojavljuje i sudi svakoga po njegovim djelima. Slugama je povjereno više ili manje talenata, prema njihovim sposobnostima (1 tal.cc 3 300 000 st. din). Svaki čovjek ima svoje vlastite darove i zadatke, svaki mora ići svojim putem. Nagrada se ne ravna prema primljenim ta­lentima, nego prema vjernosti. Dobar i vjeran je onaj sluga, koji ne sustaje čekajući svoga gospodara, ali također ne sanja samo o budućnosti, nego živi i radi u sadašnjosti sa svojim talentima. Ovdje nije govor o zaslužbi, mi uvijek ostajemo "beskorisni sluge". Bog nagrađuje jer je dobar, nagrada je on sam, njegova "gozba", njegovo zajedništvo, njegovo veselje!

22. tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: 1 Sol 4, 13-17

0 dolasku Gospodinovu, Parusia, Pavao govori pet puta u 1 Solunjanima. Između uskrsnuća Isusova i njegova ponovnog dolaska teče vrijeme Crkve. Također je i svjetska povijest određena tima dvama događajima, bez obzira da li se to uzima do znanja ili ne. Ponovni dolazak dogodit će se na "dan Gospodnji" (1 Sol 5,2), na "onaj dan" (2 Sol 1,lo). U opisivanju toga dana moramo razlikovati izmedu prave vjerske izjave i apokaliptičke scenarije, koja nam se može činiti fantastičnom (poziv arkanđela, Božja trublja, uzdignuće na oblacima). Stvarna vjerska izjava stoji u r.l4.: Isus umrije i uskrsnu; kad on dođe njemu će ususret ići svi, koji su u Kristu tj. koji su pokršteni umrli (4,16) i svi koji po vjeri žive u Kristu, da uvijek budu kod njega! "Ostali" nemaju nade (4,13) jer ne poznaju snagu Božju i ne pokoravaju se Evanđelju (2 Sol 1,8). Ti neka pokušaju s heroizmom (ili također s heroinom!), to su samo pojavni oblici zdvajanja!

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 2,1-5

Ako Korinćani hoće imati zornu pouku poruke o ludosti križa, neka se sjete samo samih sebe i početaka svoje zajednice! I misionare je Bog odabrao po istom načelu. Sjajan nastup nekog propovjednika još nije dokaz za njegovo božansko poslanje. Ako neki veliki govornik pridobije pristalice, to nije čudo! A ako dođe neki, koji u slabosti i strahu, dršćući i tresući se naviješta nešto, što je tako slabo privlačivo kao što je raspeti Krist, Spasitelj, a ipak nađe vjeru, onda je to dokaz Duha i sile, naime Božje snage (r.5). Nije samo Korinćanima bilo teško shvatiti, da je sila Božja na djelu u siromašnoj i slaboj Crkvi, a ne u jakoj!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 4, 16-30

Od danas do svršetka crkvene godine čita se Evanđelje po Luki. Prva tri evanđelista poručuju nam uglavnom isto gradivo, ali se u pojedinostima međusobno većinom razilaze. Upravo u toj različitoj redakciji gradiva, koje im je predano, svaki evanđelist stavlja svoj poseban naglasak. Luka se u predgovoru (1,1-4) predstavlja kao povjesničar, koji hoće predočiti događaje, što su se dogodili, i to da se osvjedočimo o sigurnosti nauke, koju smo primili. Interes toga evanđeliste ide prostorno i vremenski, a time i teološki, u daljinu; on vodi rodoslovlje Isusovo unatrag preko Adama, sve do Boga (3,38) i pokazuje jak interes za poganski svijet i za budućnost Crkve. On je jedini od evanđelista napisao nastavak svome Evanđelju, Djela apostolska. Od 4,14-9 i 50 izvješćuje Luka o Isusovom nastupu u Galileji. Razračunavanje u nazaretskoj sinagogi daje već naslutiti daljnji put Isusov i njegove poruke. Spominje dvije skupine ljudi, za koje će poruka biti "Blaga vijest" a to su siromasi i pogani!

22.tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: 1 Sol 5, 1-6; 9-11

Kršćanin ima buđućnost i nadu. Odlučujući dogadaj budućnosti, koji zadire već u sadašnjost, jest dan Gospodnji (5,2). Pavla su pitali za vrijeme i čas, on na to odgovara jednako kao i Isus u Evandelju. Nije važan čas vremena, nego dogadaj, to znači sam Gospodin je važan. On dolazi kao sudac i kao spasitelj. Za ljude koji nemaju nade, njegov će dolazak značiti "nenadanu propast". U sadašnjem svijetu postoji svjetlo i tama, dan Gospodnji će otkriti tko spada u svijetlost. "Svi vi" (5): time Pavao oslovljuje pokrštene, oni više ne pripadaju noći nego danu koji je Krist. Ali i njima valja reći: budite budni i trijezni. Vjera, ljubav i nada su potrebne, ako svijet (zajedno s kršćanima) neće da u pijanstvu i lažnoj sigurnosti propadne! 

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 2, 10b-16

Sveti Pavao se jednako oštro borio protiv mudrosti ovoga svijeta kao i protiv pravednosti koju čovjek hoće postići svojim vlastitim djelovanjem. Oboje je zapravo uzdizanje samoga sebe, čemu je Isus po križu učinio kraj. Bog nam je objavio tajnu svoje mudrasti po Duhu.O kojem duhu je ovdje riječ? Nije to na prosto duh čovjekov; r.10. misli tu na vječnoga Duha Božjega. Bog se može spoznati samo po Duhu. Toga Duha smo mi primili, i što smo primili dajemo i drugima (r.13-16). "Mi" to je Pavao i svi, koji su primili nalog da naviještaju Božju mudrost. Ali tu objavu mogu razumjeti samo "duhovni" a ne "naravni" ljudi. Duhovan je onaj kojemu je Duh Gospodnji uzdigao spoznajnu moć (razum), da može u sve pa i u dubine Božje prodirati. Apostol zahtijeva da taj Duh valja imati, te on osporava taj Duh Korinčanima, dok ne shvati ludost križa!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 4, 31-37

Središte djelovanja Isusova u Galileji jest Kafarnaum, a ne Nazaret! On skuplja oko sebe ne svoje rođake nego učenike, koje on po slobodnom izboru poziva.. On govori s "božanskom silom" r.32a ne uči kao rabini, jer se ne poziva na tuđe autoritete. Iz vlastita znanja i vlastita osvjedočenja govori: tako je! Slušaoci su zbunjeni ne znajući pravo što da misle, ali demoni sa zaprepaštenjem spoznaju da je ovamo došao jači, "svetac Božiji''. Demoni ga zovu i sinom Božjim (Lk 4,41). Oba značenja usko su povezana, označuju onoga koga je Otac poslao na svijet, Mesiju! (Lk 4,41).

22.tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Kol 1,1-8

Pavao je napisao poslanicu Kološanima iz svoga rimskog zarobljeništva, dakle, pod konac svoga života. Zajednica u Kolosi osnovana je možda od ljubljenog Epafre, našeg suradnika, koji je umjesto nas vjerni sluga Kristov. U r.l-2 pozdravlja Pavao svetu braću u Kolosi, koji u Krista vjeruju. "Sveti" su jer ih je Bog pozvao i sabrao u svoju blizinu. Oni su poziv čuli i spoznali (6). Zajednička vjera u Krista učinila ih je braćom pored sviju razlika. U retcima 5-8 Apostol zahvaljuje za ono što je Kološanima bilo darovano: Istinita riječ Evandelja (5) koja biva plodonosna u vjeri u Isusa Krista, u ljubavi prema svim svetima i u nadi. Nada ovdje nije nesigurna iskrica čekanja, za koju je ljudsko srce sposobno; nada, koju daruje Evanđelje (1,23) sam je Krist, koji živi u zajednici (1,27)i koji u slavi Božjoj čeka one koji se nadaju (5. r).

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 3, 1-9

Kršćani u Korintu nisu više pogani, oni su posvećeni u Kristu. Ali ono što jesu moraju istom postati. Kršćanin biti znači uvijek postajati kršćaninom! Duh, koji se daje čovjeku kod krštenja stavlja na njega zahtjev, od njega traži da raste i dozrijeva da može primiti puninu Božju. No, od toga su Korinćani još daleko. Dokaz za to su napetosti i svađe u zajednici. Činjenica da u Korintu ima stranaka, koje se pozivaju na razne vjerovjesnike, daje Pavlu povod, da govori o apostolskoj službi. On nastoji stvar objasniti u tri slike. Slikom o njivi (ili o vrtu), o gradnji kuće i o hramu Božjem (r.5-9 i 15-17). Služba apostola je služenje, on je suradnik Božji u služenju za zajednicu i ništa više. To treba da znaju apostoli i misionari, ali to mora biti jasno i zajednici. Zajednica treba da se postavi pod riječ o križu, a ne pod autoritet čovjekov!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 4, 38-44

Isus ima punomoć da poučava, da liječi bolesne i da izgoni đavle. Izcjelivanje bolesnika i istjerivanje đavla za nas su dvije stvari. U starim vremenima su se bolesti i prirodne katastrofe većinom pripisivale djelovanju đavla. Isus prijeti groznici isto tako kao što prijeti demonima (Lk 3,35,39,41). Za riječ "zapovijedi" (ognjici) v.39. stoji u grčkom ista riječ kao i u r.35. i 41. za riječ "zaprijeti". Da li su đavli ustvari upoznali Isusa u njegovoj pravoj stvarnosti, biti, ostaje otvoreno pita­nje (usp. 1 Kor 2,9). Čudesa Isusova nisu sebi svrha, ona su kao i njegove riječi u službi njegova poslanja: da naviješta Evanđelje o kraljevstvu Božjem (r.43). Retci 42-43 pokazuju kako Isus tijesno živi s Ocem i Za Oca.

22. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Kol 1, 9-14

Vjera i ljubav postoje samo dok rastu. Zato se na Apostolovu zahvalnu molitvu nastavlja molba (9-12). "Mi molimo", kaže on: Pavao, Timotej, Epafra i sva braća, koja u Rimu i posvuda misle na zajednicu u Kolosi. Dvije stvari želi Pavao Kološanima, one dvije, u kojima je uključen sav život jedne zajednice: napredna spoznaja i ispravno djelovanje. Tko pozna volju Božju, on će je i vršiti, i u onoj mjeri u kojoj je vrši, njegova, će spoznaja postati sve jasnija. Oboje zajedno zahtijeva čovjaka i usavršava ga u svakoj situaciji, u kojoj se smatra postavljenim. Usavršenje nije bilo kakvo unu­tarnje ostvarenja samoga sebe, ono je ispunjenje nade (5), "baština svetih" (12), koja je spremljena za one koje si je Sin otkupio (14).

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 3,18-23

Pomoću slika o sađenju i o gradnji kuće (3,6-9 i 10-15) Pavao je objasnio, kako u zajednici treba razumjeti i vršiti apostolsku sliužbu. "Hram Božji" je cijela zajednica. Prisutnost Duha Svetoga čini zajednicu svetom; tko je hoće pokvariti razarajući njezino jedinstvo, toga će Bog uništiti (r.17). Gdje je Duh Sveti prisutan, ne mogu se ljudi učiniti bogovima niti međusobno izigravati. Krist je jedini gospodar zajednice. U njemu ona ima Božju mudrost i Božju snagu, po njemu je ona sama Božja stvarnost u svijetu.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 5, 1-11

U gl.5. kod Luke Isus stupa pred široku javnost; do sada je uglavnom poučavao u sinagogama. Današnji odlomak izvješćuje o propovijedi Isusovoj, zatim o bogatom ribolovcu, te konačno o strahu i pozivu prvih učenika. Luka već nazrijeva novi Božji narod, u narodu kojemu Isus propovijeda iz Šimunove lađe. Luka u svom opisu jače ističe Petra nego Marko. Šimun dobiva nalog da izveze na pučinu. On shvaća također riječi koje su nakon ribolova i drugi učenici naslući­vali: strahopočitanje pred svetošću Božjom. Kod Luke se ovdje ne govori o izravnom pozivu među učenike i o nasljedovanju, ali u r.ll. se to jasno pretpostavlja. Toga se dana u životu Petrovu i njegovih drugova dogodilo nešto odlučujuće!

22. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Kol 1, 15-20

Pavao je za Kološane molio mudrost i rast u spoznaji (9-l0). On je u brizi za vjeru zajednice. Nju uznemiruju učitelji, koji doduše ne odbijaju Krista, ali tvrde, da se osim toga moraju poštivati i stanovite sile (duhovi i demoni) koji imaju utjecaja na ljudski život. Protivno tome Pavao pokazuje u Kristovu himnu (r.15-20) univerzalan i centralan položaj Dobrog Pastira, Krista, u stvaranju svega i u životu čovjeka. Spasenje po njegovoj krvi mi potpuno shvaćamo u svoj dubini i širini istom onda ako znamo da je Spasitelj ujedno i Stvoritelj. On za­hvaća u sivijet i naš život ali ne izvana. On je prije svega i živi najdublje u svemu. A u njemu živi punina samoga Boga. Stvaranje će biti završeno istom onda, kad sva stvorena bića budu ispunjena Bogom, koji je u Kristu nazočan i osvjetljena od njegova sjaja!

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 4,1-5

Apostolsku službu Pavao naziva služenjem i upravljanjem Božjim tajnama. Apostol je određen da dijeli i drugima daje. Što dijeli? Božju istinu i Božju ljubav. On je u službi vječnog plana, čije ostvarenje je počelo stvaranjem svijeta i obuhvaća povijest Staroga i Novog Zavjeta. Isusova smrt na križu je veliki čas ove povijesti spasenja, ali ne njezin svršetak. Tajna ulazi u povijest i djeluje dalje, te okuplja oko sebe zajednicu ljudi, koji slušaju i gledaju, vjeruju i čekaju, dok ne dođe Gospodin (r.5). To će tada biti čas suda za upravitelje i za primaoce Božjih darova. To Pavao kaže zajednici, koja si prisvaja pravo da sudi o vjerovjesnicima, a također i o samoj Blagoj vijesti.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 5, 33-39

Ovaj odlomak ima dva dijela: l. riječ o postu i 2. o novoj odjeći i o novom vinu. Post je znak pokorničke tuge i čekanja na oproštenje i pomoć. U Starom zavjetu i kod Židova bilo je to usko povezano sa čekanjem i dolaskom Mesije. Učenici Isusovi ne poste, jer su oni već u veselju spasonosnog vremena, dok Ivanovi učenici i farizeji još u tami tapkaju i čekaju. Tako pitanje o postu dobiva odgovor, da je vrijeme spasenja vrijeme radosti, koje se pojavilo dolaskom Isusovim. Vrijeme posta će biti onda kad zaručnik bude oduzet, kad Isus više ne bude među svojima. Riječju o novom ruhu Isus hoće reći da smatra besmislenim staro, tj. farizejsku zakonsku praksu popravljati. Dolaskom Isusovim počelo je nešto novo, tko se k njemu priključio, treba da napusti staro (usp.5,11), makar novo (kao novo vino) ima neobičan, grub okus!

22. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Kol 1, 21-23

Pomirenje svijeta isto kao i stvaranje izlazi od Boga i obuhvaća sve, zemlju i nebo.(2o). "I vi" (21): time su oslovljeni Kološani kao oni kršćani koji potječu iz. poganstva (usp. Ef 2, 11-12), koji nekoć bijahu "tuđinci", a sada smiju stupiti pred Boga.22~ Krist ih je s Bogom izmirio: Sto još sami moraju učiniti.? To govori redak 23.: slušati Evanđelje, biti čvrsti u vjeri, ne udaljiti se od nade. Sam se Pavao, koji je pozvan u službu Evanđelja, smatra pozvanim na posao tamo gdje je vjera jedne zajednice u opasnosti i nada stavljena u pitanje.

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 4, 9-15

Apostol smatra da je njegovo služenje uključeno u Božje djelovanje (4,1) Također i zajednica ima posla s Bogom a ne s ljudima. Ne apostol, nego Bog čini da zajednica raste r.3,7. Što ona ima , primila je od Boga. Nema dakle, mjesta za hvalisanje ni za nas apostole, ni za bilo koga u zajednici (4,7). Pavao i Apolo su svoju apostolsko misionarsku službu vršili u slozi, protivno od drugih ljudi, koji su prouzročili rascjepe. 

Pavao može reći "Učite na nama", a u r.16. još jače istaknuto: "Uzmite mene za primjer"! Jedinstvo zajednice mora imati svoj uzor u slozi onih, koji su postavljeni za upravitelje Božjih tajna!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 6, 1-5

Trganje klasja bilo je, po Zakonu dopušteno (Pnz 23,26), ali je prema shvaćanju zakonoznanaca spadalo među 39 radova zabranjenih u subotu. Oni su to smatrali kao neku vrst žetvenog posla. Isusov odgovor najprije da je znati, da su učenici (vjerojatno i sam Isus) bili naprosto gladni! Farizejima reče da nisu shvatiti smisao Zakona ,niti znaju s kim ovaj čas imaju posla s onim koji je gospodar i subote! To je isti zahtjev, koji je Isus postavio, kad je sebe nazvao zaručnikom. Subota nije znak ropstva, Bog ju je dao, jer je milosrdan i jer hoće da ljudi budu svjesni svoje slobode !

23. tjedan u god. - ponedjeljak 

Napomena uz 1. ČITANJE: Kol 1,24- 2,3 

Biti u službi Kristovoj znači sudjelovati u njegovoj smrti. To vjerujemo vrijedi za svakog učenika i apostola. Pavao piše tu Poslanicu u zatvoru. On vidi u svojem trpljenju potvrdu svoga zajedništva s Kristom, odatle mu u trpljenju radost. On svojim čitavim životom hoće služiti Božjoj zajednici, Crkvi, i hoće "tajnu Božju" svima učiniti vidljivom. Tajna Božja nije samo pojam, nije neka nauka, nego je to osoba: Krist! On je "nada slave" za sve ljude, također i za poganske narode. "Krist u nama" ili prema nazočnom svjedočanstvu "Krist među nama", više je nego jedna lijepa ideja: Krist je u nama snaga, koja nas tjera braći po čitavom svijetu. I on je u nama nada, nestrpljivost za onaj dan, u koji će biti vidljivo što je on i što smo mi po njemu postali !

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 5,1-8

Pogibelj rascjepa nije jedina Apostolova nevolja kad on misli na zajednicu u Korintu. Naglašavaju se teološki problemi a grube čudoredne neprilike šutke se trpe. Imati svoju maćehu za ženu bilo je zabranjeno po židovskom i rimskom pravu. Tužba Pavlova nije uperena izravno na krivce, nego na zajednicu kao takvu koja ne uzima ozbiljno ni Duha Svetoga, tj. prisutnost Kristovu u zajednici, ni sud koji dolazi. Pavao traži od zajednice da zajednički u duhu i u snazi Isusa Krista odstrane sa­blazan i krivca isključe. Sama kazna je stvar Božja, i Pavao se nada da će onaj, koga on sada predaje srdžbi Božjoj, na dan Gospodnji po milosrđu Božjem biti spašen. Zajednici nije slobodno da takav kvasac trpi i podnosi u svojoj sredini. Ona je pred Bogom sveta kao Izrael, kad je izišao iz Egipta. Događaj Pashe stvorio je novu stvarnost. Žrtva Kristova, našeg žrtvenog Janjeta, nije prošlost, nego sadašnjost, koja ima svoje zahtjeve.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 6, 6-lI

Jedno neobično pitanje: je li dopušteno sutioton činiti dobro ili činiti zlo? Još je neobični je da službeni zastupnici vjere ne znaju ništa na to odgovoriti. Isus daje odgovor činom, on ozdravljuje čovjek usahle ruke. Mi nemamo nikakva razloga da osuđujemo pismoznance i farizeje što su ljudsku naredbu pretpostavili Božjem pravu. Mi doista često činimo to isto, samo to ne priznajemo. Isus razlikuje Božje zapovijedi od ljudskih naredaba. "činiti dobro ili činiti zlo" u tom je sadržan čitav zakon. Židovske vlasti osjećaju da je taj čovjek njima opasan; prema Mt 2,14 oni su zaključili da Isusa ubiju, Luka naprotiv kaže samo:"Oni se izbezumljeni počnu dogovarat: što da poduzmu protiv Isusa" (r.11). Isus će umrijeti nasilnom smrću; ali ne zato što su farizeji to :zaključili, nego za to što je tako u planu Božjem!!

23.tjedan u god. - Utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Kol 2, 6-15

Po Kolosi kolaju "lažne i krive nauke". Mi ih možemo naslutiti samo iz onoga što Pavao u toj Poslanici kaže, da upozori kršćane. U današnjem čitanju je govor o ljudskim predajama, o počelima svijeta 8, o obrezanju 11, o vrhovništvima i vlastima. U nastavku poslanice vidimo, da se osim toga radilo i o suboti, također o štovanju anđela. Sve su to kaže Pavao ljudski propisi i nauke, zadovoljenje zemaljskih taština. Krive nauke izgledaju danas drugačije nego prije 1900 godina. Ali i danas je pitanje, da li mi prihvaćamo oproštenje grijeha po Kristu, da li po njemu imamo slobodu i puninu života, ili tražimo druge spasioce: ljude sisteme, droge, počela svijeta, "stvorove" mjesto Stvoritelja ?!

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 6,1-11

Parnica medu kršćanima uopće ne bi smjelo biti. Pogotovo ne bi smjelo sa svojim tužbama ići pred poganske suce. Zajednica živi od uskrsnuća do ponovnog dolaska Kristova, to znači za pojedinca: od krštenja do suda: "ali oprali ste se, ali posvetili ste se, a1i opravdali ste se. Iz samog toga što znači zajednica izlazi nova za njihovo vladanje. Apostol ovdje ne daje propise, nego opomene; odricanje od prava ne može se jednostavno naređivati. Ali svaki kršćanin treba da se u pojedinom slučaju odluči kao kršćanin. Ako on protiv brata nastupa put pravde, zar to nije isto kao da se poganin parniči s poganinom? Ovdje vrijedi, što je napisao Rimljanima (12,2):. "Nemojte se više prilagođavati ovom svijetu, nego se preobličavajte obnovom svoga urma da mognete uočiti, što je volja Božja!»

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 6,12-19

Izbor Dvanaestorice Luka izvješćuje neobično svečano. Isus uzlazi na Goru da se moli Gore je mjesto Božjih objava, za molitvu se daje gori prednost. Samo na ovom mjestu izvješćuje se da je Isus cijelu noć molio! To je bio odlučujući čas. Iz druga učenika bude dvanaest pozvanih "izabranih"! Nijednom se riječju ne objašnjava, zašto baš ta dvanaestorica. To su oni koje mu je dao Otac. Ovdje se ne govori, u koju su svrhu izabrani (usp Mk 3,14). Prije svega oni su stalni pratioci Isusovi. Svjedoci su svega onoga, što on govori i čini, kasnije će biti svjedoci njegova Uskrsnuća. Svojim brojem dvanaest, oni su znak no vo-stvorenog Božjeg naroda, koji se skuplja iz svih naroda svijeta, zemlje. Dolje, na ravnu čeka narod. Bolesni i nesretni ljudi stišću se oko Isusa. On ih, liječi i on im govori!

23.tjedan u god. - Srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Kol 3, 1-11

U završnom dijelu Poslanice Kološanima (g1.3-4) Pavao povlači zaključke, što za čovjeka, koji vjeruje, proizlaze iz nove stvarnosti. Ta nam je utisnuta činjenicom našega krštenja: mi smo s Kristom umrli i s .njime smo uskrišeni na život. Mi smo se odrekli "propisa" svijeta i vlasti svijeta(2,20); Bog nas je oslobodio, on nam je darovao sada već, zajedništvo svoga v1astitog života. Postali smo novi stvor, čovjek po slici svoga Stvoritelja. Još ne možemo mnogo od te stvarnosti vidjeti, mi nismo na svršetku svoga puta. Novo, što smo postali, još je , tako reći, sakriveno u Bogu. Mi sami zasada tek naslućujući znamo, tko smo, što smo postali. Ali to nas znanje obvezuje; mi ne možemo svoj život cijepati i u Kristu kao novi, otkupljeni, ljudi živjeti, a u zemaljskoj stvarnosti stare terete dalje vući (5-6). Da je stari čovjek umro, mora biti vidljivo po čistom životu, koji je uređen po istini i ljubavi!

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 7 , 26-31

U poglavljima 7-15 Pavao se osvrće na određena pitanja, koja su iz Korinta stigla do njega. U gl.'7.na pitanja o temi "ženidba i beženstvo" Pavao hoće da

se njegovo načelno potvrdno stanovište o braku ('7,1-7)shvati kao dopuštenje, a ne kao zapovijed. Ali tko je oženjen, treba da svoju ženidbu uzima ozbiljno u njezinoj potpunoj tjelesnoj i duševnoj stvarnosti (r.3-.5). Sam Pavao se nije oženio, njegovi razlozi bit će da su isti koje on spominje u redcima 26-35: sadašnja nevolja kratkoća još preostalog vremena, prolaznost ovoga ;svijeta, sloboda, da nedjeljivo i nesmetano stoji na raspolaganju Gospodinu: Pod sadašnjom nevoljom ne misli se na nevolje ženidbenog staleža:,, nego na tjeskobe nastalog posljednjeg vremena. U redcima 29-31 "imaju kao da nemaju", moglo bi se naslućivati stoičko naziranje na svijet, koje se od vanjske sudbine u nu­trini distancira, ali krajnja povezanost pokazuje, da Apostolu do njegova savjeta mnogo više stalo, nego da se povuče u vlastitu sigurnost. Kršćansko beženstvo (ukoliko je kršćansko) je uznemirujući znak skorog i slobodna raspoloživost za "stvar Gospodnju"(r. 32).

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 6, 20-26

Propovijed na Gori prisutna je u kršćanskoj svijesti prije sve ga u formi Matejeva Evanđelja.'Kod Luke je to govor na "visoravni". Isus je sišao s brda i na nekoj visoravni pridolazi k njemu mnoštvo ljudi (r.17).

Imenovane su tri skupine slušalaca: dvanaestorica, velika četa učenika i mnogi ljudi iz bliže i dalje okolice. U prvom dijelu govora (20-23) obraća se Isus najprije učenicima (r.2o usp.12,1, a tada svemu narodu (6,27 i 7,l). Naziva blaženima siromahe i gladne, koji plaču i progonjene, govoreći: Blago vama! On govori čitavom čovjeku. Čitav čovjek treba da se veseli i to sada, ne zato što je siromašan, nego što ga siromaštvo čini sposobnim da primi Božje darove. Nadodane prijetnje,"jao vama" su posebna Lukina predaja (kod Mateja toga nema!). Te nas prijetnje sjećaju na ukore i prijetnje starih proroka. Matej u propovijedi na Gori ima mjesto tih prijetnja odgovarajuće opomene. Riječima "jao vama bogataši" odgovara kod Mateja riječ o milostinji, nasićeni, riječi o postu, onima koji se smiju i koji traže ljudsku hvalu, riječ o molitvi u skrovitosti.

23. tjedan u god. - Četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Kol 3, 12-1'7

Kršćani, kao kršteni, treba da znaju da ih Bog ljubi. da je Bog na njih pogledao i njih odabrao. Sada su "sveti", oni stoje na strani Božjoj protiv kumira, demona i opačina (5-8). Bog vas ljubi, ljubite se i vi međusobno, Bog vam je oprostio, oprostite i vi jedan drugome (12-14),to za Pavla znači biti zahvalan (15). Zahvaljivanje (Euharistija) je liturgijska svečanost kršćana: na nazočnost Kristovu u riječi i u sakramentu odgovara Duh Božji (Rim 8,25 i 26) u nama s psalmima, himnima i pjesmama (16). Služba Božja može se slaviti samu u veselju, a zahvaljivanje je također svagdašnji život krš­ćana: sve što činite riječima i djelima (17). Ovdje se ne radi o pojedinim propisima i o pojedinim uspjesima, nego o tom, da u ime Isusovo čitavo naše postojanje, djelovanje i trpljenje dospije do Boga Oca kao zahvala !

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 8, 1b-7 i 10-13 .

Snije li se jesti meso koje je bilo žrtvovano idolima:(a na trgu se može nabaviti)? To je bilo teško pitanje za kršćane ne samo u Korintu (usp. Rim 14-15}. Za Pavla je to bilo dovoljno važno, da u gl. 8-10 na to opširno odgovori. Idoli ne postoje, meso dakle, koje je bilo žrtvovano njima, obično je meso, i tu nema problema. Tako argumentiraju neki u Korintu. Oni imaju tu spoznaju, oni znaju šio je na stvari s tim idolima. I oni govore: mi svi imamo spoznaju! kao da nejakih ne bi bilo. Za te i za Pavla nije stvar tako jednostavna. Ima samo jedan Bog i samo jedan Gospodin, Isu Krist. No, da li je time sve rečeno? Na taj način stvarno govoriti o Bogu i idolima, uistinu je nestvarno! Još uvijek ima nazovi-bogova i gospodara na nebu i na Zemlji (usp. l0,20), ima ljudi, koji u njih vjeruju i koko ih se boje. Ima i kršćana; braće za koje je Krist umro, a koji nemaju tu spoznaju niti slobodu "jakih". Pavao neće mudrima i jakima u Korintu uzeti njihovu slobodu, ali zrelijom spoznajom treba da nauče još veću slobodu - ljubav - koja jedino izgrađuje zajednicu.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 6,27­-38

U tom dijelu propovijedi na "polju" govor je o ljubavi prema neprijateljima i osuđenju. Isus ne govori :više samo krugu učenika, nego svima koji ga slušaju (r.27), tada i uvijek! Sa zahtjevom ljubavi prema neprijatelju, Isus je zapovijed Starog zavjeta objasnio, a dodatak smoznanaca, "a neprijatelje mrziti" (Mt 5,43) je odbacio. Porijeklo i uzor ljubavi prema neprijatelju je sam Bog (usp. Rin 5, 10). Prakticiranje ljubavi prema neprijatelju, s obzirom na mržnju jest dobro djelo (r.2'7)s obzirom na proklinjanje jest blagoslov (r.28), s obzirom na pretjerano zlostavljanje jest molitva za njega. Isus ovdje ne želi davati pojedinačne recepte, nego temeljna pravila; nove mogućnosti u ljudskom ponašanju. Sve je skupljeno u "zlatnom pravilu": "kako želite da ljudi čine vama, tako činiti i vi njima!" r.31. Redak 36 "budite milosrdni" uvodi nas u retke 37 i 38: Ne sudite, ne osuđujte, praštajte i dajte !

23.tjedan u god. - Petak

Napomena uz 1. ČITANJE: 1 Tim 1,1-2; 12-14

Timotej se priključio apostolu Pavlu na drugom misijskom putovanju i tada je postao njegov pratilac i vjeran suradnik. Poslanica Timoteju i Titu (pastoralne poslanice) -predane su nam pod imenom apostola Pavla, ali su vjerojatno bile napisane istom pod konac l. stoljeća i daju nam sliku o situaciji Pavlovih kršćanskih zajednica onoga vremena. Problemi su uglavnom isti, kakve već vidimo u svim kasnijim Pavlovim poslanicama. Tada je prije svega bio jedan smjer proživljavanja, s kojim je već Pavao razračunavao. Redci 13-14 zahvalno spominju obraćenje Pavlovo. On je našao pomilovanje: 1. jer se samo zbog neznanja bio borio protiv Krista. i 2. jer je Krist baš zato' došao na svijet, da spasi grešnike (15).

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 9., 16-19 i 22b-27

Kršćanska sloboda je samo tada kršćanska, ako se ostvaruje u ljubavi, tj. pobliže rečeno, ako je pripravna ,odreći se svoga prava s obzirom na brata (usp. jučerašnje čitanje.). To zapravo nije potrebno dokazivati. Tko to ne uviđa, tomu ni dokazi mnogo ne koriste. To se može i zorno pokazati. Pavao to pokušava učiniti time, što pokazuje na svoju situaciju. On je apostol i kao takav ima stanovita prava. On bi mogao, kao i drugi apostoli, imati svoju u vlastitu ženu. On bi mogao za sebe i za svoju obitelj tražiti od zajednice uzdržavanje. Ali on se ne služi svojim pravom, "da ne bi Evanđelju stavljao zapreke" (r. 12). Osim toga on nema s Bogom nikakva ugovora , on nije namještenik, koji može tražiti svoja prava. On je na potpuno raspolaganje onomu, koji ga je pozvao. Bog ga je uzeo u službu, da služi svim ljudima i da barem neke spasi, te tako spašava i sebe. Spašavati može samo ljubav, a ne pravda ni "spoznaja", koja čini čovjeka oholim, i dopušta da "slabi" brat propada !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 6, 39-42

Tri Isusove izreke su ovdje skupa sastavljene: usporedba o slijepom vođi, koji slijepca vodi, riječ o učeniku i učitelju i usporedba o zrnu i brvnu u oku. Slijepi vođe slijepaca po. Mt 15,14 su farizeji. Slijepac je koji ne pozna putove Božje. Kad hoće da vodi druge, on će ih zajedno sa sobom uvući na sud. Luka nije te riječi suzio samo na farizeje, on im daje općenitu vrijednost. Učenik nije veći od svog učitelja. To ovdje povezano može značiti: Ako je učitelj; milosrdan, učenik neka ne želi, biti ni mudriji ni stroži od njeg!

23. tjedan u god. - Subota

Napomena uz ČITANJE 1 Tim 1,15—17

0 obraćenju i pozivu apostola Pavla bio je govor u jučerašnjem čitanju, Središnja teološka to jest kristološka izjava stoji u retku 15. "Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike". To kod Luke bila Isusova riječ

objave, ovdje stoji kao vjerska izjava apostolove vjeroispovijesti. Pavao je jedan primjer, kako Bog može jednoga zalutalog na putu vjere pozvati i još mu preko svega toga povjeriti jednu veliku misiju. U tom priznanju uključuje se zahvala, koja je već u r.12 bila najavljivana, a sada je svečano u liturgijskom stilu formulirana.

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 1,14-22

Pavao ima toliko "spoznaje" kao nitko u Korintu. On je sebe mogao pribrojiti k jakima, ali se postavio na stranu slabih; ne protiv jakih, nego upravo da njih očuva od sudbonosna pogrešna stava. On ih je u redcima 1-13 upozoravao i upućivao na primjer Izraelaca. Sadašnja situacija nije ništa bolja i ništa manje zavodljiva i opasna, nego tada u pustinji. I tada je bilo otajstava ali to nije pri­ječilo, da je Bog dopustio da veći dio naroda pogine (r.5). U Korintu još nije tako daleko došlo, ali blagovanje mesa žrtvovanog idolima je granica. No, ako se radi o sudjelovanju na poganskoj obrednoj gozbi, granica je na svaki način prekoračena, te tu može biti samo kategorički "ne!" U vezi s tim govori o zajedništvu Tijela i Krvi Kristove. Zajedništvo blagovanja čini zajedništvo života! No, kršćanin mora znati također i danas,.s kim se upušta da li s Bogom, i1i s đavlom !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 6,43~9 '

Usporedba o dobru i zlu drvetu nalazi se i kod Mateja u propovijedi na Gori: "Po njihovim djelima" valja razlikovati prave i lažne proroke. To pravilo važi i za kršćanske učitelje, kao i za farizejske pismoznance, to vrijedi i općenito za prosuđivanje čovjeka. Njegova djela pokazuju bolje nego njegove riječi, što se stvarno u njemu krije. Sve što čovjek čini ima svoj izvor u osobnom središtu, u srcu. Evanđelje hoće da pruži pravilo za raspoznavanje ljudi svima , a ne samo mudrima . Sam Bog prosuđuje čovjeka po onom što ja on iznutra što on u plodovima donosi. Usporedba o gradnji kuće, kako kod Luke, tako i kod Mateja služi za svršetak propovijedi na Gori. Kod gradnje sve ovisi o čvrstom temelju a kod slušanja riječi, o djelima! Isus ne zaključuje ovu propovijed mirnim predahom nego s uvjerljivim upozorenjem!

24. tjedan u god. - Ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: 1 Tim 2,1-7

Red službe Božje je prva ali ne i jedina briga Poslanice. Ispovijedanju jednoga Boga, koji sve ljude poziva na spasenje, i jednoga posrednika Isusa, koji je sebe predao za žrtvu za sve, odgovara općenitost u molitvi zajednice. Zajednica mora i moliti i zahvaljivati za sve ljude, pa i za državnog, poglavarstvo. Moliti za (poganskog) vladara i za njegove činovnike, bio je običaj i u kasnijem židovstvu (npr. Ezra 6,1o za perzijskog velikog kralja). Opravdanje za to zvuči kao neka kršćanska građanska obaveza, kako se to opaža i na drugim mjestima pastoralnih poslanica (usp. Tim 2,15:,3,4-5). No ne bi bilo ispravno već ovdje govoriti o građanskom kršćanstvu, jer za to nedostaju ni nutarnje ni vanjske pretpostavke. Osim toga takva posvjetovnjačena, kršćanska zajednica u ono vrijeme morala bi se moliti "caru", a ne "za cara", a baš, o tom ne može biti govora.

Napomena uz 2. ČITANJJE: 1 Kor 11,17-26; 33-34

Situacija jedne zajednice očituje se u njezinoj službi Božjoj. Kršćani u Korintu slavili su doduše euharistiju, ali kod prethodnog zajedničkoga blagovanja imućniji članovi zajednice su svojom bezobzirnošću vrijeđali siromašnije. Tom lošem stanju, koje Pavao smatra nepodnošljivim zahvaljujemo najstarijem zapisima apostolske predaje o ustanovljenju euharistije . U toj pove­zanošću manje mu je stalo do nauke nego li do prakse. Ne može se posjedovati sakramentalno zajedništvo s Kristom i u isto vrijeme kršiti bratsku ljubav prezirati brata, za kojeg je Krist umro! Sakramenat je dar spasenja, a spasenje se postizava u susretu s Gospodinom, koji će kod svoga ponovnog dolaska sve suditi, i to po tome, da li je tko častio "tijelo Kristovo"(~,:~ 29) u sakramentu i u bratu !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk;. 7,1-10

Satnik iz Kafarnauma, poganin, zastiđuje zastupnika sinagoge svojom vjerom Isusu i u 1jekovitu moć njegovih riječi. Isusova riječ o vjeri tog poganina mogla je biti tvrda za židovsko uho. Luka ovo ublažuje time,, što je stotnika predstavio kao dobra i poštena čovjeka i kao prijatelja njihova naroda. No, poganski čitalac Evanđelja treba da od njega uči visoko cijeniti židovsku vjeru. Luka se ovdje, kao i inače, pokazuje ekumenskim evanđelistom, koji više naglašava ono, što povezuje i izmiruje, nego ono što rastavlja !

24. tjedan u god. - Utorak

Napomena. uz 1. ČITANJE: 1 Tim 3,1-13

"Vjerodostojna je riječ", tako je uvedena u 1,15 jedna formula ispovijesti; u današnjem čitanju (3,1) stoji ista rečeni za crkvene službenike s obzirom na dužno poučavanje. Pisac rečenicom: "vjerodostojna je riječ", vjerojatno hoće dati na znanje, da ne govori niti naređuje nešto vlastito ili novo, on samo podsjeća na predanu nauku i red. Kao službenici u zajednici, ovdje se zovu "nadglednik"~ (episkopos - biskup) i đakoni (1,8). Nadglednik u krugu starješina ima položaj prvenstva. Njegova se služba uspoređuje s ocem obitelji, koji ima upravljati kućom Božjom (Tit 1,?). Što se ovdje spominje među zahtjevima i pretpostavkama za službu nadglednika i zakona , bitno ne prekoračuje ono, što se očekuje a od svakog dobrog kršćanina. Od teoloških izjava o crkvenim službama u ovom čitanju ne nalazimo mnogo, ali što je rečeno u sutrašnjem čitanju (3,14-15; biti Crkve,: produbljuje izjave o službama Crkve. 

Napomen uz 2. ČITANJE: 1 Kor 12,12-14 i 27-31

U gl 12-14 Pavao govori o raznim darovima Duha 8vetoga kršćanskoj zajednici. Crkva je tijelo Kristovo, ona se Pokazuje u mnogostrukosti i različnosti darova i djelovanja Duha. Ti darovi dolaze od bogatstva jednoga Boga i iz ljubavi jednoga Duha, kojega Sin šalje od Oca. Kao što ima samo jedan Duh i jedno krštenje, tako ima samo jedno tijelo Kristovo, i u službi toga jednoga tijela, tj. zajednice, stoje podijeljeni pojedini darovi. Svaki član ima poseban dar i zadatke za druge i za cje­linu. Nijedan nema sve, nijedan ne može sve! Darovi Božji su zapravo vječni život u Isusu Kristu, našem Gospodinu (Rim 6,23) i svaka pojedina karizma ima izravno i bitno djelovati tim darom. Također i to što mi danas u Crkvi običavamo nazvati "služba"-(usp. 28-29), u tom smislu konačno je karizma: dar Duha za služenje u zajednici.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 7, 11-17

Uskrisenje mrtvaca za prisutni narod je znak, da je Isus veliki možda očekivani i po Mojsiju prorečeni prorok (usp. Pnz 18, 15-18). Za evanđelistu je taj izvještaj kao priprava za odgovor, koji će Isus dati Ivanovim učenicima: slijepi gledaju, gluhi čuju... mrtvi ustaju (Lk.7,22). Kao pozadina toga opisa jasno se prepoznaje Ilijino propovijedanje. Isus je više nego prorok, on je Gospodin, ovdje (r. 13), ga evanđelista po prvi puta tako zove. Drukčije nego Ilija Isus zapovijeda svojom vlaš­ću: Ustani! On je time objava milosrdne Božje ljubavi. Strah, zahvalno veličanje je reakcija mnoštva naroda, u kojem se nazrijeva novi, Božji narod !

24. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: l Tin 3,14-16

Izjave o Crkvi Boga živoga i o otajstvu pobožnosti u redcima 14-16 čine vrhunac prve poslanice Timoteju. Što se ovdje govori o Crkvi Božjoj, tiče se najprije mjesne zajednice, ali i sveukupne Crkve. Ona je: l. kuća Božja, njegov živi hram, njegovo stanovanje njegova obitelj , 2. Ona je zajednica živoga Boga , riječju Božjom sazvani zbor. 3. Ona je stup i temelj istine: u Crkvi se sa sigurnošću može naći istina, koju je Krist donio i keja je on sam. Istina je otajstvo (16), spasavajuća Božja stvarnost, koja je po Kristu objavljena. Pisac o tom govori riječima jednog starog kristološkog himna . Ovdje se pokazuje u najkraćoj formi, kao neka povijest otajstva, objava po utjelovljenju, vjera, po navještenju, proslava po uznesenju.

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 12,31 i 13,1-13

Taj odlomak prve poslanice Korinćanima g1.13, zove se "Velepjesan ljubavi". Ali apostolu nije stalo do "pjesme"! On je govorio o različitim darovima Duha Svetoga u zajednici. Zbog njih je došlo do rascjepa u Korintu. Sada on baca na stranu sve sitnice, jer bez ljubavi ništa nema vrijednosti, samo ona ima trajnost. Čovjekova veličina i savršenost kršćanina mjere se po ljubavi; to je u svakom slučaju Božje mjerilo !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 7,31-35

Znakovi Božjega gospodstva su vidljivi svima koji ih hoće vidjeti. Ivan Krstitelj je propovijedao pokoru i najavio skori sud. Sin Čovječji blaguje s carinicima i grešnicima i navješćuje poruku o ljubavi Božjoj. Ljudi ove generacije su oboje odbili. "Ovaj naraštaj je zli naraštaj" (11,29) traži znak i čudesa, ali nije pripravan da se obrati. Optužba i napomena Isusova tiče se u prvom redu farizeja i zakonoznanaca, koji preziru volju Božju. ('7,3)), a i narodu priječe da prihvati poruku Isusovu. Uza sve to ima mudre djece (r. 35), ljudskih srdaca koja su sposobna razumjeti Božji govor. To su, prema Lk 10,21, maleni i nedorasli, siromasi !

24, tjedan u god. - Četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: l Tim 4, 11-16

Crkvena služba je nalog i dar Božji,; to je posebna milost (14) koju pojedini ljudi primaju za određene. službe u zajednici. Ona se daje proročkim riječima i polaganjem ruku starješinstva (14) prema 2 Tim 1,8: polaganjem ruku apostola. "Po proroštvu" može značiti da su proročki glasovi u zajednici skrenuli pažnju na Timoteja i da je on na temelju toga upozorenja određen za službu (usp.1,18). Timotej ovdje predstavlja svakoga, koji je u zajednici dobio nalog da naviješta i uči. Zanemariti tu milost značilo bi biti nevjeran u preuzetom nalogu. Dužnosti biskupa, župnika, nabrojene su u redcima 12-13; u r.12 pobliže je ocrtna njegova ćudoredna ličnost, u r.13 njegova funkcija u liturgijskoj svečanosti, u službi riječi. «Čitanje" znači čitanje Svetog pisma pred sakupljenom zajednicom, na to se nadovezuje propovijed, koja se označuje kao poučavanje i opominjanje. Biskup se spašava samo time da spasono­snu milost Božju dalje dijeli onima koji su je pripravni prihvatiti.

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 15,1-11

Poruku, koju Pavao naviješta. on je sam primio, to je naša poruka ( r. 11), poruka apostola. Vjeru zajednice o uskrsnuću Isusovu ne dokazuje doživljaj kod Damaska, nego ispovijedanje vjere one na starije zajednice, koja (vjera u redcima 3-5 po prvi puta stoji pred nama napisana. Krist je umro i on je uskrsnuo, to si dvije temeljne izjave. K njima pridolaze kao nadopuna i potvrda dvije druge: on je bio pokopan, i: njega su vidjeli (-on se ukazao). Nije nakana Pavlova dokazivati uskrsnuće Isusovo: ono se ne može dokazati; ali se može posvjedočiti po onima , koji su ga usnuloga vidjeli, a među te spada i Pavao zašto on Korinćanima tako opširno govori o uskrsnuću Isusovu, vidi se iz nastavka gl. l5:samo-iz činjenice uskrsnuća Isusova može kršćanin shvatiti svoju egzistenciju u sadašnjosti i i­mati nadu za budućnost !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 7, 36-50

Farizeji su volju Božju prezreli,"ali mudrost opravdaše sva njezina djeca" (7,3o i 35),to ilustrira: današnje evanđelje.O toj ženi, koja je kod gozbe Isusu noge pomazala, znamo samo to da je bila grešnica, tj. bludnica, da joj je mnogo bilo oprošteno i da je zato mnogo ljubila . Nije sigurno . je li to bijaše Marija iz Betanije, ili Marija Magdalena a možda nijedna od njih dvije .Čini se da je ovo Lukino pripovijedanje neovisno od Matejeva, Markova i Ivanova prikazivanja. Sto je u ovoj pripovijesti za Luku važno, pokazuje prispodoba o dvojici. dužnika (r.41-43), koja se nadovezuje. Svaki čovjek pa i farizej je pred Bogom prezadužen dužnik. Ali Bog oprašta , samo - ako j e čovjek pripravan taj oprost primiti kao dar i za nj biti zahvalan. Ta je žena opravdala Božju mudrost njoj je Isus mogao izreći oproštenje i darovati joj mir!

24. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: 1 Tim 6,3-12

0 krivim učiteljima pisac je već govorio u 1,3-7 i 4,1-11.Redci 3-5 današnjeg čitanja podsjećaju na 1,3-'7. Krivi učitelji su oni koji odstupaju od zdravih Kristovi: riječi i od nauka naše vjere. Pisac ne misli na to da se razračunava njihovim naukama, i odvraća Timoteja od zapitkivanja i prepiranja (4) u tom je važna razlika između pastoralnih poslanica i pravih Pavlovih poslanic3. Iz krive nauke izlazi neispravan način života. U ovom čitanju imamo upravo jedinstveni način ruženja, jednog ­krivovjerca. Katalog opačina svršava predbacivanje srebrorublja. To je odvratno napose onda, kad se obavlja pod etiketom pobožnosti. I ono je posljedica lažne nauke, ono može biti i njen uzrok. Od svega toga, od lažne nauke i zle prakse odvraća se nadglednika jer ni on nije od toga jednostavno siguran. On mora ne samo bježati (11), on je postavljen također i za stražara i kao takav odgovoran je za zdrav nauk.

Napomena uz 2. ČITANJE: 1 Kor 15,12-20

Vjera u uskrsnuće Isusovo ne sadrži samo činjenicu, da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Uskrsnuće je više nego činjenica, ono je misterij, koji sve Isusove riječi i djela tumači i potvrđuje, što također i egzistencija kršćanina tumači i potvrđuje. Pavlov - credo - u redcima 3-5 je ukratko označio misterij smrti i uskrsnuća Isusova riječima: "za naše grijehe", suglasno Pismima. Vjera u uskrsnuće Isusovo dolazi od propovijedanje (Rim 10,17), a propovijedanje i vjera bilo bi ništa, kad ne bi bilo potvrđeno stvarnim uskrsnućem! Ta činjenica u Korintu ni je osporavana, ona stoji čvrsto. Što ondje nije baš čvrsto, to je naše vlastito uskrsnuće; iz vjere u uskrsnuće Isusovo ne izlazi nikakva nada. No, tada je uskrsnuće Isusovo besmisleno budući da Bog ne čini ništa besmisleno, bilo bi logično nijekati i uskrsnuće Isusovo što Korinćani međutim ne čine !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 8, 1-3

Pred slijedećim odlomcima gl . 8-9 Luka sumarno izvješćuje o propovijedanju Isusovu. Isus nema više vlastita boravišta, on ide od mjesta do mjesta, od sela do sela da predobiva za Blagu vijest o kraljevstvu Božjem. Spominjanje galilejskih žena ima važnost s više gledišta. Na pitanje od čega je Isus živio u to vrijeme, dobivamo trijezan odgovr. Isus prihvaća pomoć od imućnih žena, koje mu ne taj način iskazuju svoju vjeru svoju zahvalnost. Njihova posebna zadaća prije svega jest služenje (diakonia), ali one spadaju u krug učenika, među svjedoke iz Galileje: one će biti s Marijom majkom Isusovom svjedoci razapinjanja i uskrsnuća ! 

24.tjedan u god. - Subota

Napomena uz 1. ČITANJE: 1 Tim 6,13-16

Na kraju prve poslanice Timoteju stoji snažna opomena za nadglednika (11-16). Opomena je sažeta u r.14: Čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno do dolaska Gospodina našega Isusa Krista ! Taj nalog dobio je nadglednik "pred mnogim svjedocima" kod preuzimanja biskupske službe:; on je dakle, pred cijelom zajednicom uzet u dužnost. Taj naslov vrijedi do "dolaska našega Gospodina Isusa Krista" , t j . za cijelog života. Pisac više ne računa sa skorim ponovnim dolaskom Kristovim, on će se desiti "u svoje vrijeme" (15).. Do tada se mora apostolska predaja čista nepokvarena dalje predavati.

Napomena. uz 2. ČITANJE: 1 Kor 15,35-37 i42-49

Vjerovati u naše uskrsnuće bilo bi mnogo lakše kad bi bilo jasnog objašnjenja kako će se to dogoditi. Pitanje Korinćana: «kako će mrtvi ustati?", praktički zvuči kao prigovor. Nije mala teškoća u tom što Korinćani; kao Grci, imaju drugačiji pogled o svijetu nego Pavao, Židov. Za Grke, poimanje o besmrtnosti duše je moguće. Ali uskrsnuće tijela, koje umire, nije nužno pa čak ni poželjno. Hebrejsko poimanje naprotiv pozna samo čitava čovjeka, kao "živo biće (Post 2,7). Ako ima nadgrobni život, taj se može shvatiti samo kao nastavak života čitavoga čovjeka. Na pitanje "kako" nema ni Pavao izravan odgovor. U redcima 36-38 on ukazuje na život bi1jke : smrt je njemu kao uvjet za život, a novi život je novo stvaranje: "Bog mu daje lik kakav hoće" (r.38). Čovjekov život ima pravac koji se ne može promijeniti: najprije dolazi naravno (zemaljsko, tada duhovno (nadzemaljsko) (r.45-49). Prvi Adam je zemaljski, drugi Adam, Krist, je nadzemaljski, nebeski. On je po svome uskrsnuću postao "životvorni duh" (r.45), mi smo na putu k njemu!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 8, 4-15

Mnogo je svijeta dolazilo k Isusu i slušalo ga, ali samo malo njih izdržalo je uz njega i uz njegove riječi: Time se postavljaju dva pitanja za učenike a kasnije i za Crkvu: 1. Kako se tumači tako neznatno djelovanje Evanđelja? 2. Ima li poruka o Božjoj vlasti uopće izgleda da se probije? Isus je usporedbu o sijaču najprije pripovijedao bez tumačenja. Istom u desetom retku govori se otvoreno da se to radi o kraljevstvu Božjem. Ali, ako su slušači otvoreni riječi (ako imaju uši) razumjet će na što se misli u slici. Iz usporedbe se osjeća velik optimizam: ako samo mali dio sjemena padne na dobru zemlju, žetva će ipak biti vrlo bogata. To nije obavezno predavanje, to je upozorenje i opomena! Zemljino tlo ne odlučuje o tom da li je ono dobro ili zlo! Ali od slušalaca se traži da "plemenitim i dobrim srcem" slušaju riječ i donesu rod. Riječ o tlu u usporedbi razlikuje učenike i druge ljude: Učenik je, kome je dano da otajstva o kraljevstvu Božjem spozna. Dano je plemenitom i dobrom srcu (r.15)!

25.tjedan u god. - Ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Ezr 1,1-6

Knjiga Ezrina i Nehemijina izvorno sačinjavaju nastavak knjige Ljetopisa. Prva i druga knjiga Ljetopisa, te Ezra i Nehemija jedno su ogromno povijesno djelo, koje dosiže od Adama do novoosnovane jeruzalemske zajednice nakon sužanjstva. Knjige Ezrina i Nehemijina nastale su oko 430. i 400. pr. Krista. Pisac je ne samo izvijestio o povijesti svoga vremena, nego i teološki objasnio. Odmah prva rečenica (1'1) označuje naredbu o povratku Zidova kao ispunjenje proročkog obećanja (Jr l9,l0. Jednom je Bog preko Nabukodonozora izvršio sud nad Judejom i Jeruzalemom, isti Bog dao je perzijskom kralju Kiru u srce odluku, odmah u prvoj godini pošto je osvojio Babilon (539/38), da dopusti povratak Židova i ponovnu gradnju hrama. Kraljevski dekret toga sadržaja svakako je morao postojati, ostaje otvoreno pitanje, da li je dekret ovdje u svojem izvornom tekstu doslovno naveden.

Napomena uz 2. ČITANJE: Izr 3, 27-34. :

Prvi dio knjige Mudrih izreka (gl. 1-9) je dugi uvod u kojem otac sinu daje razne savjete i opomene. Današnje čitanje u prvom dijelu (r.2'7-31) sadrži opomene, a u drugom dijelu (r. 32-34) obrazloženje tih opomena. Ponašanje prema bližnjemu opisano je u negativnoj formi: ne tvrdo srce, ne zla klevetnička riječ, ne zavidne misli, nikakvo nasilje! Temelj i norma vladanja prema bližnjemu treba da su pogled na Boga, u biblijskom jeziku je to: strah Božji. Na pitanje:"Tko je moj bližnji?"., odgovor se može uzeti iz ovog čitanja: Bog je tvoj bližnji (uspor.32), ako si ti svome bližnjemu "bližnji"!

Napomena uz EVANĐELJE: Zk 8, 16-18

Tajne kraljevstva Božjega povjerene su učenicima, ali to ne znaci da one imaju ostati u tom uskom krugu. Svjetiljka ima da svijetli, zato je upaljena, Poruka Isusova je još sakrivena u usporedbama, ali ona treba i bit će poznata u javnosti. Redak 17 je objašnjenje retka 16., a iz obadva zaključuje redak 18. opomenu: Pazite, dakle, kako slušate! Samo onaj koji je poruku ispravno čuo primio u sebe, može je dalje dati drugima. Ostatak l8. retka nije socijalni program; na socijalnoj razini to je upravo veliki skandal: dat će se ono mu, koji ima...Isus govori o vjeri i o spoznaji, i tu: postaje neumoljivi zakon rasta kao i neuspjeha. Tko ima spoznaju, taj, će u njoj rasti pretpostavivši da sluša dobrim i iskrenim srcem r.15., i ono što je čuo usvaja, tj. sebe predaje onome što je čuo !

25. tjedan u god: - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Ezr 6, 7-8: 12b: 14-20

Ponovna gradnja grada i hrama u Jeruzalemu, odvijala se lagano i mučno.O jednoj sjajnoj uspostavi Davidova kraljevstva, kao što je nekad bilo, nije bilo ni govora. Jeruzalem je bio dio provincije perzijske Samarije. Novac za gradnju hrama trebao je nametnuti iz provincijske blagajne, ali sa to je bila potrebna nova naredba perzijskog kralja Darije, koji je naređenje svoga prethodnika Kira potvrdio i zahtijevao da se izvrši. U Jeruzalemu uspjelo je prorocima Hagaju i Zahariji da u narodu pobude srčanost i oduševljenje. Tako je konačno u proljeće 515. novi hram morao biti posvećen, gotovo 72 godine nakon razorenja prvoga hrama. U usporedbi sa Salamonovim hramom bio je to sirotinjski hram, a bio je i siromašan narod, koji je slavio tu posvetu. Ali taj ostatak naroda smatrao se kao "sav Izrael"(17).

Napomena uz 2. ČITANJE: Izr 21, 1-6 i 10-13

Stariji učitelji mudrosti Starog zavjeta hoće ljudima pokazati put k sreći i uspjehu. Pomisao na sreću onkraj groba još ne igra nikakvi značaj, radi se o čovjeku u njegovu sadašnjem životu, prigodice i o njegovu daljnjem postojanju u sjećanju ljudi.O vrijednosti ili o nevrijednosti ovoga života odlučuje Bog; on je onaj, koji važe i ispituje srca (r. 2). Što pred njim vrijedi izraženo je u retku 3. riječima "pravda i pravo". No, pravednosti ima samo ondje gdje ima dobrote i milosrđa (r. 10. i 13). Poučne izreke ovog odlomka poredane su bez svoje povezanosti. Uza sve to imaju stanovito jedinstvo , jer neprestano je u pitanju što je pred Bogom pravedno: To je put praktične istine, ne samo za Izrael ! 

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 8, 19-2l

O slušanju riječi bilo je govora u prispodobi o sijaču i u tumačenju te: prispodobe (8, 11-15). Ispravno slušanje, čvrsto se držati riječi i živjeti po riječi Isusovoj, samo to i ništa drugo vodi do njegove blizine. Rođakom Isusovim, se ne postaje porijeklom! To treba da nauče njegovi krvni rođaci koji su došli iz Nazareta da ga vide. A što hoće da vide? Oni su vidjeli u Nazaretu, a opet nisu vidjeli (4, 20-23 ). Oni su se čudili (4,22), ali nisu vjerovali. Nije im ništa koristilo, što su živjeli u njegovoj blizini i bili njegovi suvremenici. Oni su stajali vani, a Isus se nije dao zvati napolje, tko hoće njega vidjeti, mora biti unutra.

25. tjedan u god. - Srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Ezr 9,5-9. 

Od posvete novog hrama (515. pr. Kr.) prošlo je pola vijeka ili još više; u vjersko -bogoštovnom pogledu bilo je tako loše da je to dalo povoda perzijskom kralju Artakserksu I. (464-424), odnosno perzijskom državnom uredu u Suzi, da se umiješa u stvar. God. 458. (prema Ezri 1,7 istom oko 433.) ,poslan je u Palestinu Ezra, svećenik i učitelj Zakona; on se ima brinuti, da se Zakon Boga izraelskoga i zakon kraljev točno izvršuje. Za Ezru je važan Zakon njegova Boga, i on se zaprepastio nad prilikama, koje je našao u Palestini. Uzrok svemu zlu on vidi u ženidbama Židova sa stranim ženama . On pokušava svim sredstvima toj "strahoti" učiniti kraj. On je javno izgovarao pokorničku molitvu (9,6-15) pa je ta molitva bila ujedno i propovijed. On se ne ograničuje samo na tužaljku nad grijehom naroda, s priznanjem krivice miješa se i zahvala za doživjelu milost i spasenje.

Napomena uz 2. ČITANJE: Izr 30, 5-9

Pred neshvatljivom Božjom veličinom spoznaje čovjek svoju ograničenost. U govoru o Bogu mudar čovjek konačno dolazi do šutnje. o Bogu! (30,1-2). Ali gdje Bog govori riječima i djelima; on govori preko "Zakona i proroka", on govori zahvatom u povijesti spasavajući ili sudeći. Redci 7-9 su molitva jednoga skromnog mudraca. On moli za dvije milosti: 1. da čestito misli i govori, 2. za dostatnu imovinu, ne premalo i ne previše, jer oboje je za čovjeka opasno. Mudrost i napredak nipošto ne znači isto što i bogatstvo! 

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 9, 1-6

Dvanaestorica su do sada bili samo pratioci Isusovi i svjedoci njegova djelovanja. Sada on šalje u Galilejska sela da naviještaju kraljevstvo Božje. U tom poslu daje im Isus jedino naoružanje; snagu svoga Duha i vlast nad demonima i bolestima. Svaka daljnja oprema i osiguranje im je izričito zabranjeno. Od drugih putujućih propovjednika, kojih je tada bilo, glasnici Isusovi treba da se razlikuju potpunim siromaštvom. Oni treba da se pouzdaju u to, da će Bog sam otvoriti kuće i srca! To čudesno vrijeme također za Luku spada već u prošlost. Potpuna neimaština misionara kasnije se više nije dala ostvariti. Kod Luke 22, 35 podsjeća se još jednom na to poslanje, "ali sada" u neprijateljskom svijetu svaki treba da je oboružan, no zahtjev siromaštva ipak ostaje! (Lk 8, 1-3 ) . Daljnji govori o poslanju Lk l0,1-12, Mt 9, 37-18 itd.

25.tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Hag 1,1-8

Povratak iz babilonskog sužanjstva nije bio događaj, koji bi se mogao usporedit s izlaskom iz Egipta. Povratnici su trpjeli krajnje siromaštvo, u svojoj domovini nisu naišli na prijazan doček, drugi su se međutim ondje već bili snašli a susjedi su pratili tok stvari u Jeruzalemu s neprijateljskim nepovjerenjem. Radovi na gradnji hrama brzo su došli u zastoj. Nastup proroka Hagaja pada u drugu polovicu god. 520. pr. Kr. Njegova prva riječ (1,2-11) zabilježena je u kolovozu 520. Narod govori: mi ne možemo graditi hram, jer smo odviše siromašni, a prorok kaže: zato ste siromašni, jer ne gradite hram! Hram se mora graditi! To je sva poruka toga proroka. Pitanje gradnje hrama postaje vjersko pitanje; od bogoštovlja zavisi život, također i gospodarsko blagostanje. Mi danas ne bismo tako rekli; Isus je hram i bogoštovlje podredio životu, a ne obratno. Ali Hagaj je znao, što je u ono vrijeme morao reći !

Napomena uz 2. ČITANJE: Prop l, 2-11

Knjiga Propovjednika (Kohelet) potječe iz vremena nakon sužanjstva. Ona spada među "Mudrosne knjige" Staroga zavjeta i medu njima se sasvim posebno ističe oblikom i sadržajem. Sastavljač nije Salomon. Ime "Kohelet" (Propovjednik) jest ime knjige i sastavljača, vjerojatno znači vođa skupštine, običniji je prijevod Propovjednik. Pisac je svu svoju filozofiju sažeo riječju ispraznost, ništa manje nego šezdeset četiri puta ponavlja se ta riječ u toj knjizi! Još se prevodi s ništavost ili taština. Kohelet od retka 4-11 je pjesma, koja označuje sadržaj čitave knjige. Sve je prolazne ispraznost, ali samo čovjek zna, da je to tako, i to je njegova veličina i njegova bijeda: on se može samo s ograničenjem svemu radovati (kao da ne posjeduje). Ljudska spoznaja, posjedovanje i nada svagdje se sukobljava sa granicom !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 9,7-9

Pitanje "tko je Isus" mora se postaviti prijateljima i protivnicima. Do Heroda su doprle razne glasine. O grižnji savjesti heroda, četverovlasnika izgleda da Luka ništa ne zna. Herod je obrazovan, znatiželjan čovjek. Htio bi Isusa vidjeti i vidjet će ga! Ali što će taj brutalni čovjek vidjeti? On bi htio vidjeti čudo, čudotvornost (Lk 23, 8), htio bi čuti zanimljive odgovore. Pitanje: "Tko je taj?" ide dalje. Skoro će sam Isus pitanje postaviti i svojim učenicima: "A vi, za koga me vi držite?" (9,20).

25. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Hag 2, 1-9

Hagaj pripada k onoj manjini proroka, koji su imali uspjeh. Radovi na hramu bili su opet na stavljeni. Već se moglo vidjeti kako rastu zidovi. Ali ljudi govore: «To nema nikakva izgleda» (2,3). To vidi i Hagaj. Na posljednji dan blagdana Sjenica, to je uvijek bila svečanost velikih nada (usp. Iv 7,37), pojavljuje se on sa dvije proročke riječi pred namjesnikom, pred velikim svećenikom i pred čitavim narodom. Prva je riječ bila bodrenje (2,3-5), druga je bila obećanje (2,6-9). U sredini je bila riječ, koja je to spajala, a glasi: "Ta ja sama s vama"! Božja prisutnost bit će pravi sjaj hrama, i svim će narodima donijeti spas. Što je Hagaj podrazumijevao pod riječju "spas"? Za nas je spas ono, što nam je Isus navijestio isto tako na posljednji "veliki" dan jednog blagdana Sjenica: izljev Duha Božjega, susret živoga Boga sa živim čovjekom!

Napomena uz 2. ČITANJE: Prop 3, 1-11 

Sve ima svoje vrijeme! To je tema prvoga dijela ovoga čitanja. Rođenje i smrt, ljubav i mržnja, sve stoji pod zakonom vremena: čovjek nad tim na koncu konca nema nikakve vlasti, jer nema vlast nad vremenom. Nadovezujući na to Kohelet pita (r. 9), što čovjeku koristi sav njegov rad i muka? Odgovor u redcima 10-11 zapravo je nijekanje odgovora. Svijet i ljudski život čudno su razdvojeni: briga ima, muka, ljepote i sreće, sve je tu, ali što čovjek razumije od toga i što ima od toga? Bog je dao čovjeku "uvid u vjekove" (r. 11), vječnost. Trajanje je ono što vlada njegovim mišljenjem i stremljenjem, a čovjek u stvari ne razumije ništa, a najmanje djelovanje Božje!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 9, 18-22

Isus nije nastupio kao moćan osloboditelj Izraela, kako se to od Mesije očekivalo, zato ga narod nije prihvatio. Ali učeni, kojima je bilo dano upoznati tajne kraljevstva Božjega, za koga ga oni drže? Prije nego je Isus suočio učenike s tim pitanjem, molio je u samoći (r.18), kao što je molio prije izbora dvanaestorice. To je odlučni čas! Isus ne pita da nešto sazna, nego da nešto rekne: Petar odgovara u ime učenika, u ime Crkve. Njegov odgovor po Mk 8, 29 glasi:. "Ti si pomazanik"! Kod Luke se kaže "Pomazanik Božji", koji po Bogu svoj narod spašava i liječi. Isus je ovo priznanje odobrio, ali, ga ispravlja i nadopunjuje: Ispravlja ga navještajem svoje muke (r. 22), a popunjuje ga pozivom na nasljedovanje svoje muke (r.23-27).

25. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Zah 2, 5-9a; 14-15a

U prosincu 520. prorok Hagaj je zašutio. Odmah iza njega nastupa Zaharija, sin Idonovo. Od njega je predaja donijela osam noćnih viđenja, među ta viđenja uvrštene su razne proročke izjave. Poglavlja 9-14 su kasnije proširenje Zaharijine knjige. Današnje čitanje obuhvaća jednu viziju (treću r. 5-9) i jednu proročku izjavu (r. 14-15). U viđenju radi se očito o gradnji gradskog zida. Ne gradite zida, glasi poruka, jer: l. grad će biti tako velik i bogat, da ga nikakav zid neće moći obuhvatiti. 2. Bog sam će ga opasati poput zaštitnog vatrenog zida. Zid je ipak bio sazidan, najviše na Nehemijin zahtjev. Viđenje je prepunjeno izrekom u r. 14-16: Bog će u svom gradu stanovati, on će ga štititi ali će biti dostupan svim narodima. Svi će biti jedan veliki Božji narod, ali polazna točka sveopćeg djela spasenja je Judeja - Jeruzalem!

Napomena uz 2. ČITANJE: Prop 11, 9 - 12, 8

Knjizi Propovjednika predbacuje se da sadrži nevjeru i pesinizam. Ali i to je ispraznost! Sve prolazi, no ipak ima veličine i 1jepote u svijetu i ljudskom životu. Čovjek treba da za to ima otvorene oči i otvoreno srce. On treba da zna da sve od Boga dolazi i sve se k njemu vraća. Koji je to Bog? Nijedan drugi, nego Bog Izraelov, Bog Povijesti. Ali Kohelet i njegovo vrijeme, treće stoljeće prije Krista, su upoznali da je Jahve 106

ne samo Bog Izraelov! I danas, i mi kršćani treba da odatle učimo, kako je opasno Boga usporediti jednostavno nekim imenom, slikom ili predođbom! Bog je veći! Samo taj veliki Bog živi, mali bog, kako ga mi sebi udešavamo, jest samo jedna ispraznost!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 43b-45

Prva Isusova izjava o muci uslijedila je na mesijansko priznanje Petrovo. Od tada ta tema kod Luke uvijek iznova odjekuje. Kod preobraženja na Gori ukazuje na muku (9, 31), a učenicima jedva dolazi do svijesti to što Isus govori. U današnjem Evanđelju energično im je rečeno kako treba da si "uzmu k srcu" (r. 44) i neka se ne podaju nikakvoj prijevari: Sin Čovječji, čiju su uzvišenost i moć gledali, bit će predan "ljudima", tj. grešnicima (24, 7). Od koga će biti predan? Konačno od Oca, koji predaje svoga Sina (Rim 8, 32). Učenici čuju riječi, ali ih ne razumiju, i ne treba da ih razumiju! U tajni muke spadaju .oni k onima, koji vide, a ipak ne vide, čuju a ipak ne razumiju (Lk ­8, 10).

26. tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Zah 8, 2-8

U pogl.8., to je zaključno poglavlje izvorne Zaharijine Knjige, sastavljen je niz proročkih izreka, svaka počinje formulom: "Ovako govori Gospodina nad vojskama". Riječi su upravljene na ostatak naroda, koji sebi ne može predočiti, kako će izaći iz sadašnje bijednog stanja. Proroku je jednako neshvatljivo, ako gleda na ljudsku situaciju. Ali njegov je pogled upravljen prema Bogu, moćnom i vjernom Bogu Izraelovu (r.8); i on gleda u budućnost, ali on to vidi kao da .sada predstoji. Nije doduše naglašeno, ali je jasno rečeno također i da vjernom Bogu mora odgovarati i vjeran narod i vjeran grad.

Napomena uz 2. ČITANJE: Job 1;6-22

Knjiga o Jobu nema nakane pri povije dati povijest, nego da uči "mudrost, ne u mirnu govoru oca ili učitelja, nego u naučnoj raspravi s pitanjima i sumnjama. Zato je ta knjiga bila uvijek suvremena.O patniku Jobu i o Jobovim vijestima svatko je već čuo i rečenica na kraju današnjeg čitanja poznata je: "Bog dao, Bog uzeo, neka je ime Gospodnje blagoslovljeno!" No, Jobu nije nipošto bila stvar jasna; kao današnjem čitaocu, koji od početka zna, o čemu se radi (slično kao kod kušnje Abrahamove, (Post 22,1). Okvir pripovijedanja iz kojega je današnje čitanje uzeto:, vjerojatno je ne­koliko stoljeća stariji od glavnog dijela knjige. Job koji vodi dijalog (3,42), koji diskutira sa svojim prijateljima o pravednosti Božjoj, čovjek strašnih tužbi, pitanja i optužbi, dolazi preko najstrašnijih po­tresa do jednostavna i veličanstvena držanja pred Bogom, kao sluga Božji, koji od svoga Boga prihvaća uzimanje kao i darivanje !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 9, 46-50

Današnjim Evanđeljem zaključuje se odlomak, koji je počeo u gl. 9,1. Učenici treba da budu uvedeni u tajne kraljevstva Božjega i da polako shvate svoj vlastiti položaj i zadaću. S time je povezano pripovijedanje prepirki učenika za prvenstvo i o stranom čudotvorcu (46-50). Razmišljanje kao ono "tko je od njih veći" mogu se u krugu učenika svagdje pojavljivati. : Ako Evanđelje o tom izvještava nadovezujući na proročanstvo o muci, vidljiv biva jaz, koji. još sada dijeli učenike od Isusa. Odgovor Isusov na neizgovoreno pitanje učenika, nije lako razumljiv. Dijete se ne predočuje kao uzor poniznosti, bliža je biblijska misao, da Bog stoji na strani siromašnih i malenih. Tu spadaju također i učenici Isusovi. To je rečeno Crkvi za sva vremena. Zaključna riječ: "Tko nije protiv vas, s vama je!" pokazuje put tolerancije i poštivanja Božjih darova, iako ne stoje u prostoru i službi Crkve.

26.tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Zah 8, 20-23

Novi Jeruzalem, koji naviješta Zaharije, nije zatvoren grad, još manje je "geto'" (usp.2,15). Na kraju sabranih rečenica (gl. 8) stoje dva obećanja o prošireniju kraljevstva Božjega u svjetovnim dimenzijama. Prvo obećanje vidi narode kako hodočaste u Jeruzalem (20-22), da se poklone jedinomu Bogu. Univerzalizam Zaharijin još ostaje povezan s geografskom činjenicom, koja se za njega kao i za Izaiju i Miheja, može zvati samo Jeruzalem. U drugom obećanju (23) nisu narodi nego pojedini ljudi, dakako u vrlo velikom broju, koji se priključuju Jahvinoj vjeri. I to je gledano u vremenski uvjetovanoj slici. Ali tu se više ne radi o bilo kakvom političkonacionalnom pripojenju, nego: Bog je s vama, zato i mi hoćemo biti s vama !

Napomena uz 2. ČITANJE: Job 3, 1-3; 11-1'7; 20-23

Današnje čitanje počinje s proklinjanjem i svršava s mučnim pitanjem: Zašto? čemu? Job nije prvi, koji proklinje dan svoga rođenja. Jeremija je to činio sličnim riječima., kad se jednoga dana potužio na svoju proročku sudbinu. Job, čovjek, kome je sve bilo razoreno, želi da nije nikada bio rođen, ili da je odmah kod svoga rođenja umro. Nakon toga njegova pobuna poprima oblik gorkog pitanja. Čovjek pita: zašto trpljenje? On ga, u vezi s ljudskom egzistencijom, ne smatra ni normalnim ni potrebnim. Mora postojati neki temelj, neki razlog. I tu se otvara ponor problema! Uzrok na kraju možda biti samo on, koji je čovjeka "sa svih strana zapriječio" (r.23), - Bog !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 9, 51-56

Evanđelje sv. Luke zasnovano je u glavnom po uzoru Markova Evanđelja, što je i Matej preuzeo. Ali s ovim odlomkom (9,51) počinje veliki Lukin umetak, takozvani: putni izvještaj, koji obuhvaća otprilike jednu trećinu tog Evanđelja, do gl. l9. Cilj toga putovanja je Jeruzalem (-r 51), a o njegovu trajanju se ništa točno ne može odrediti. Putovanje u Jeruzalem počinje u vezi. s proročanstvom o muci, od g. 9;44. Nigdje drugdje, nego u Jeruzalemu treba da Sin Čovječji bude ubijen(Lk 13,33) i ondje će uskrsnuti. Isus ide vrlo odlučno svojim putem, slično kao Ilija, kad je trebao biti uzet sa zemlje (2,Kralj.2). Ali ovdje više nego Ilija! Isus ne čini da vatra pada s neba, kao Ilija što je činio (2Kr.l,lo; 12); Njegov je duh drugačiji !

26 . tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Neh 2,1-8

Nehemija nije bio svećenik kao Ezra ; on je bio peharnik na "dvoru perzijskog kralja. To je bio vrlo ugledan položaj, no za Židova svakako problematičan, jer. je potpuno obdržavanje židovskog Zakona bilo u toj situaciji gotovo nemoguće. (Nehemijino priznavanje krivice u l, 6 može biti s tim u vezi). Ali to nije priječilo Nehemiju da se ne os­jeća skupa sa svojim gradom povezan i zadužen. Žalosne vijesti, koje je primio iz Jeruzalema, uzbudile su ga u duši te on vi­še ne nalazi mira. Nešto mora učiniti! No što on može? Kralj je zabranio ponovnu izgradnju grada (Ez 4,17-22), i sam Bog mu je za to dao vlast (Neh 9,37) Nehemija, kao čovjek, koji bistro misli, odabire put na obadvije instancije: u molitvi vapi k Bogu a kod kraljevske gozbe (u proljeće 445.) pokušava sreću kod kralja. On podastire svoju molbu vrlo spretno; kralj ga stvarno šalje u Jeruzalem, ali samo, Nehemijino je osvjedočenje, "jer nada mnom je bila dobrostiva ruka moga Boga!" (2,8).

Napomena uz 2. ČITANJE: Job 9,1-12 i 14-16

Bog kao odgovor, Bog kao pitanje: to je bio završetak jučerašnjeg čitanja i to je sadržaj današnjeg . Bog ,je pravedan, to je u g1.8. rekao Bildan prijatelj i loš tješitelj. Pod tim je on razumio:. Bog plaća svakome, kako zaslužuje: To je jednostavno i jasno, ali je li to sve? Vrijedi li to općenito? U Jobovu govoru, ukoliko je sadržan u današnjem čitanju, nalazimo tri izjave. Bog je u pravu, u to Job nipošto neće dirati. 2. Bog je neizrecivo velik. 3: Bog šuti. To je vrlo promišljeni govor. Traženje milosti, vapaj za pomoć. Zemaljski će sudac na to paziti, a Bog? Čuje li on to uopće? Koga on proglasi krivim, taj je krivac! Tu ja ocrtana okrutna, da ne rečemo, strašna slika o Bogu, koja je u objavi Novoga zavjeta doživjela nužan ispravak !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 9,57-62

U tom odlomku nalaze se tri kratka razgovora o nasljedovanju. Posljednji se nalazi samo kod Luke (r.61-62), druga dva se nalaze i kod Mateja. Kod nasljedovanja Isusova ne radi se o pratnji na putovanju nego se radi o sudioništvu u životu Isusovu i o njegovoj zadaći. Isus putuje u Jeruzalem njegov zadatak .je hitan. Tko hoće ići s njime, mora znati što radi. Nasljedovanje Isusa znači "izlaz" iz mira i sigurnosti, rastanak od ljudskih veza., konačno oproštaj od samog sebe, i sve to sada odmah i posve. Tako..nije govorio nijedan rabi sa svojim učenicima, pa ni s Elizejom. Zahtjevi bacaju svjetlo na onoga koji traži. Shvatljivi su tek po njemu, po Sinu Čovječjem, koji uvodi Božje kraljevstvo.

26. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Neh 8, 1-4a: 5b-6: 8-12

Dok je Nehemija veoma energično i oprezno požurivao izgradnju Jeruzalema, o Ezri više nije bilo ni glasa, te o toj dugoj šutnji (Ezr l0 do Neh 8) nema pravog tumačenja. No, pošto je improvizirani graditelj, državnik i strateg Nehemija podigao zidove i vrata Jeruzalema, na jednom se opet po javio Ezra! Kroničar očito hoće istaknuti djelovanje obaju muževa na zajedničkom djelu. Političaru Nehemiji kao i Ezri, svećeniku i učitelju Zakona jednako je stalo do Izraela, svetoga naroda, koju je Bog nakon suda sada dopustio novi početak. Na Sinaju je bio taj narod riječju Božjom skupa sabran, i po objavi, pošto je prihvatio volju Božju, utemeljen kao narod (Ezr 19-24). Sada je došao čas novog početka; pročitan je Zakon i obnovom sinajskog Saveza osnovana je nova hramska zajednica. Politički gledano to nije bio više narod, nego ostatak naroda. "Zakon" koji je Ezra tom narodu ponovno dao od tada je bio temelj njegove opstojnosti, ali i njegova opasnost !

Napomena uz 2. ČITANJE: Job 19, 21-27

Mnogo stoljeća nakon Joba rekao Muhamed da pred Bogom nema utočišta osim kod njega samoga (Kuran,Sura 9,118) U g1.16,21 pozvao je Job u pomoć Boga, koje je u nebu njegov svjedok, protiv Boga "naplate", kako su ga predočili njegovi prijatelji. U današnjem čitanju važni su redci 25-27; oni su prema tekstu Vulgate bili označeni kao izraz vjere u tjelesno uskrsnuće, te su zato našli svoje mjesto u mrtvačkoj liturgiji. To shvaćanje sigurno prekoračuje prvobitni smisao ovog mjesta kod Joba. Ali Job u krajnjoj nevolji stvarno govori o nadi, da će naći zaštitnika svoga prava, jednog oslo­bodioca, koji će se za njega zauzeti, pa bilo to istom nakon smrti "bez moga mesa". Sada je Bog sakrio svoje lice pred Jobom. ali će se opet okrenuti prema njemu, ne kao stranac, kao neprijatelj, nego kao prijatelj!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 10, 1-12

U gl. 9,1-6 Luka je izvijestio o poslanju dvanaestorice (srijeda 25. dan). Isus je međutim svoje djelovanje u Galileji završio, te sada putuje u Jeruzalem. Vrijeme ga sil, i žetva je velika (10,12). Žetva u, biblijskom jeziku označuje konačni Božji i sud nad narodima . Broj 70 ukazuje na to da se misija proširuje na sve narode. Bit će da taj broj ima temelj u predodžbi da na svijetu ima 70 nežidovskih naroda (usp. Post l-o) Isus, koji ide putem Božjeg sluge, znači da je poslan svim narodima. Govor prigodom poslanja (10,2-11) daje upute o opremi misionara i o njihovu vladanju po kućama i mjestima. Naređena im je dvostruka djelatnost: djelo i riječ čudesa i naviještanje). Oboje je nastavak samog Isusova djelovanje. To su znakovi koji se ne smiju mimoići. Zato je na kraju prijetnja nevjerničkim gradovima . 

26. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Bar 1, 15-22

Baruh, sin Nerije i pratilac i tajnik proroka Jeremije, dao je ime toj "Baruhovoj" knjizi, ali. sigurno nije njezin sastavljač. Knjiga je nastala oko dva stoljeća kasnije. Pokornička molitva prognanih na više mjesta zvuči kao pokornička molitva Danijelova 9,4-19. Današnje čitanje sadrži od toga. prvi dio. Na početku stoji priznanje vlastite krivice: "od dana, kada je oce naše izveo iz Egipta pa do dana današnjega". Molioci se osjećaju solidarnima sa svojim :narodom; te sadašnju nevolju smatraju kao pravednu kaznu za krivicu prijašnjih pokoljenja. Hvaljenje Boga u času suda: mi možemo pred tim samo sa strahopočitanjem stajati, makar znademo po Isusu da se pomirenje ostvaruje ne po ob­raćenju i pokori čovjeka: obraćenje je već dar i poklon Boga, koji hoće ljude sa sobom pomiriti. 

Napomena uz 2. ČITANJE: Job 38, 1;12-21 i 40,3-5

Nakon govora i protu-govora Jobovih, njegovih prijatelja objašnjenje u Božjem govoru .(gl . 38-41; postiže svoj vrhunac. Bog ne šuti, on govori, samo ako je prisutan čovjek, koji može čuti! No, on ne govori tako kako bi mi ljudi htjeli određivati. Iza svakog problema ne stoji pripravno Božje rješenje. Prvi dio Božjeg govora sastoji se gotovo od samih pitanja. Ona podsjećaju Joba na ograničenost njegova znanja i razumijevanja, ali jasno pokazuju i Božju neizmjernu veličinu i njegovu ljubaznu naklonost prema stvorovima. Jobov odgovor je priznanje da on ne može odgovarati i da više neće pitati. On je dobio predosjećaj o Božjoj veličini .

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 1o,13-16

Djelovanje Isusovo i njegovih poslanika slično je ne samo u riječi i čudesima, nego i u neuspjehu. Prijetnja na kraju jučerašnjeg Evanđelja vrijediza gradove, koji ne primaju vjesnike Evanđelja. U današnjem odlomku poimence su spomenuti galilejski gradovi koji su Blagovijest Isusovu čuli i njegova čudesa vidjeli, ali nisu ništa marili i nisu se obratili. Isus gleda svoje djelovanje kao usko povezano s djelovanjem svojih učenika. Navješćivanje učenika ima istu važnost kao i navješćivanje Isusovo. Ono znači za slušače ponudu spasenja, ali i križa. To je situacija da se i1i odluče ili da budu osuđeni (usp Iv 9,39). Isus govori protiv galilejskih gradova jezikom starih proroka. Oni su gradovima Tiru i Sidonu zaprijetili sudom, i to poradi njihove oholosti (Iz 23,9 i Ez 28,1-23). Gradovi koji odbijaju Isusa imaju veću krivicu. I Kafarnaumu je jednako zaprijetio kao kod Izaije 14,1-15 kralju Babilonskom, koji je bio izraziti neprijatelj. Težina prijetećeg suda odgovara veličini odbijene milosti. 

26. tjedan u god. - Subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Bar 4,5-12: 27-29

U drugom dijelu Baruhove knjige (3,9-5,9) se najprije navode uzroci zbog kojih je Izrael zapao u nesreću. On je ostavio izvore mudrosti tj. samoga Boga. Prednost Izraela bila je što mu je Bog dao mudrost. U kn,jizi Božjih zapovijedi došla je mudrost k ljudima (3,38: 4,1).Ali i sada je još Bog vjeran;.on misli na svoj narod, tj. on ga hoće spasiti, kao što gaje nekoć oslobodio iz Egipatskog ropstva. I narod kasnijeg vremena, kome su tuđi vladari htjeli oteti najdragocjenije blago, vjeru u Jahvu, treba da zna da je on Izrael. Što može Izrael učiniti u vrijeme nevolje? Vratiti se k svome Bogu, k njemu vapiti (4,21; 27), u njega se pouzdati.

Napomena uz 2. ČITANJE: Job 42, 1-3: 5-6 i 12-16

Obadva Božja govora nisu odgovorila zašto Job mora trpjeti tako strašnu nesreću. Ali nisu dali pravo ni prijateljima koji su Boga smatrali samo kao pravednoga platioca! Svi stvorovi Božji od carstva zvijezda do nilskog konja svjedoče o Božjoj moći mudrosti i snazi. U tom Božjem svijetu stoji i čovjek i njegova sudbina. Problemi se ne rješavaju izvana, nego iz nutrine čovjeka, koji se prigiba pred Božjom veličinom i vjeruje u njegovu dobrotu. Jobova knjiga ne daje problemu trplje­nja teološki logično i jasno rješenje. Ali premašuje Ezekijela , jer otklanja jednostavnu nauku o naplati kao nedostatnu. Odavde je još daleki put do odgovora, što ga je dao Isus svojim vlastitim trpljenjem !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 10, 17-24

Današnje Evanđelje ima očito dva djela :1. povratak 70-orice učenika (r.17-20) i 2.Isusovo zahvaljivanje Ocu (r.21-24). Isus nije obećao učenicima nikakve velike uspjehe. Sto učenici na svom povratku tako velikom radošću i potajnim ponosom izvješćuju, u stvari nisu nikakvi misionarski uspjesi. Oni su istjerali demone, premda su prema 10,9 dobili nalog samo liječiti bolesne, ali učenici su pod liječenjem bolesnih razumjeli i istjerivanje demona. Sam Isus u očitom pojavljivanju Božje moći gleda stvarno zbivanje: poraz zla, svitanje Božje vlasti. Učenici trebaju biti veseli, što smiju biti u službi Božjoj i što su, kao i sam Isus, od Boga potvrđeni. Isus je, kao pravi čovjek, proživio časove velike nutarnje uzbuđenosti, zadrhtao je kod pomisli na pojavu Božje vlasti i na ulogu, koju dobiva on i njegovi učenici. Njegovo zahvaljivanje Ocu proširuje se u svečano priznanje, koje čini vidljivim dubine Božje i nacrt njegove ljubavi.

27. tjedan u god. - Ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Jon 1, 1-2; 2,1: 11

Knjiga Jonina nazvana po Joni, koji se spominje nazv u 2 Kr 14,25 to je bilo vrijeme Jerobo II (784-? 744). S tim prorokom naša knjiga, osim imena nema mnogo zajedničko. Vjerojatno je ona svoj sadašnji oblik dobila istom nakon babilonskog sužanjstva. Ta knjiga nije kao druge proročke knjige skup proročkih riječi, nego prije pripovijest, i to mudrosna poučna pripovijest. Sva je pripovijest u službi pouke. Da li je Jona zaista bio u trbuhu ribe. i nakon tri dana opet bio izbačen, potpuno je nevažno. Također sa stanovišta Novog zavjeta nije nužno tu pripovijest shvatiti kao povijesnu: Važna je slika Božja, koju ovdje susrećemo. Bog Izraelov se brine za daleki propali grad Ninivu, i šalje mu proroka. Što prorok ondje mora kazati, saznajemo istom u trećoj glavi. On mora gradu na­vijestiti sud. Jona ne bježi zato što bi se bojao Ninive, nego što naslućuje, da će se, kako on misli, osramotiti: da će ga Bog osramotiti, jer Jahve je milostiv i milosrdan Bog! Njega se ne može procijeniti!

Napomena uz 2. ČITANJE: Gal 1, 6-12

Na svome drugom misijskom putovanju sv. Pavao je proputovao Galiciju i Frigiju (Dj 16,6) Krš­ćane koje je tu pridobio, kasnije je još jednom posjetio. No, tada su drugi misionari u Galicijskim općinama načinili pomutnju: Židovski kršćani su učili da kršćani koji potječu od poganstva moraju držati i židovske propise i običaje, da Pavao nije pravi apostol i da im nije donio istinsko i cjelovito Evanđelje. Pavao je uvidio opasnost. Tu se radilo o važnijim stvarima nego što je njegov apostolski autoritet. Radilo se o jezgri Evanđelja, o pitanju da li je dovoljno spasiteljsko djelo Isusa Krista, ili ljudski uspjesi mogu nadopuniti i zaslužiti milost? Sa strastvenim uzbuđenjem Pavao nastupa u poslanici Galačanima za čistoću Evanđelja i slobodu milosti: Galaćani trebaju znati da su pozvani od Boga, od onog Boga koji je svjet iz ništa stvorio, koji je Isusa- uskrisio i Pavla učinio opunomoćenim vjesnikom Evanđelja. Kao pozvani stoje pod snagom milosti, ne više pod Zakonom! Evanđelje je objava o Božjoj veličini i o slobodi njegove milosti. Zakon je po Evanđelju ispunjen i zato dokinut!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk l0, 25-3'7

U odlomku od 10,25 do 11,13 Luka spaja zajedno tri glavna zahtjeva: 1: glavnu Božju zapovijed: ljubav prema Bogu i bližnjemu, 2. važnost slušanja riječi Božje i 3. ispravno moljenje. Današnji odlomak govori o Zakonu, o ljubavi i o vječnom životu. Učitelj Zakona pita: "Što mi je činiti"? i zatim :Tko je moj bližnji"? Na prvo pitanje odgovara mu Zakon o velikoj Božjoj zapovijedi (Mk 12~,28-33: Pnz 6; 5 i Lev 19,18) Na drugo pitanje odgovara Isus prispodobom o dobrom samarijancu. Tvoj bližnji, je koji treba tvoju pomoć. Njemu si ti bližnji; radi se o tvome činu. Onomu, koji dobro čini bit će na posljednjem sudu dodijeljen vječni život. Bližnji nije samo subrat on je čovjek, u kojem me Bog susreće i zove me u svoje zajedništvo !

27. tjedan u god. - Utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Jon 3,1-10 120

Bijeg u Taršiš nije uspio. Jona se dao na put u Ninivu. On navješćuje velikom gradu kazneni sud, ali kazneni sud ne dolazi! "Tko zna možda će se Bog skloniti od kazne i smilovati."govorili su ninivljani i činili su pokoru. I uistinu sažali se Bogu zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio. Da li se Bog preokrenuo obraćenjem i pokorom ljudi? To tako izgleda, ali stvarnost je drugačija. Da. se 1 ljudi mogu uopće ponovno k Bogu okrenuti, moguće je samo zato što se Bog k njima okrenuo, da ih spasi. Već je to, što Bog šalje proroka i najavljuje sud, znak,da se Bog milosrdno okrenuo prema njima . Srdžba Božja nije drugo nego tamna strana njegove milosrdne i spasonosne ljubavi. 

Napomena uz 2. ČITANJE: Gai l, 13-24

Pavao tvrdi da je svoje Evanđelje primio ne od ljudi, nego od Boga. Da nije od ljudi, pokazuje njegova povijest. Prije svoga obraćenja bio je strastven farizej i progonitelj kršćana (r.13-14). Tada je Bog zahvatio u njegov život: obraćenje, poziv na apostolsku službu; poslanje.: k poganima, tako je Pavao razumio svoj doživljaj pred Damaskom. Ako je on kasnije išao a Jeruzalem, da vidi Kefu (Petra ) , činio je to ne da sebi pribavi nalog i poslanstvo, nego da osigura jedinstvo Crkve i njezine misije. Samo poslanstvo je jedino od Boga! Pavao se stavlja u svjetlo velikog proročkog poziva. On se smatra odvjeka od Boga određenim za apostola kao Jeremija i "sluga Božji" (r.15) ali on zna također da svoj poslanje može ispuniti samo u zajednici s drugim apostolima i njihovim općinama!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 10, 38-41

Tko prima gosta u svoju kuću, najprije je doduše, davalac, a u stvari je primalac, koji biva nagrađen. To je bilo jasno kod Abrahama, a još je jasnije u poučnom primanju o Marti i Mariji. Isus se daje posluživati, ali "samo jedno je potrebno": dar, koji on donosi i koji je on sam. Isus nije došao da mu služe, nego da služi! On nam služi svojom riječju i svojim čitavim životom, kojeg daje kao otkupninu za nas. Isus je sama riječ: u onom što on govori i u onom što on čini i trpi. Tu riječ slušati i prihvatiti jedino je potrebno !

27. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Jon 3, 10 - 4, 11

Pošto su se ninivljani obratili, mora se i prorok obratiti! Da je Bog uvijek spreman oprostiti, Jona je znao iz starih izraelskih predaja. "Jahve je Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem"(Izl 34,6). Jona misli da to može vrijediti samo za Izrael, a ne za omraženi grad Ninivu. Knjiga Jonina uperena je baš protiv toga tjesnogrudnog shvaćanja, koje u Izraelu u ono doba (4.st. pr. Kr) očito nije bilo tako osamljeno. Jahve je gospodar cijeloga svijeta, svih naroda, ne da ih uništi nego da ih spasi. Obraćenju i spasenju naroda treba da posluži i Izrael, to je njegova proročka služba (sup. Iz 43, l0). Također i s tvrdokornim Izraelom (Jona! ) postizava Jahve svoj cilj !

Napomena uz 2. ČITANJE: Ga l 2,1-2 i 7-14

Pavao ni malo ne sumnja u svoje poslanje k poganima ni u Evanđelje koje im naviješta. Ipak se moglo desiti, da bi uzalud radio,(r. 2), naime tada, kad općina u Jeruzalemu ne bi odobrila njegovo djelovanje. Zato, nakon l4 godina svoga,` prvog posjeta pođe Pavao opet u Jeruzalem. Što kaže u poslanici Galačanima što on kaže apostolskom sastanku Jeruzalemu, stoji u stanovitoj napetosti s onim što o tom izvješćuje Luka u Dj 15:.Pavao predočuje stvar sa svoga stanoviša. Njemu je važno da njegovo poslanje k poganina i njegov način navješćivanja Evanđelja bude odobren od mjerodaonih muževa u Jeruzalemu, napose od Jakova, Kefe i Ivana.O razdiobi misijskog rada (mi ćemo među pogane a oni medu obrezane) Gal 1,9 nema ništa u Dj l5. Nema također ni spomena da bi postojale dvije Crkve, jedna pored druge, nego radije dva smjera u kojima se propovijedalo jedno Evanđelje. Kako j e bio nužan dodir među Židovskim i poganskim kršćanima za jedinstvo Crkve, pokazuje znameniti sudar između Petra i Pavla u Antiohiji (r. 11-14,) Nije dovoljno poganskim kršćanima načelno priznati pravo na slobodu od židovskog Zakona , to je bilo jasno kako Petru tako i Pavlu. Odlučujuća točka u Antiohiji bila je zajedništvo kod stola , zajedništvo kod blagovanja; kod čega se zajedništvo vjere i ljubavi posvjedočuje i ostvaruje.

Napomena, uz EVANĐELJE: Lk 11, 1-4

Činjenica da Isus moli i način kako to čini, dala je povod molbi : "Gospodine, uči nas moliti" ! Isus je dao učenicima Očenaš, kao temeljni oblik i uputu za svaku molitvu. Luka ,je u usporedbi s Matejem (Mt 6,9-13) zabilježio kraći tekst Očenaša, samo pet prošnji. U sredini stoji prošnja za kruh, koji svaki dan trebamo: kruh za tijelo i za dušu: Pred tim stoje dva molitvena zaziva kojima je sadržaj Božja čast (njegovo Ime) i dolazak Božjega kraljevstva. To, što čovjek najviše treba: oprost od grijeha i čuvanje od zla, dolazi iza "kruha naš svagdašnji". Tko tu molitvu može izgovarati iskrenim srcem, taj počinje biti učenik Isusov !

27. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Mal 3, 13-20a

Pobožnici jeruzalemske zajednice nakon sužanjstva daju svome razočaranju masovan izraz: "Zaludu je Bogu služiti"! Drskim i oholim ljudima je lakše i bolja im ide. Da na dobrima počiva Božji blagoslov, koji se očituje u zdravlju, u bogatstvu i ugledu, to je starozavjetno shvaćanje, koje je uvijek ponovno dovelo do kriza u vjeri, napose kad se pod srećom razumijevalo samo ovozemno blagostanje (usp. Job 31, Prop. 7,15;8,14). Prorok Malahija ima na to, kao pripremni odgovor, da Jahve sluša takve pritužbe i da se sjeća onoga što ljudi čine: i dobra i zla. To je smisao nebeske knji­ge, u koju se sve bilježi. Zaključak ja obećanje za onaj dan koji će doći, za sudnji dan (19) To će biti-strašan dan, ali za bogobojazne dan spasenja i radosti. Dakle prorok ostaje kod mišljenja svoga vremena o naplati, ali taj sud će biti Božji sud.

Napomena uz 2. ČITANJE: Gal 3, 1-5 :

Da li će čovjek biti; spašen ispunjavanjem (Mojsijeva Zakona ili po vjeri u Isuse. Krista, to je od1učno pitanje u središnjem dijelu poslanice Galačanima (3, 1--5).Poslanica Galaćanima nije nikakva stvarna rasprava, kao poslanica Rimljanima, nego uzbudljivo razračunavanje u kojem se sam Pavao uvijek nanovo boji za jasnoću misli. Kako da tim "nerazumnim" Galćanima objasni da su njihova pobožna naprezanja oko obdržavanja Zakona tjelesnost i da ih nikada ne mogu dovesti do savršenstva (r.3), koje pred Bogom vrijedi? Uvijek je bila najveća teškoća u svijetu lažno usmjerenu pobožnost ispravljati. Pavao može Galaćane podsjetiti na početke njihova: vjerovanja : na veliko iskustvo duha, kojim je tada darovana sigurno ne uzalud, pojavio im se izvor novog života i nove radosti. Odakle se pojavio? Ne od židovskog Zakona, o kojem još tada nisu baš ništa znali, nego iz vjere u Raspetoga. Od čega će u buduće živjeti, od Zakona i njegova vršenja ili od vjere u Isusa Krista? Na tom se pitanju sve odlučuje.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 11,5-13

Isusove su riječi u ovom odlomku usko među sobom povezana. Luka ih je priključio Očenašu, one su nastavak i upute Isusove o molitvi. Boga za nešto moliti, nije samo dopušteno, nego su učenici na to živo pozvani. Čovjek poštuje Boga ne samo tako da ga hvali, da mu se klanja, ne ga časti i kad svoje prazne ruke diže prema njemu i vjeruje da će mu dobrim darovima biti napunjene. Sumnjati u Božju dobrotu bilo bi isto što i sumnjati u samog Boga u onog Boga, koji nije slijepa sudbina, nego prijatelj i otac, više nego to može biti zemaljski prijatelj i otac: Što smijemo moliti? Sve što trebamo: svagdašnji kruh i Duha Svetoga. Duh Sveti stoji na kraju upute, kao cjelokupni sadržaj svih darova, koje čovjek može od Boga izmoliti i primiti. To je veliki dar, izvor, koji struji dalje u vječni život!

27: tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Jl 1, 13-15: 2,1-2

Za proroka Joela babilonsko sužanjstvo leži u davnoj prošlosti. Hram je ponovno sagrađen (1,3-4), Ezra i Nehemija spadaju u prošlost. Joel, prorok na početku 4. st. bavio se intenzivno predajama starijih proroka i nauke izraelske mudrosti, on je učen prorok. Ali prošlost ga zanima samo ukoliko ona ispituje budućnost, konačno budućnost naroda s njegovim Bogom. U to vrijeme znakovi pokazuju na oluju! Skakavci su tako opustošili zemlju, da nije ništa ostalo (1,2-12). U skakavcima vidi Joel glasnike još većeg zla i kaznenog suda. Nijedan drugi prorok nije tako opširno govorio o «Jahvinom danu», o «danu sumraka i tmine"(2,2). To će biti dan suda za Izrael i za sve narode.` Prorok poručuje: "Obratite se jer Bog je milosrdan, možda će se smilovati". Mi trebamo čuti poziv toga proroka danas na suvremen način: "Dajte se pokrenuti poradi presudne prijetnje sadašnjosti i budućnosti na potpunu promjenu radi proživljenog i objavljenog milosrđa" (H.W Wolf)

Napomena uz 2. ČITANJE: Ga1 3, 6-14

Pravedan u biblijskom smislu. jest čovjek koga Bog odobrava, priznaje i prihvaća, jer vrši volju Božju. Bog čini pravedno kad pravedno govori. Veliki biblijski primjer je Abraham, pravednik, praotac Izraela. Abraham je poradi svoje vjere bio priznat od Boga kao pravedan, ali ne na temelju djela Zakona. Tako čita Pavao u Post 15,6 i to nalazi potvrđeno kod Heb 2,4 (Gal 3,11b) gdje je rečeno da će pravednik živjeti od ` vjere . No, vjera nije čin ni zaslužbe na čemu bi se mogao temeljiti bilo kakav "zahtjev". Naprotiv ona je popuno predanje samoga sebe (bez ostatka vjernom i milosrdnom Bogu. Tko hoće biti pravedan na temelju djela Zakona sa svim njegovim propisima taj bi ih morao potpuno ispunjavati a to ne može nitko! Za to prema Pnz 2,26 svi, koji se pozivaju na Zakon, stoje pod prokletstvom! Kako se mogu od toga osloboditi? Tako, da im se teret Zakona oduzme i pokaže novi put. I upravo to je učinio Krist (r. 13-14). To je dobra vijest Evanđelja, koje je Pavao navijestio Galaćanima ! 

Npomena uz EVANĐELJE: Lk 1, 14-26

I đavao čini čudesa i time zaluđuje čovjeka. To protivnici Isusovi pretpostavljaju kao dokazano. No time je čudu osporena jasno dokazna snaga; u konkretnom slučaju, u istjerivanju demona, protivnici su vjerodostojnost Isusovu načelno stavili u pitanje i time stvaran razgovor učinili nemogućim. U odgovoru Isusovu najveća važnost ne leži u dokazivanju redaka 17-19, nego u izjavi retka 20: činjenica da Isus istjeruje demone, znak je da se približilo kraljevstvo Božje: u djelovanju Isusovu vrši Bog svoju moć, koja spašava i oslobađa. Mjesto snagom Božjom stoji doslovce prstom Božjim! Bog ne treba upotrijebiti svu svoju moć, dosta mu je samo jedan mig, ili dodir njegova prsta, da "jakoga " svlada r.21 i zarobljenog, sputanog čovjeka oslobodi. Istjerani demon bio je "nijem" (r.14), opsjednut je bio isključen od upotrebe riječi, od govora. A čovjek je, da kao čovjek može živjeti, upućen na riječ: na riječi ljudi i na riječ Božju. Isus učini nijemoga ponovno sposobnim za govor, u zajednici s Bogom i ljudima !

27. tjedan u god. -subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Jl 4,12-21

"Jahvin dan" to je glavna tema Joelove Knjige. Blizu je dan Gospodnji!. On je opisan s apokaliptičkim bojama. U Jozafatskoj dolini skupit će se na sud svi narodi:. Jozafat znači:"Jahve sudi"; to dakle nije geografsko mjesto. Mjesto i vrijeme suda nad zaduženim narodima određuje sudac. Tada ni Jeruzalem ni . Sion više neće biti geografska mjesta."Izrael" će biti ondje gdje će se znati "da sam ja Jahve, Bog vaš"(4,17). Da će se to spoznati i utvrditi, svrha je suda nad narodima. Time je također rečeno, da sve dosadašnje znanje o Jahvi, živom i prisutnom Bogu, još nije spozna­ja!

Napomena uz 2. ČITANJE: Gal 3, 22-29

Ako je Abraham bio pravedan po tome što je vjerovao u obećanje i ako mi sada bivamo spašeni po tome što vjerujemo u Isusa propetoga i ako Mojsijev Zakon sve do Krista nije mogao opravdati, i 'što je od događaja s Kristom dapače postao zaprekom, čemu onda taj Zakon'. Na to pitanje je Pavao (u 3,19) dao naoko besmislen odgovor "poradi prekršaja"! To znači da bi prekršaj postao očit da bi se grijeh umnožio!). čovjek treba da shvati svoju nemoć i treba da zna, da za njega ne postoji mogućnost, da se pred Bogom afirmira i da će biti spašen samo, ako je pripravan spasenje primiti kao čisti poklon, dar Božji. To je smisao prve rečenice današnjeg čitanja. Redci 23,29 tumače pobliže drugorazredno vremenski ograničeno značenje Mojsijeva Zakona u planu Božjem. On je imao zadaću do "dolaska Kristova" (r.24). Na pitanje, da li je među Izraelcima do Krista bilo ikoga tko bi se kao 'Abraham po vjeri opravdao, u ovaj svjestan jednostran prikaz Pavao ne ulazi. Izričito o tom upitan, odgovorio bi pozitivno, ali ovdje mu je stalo do toga da ocrta načelno novu situaciju, koju je Krist donio ! 

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 11, 27-28

Gdje Isus govori i djeluje, među ljude dolazi Božju upravljanje i njegovo kraljevstvo. Čovjek, koji sluša, prima novu sposobnost za radost, za veselje s drugima, novu slobodu za riječ. To je iskusila žena, koja najednom više nije mogla šutjeti i morala je Majku Isusovu nazvati sretnom (tj. blaženom). Proslava Majke odnosi se zapravo na samoga Isusa. Njegov odgovor ni je odbijanje, nego objašnjenje; i to u dva smjera: Mariju valja blaženom slaviti ne samo zato što je tjelesna majka Isusova , nego što spadam među opne «koji riječ Božju slušaju i drže». 2. Marija je savršen slušalac Riječi, ali nije ona jedina, nego i svi oni , koji riječ Božju slušaju i drže, imaju zajedništvo s Isusom te ih sve valja nazvati blaženima!

28.tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 1,1-7

Rim je bio za vrijeme apostola Pavla glavni grad moćnog carstva i stjecište naroda, bogova i vjera. Tu je bilo oko 50 000 Židova. Prapočetak rimske kršćanske zajednice leži u tami, ne znano točno kada je Petar do putovao u Rim. Pavao je toj zajednici, prije nego ju je osobno upoznao, napisao najdulju i najvažniju poslanicu. On je zato morao imati neki određeni povod, na koji mi tek naslućujući iz same poslanice možemo zaključiti. U Rimu je bila, kao i u drugim zajednicama, napetost između "jakih i slabih". Jaki su u glavnom bili kršćani iz poganstva, slabe valja potražiti u redovima židovskih kršćana, koji su se još smatrali vezanima svoje propise i običaje. Pavao počinje svoju poslanicu u stilu svoga vremena. Na početku stoje pošiljaoci i primaoci i kratki pozdrav. No, Pavao je mnogo toga skupio u početku te poslanice: čitavo svoje Evanđelje, moglo bi se reći: Evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega i Sina Davidova, Gospodina, koji je uskrsnuo i koji je u svojoj zajednici punom snagom prisutan, na kome su se ispunila obećanja proroka.

Napomena uz 2. ČITANJE: Gal 4,22-24:26-27 31;5,1

U ovom teškom čitanju vidimo0 tako reći dva rodoslovlja: rodoslovlje ropstva. Prvo počinje s Abrahamom i Hagarom. Sin ropkinje Hagare podsjeća na ropstvo Zakona. Zakon ima svoje prapočelo na Sinaju i na njegovu sadašnjem mjestu u zemaljskom Jeruzalemu. Drugo počinje isto s Abrahamom i vodi preko Sare, slobodne i preko Izaka u nebeski Jeruzalem k slobodi. To je rabinsko tumačenje Pisma, koje današnjem čitaocu nije bez daljnjega jasno, ali što Pavao hoće reći, jasno je. Galačani stoje pred izborom između zemaljskog Jeruzalema, Zakona, skučenosti i između nebeskog Jeruzalema, koji je oslobodna majka slobodne djece. Izbor ne bi smio biti težak, ako je pitanje jednom jasno postavljeno i ako se spozna. Ono se današnjem kršćaninu postavlja u drugom obliku, ali jednako zabrinjava!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 11,29-32

Zatraženi znak je čudo, koje ima uvjeriti, da se riječi i djela Isusova imaju izuzeti od svake sumnje. Isus odbija takav znak i jezikom starih proroka najavljuje tom opakom naraštaju sud. Prema nevjernom Izraelu on postavlja dva primjera iz poganskog svijeta: kraljicu s Juga i ljude iz Ninive. Pogani, koji su u židovskoj svijesti bili kao neznalice i nečisti, u stvari su za Božji poziv prihvatljiviji, nego zasićeni Izrael s umišljenom pravednošću, oni su pripravni slušati i obrstiti se ! Znak Jonin je sam Jona, kao što će i znak Sina Čovječjega (Mt 14,30) biti sam Sin Čovječji, kad dođe suditi. Sin Čovječji je Isus, on je više nego Salamon i više nego Jona, više nego mudrost i proročka propovijed. Njegov dolazak i njegova riječ stavlja ljude pred konačnu odluku, i to "ovdje",sada, ne istom na svršetku vremena ?

28. tjedan u god. - Utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 1, 16-25

Početak današnjeg čitanja pripada još k uvodnom dijelu poslanice Rimljanima i pruža temu čitave poslanice, koja u 3,21-30 daje prvi temeljni prikaz u poruci Evanđelja navješćuje Božju pravednost, koja spašava sve bez razlike, Zidove i pogane: svakoga, koji vjeruje. Božja se pravednost ostvaruje posve drukčije, nego to ljudi sebi mogu pred staviti. Ona ostavlja po strani svu pravednost za koju čovjek misli da je može steći ispunjavanjem Zakona (Rim 10,3) i spašava suvremenom snagom i slobodom onoga, koji vjeruje u Isusa Krista i prihvaća dar oproštenja grijeha. To, dakle nije pravednost, koja sudi , nego koja se kraljevski dariva, te je samo onaj koji vjeruje i koji prihvaća taj dar, pravedan i živjet će!. Protivno od te pravednosti nije možda nepravednost, nego gnjev Božji a protivno od spasenja jest propast, pogubljenje daleko od Boga. Pravednost Božja spašava sve ljude, koji vjeruju: jednako pogane kao i Židove. Gnjev Božji sudi sve, koji mjesto da vjeruju, hoće uspostaviti svoju vlastitu pravednost: Židovi kao i pogani. To je tema slijedećih prikaza (l,l8-3,30)·

Napomena uz 2. ČITANJE: Gal 5, 1-16

U Evanđelju. se čovjek susreće sa obaviješću o onom što je Bog učinio po Isusu Kristu do svršetka vremena. Vjera prihvaća u poslušnosti ponuđenu milost. Vrijeme spasa, koje je počelo s križem i uskrsnućem Isusovim, počinje za pojedinog čovjeka ne time što on čini nešto zaslužno, nego time što on vjeruje: Bog je po Isusu sve učinio, Krist nas je oslobodio i mi smo oslobođeni (5,1) U tom "mi" Pavao uključuje i Židova i Grka. Poganskim galatskim kršćanima govori on tako jasno da tu nema nikakva uspoređivanja: vjera i zakonska pravednosti ne popunjaju se, nego se isključuju (r.4). Samo onaj koji je na temelju vjerovanja primio Duha, može očekivati opravdanje ,te se samo taj može nadati, da će izdržati na sudu Božjem. Zar onda ćudoredno djelovanje za čovjeka ako vjeruje, nema važnosti. Time bi apostolovu izjavu posve krivo shvatili. Upravo Duh, koji, onomu koji vjeruje, daje nadu za dan suda, tjera ga na djelo ljubavi. Sve ovisi o vjeri koja je djelo tvorna u ljubav (r.6).U toj rečenici je obuhvaćena sva nauka poslanice Galaćanima !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 11, 37-41

Isusove riječ protiv farizeja i književnika kod Lk 11,37-54 slično su sastavljene kao i kod Mt 23. Isus j e zajedno sjedio kod stola isto tako s farizejima kao i sa carinicima i grešnicima. Ali dok je prema javnim grešnicima bio pun dobrote, prema pobožnim farizejima upotrijebio je strašno oštre riječi.-Prije svega postoji proturječje između "izvana i iznutra" protiv čega Isus protestira . Čistoći, koju traži, nije zadovoljeno čistim rukama, zdjelama i tanjurima. Z

Vanjska ispravnost je dobra, ali ona nije sve i ona biva laž, ako je unutarnjost, srce čovjekov, nečisto. Ono biva nečisto grabežljivošću i pakošću, a čisto može postati samo po iskrenoj djelotvornoj ljubavi prema bratu, koji je u nevolji. Pred očima Božjim nijedna druga čistoća ne može ostati valjana. 

28. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 2, 1-11

Čovjeka, koji vjeruje i zatim se odriče da istakne svoju vlastitu pravednost, i samo takva čovjeka može Božja pravednost spasiti. Prije nego Pavao objasni pozitivnu stranu te teme pokazuje negativnu stranu: Pod gnjevom Božjim nalaze se oni ljudi, koji se ustručavaju Boga spoznati, to znači njega priznati i njemu se zahvaljivati. To vrijedi za svijet, koji se protivio i koji se protivi, priznati objavu Božju u stvaranju, dakle, za pogane (Rim 1,18-32), ali to vrijedi i za Židove, neposlušni narod Božji, koji je zabacio proroke, jer "kod Boga nema nikakve pristranosti" ( 2,11). Nema, dakle, nijednog čovjeka, koji bi se mogao izuzeti od suda Božjega. To je u 2,1 rečeno Židovima, ali načelno vrijedi za svakog čovjeka ( tko god ti bio!" 2,1) koji misli da smije druge osuditi. Samo onaj čovjek može biti spašen, koji je spreman promijeniti svoje mišljenje i obratiti se !

Napomena uz 2. ČITANJE: Gal 5, 18-25

Pavao je u poslanici Galaćanima pokušao na razne načine reći, u čemu je stvar, kad se kaže:"U Kristu": Nije važnost u vršenju zakonskih djela, nego u vjeri! Kod Abrahama je to bila vjera u obećanje, kod kršćana je to vjera u Krista, u ispunjeno obećanje! Jamstvo i početak ispunjenja je dar Duha, koji vjerujući prima. Taj Duh je ljubav Božja, koja u nama djeluje. On se ne protivi onome što traži Zakon, on čini to mogućim, što Zakon tek zahtijeva , a ,da za to ne daje i snagu. Po Duhu je čovjek postao "Novo stvorenje", on je "razapeo tijelo s njegovim strastima i požudama" (r.24). Je li, dakle, on izuzet od grijeha? Da, ukoliko nije više njegovo rob; on ne mora više griješiti! Ali odlučnost za vjeru, odlučnost za Duh, ostvaruje se samo tako, da se čovjek neprestano iznova od­lučuje! "Tijelo" znači stari, neotkupljeni čovjek, još je tu! Popis ''djela tijela" u redcima 19-21 nije pošto potpun, zato u Pavlovim Poslanicama uz velike izjave novodarovanom životu uvijek ponovno stoji opomena, da se primljeno čvrsto drži i provodi odgovarajući žvot: "ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo" ! r . 25).

Napomena u EVANĐELJE: Lk 11, 42-46

Kod Mt 23 stoji sedam "jao-vapaja", koji su upravljeni pismoznancima i farizejima. Luka ima tri "jao - vapaja'` protiv farizeja i tri protiv pismoznanaca dok je kod Mateja to sve zajedno. Svi farizeji nisu bili zakonoznanci, ali najvažniji učitelji Zakona spadali su farizejskom smjeru. Tim krugovima polagala se najveća vrijednost na savjesno vršenje Mojsijeva Zakona: život je bio do posljednje sitnice uređen po propisima Zakona, odnosno po učiteljima Zakona. Konačno je Zakon postao sam sebi svrha, kod čega se dosta često zaboravljalo na stvarnu volju Božju, koju je Zakon imao izražavati, a to je pravednost i- ljubav (r.42), a gdje toga nema, vjernost Zakonu postaje prazna formula. Za Isusa između Zakona i ljubavi nije bilo protivnosti Ljubav ona sama, ispunjava Zakon, 

28. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 3,21-30

Da su svi ljudi i Židovi i pogani, pred Bogom krivci, to je Pavao pokazao u prošlom odlomku (1,18-3,20). Krivci dakle, osuđeni, bila bi logična posljedica. Ali "sada"(3,21) se događa nešto, posve drugo: spasonosna pravednost Božja čini krivce "pravednima", ona ponovno uspostavlja u čovjeku izgubljenu slavu Božju, u svim ljudima, koji vjeruju. To vrijedi za Židove i pogane, jer je za jedne i za druge samo jedan Bog! Ne grijeh uopće, nego samohvala pred Bogom isključuje pravednost iz vjere. Ali druga pravednost, recimo na temelju djela Zakona,(28), ne postoji! To je u g1.4. objašnjeno na primjeru Abrahama.

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 1,1-10

Poslanica Efežanima razlikuje se od prijašnjih Pavlovih poslanica načinom izražaja i slijednom misli : Zato su mnogi istraživači w mišljenja da ta poslanica ne potječe od samoga Pavla, nego od jednoga između njegovih učenika. Izjave o Kristu i o Crkvi sigurno prekoračuju ono što je u pri­jašnjim poslanicama Pavao rekao, ali može ih se prihvatiti kao proširenje Pavlovih misli. Upadna je ovisnost o poslanici Kološanima. U vrijeme istrebljenje i raspadanja, u kojem je mogao svaki pojedinac na široko birati svoj stan, svoj način života, svoju vjeru i svoje bogove (slično kao i u naše vrijeme)!, poslanica Efežanima je podsjećanje na temelje: u čem je najdublji temelj kršćanske egzistencije i koju odgovornost on u sebi uključuje? Hvalospjev, na početku poslanice, poput himna, obuhvaća zajedno u riječi "blagoslov"' (r. 3) sve djelovanje Božje. Svoj izvor ima u vječnoj neprotumačivoj Božjoj ljubavi. Božja povijest među ljudima je objava te ljubavi, a svrha joj je hvala i slava njegove milosti (r. 6, 12, 14). Pojedini darovi te ljubavi (blagoslova r. 3.) jesu: oproštenje ­grijeha, mudrost i uvid u tajnu njegove volje i sigurnost našeg dioništva u kraljevstvu Božjem (r. 11).

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 11, 47-54

Predbacivanja farizejima padaju na učitelje Zakona, jer oni autoritativno tumače Mojsijev Zakon (Mt 23,2). Farizeji se više ravnaju po njihovim riječima, nego po riječima samog Zakona. Oni su mišljenja, da istom po riječi učitelja Zakona biva vidljiv pravi obvezatni smisao Zakona. Isus, istinski prorok i učitelj mudrosti, ne komplicira Zakon, nego ga čini jednostavnim. On ne otežava "teret" - "jaram" - Zakona bezbrojnim zapovijedima i zabranama, njegov jaram nije tvrd, njegovo je breme lako (Mt, 11, 29). Stvarna krivica učitelja Zakona je u tom što se i sami zatvaraju spoznaji, koju im pruža Isus, a i drugima priječe da vjeruju u Isusa. Zašto oni, koji dan i noć istražuju Pisma, nisu upoznali onoga, koji je došao da ispuni Pisma? Zašto je Izrael ubijao svoje proroke, a poslije im podizao spomenike? Isus govori o tajnoj mudrosti Božjoj (r.49), on upozorava učitelje Zakona: oni imaju ključeve spoznaje, ključeve kraljevstva nebeskoga. Predani su im da otvaraju a ne da zatvaraju!

28. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 4, 1-8

Pravednost koja se ostvaruje obdržavanjem Zakona, nije radi toga za odbaciti, kao da bi u Zakonu bila neka niža ćudorednost, nego zato što se u najboljem slučaju, tadi o pravednosti, koju je čovjek sam stekao, a služe mu za to da pred Bogom sebi pribavi neku pravnu titulu (hvalisanje). Kad bi to bilo moguće, onda Bog ne bi više bio Bog. Čovjek može imati pravednost samo ako ga Bog proglasi pravednim, tj. učini ga pravednim. Čovjek mora dopustiti, da mu Bog pravednost jednostavno odobri. Za jednog pobožnog Židova, koji je navikao svoju pravednost sticati i čuvati vjernošću prema Zakonu, to znači potpuni preokret. Pavao ga upućuje na primjer "našeg praoca Abrahama" (1) i na izjavu Davida (tj. Psalmiste u ps.32.) Abraham je bio pravedan, jer mu je Bog vjeru (ne zakonska djela) uračunao u pravednost. U psalmu se čovjek naziva blaženim i time ga se priznaje pravednim, kome Bog njegove grijehe nije uračunao. Tako i Stari zavjet podupire izjavu, da pravednost može samo Bog udijeliti čovjeku, i da mu je daje iz milosti a ne po dužnosti!

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 1, 11- 14

O vječnom planu Božjem i o njegovu ostvarenju po Isusu Kristu poslanica Efežanima ovdje ne go­vori trijeznim teološkim jezikom, nego u hvali i veličanju (1, 3-14).To ne smeta da se ipak istaknu teološke izjave. U Kristu je Bog stvorenje ("sve" r.10) koje se raspadalo, opet združio i time spasio. I mi smo postavljeni u vremensko-prostornu daljinu toga zbivanja (r.11-12).Mi smo postali sinovi i baštinici. Baština, koja nam pripada, sam je Bog, koji nam se u Kristu objavio. Krist je čvrsti oslonac naše nade; po njemu smo primili Božju istinu i u krštenju Duha Svetoga (13-14). Po njemu možemo biti, i pjevati, na "hvalu njegova veličanstva", sada i uvijek!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 12 ,1-7

Na Isusove ukore farizejima i učiteljima Zakona priključuje se u gl. 12 pouka učenicima. Na početku stoji upozorenje da se čuvaju licemjerstva, toga temeljnog zla, koje također i u zajednici učenika sve kvari i razara, ako ih riječ Isusova uvijek iznova ne obnavlja. Druga rečenica: "Ništa nije skriveno što se neće otkriti..." zvuči kao poslovica, može biti priključak na redak 1. kao nova opomena protiv pretvaranja, ali ipak prije spada k slijedećem retku 3. Riječ, koju govori Isus učenicima, prodire u javnost. Isus ne ustanovljuje nikakav tajni savez; istina, koju on donosi, tiče se sviju i svima treba da se naviješta. To je opasan pothvat i ostat će opasan dok se istinski Evanđelje na ovom svijetu bude propovijedalo. Ali učenici ne smiju poznavati nikoji drugi strah, osim straha pred onim koji ima moć baciti u pakao. Tu moć nema đavao, nego samo Bog, "njega se bojte!" Kakav je to strah? To je ipak samo strah pred prijateljem (r.4). Takav bi mogao izgubiti prijateljstvo onoga, koji ga je pozvao i povjerio mu navješćivanje.

28. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 4, 13: 16-18

Već je u poslanici Galaćanima. (4, 21-31) Pavao razlikovao dvije strane Starog zavjeta: Zakon (Hagara, zemaljski Jeruzalem) i obećanje (Sara, nebeski Jeruzalem). I Zakon je od Boga, ali pita se: da li opravdanje dolazi po Zakonu, tj. da li vršenje Zakona daje čovjeku kakvo (zakonsko) pravo pred Bogom. Ako to stoji onda se sve ravna po pravu i zasluzi. No upravo to ne stoji! Jer, prvo , Bog ne stoji s čovjekom na istoj razini, i osim toga nema čovjeka koji bi (savršeno) ispunjavao Zakon. U stvari postoje dvije linije: 1. Zakon - prestupak - gnjev Božji, i 2. Obećanje - vjera - mi­lost. Abraham je primio obećanje blagoslova i on vjeruje ne zato što je obećanje -imalo za sebe svu vjerojatnost. jer baš to nije nikako imalo, nego jer se oslonio na Božju moć i vjernost. Vjera postoji samo kao vjera u Boga, "koji oživljuje mrtve i ono što nije, zove da bude" (17). Takvom je vjerom Bog počašćen kao Bog!

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 1, 15-23

Nakon velikog hvalospjeva (r. 3-14) slijedi obično zahvaljivanje u Pavlovim poslanicama i molitva za primaoce. Za što moli pisac poslanice, kažu .redci 17-19: jasnu spoznaju da shvate plan Božji i svrhu svoga poziva. Pavao ne pozna općinu ili općine) kojima piše, a ipak ih spominje u svojim molitvama, spominje ih se pred Bogom pred; "Bogom našega Gospodina Isusa Krista", pred Bogom novozavjetnog naroda. U pojedinostima treba da čitaoci (mi) spoznaju: l. Poziv, koji im je upućen u sadašnje vrijeme i koji opravdava njihovu nadu. 2. Baštinu, tj. ispunjenje spasenja, kome se nadaju dioništvu u Božjoj slavi. 3. Moć Božju, koja stvara život. Kad je spomenuo moć Božju nadodao je izjave o uskrsnuću i uzvišenju Isusovu (r. 20-21), koji je postao glava Crkve i svega stvorenoga (r.22­-23). Sve to vide "prosvijetljene, oči srca" r.18), vjera krštenih koja raste od jasnoće do jasnoće.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 12, 8-12 .

Evanđelje, Blaga vijest o Božjem gospodstvu.,to je zbivanje, koje dolazi od Boga. To traži od učenika dvostruk odgovor, koji je u biti jedan jedini: vjerovati i priznati! Priznanje nije isto što i navješćivanje. S navješćivanjem izlazi riječ iz tame na svjetlost dana (r. 3). Priznanje se isto tako događa riječju, ali riječ je u situaciji progonstva, riječ iza koje stoji pripravnost za posljednje zalaganje. S nriznajnem se učenik stavlja na

stranu Sina Čovječjeg koji će se na sudu Božjem staviti na stranu onoga, koji ga je priznao. To je obećanje i upozorenje ! U tom odlomku stoje dvije stvari, dvije izjave o Duhu Svetom r (r.lo i 12). Obadvije treba da ohrabre učenike. Njihovo će navješćivanje kao i navješćivanje samoga Isusa naići na protivljenje. Isti Duh, koji im daje snagu za vjerovanje i navješćivanje, isti će suditi one, koji se konačno zatvaraju boljoj spoznaji navješćivanja, i on ni u jedan čas neće ostaviti na cjedilu one, koji svjedoče za Isusa .

29. tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 4, 20-25

Da je Abraham bio opravdan po vjeri;, a ne po djelima Zakona, tiče se ne samo Abrahama, nego i svih nas (24). Abraham, kad ga je Bog proglasio pravednim, ništa nije imao, nego samo svoju vjeru: saznanje da se baš ničim ne može iskazati i da je samo Bog velik. Abraham je vjerovao u Boga, koji mrtve oživljuje (r. 17): Mi vjerujemo u onoga,"koji je od mrtvih uskrisio Isusa, Gospodina našega" (24). Vjera Abrahamova gleda u budućnost ,a naša se vjera odnosi na Božje djelovanje u prošlosti. Ali to vjera u smrt i u uskrsnuće Isusovo donosi nam opravdanje i spasenje u sadašnjosti i budućnosti. Sada imamo mir s Bogom (5,1) te iščekujemo s čitavim stvorenjem konačno spasenje, potpuno otkupljenje (Rim 8,18-25).

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 2,1-10

Bog je svoju moć najprije pokazao na Isusu Kristu. On mu je dao vlast. nad čitavim stvorenjem, nad svime dobrim i zlim moćima (i,2o-23): Ali i mi smo Božju - moć milosrđa iskusili, jer bili smo "djeca gnjeva " "mrtvi"(r.l3) isključeni od Boga i od svake nade na život, ne po naravi, nego po svojoj vlastitoj sudbonosnoj odluci, koja se zove grijeh. Mi smo to bili,(r.3) bili smo od požude i tijela svladani. Možda smo bili (i jesmo) vrlo čestiti ljudi, ali ima tjelesnosti među svima. No Bog nas je ipak uzljubio (r.4). To je ono neshvat1jio! Bog ljubi ono što nije dostojno ljubavi: to je milosrdna ljubav, "milost". Njegova je ljubav djelo: novo djelo stvaranja (r.l0).Što se dogodilo Kri­stu, dogodilo se i nama: probuđeni smo od smrti, uzvišeni u nebo. Da li se to u istinu dogodilo? Iskustvo nam to ne potvrđuje, ali ipak već sada imamo svoje vlastito mjesto u nebu, jer ni smo "u Kristu", ne po svojim djelima, da se ne bi tko hvastao (r.9).

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 12, 13-21

U odlomku 12,13-34 Luka je Isusove riječi, koje zauzimaju stanovište u pitanju: bogatstvo-siromaštvo, sast3vio zajedno. Židov čovjekov ne ovisi o onom "što posjeduje" (r,15), tu rečenicu mora učenik dobro upamtiti! Samo za siromahe je vijest Kristova "radosna vijest". Na svršetku ovoga odlomka stoji: "Gdje je blago tvoje ondje je i srce tvoje" 12,34. Baština žetva uspjeh na čitavoj liniji: sve je to dobro, ali čovjek dolazi u pogibelj, da postane tvrd prema bližnjemu i da otupi prema Božjem zahtjevu. Tada postaje ''bezumnik" (r.20) prema drugom prijevodu "luđakom". Taj bezumnik ili luđak je praktički ateist, i sam sebi govori: nema Boga! (Ps.14,1). Kad čovjek po­sjednik postaje posjedom svoga imanja onda više nije sposoban shvaćati Božju stvarnost i pro­mašuje smisao svoga života.

29. tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 5,12:15:17-19:20b-21

Sve što je Pavao u prethodnim poglavljima rekao o gnjevu Božjem koji sudi, i o spasonosnoj pra­vednosti, sve je zajedno skupljeno u odlomku gl. 5.12-21. Vidokrug je širi i ujedno jasniji. Između Adama i Krista teče povijest čovječanstva: između prvoga i drugoga (posljednjeg) Adama .Kod toga se ne radi samo o jednom vremenskom odsjeku, nego o jednoj vrsti stožerne stvarnosti. Svi smo mi u odnosu prema prvom Adamu kao grešnici, a kao spašeni spadamo k Isusu Kristu (5,12) Obojica zastupaju čitavo čovječanstvo, ali ne na jednaki način. Spasenje nije jednostavno ponovno-uspostavljanje, put natrag iza pragrijeha k izvornom prvom Adamu. ''jer s grijeh umnožio nadmoćno izobilova milost" (20). Po svome utjelovljenju i svojom pravednošću, tj. svojom poslušno­šću do smrti na križu, Isus je ispaštao i popravio ono, što je Adam pokvario. Pragrijeh Adamov i svih ljudi (12) jest bahato samopouzdanje i pobuna protiv Boga. Svi su potpali pod sud i svi će na sudu "postati pravedni» (19) i živjet će zahvaljujući "milosti jednoga čovjeka" Isusa Krista (15). Po njemu, drugom Adamu, omogućeno je novo opravdanje, opravdanje po vjeri, koju Bog besplatno daje onima, koji vjeruju u Isusa Krista

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 2, 12-22

U redcima 12-13 oslovljeni su izričito poganski kršćani; Što su nekad bili bez Krista, tek sada mogu shvatiti, pošto su u Kristu. A nisu li nekad i Židovi bi li bez Krista? Sigurno bez Krista kršćanskog vjerovanja, ali oni su imali obećanja (r.12) i time nađu".A sada (r.13) se dogodilo obećanje, veliki preokret po krvi Isusovoj, po njegovoj smrti na križu. On je naš mir u dvostrukom smislu (rol4-18): l. On je izliječio rascjep, koji je bio među ljudima, razorio je zid neprijateljstva. Židovski Zakon je bio zid, koji je Židove i pogane razdvajao; Krist svršetak i cilj Zakona, od jednih je i drugih učinio jedan Božji narod. 2. On je tom jednom narodu otvorio pristup k Ocu. Redci 19-22 iz toga zaključuju: pogani su ukućani u gradu Božjem, da oni su štoviše, postali kuća Božja, hram Božji. Taj hram je još u izgradnji, on ima čvrstoću i rast po dinamičnoj prisutnosti Krista i njegova Duha.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk l2, 35-38

Vrijeme evanđelista Luke zna da će Isus kao Sin Čovječji i sudac svjetova doći; ali ono ne zna: ništa o, času toga dolaska. (Dj 1,7) I tada se počelo shvaćati, da će dotle proći još mnogo vremena : Čitavo vrijeme crkvene povijesti, čiji je početak Luka prikazao u Djelima apostolskim Kako će dugo još trajati do svršetka svijeta zapravo nije važno: s obzirom na činjenicu da sigurno predstoji. Nenadano će biti tu, on će biti tu možda istom na koncu dugog čekanja: "O drugoj ili o trećoj straži"(r. 37) Budnost i vjernost su temeljni stavovi kršćana u to vrijeme. Ne budnost opominje slikovita riječ: opasani bokovi i upaljene svjetiljke (r 35-36). Redci 37-38 govore osim toga što je gospodar pripravio slugama, koji čekaju pa njega, da ne malakšu:, on sam bit će njihova nagrada. Zajednička gozba s njime znači životnu zajednicu u radosti bez kraja!

29. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 6,12-18 

Po otkupljenju u Isusu Kristu svi su "opravdani" (3, 24). Svaki pojedinac je pokrštenju u Kristu učlanjen u Crkvu, a to znači: on je smješten u vlastiti Božji život i djelovanje: "mrtvi grijehu a živ za Boga u Kristu" (6,11-23) Iz riječi o krštenju izlaze krštenične opomene (6,12-23). Novi život u Kristu Isusu nije jednostavno darovan kao posjed, nego kao nada i kao zahtjev. Grijeh, pragrijeh bahatog samopouzdanja i svi njegovi izdanci su doduše vani, grijeh je umro i pokopan, ali prostor u kojem je živio, tijelo, nad kojim je on zagospodario, mora tek naučiti da shvaća svoju slobodu i da se njome posluži. Tijelo sa svojim udovima tj. čitavo konkretno postojanje čovjekovo, njegova oso­ba i njegova snaga mora se dan za danom stavljati Bogu na raspolaganje u proživljavanoj službi Božjoj (usp. Rim 12,1-2).

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 3, 2-12

Ako kršćanin hoće shvatiti svoju situaciju mora također znati kako je objava i milost Božja do njega došla, drugim riječima on mora imati temeljnu spoznaju povijesti Crkve. Krist je Crkvu postavi na temelje apostola i proroka (2,20) Redci 3,2-13 govore o službi apostola, a napose o Pavlovoj službi. On je dobio svoju apostolsku službu s posebnim nalogom za pogane (Za , vas 3,2). To je bilo za njega samoga, kao Židova i farizeja, nešto posve neočekivano, što je on uopće samo kao "objavom obznanjeno" mogao shvatiti. Kao Židov mogao si je pogane predočiti najviše kao "prozelite", kao takve, koji su se k židovstvu priključili ukoliko im je to bilo moguće, ali ne da uistinu postanu Židovi. A sada su po­gani subaštinici, pripadaju istom Tijelu, sudionici su istoga obećanja (r.6).O tom ljudi nisu, ništa znali (r.5), ni Abraham ni Mojsije ni proroci starog vremena. "Vrhovništvima i vlastima na nebesima", to je tek sada obznanjeno . Jer po propovijedi. apostola ostvaruje se "vječni plan Božji te nastaje od Židova i pogana jedna Crkva. "U Kristu" su riječi sloboda i pouzdanje (r. 12) dobile novi zvuk, koji ispunja sve prostore.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 12, 39-48

Nitko ne zna kada će doći Gospodin, da sudi i da spašava. Od svih se traži budnost, a napose od onih koji su u Crkvi primili punomoć o preuzeli odgovornost. Na Petrovo pitanje, kofa i prispodobi treba smatrati domaćinom a koga tatom noćnim, Isus odgovara daljnjom usporedbom. Jasno je da se domaćin (r. 39) izjednačuje s «vjernim i razumnim upraviteljem» (r. 42). Upravitelj nije vlasnik, ali on je odgovoran a kuću. Apostol, vođa jedne zajednice, ima službu da bdije nad naukom; on pozna riječ i volju svoga gospodara i on nema isprike, ako je koji nalog zanemario. Kome je više povjereno, više će se od njega tražiti ! (r.48).

29. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 6, 19-21

Za čovjeka na kraju krajeva postoje samo dvije mogućnosti, i obadvije se međusobno isključuju: smrt i život! Taj "ili, ili" je temeljni ton čitava odlomka 6, 15-23. Smrt i život su dva svijeta, koji nisu vremenski međusobno cijeljeni; to su moći i mogućnosti, koje u sadašnjosti ("sada" r .22.) stoje u međusobnoj borbi. /Zakon - milost r.15; grijeh-posluh r 16; grijeh pravednost r,18/. Vječni život ili vječna smrt, u našem sadašnjem djelovanju, sakriveno su nam već darovani. Po krštenju je kršćanin odijeljen i od svijeta grijeha i oslobođen od robovanja "nečistoći i bezakonju" (19). No, odlučno je pitanje da li se on ponovno vraća k toj svojoj prošlosti, koja je još uvijek privlačna, ili otvoreno i odlučno ide u budućnost - u život!

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 3, 14-21

Čitava poslanica Efežanima pisana je u atmosferi molitve. Svečanom molitvom i s "amen" zaklju­čuje se poučni dio poslanice (3, 21). U gl. 1. započeta molitva, istom ovdje svršava. Prikazivanje vječnog povijesnog Božjeg plana i njegovo ostvarivanje u Kristu i u Crkvi, svršava se željom da bi Bog po Crkvi i po Isusu Kristu bio proslavljen. Nikoju drugu svrhu Bog nije mogao dati stvorenom svijetu, nego proslavu svoje slave. Ali hvala pretpostavlja znanje, misaono se može hvaliti samo ono, što se pozna. Zato apostol moli takvu spo znaju za svoju zajednicu, koja dosiže do u dubine božanstva. Takva spoznaja je vjera i ujedno ljubav, po njima stanuje Krist u srcima ljudskim, u onoj dubokoj sredini, iz koje izvire svaka spoznaja i ljubav. Sa spoznajom raste ljubav i s ljubavlju spoznaja. Samo jedna živa Crkva, samo jedna zajednica koja neprestano raste u vjeri i ljubavi, može dalje predavati svijetu radosnu vijest !

Napomena uz EVANĐLJE: Lk 12, 49-53

Oganj je u Starom i Novom zavjetu slikovita riječ za sud. Isus je već od Lk 9,51 na putu u Je­ruzalem i on zna što će se ondje dogoditi. Vrijeme je odluke (Iv 12, 31 ) i Isus teži za tim časom. Riječ o krštenju ne znači ništa drugo nego, usmjeruje more trpljenja ( usp Jer 38,4-6 i 8-l0). Oganj i krštenje, oboje je istodobno sud i čišćenje i spas. Raspeti Isus bit će znak na kome se duhovi i povijest razilaze. Križ je ponuda i zahtjev Božji, tko se tomu zatvara, već je osuđen (Iv 3,18). Oganj i krštenje mogu se shvati kao Duh Sveti. Konačni učinak je isti. Duh Božji je oganj, u kojem se sve iskušava i pročišćuje te u čistoći biva dovršeno!

29. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 7, 18-25

Očajna čovjekova situacija je u tom odlomku oslikana time , što on doduše pozna zakon Božji i htio bi činiti dobro, ali mjesto toga čini zlo, što nikako ne bi htio. Taj teški tekst tumači se vrlo različito.O kojem je čovjeku tu govor i što je o njemu rečeno? Da Pavao ("ja") ovdje ne govori o svom vlastitom iskustvu prije ili poslije obraćenja, možemo biti sigurni. On govori o čovjeku, koji je pod Zakonom, pod Zakonom razuma, savjesti ili pod Zakonom Mojsijevim. Dakle, o istom čovjeku, kojega je on u 1,18 -3,20 ocrtao (usp.2,15; 3,20) Tome čovjeku Zakon Božji nije posve tuđ, ali bez snage uskrsnuloga Krista i njegova Duha čovjek je zarobljenik smrti Istom po Isusu Kristu, našem Gospodinu bude on slobodan, da slijedi nutarnjega čovjeka i Zakon Božji i da Bogu zahvljuje !

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 4,1-6

Upute i opomene čina drugi dio poslanice Efežanima ( (gl. 4-6) To su zaključci, koji proizlaze iz kršćanskog poziva. Ako je Crkva Tijelo Kristovo i živi od njegova Duha, onda je jedinstvo upravo bitni zakon njezina postojanja. Na tom jedinstvu je glavni naglasak današnjeg čitanja. Kako će se sačuvati mir, kaže redak 2; zahtjevi nisu lagani. Poniznost se u grčkom svijetu tako malo cijenila, kao i u današnjem. Bez nje se uvijek bolje išlo naprijed , ili se barem tako mislilo. Poniznost živi samo od nade i ljubavi. "Podnosite jedni druge u ljubavi!" Može se podnositi jedan drugoga u toj rezignaciji, ili u potajnoj odvratnosti, ali to ne odgovara kršćanskom pozivu. U redcima 4-6 dva puta po tri poziva na jedinstvo: 1. jedno tijelo, jedan Duh, jedna nada: to je Crkva. 2, Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje: to je izvor iz kojega se ta jedna Crkva neprestano rađa. "Duh" je onaj, koji Crkvu zajedno drži i daje joj snagu za ufanje (r.4). "Gospodin" stanuje po vjeri i krštenju u srcu Crkve. Otac je posvudašnji, svemogući jedan Bog, kojega priznaje novi kao i stari Božji narod.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 12, 54-59

S riječju danas (Lk 4,21) je čovječanstvo stupilo u novi trenutak svoje povijesti, u odlučni novi čas! K vama je došlo kraljevstvo Božje (Lk 11,20)! Taj dolazak znači posljednju krizu povijesti i ujedno i njezino ispunjenje. Sve ovisi o tome, da li je čovjek shvatio znak vremena. Učenicima je dano da razumiju znakove. Mnoštvu naroda predbacuje Isus da je nesposobno rasuđivati znakove vremena. Koje znakove? Tko od Isusa traži znak, ne dobiva nikakav drugi znak osim pokorničke propovijedi i, Jone. Lk 11,29-30. A onomu koji vidi, dovoljan je znak: djela i riječi Isusove. On zna da je milosna godina Gospodnja započela (Lk 4,18) Bog nudi po Isusu oproštenje i pomirenje. Tko je mudar, prihvaća ponudu, dok je još vremena !

29. tjedan u god. - subota 

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 8,1-11

Nasuprot tamno slici čovjeka u gl 7 sada (8,1) dolazi posve druga slika: gdje je bio grijeh i smrt, sada je duh i život. Čitava g1.8. opisuje sa zahvalnošću i pohvalom djelo otkupljenja Božjega po Kristu i veličinu onoga što je čovjek "u Kristu Isusu" primio i što je postao. On je postao slobodan, on je primio Duha. Tako dugo, dok čovjek ima samo svoj vlastiti duh i svoje naprezanje u dobru kao i u zlu, on je, prema načinu apostolova izražavanja tijelo. On ne prelazi preko vlastitih granica, on se ne može Bogu svidjeti (8,8). U tom stanju tijela, koje stoji pod snagom grijeha, Bog je poslao svoga Sina, u kojem stanuje Duh Božji; on ga je uskrisio od mrtvih da po istom Duhu oživi i naše smrtno tijelo (11). Naravno taj Duh još ne određuje naš život tako, kao život uskrsnuloga Krista. Naše preobra­ženje još nije potpuno i još nije vidljivo. A1i Duh Božji, ako ga pustimo djelovati, udijelit će na­šem životu sve više od svoje vlastite snage i slobode i konačno će preudesiti naše čitavo biće, također i tijelo, u svoje dostojno obitavalište .

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 4, 7-16

I u današnjem čitanju se radi o jedinstvu Crkve. Ali jedinstvo Crkve nije jednoobraznost, naprotiv: mnogostrukost služenja jedino čini život uopće mogućim u jednom tijelu. Svaki u zajednici, i u bo­goslužju i u svagdanjem životu, ima posebnu milost (r.'7). Time se ne misli na veći ili manji stupanj svetosti pojedinaca, nego na nebrojene službe. Ima apostola, evanđelista, pastira, učitelja (biskupi i đakoni se još ne spominju). Te službe su milosni darovi, karizme, a darovatelj je sam Isus. Svrha je izgradnje Tijela Kristova (r.12) jedinstvo u vjeri i u spoznaja sina Božje ga (r.13). Vjera je prihvaćanje Kristove objave sa strane čitaoca čovjeka. Zahvalnost, vjernost i posluh uzdržavaju vjeru. Spoznaja je produbljivanje vjere po uvijek novom ulaženju i prodiranju u tajne Objave (sama poslanica Efežanima je za to primjer). Teški su redci 8-l0! Sastavljač citira redak iz ps.68.i tumači ga u (priključku na židovsko tumačenje) o Kristu, koji uzlazi u nebo i kao uzvišen ljudima dijeli darove. Uzlaženju (jer Krist je "gore" udomljen) mora prethoditi silaženje "u donje krajeve": na zemlju. Time je vjerojatno mislio na utjelovljenje (ne na silazak u podzemlje). Kao uzvišen Gospodin, Krist je "glava" (r.15), koji je zavladao Tijelom, Crkvom i za jedno je povezuje. On je ujedno porijeklo i svrha rasta u Crkvi.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 13,1-9

Svako vrijeme ima svoje znakove: svoje događaje i zbivanja, koja upravo to vrijeme karakteriziraju. Na njima čovjek mora pročitati. Znak našega stoljeća je atomska, bomba. Znak Isusov a vremena je bio sam Isus! Njegov nastup je bio poziv na obraćenje. Ali istu propovijed su suvremenici mogli razabrati također iz drugih događaja: za vrijeme jedne Pashe. Pilat je u hramskom predvorju među galilejskim hodočasnicima načinio krvav pokolj; kada se srušila kula u Siloamu, našlo je Smrt 18 ljudi. Prvo je bila brutalnost rimskog namjesnika, a drugo možda građevna nesreća, a je li time sve rečeno? Suvremenicima Isusovim postaviše otvoreno neizostavno pitanje o povezanosti krivice i kazne. Isusovo shvaćanje ne odbija otvoreno, ali kojim pravom oni pitaju za krivicu drugih dok Sami nisu pripravni da se obrate. Usporedba o smokvi u II. dijelu Evanđelja (r.6) zaoštrava opomenu. Posljednje je vrijeme posljednja je godina (r.8) i nitko ne zna kako dugo će još trajati taj milosni rok. Znanje o skorom svršetku nipošto ne čini kršćanina besposlenim, nego ga naprotiv tjera na posao i na posljednje zalaganje.

30. tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 8,12-17

"Tijelo je riječ, koja čitao­ca Pavlovih poslanica lako zavede u zabludu. Područje "tije­la" nije nipošto ,samo nagonski život, sjetilne strasti, stvar nije tako jednostavna. Tijelo su također moralni i vjerski čovjekovi napori ukoliko je u tom upućen sam na sebe, na svo­ju vlastitu odvažnost i nespo­sobnost . Tako razumijemo ono; Ako po tijelu živite, umrijet ćete (8,13). Od tijela i od straha, pred sudom Božjim samo nas Duh Sveti čini slobodnim: Duh Kristov (to je Duh Božji) kojega smo po krštenju primili i koji nas čini sinovima Božjim. Jer on u nama živi i moli se. Mi smijemo potpuno slobodno Bo­ga zvati svojim Ocem, možemo re­ći "Aba, Oče!". U zazivanju se izražava sigurnost i radost, ko­jom se svi pokrenuti duhom, obraćaju na Boga. Govor slugu je naprotiv neka mumljajući molit­va, kako ju je propisao. židovski molitveni običaj (A.Schlatter).

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 4, 32- 5,8

Nekoć i sada (5,8), to nisu riječi u vremenskom značenju: prije i kasnije! Stvarno znače­nje jest: bez Krista i s Krist­om! Bez Krista bili ste tama, a u Kristu ste postali svjetlost! Što to znači, govori 4,32: " Bog je u Kristu nama oprostio". To nije bilo jeftino oproštenje: Krist nas je ljubio, u žrtvova­nom se predan u njegova ljubav ispunila (5,2~. "Bog vam je oprostio", to se odnosi na krš­tenje. Po krštenju je kršćanin svjestan da je preuzeo dužnost; život mu je određen po milosrđu i po žrtvi Kristovoj. Zahvalnost ljubav nagone na nasljedovanje Krista i samoga Boga. Suprotnost takvom nasljedovanju su opačine, doje su nabrojene u redcima 3-4. Sve što ne može ući u zahvalji­vanje, u Euharistiju, "vama se ne dolikuje": nema mjesta ni u riječima ni u djelima kršćani­na, te isključuje iz kraljevst­va Kristova i Božjega – Čovjek jer postavljen pred izbor ili srdžba Božja ili njegovo milo­srđe !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 13, l0-17 

 Ozdravljenje bolesne žene, koja je osamnaest godi bila zgrbljena pripovijeda samo Luka, koji zna za još dva daljnja ozd­ravljenja u subotu 6,6-10; 14,1-6 . Ta crtica, prema kontekstu ne želi objaviti moć Isusovu ona stoji više pod temom: prihvaćanje i odbijanje poruke Isusove koja je slobode i radosti ( r. 6-17). Isus stavlja na stra­nu žene protiv demona bolesti, vraća joj slobodu, koja joj pri­pada kao kćeri Abrahamovo i stavlja se na stranu iskrene dobro­te protiv licemjerstva onih, ko­jima je Zakon važniji nego živi čovjek. Subota treba da je dan savršenosti i radosti, a ne rop­stva i straha. Siromasi i pogure­ni sposobni su prihvatiti dar Božji, pouzdati se u njegovu ri­ječ i slaviti njegovu moć!

30. tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 8,18-25

U g1.8,17 pala je riječ "trp­ljenje"· mi smo svi sinovi Božji, jer smo primili Duha, koji nas je učinio sinovima, ali naše usa­vršenje, proslava, još nije os­tvarena, te sadašnje vrijeme sto­ji u znaku trpljenja. Redci 18,­3o tumače situaciju kršćanina u ovo vrijeme, u vrijeme između događaja s Kristom i ispunjenja. Tko shvaća svoj položaj lakše ga može svladati. Načelna izjava o­voga odlomka stoji u retku 18: "sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi..: Taj redak osniva se na r.19: stvorenje je podvrgnuto ispraz­nosti! Misao toga retka ima svoj izravni nastavak u r.22: sve stvorenje zajedno izdiše i muči se...! Stvorenje postizava svoj cilj u čovjeku i, ako je čovjek promašio svoj cilj, podvrgnuto je ispraznosti, ono se, tako re­ći, razočaralo, uzalud je posto­jalo. Nada stvorenja, njegovo napeto iščekivanje (19), usmje­reno je na to, da čovjek posti­gne svoj cilj: "slobodu i slavu djece Božje'' (21). Dotle je stvorenje u porođajnim bolima, No polovi koje ono trpi podnošlji­vi su ako imaju svoj smisao tj. da rađaju slobodna, spase­na i od Boga prihvaćena čovjeka Upravo to je naša nada ("i mi") ~ (23). Jer tu nadu imamo, možemo izdržati !

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 5, 21-33

Kršćanske zajednica prema Ef 2,6 ima svoje mjesto kod Krista u nebu. Ona je obuhvaćena lju­bavlju Božjom i stvorena za to, da u prostoru i vremenu svjetske povijesti čini vidljivim (budu­ćim vjekovima 2,7) bogatstvo Božje. To ona čini u bogoslužju i navješćivanju, ali također i u svagdašnjim situacijama. Svagdje, gdje kršćani žive kao kršćani, Božje je Otajstvo vidljivo. Dje­lokrug kršćanskog svjedočenja jest napose kršćanska obitelj.O njoj je govor u zaključnom di­jelu Poslanice Efežanima, i to u odgovarajućoj strukturi antikne obitelji: 1: o ženama i muževima (5,22-33),2:o djeci i očevima (6,1-4-) o robovima i gospodarima (6,5-9). Naprijed stoji temeljno pravilo: "neka jedni budu podložni drugima u strahu Kristovu''(5,21). To najprije vrijedi za poredak u ženidbi. Za današnje shvaćanje podložnost žene, kako se ovdje želi, nipo­što nije tako po sebi razumlji­va kao što je to za pisca ove poslanice, koji polazi sa soci­jalnih pretpostavki svoga vre­mena. Kako se čini, on ne dira njih, ali ih stavlja u posve novo svjetlo, u svjetlo velikog otajstva, koje se zove "Krist u Crkvi" (5,39) Strahopočitanje i ljubav prema Kristu (r.21 i 25) određuju odnos supružnika među­sobno i čine njihovu ženidbu sli­kom velikog otajstva "ženidbe" između Krista i Crkve !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 13, 18-21

Isus naviješta kraljevstvo Bo­žje, njegova djela pokazuju, da je ono već došlo: No, pita se upravo to: može li to, što Isus Čini; zaista biti početak onog moćnog univerzalnog Božjeg gospodstva, koje očekujemo i koje su. proroci obećali? Na to pitanje daje odgovor dvostruka usporedba: o gorušičinom zrnu i o kvascu. Počeci su maleni, slabi, gotovo nevidljivi, i nije čudo da mase naroda, čak i vodeći ljudi u Iz­raelu ne zapažaju i neće da vide, da Bog na tako bijedan način za­počinje svoje veliko djelo. Ali barem učenici treba da to shvate na primjeru gorušičinog zrna i kvasca, da je budućnost već zapo­čela i da će Bog svoje djelo iz malih početaka i siromašnim sredstvima izvesti do kraja. To je istina, koju uvijek iznova treba učiti!

30. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 8, 26-30

Da "sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj sla­vi", to je apostol utvrdio u 8,18. Takva se tvrdnja zapravo ne da dokazati, ali se može objasni­. Najprije je Pavao rekao (19­), da se te patnje mogu uspore­diti s porođajnim mukama, da su siguran znak da nešto novo dola­zi, i to će uskoro doći: on će skoro doći i naše spasenje dovr­šiti. Pavao to nalazi potvrđeno u vjerskom iskustvu, koje svaka­ko nije po sebi razumljivo {26­- 2'7) : da mi uopće možemo moliti kako valja. Mi sami to ne može­mo. Također time što nas je Isus naučio moliti, to nije riješeno. Moliti kako Bog hoće, može samo Duh u nama, koji nas je učinio sinovima Božjim. On sam, Duh Bo­žji, uzdiše u nama i s nama, i također nad nama. Tako nalazi naša molitva put iz našeg srca do Božjeg srca. I još nešto "znamo" (28-30): Bog hoće nama dobro! Zlatni lanac povezuje početak i svršetak našeg puta spasenje: Bog nas je unaprijed predvidio (tj. izabrao), unaprijed predod­redio, pozvao, opravdao, prosla­vio. Cilj je proslava, tj. savr­šeno zajedništvo čovjeka s Bogom, to je "onima koji ga ljube"(28), tako sigurno, da se zapravo može reći: Bog nas je proslavio. 

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 6, 1-9

I djeca pripadaju zajednici Božjoj. Da moraju slušati roditelje, čini se, kao po sebi razum­ljivo, to odgovara volji Gospod­njoj (r. l), ili prema kraćem či­tanju: "jer je to pravedno"! Drugi razlog upućuje na 4. zapovijed Očevima, koji su u ono vrijeme bili jedini autoritet u odgoju djece, poručuje se dvoje: l. Oni treba da su odgojitelji djece a ne gospodari. 2. Oblik i svrha odgoja jest "stega i razumijeva­nje u Gospodinu"(r. 3). Gospodar je Krist, veliki prijatelj djece, veliki odgojitelj čovječanstva. I robovi pripadaju obitelji, građanskoj obitelji, u kojoj žive i rade. Opomena je opet upravljena u oba pravca : na robove i na nji­hove gospodare. Za robove temelj­na opomena glasi jednako kao i za djecu: slušati! Razumije se da time nije sve rečeno. Ali i robovima nije rečeno samo da mo­ra ju slušati, nego i kako to valja činiti. I gospodarima nije rečeno da moraju imati robove, nego kako s njima valja postupa­ti. Zajednički gospodar ovdje opet Krist, on će suditi jedne i druge, u njega nema pristranosti!: Kršćanstvo je za sada ropstvo i dalje pustilo postojati;.ali je jasno istaknuto, da i robovi imaju ljudsko i kršćanko dostojanstvo, a time je kršćanstvo iz­nutra pobijedilo ropstvo!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 13,23-30

Tri su Isusove izreke u ovom odlomku spojene : riječ o uskim vratima (23,34), o zaključanim vratima (25-2'7), i konačno, da će svi narodi biti pušteni u kra­ljevstvo Božje {28--30). Riječ o uskim vratima rekao je Isus po­vodom pitanja o broju spašenih. Sam Isus je govorio o malom stadu (Lk 12,32).To se Evanđelje čita na 19. nedjelju godine,»C» . Ali važnije nego pitanje o broju spašenih (koji je poznat samo Bogu) je spasenje samo onih, koji to pitaju! Obraćenje odgađati na posljednji čas, više je nego opasno. U povijesti Božjoj sa svakim čovjekom, također i s narodima, postoji jedan odlučujući čas: "kad gospodar kuće ustane i za­ključa vrata"(r:25).Jedna jedina opomena stoji u tom ozbiljnom Evanđelju. "Borite se" svim silama (r.24). I na kraju jedno obećanje za sve narode zemlje: bit će više spašenih nego to tjesnogrudna teologija može shvatiti !

30. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 8,31b-39

Po vjeri u Krista imamo mir s Bogom i nadu za proslavu (5,1). Proslava znači život, stalno za­jedništvo s- Bogom: Zato nas je Bog prije svih vremena odabrao i predodredio. U tu svrhu nas je u Isusu Kristu opravdao (8,29-3i) Po tome znamo da Bog, ako ga ljubimo, s nama u svemu na dobro surađuje (8,28). Patnje sadaš­njega vremena ne dokazuju protiv­no. One su porođajni bolovi pro­slave . Veliku sigurnost i zaštitu izriču: završni odlomak 8. glave, i tri prethodna poglavlja. Četiri pitanja služe za to, da se, ta sigurnost zaključno još jednom utvrdi: 1. Tko je protiv nas? Boje s nama. 2. Tko nas može optužiti.? Bog nas proglašuje pravednima! 3. Tko nas može osuditi? Uskrsnuli Krist se za­uzima za nas! 4. Tko nas može rastaviti od ljubavi Kristove? To pitanje, nakon prvoga, najod­lučnije traži dulji odgovor; jer tu bi mogla biti neka nesigurnost. ma sila u visini i u dubi­ni, koje bi nas htjele rastavi­ti od Krista, a možda bi i mogle, ali ne mogu, jer ljubav Kri­stova je veća, nego naše sla­bosti i jer je on Gospodin! (39)

Napomena uz 2. ČITANJE: Ef 6, 10-20

U ovom cijelom odlomku govor je o borbi., koju kršćanin mora izdržati. Kakva je to borba? Od­govor u r.12 nije nam odmah ra­zumljiv. Vrhovništva, vlasti i upravljači ovog mračnog svijeta­ i zli dusi na nebesima, što da pod tim mislimo?.Svakako nije borba protiv ljudi (protiv mesa krvi.) Kršćanin mora: računati s više vrsti neprijatelja , koji se jedva mogu shvatiti i poradi toga se teško protiv njih boriti. To su pojavni oblici i pomagači one. moći, koji su u Svetom pismu Starog i Novog zavjeta nosi ime đavao ili sotona. U. opisu borbe i oružja miješaju se međusobne , slikovitosti i stvarnost. Oružje bez slikovitosti jest istina pravednost, mir, vjera, spasenje, Duh i riječ Božja. To su nejedna­ke veličine poredane jedna do druge, ali "silna snaga Gospodnja" ­g(r. l0) je u njima svima. Rješenje jest: izdržati (r.14), o pobjedi i trijumfu se ne govori. Na kra­ju stoji snažan poticaj na mo1it­vu i budnost. U svakoj prigodi moliti pretpostavlja, da molitva za kršćanina nije neka zasebna vježba: ne postoji profano vri­jeme bez molitve, to bi bilo stvarno izgubljeno vrijeme. Mo­liti se moramo za sve pokrštene (sveti r.18), a osobito za one,koji kao izaslanici i svjedoci stoje u prvim redovima kao apostol ! 

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 13,31-35

Za Heroda je Isus bio više ne­go jedan upitnik. On ga je želio vidjeti, tako veli Luka u gl. 9, 9, a sada: "Herod te hoće ubiti! `. (31). Herod će Isusa vidjeti i izrugati mu se~(23,6-12), a ubit će ga drugi. Sud Isusov o Herodu nalazi se samo kod Luke. "Lisica" već tada nije bila laskava ri­ječ. Herod je lukav, podmukao, ali ipak samo lisica a ne lav. Isus sam sebe stavlja u red proroka. U Jeruzalemu i po Jeruza­lemu on će umrijeti, tako mu je u ton gradu određeno. On ide svojim puten do kraja, ništa ga u i tom ne može spriječiti. Smrt ne: će uništiti njegovo tijelo, nego ispuniti. Jeruzalem će ići također svojim puten kraju i posljednje će proroka ubiti:- Bog će povući svoju riječ i svoju pri­sutnost iz hrama: "evo napuštena vam kuća", tada može biti razoren" Istom na svršetku dana kad dođe vrijeme obraćeni Izrael po zdravit će- Isusa kao onoga, "koji dolazi u ime Gospodnje"!

30. tjedan u god. - petak 

Napomena uz 1.ČITANJE: Rim 9,1-5

Pitanje židovstva za apostola Pavla je teološko pitanje, koje se u poglavljima 1-8 obrađuje. U Evanđelju je Božja pravednost očita: spašava svakoga, koja vjeruje, najprije Židova, ali i Grka" (usp.1,16-17). No, Izrael niti je ispunio stari Zakon, ni­ti prihvatio mesijansko spasenje: tako se za Pavla postavlja teš­ko pitanje: "ako su neki bili nevjerni, zar će njihova nevjer­nost uništiti Božju vjernost?" (3,3)· To ne može biti! Bog je vjeran, on se s tim narodom upu­stio tako duboko, da se više ne može od njega konačno natrag povući. Iz nabrajanja velikih pre­dnosti Izraela, govori ponos i bol. To nabrajanje dostiže svoj vrhunac u tom, da i Mesija dola­zi iz Izraela. Ponos, jer i sam Pavao pripada tom narodu. Bol, jer se čini da nevjera saveznog naroda poništava stare prednosti i nade. Kao nekoć Mojsije (Izl 32,31-32), tako i Pavao sam se­be nudi za žrtvu, da spasi svoju braću. Sadašnja situacija i budu­ća sudbina toga naroda problem je slijedećih triju poglavlja. Redak 5. može se također prevesti: "od njih je po tijelu i Krist, koji je iznad svega Bog blago­slovljeni u vijeke. 

Napomena uz 2. ČITANJE: Fil 1, 1-11 .

U Filipima gradu i rimskoj vojničkoj koloniji Makedonie, osno­vao je Pavao kršćansku općinu kad je u god. 50. ili 51. prvi puta stupio na evropsko tlo. Poslanicu Filipljanima je pisao možda oko god . 55. u Efezu a Poslani­ca počinje pozdravom zahvalom i zagovorom. Redci 7-8~bacaju svjetlo na situaciju: apostol piše iz zatvora. To je za njega ta­kođer razlog zahvale, to je "mil­ost", koja mu je dana i u kojoj imaju svoj udio i Filipljani."Od prvog dan sve do sada"(5) postoji ta zajednica, u kojoj su doduše naglašeni osjećaji, ali je svoju stvarnu osnovicu u zajedničkom zalaganju za Evanđelje. Zajednica je potvrđuje u pogibelji- Pavao se u zatvoru osjeća odgovornim za zajednicu. Naslućuje se mala zabrinutost da li će u situaciji progonstva "sveti u Isusu Kristu" (1) ustrajati. Od sada "do dana Kri­stova" polaže on s pouzdanjem dobro djelo ruke onoga od kojega ­je započelo !

Napomena u EVANĐELJE: Lk 14 1~6: 

Isus se navraćao ne samo gre­šnicima, Lukino Evanđelje opetovano izvješćuje o Isusovim pos­jetima i kod farizeja. On je veliki posjetilac, po njemu je Bog posjetio i spasio svijet! Lukino 14 poglavlje bi smo mogli nazvati "zdravicama" One počinju sa školskim pitanjem: je li do­pušteno subotom liječiti'?(3) i završavaju s usporedbom o nebeskoj gozbi (14,15-24~): Pitanje: je li dopušteno subotom liječi­ti, možda bi kod zakonoznanaca glasilo: kako čovjek mora biti bolestan, da se radi njega smi­je prekršiti subotnji zakon?O­ni su dan počinka i slobode uči­nili danom bojažljiva obdržavanja Zakona (kao neki kršćani ne djeluju!). Isus vraća subotu na­trag u službu čovjeka; to treba da je dan radosti i savršenosti u kojem čovjek milosrdnu ljubav Božju ne samo sluša, nego i na vlastitom tijelu doživljava.

30. tjedan u god: - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 11,1-2a·,11-12; 25-29

«Nije Bog odbacio narod svoj ! " (11,2) odakle Pavao to zna? Po­stupak Božji u dosadašnjoj povijesti dokazuje, da se Izrael nakon suda uvijek ponovno može nadati Božjem milosrđu, jer Bog je vjeran! Stvarno, sad već ima neki ostatak Izraela, koji nije bio odbačen, a među te spada i sam Pavao. Izrael je doduše odbio poruku od Isusa kao Krista (pomazanika) ali je to imalo dobre posljedice jer je poruka bi­la navješćivana poganima, te je tako privremeno odbacivanje sa strane Izraela koristilo ostalim narodima. Ali Izrael jest i os­taje ljubimac Božji (11,28) i obećanje je neopozivo:" Dok pu­nina pogana ne uđe", ćio će se Izrael spasiti (25-26), ne na temelju povlastica i zahtjeva, nego po smilovanju Božjem, kao i pogani !

Napomena uz 2. ČITANJE: Fil 1, 18b-26

Pavao izvješćuje o svome polo­žaju, najprije o vanjskim prilikama (1,12-2o), zatim o svome osobnom stavu u konkretnom pita­nju život ili smrt (21-26). Zatočenje apostola za Kristovo, po­slanstvo ne znači gubitak, nego: veći uspjeh! Krist će se navješ­ćivati, a samo se o tom radi. Što će se kod toga desiti s Apostolom; da li će njegov proces svršiti životom ili smrću,, s obzirom na navješćivanje., nije važno . Smrt koju~ Pavao, ovdje prvi puta otvoreno spominje za njega je posljednja mogućnost da proslavi Krista, to znači da njegovu veličinu učini očiglednom. Krista se ne navješćuje sa­mo riječima, "on se ima uzveli­čati i u mome tijelu", veli Pa­vao: po zalaganju bez ikakvog. pridržaja bilo osobe, bilo ži­vota. U r.21-25,može se osjeti­ti čari i u samim jezičnim izra­zima njegova podvojenost izme­đu težnje za Kristom i misionar­skog naloga: "Ne znam što odaberem! " Najprije se čini da su mu smrt i život iste vrijednosti (21), oboje ima poslužiti proslavi Krista, ali iz r.21-24 izlazi da i za samog Pavla to nisu iste vrednote. "Otići i bi­ti s Kristom"(23), bilo bi za njega samoga bolje, ali zajedni­ca ga još treba, i to je odluču­juće. Ne u bijegu, nego u zala­ganju apostol nalazi zajedništvo sa svojim Gospodinom !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 14,7-11 

Pouka koju Isus u kući farize­jevoj daje gostima, izgleda kao neko mudro stolno pravilo: "Sjedni, na posljednje mjesto, tada će biti omaknut na više"! Potpuno shvaćanje toga pravila iz­lazi istom iz zaključne rečeni­ce, gdje se kaže jasno, da je sam Bog onaj koji dijeli prva i posljednja mjesta. Tko bi na budućoj gozbi u Božjem kraljevstvu zahtijevao prvo mjesto, varao bi se već u osnovnoj pretpostavci, kao da je Bog uopće dužan dijeliti nagrade! Bog uzvisuje i i dariva siromahe, koji zna da je sve dar, što prima. Ne radi se dakle o uljudnosti, nego o temeljnom ponašanju prema Bogu. Tu skrivenu nutarnju stranu «stalnog pravila» je Isus pokazao kod posljednje večere, kad je rekao: ",Ja sa m među vama kao poslužnik " (Lk 22,27).

31. tjedan u god. - ponedjeljak 

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 11,29-36

Nevjera židovskog naroda pro­gutala je neriješenu krivnju i sudbinu. Mjesto krivnje Pavao govori o neposlušnosti (11,30).O sudbini u njegovoj teologiji ne može biti govora, ali zato o nedokučivim sudovima i o nei­straživim putovima Božjim (33). Konačno i sam Pavao stoji ovdje pred jednom neprobojnom tajnom. što je on o tom mislio, kaže u­kratko u 11,25-26:"okorjelost jednog dijela Izraela trajat će dok pogani ne uđu u punom broju. Kad to bude sav Izrael će se spasiti!" Bog je Židove i poga­ne" zatvorio u neposlušnost", i Židove i pogane prosuđuje i s njima postupa načelno jednako: ne tako kako zaslužuju, inače bi morao sve osuditi, nego po svo­joj milosrdnoj ljubavi. To nipoš­to ne znači da vjera i nevjera, vjernosti nevjernost. pred Bogom jednako vrijede, ali Bog drukči­je računa nego ljudi.

Napomena uz 2. ČITANJE: Fil 2,1-4

Opomena i bodrenje ima u kršćanskoj općini svoj. izvor u Kristu, u ljubavi i u Duhu Svetom. Opomena je moguća samo u Kristu, samo ako iz ljubavi dolazi, može lju­bavi poslužiti. Mi ne znamo u po­jedinostima, što je potaklo Apostola da zajednicu u Filipina u­pućuje na slogu. Vjerojatno to nisu bile samo one dvije žene, koje se spominju u g1..4. koje je Pavao htio odvratiti od svad­ljivosti i hvalisanja. Situacija ­progonstva, koje se u Filipima pretpostavlja, može jedinstvene zajednice doduše, produbiti, ali može prouzročiti i suprotnosti i nadmetanje. Socijalne suprotnosti u zajednici mogle su dati povoda opomeni. Svatko treba da drugoga u poniznosti poštuje kao sebe samoga (.r:3), tada bi redak 4: mogao biti opomena bogatima, da se brinu za siromašnije članove zajednice. 

Napomena uz EVANĐELJE: Lk~ l4, 12-14 

Svako ljudsko djelovanje ima jednu vidljivu i jednu nevidlji­vu stranu. Nije odlučujuće što. ­čovjek radi, nego što radi. Za mnoge ljude je pozivanje gostiju isto kao i darivanje, stvar tri­jezna računa, : da li se isplati?

Vrijednost nekog čovjeka prepoz­naje se da li može nešto učiniti, što se ne isplati. Ljubav ne vo­di računa. Bog nema računice: on sam poziva na svoju gozbu one, koji nisu ništa zaslužili, koji nemaju ničim uzvratiti: siromahe i sakate; hromi i slijepi iz r. 13. u slijedećoj. se prispodobi (14,15-24) ponovno navode. Djelovanje učenika treba da odrazuje Božje djelovanje:.Bogu vlastita ljubav, koja se nesebično daruje, mora biti kod učenika vidljiva..­No , ne stoji li ipak na kraju 14.r. očekivanje nagrade? Svaka­ko se. nagrada obećaje ali samo onomu, koji radi poradi nagrade!

31. tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 12, 5-16a

Protiv ljudske bezbožnosti i nepravednosti Bog očituje svoj gnjev (1,18) i svoju pravednost; njegova je pravednost milosrđe. Ako je čovjek to shvatio, onda ne može dalje živjeti kao do sa­da. Može li uopće dalje živje­ti? Samo preko smrti: "Vi ste mrtvi za grijeh, ali živite za Boga u Kristu Isusu (6,11).. Iz milosrđa ( 12,1 ) , koje nije tek Božja vlastitost, nego Božje djelovanje, izlazi opomena u poglav­ljima 12-16, velikog posljednjeg dijela poslanice Rimjanima. U 12,1-2 bitno je već rečeno: Krš­ćanski život treba da ,je živi žrtveni dar za Boga, služba Božja, koja uključuje sve vredno­te ljudske osobe i sva područja života. Kršćanin ne živi samo kao pojedinac, on je član zaje­dnice, on živi u Crkvi, da, on je Crkva: "Mi, mnogi, jedno ti­jelo smo u Kristu" (12,5). Tu ima svaki kako svoju nadarenost, tako i svoj zadatak. Opomene iz redaka 9-16 počinju s ljubavlju i svršavaju s poniznošću. U tom dvojem je sve drugo sadržano: međusobno poštivanje, nada, gos­toljubivost, saučešće i zajednič­ka radost.

Napomena uz 2. ČITANJE: Fil 2, 5-1

Opomena na ljubav u služenju ima svoj temelj "u Kristu Isusu" U vezi istom opomenom stavlja Pa­vao pjesmu o Kristu (6-11) koja pjeva najprije o putu Kristovu najveće visine, od jednakosti s Bogom u najdublje dubine utjelovljenja i ljudske biti sve do sm­rti (6-8), zatim izražava, uz­višenje poniženoga Krista ; za Gospodina nad sve sile i vlasti (9,11). Bog je poslušnoga uzvisi­o poradi njegove poslušnosti. Novo ime "Kyrios, Gospodin" je objava njegove prvašnje sakrive­ne časti i moći. Sve vlasti vi­sina i dubina mora u se njemu podložiti. Od sada je on uzvišen Krist, po kojemu Otac vrši svoje Gospodstvo nad svijetom, dok on postoji (2 Kor 15,28). U istu se Bog potpuno i posve okrenuo svijetu, po njemu je on oslobodio svijet: za poslušnost, za slobodu služenja.

Napomena uz. EVANĐELJE: Lk 14, 15-24

Tri puta poziva gospodar na svečanost; prvi puta su to "mno­gi», ali svaki od njih ima svoju ­ispriku. Tada zapovijeda da se dovedu prosjaci i sakati, slijepi i hromi, i konačno poziva ljude iz predgrađa, da se napuni, kuća. Tu prispodobu iznosi Isus pred pobožnim Židovima, dakle,. pred ljudima, koji čekaju na spasenje mesijanskog vremena i u­vjereni su da je njima namijenjeno. Uistinu su oni bili prvi po­zvani, ali u odlučnom su času rekli ne! Da su kod drugog i trećeg poziva bili grešnici i pogani, koji su mjesto Židova došli i napunili kuću, nije doduše izričito rečeno, ali kasni je zajednica je riječ sigurno s pravom protegla na poganske misije. "Hoću da mi se napuni kuća" i "nijedan- od onih pozva­nih neće okusiti moje večere"~ (23-24), prema tim riječima kuća je puna bez prvo-pozvanih. Zar su dakle, ti zauvijek isključe­ni? Bolje..je riječ Isusovu shva­titi kao upozorenje: da je zato izrečena, kako bi slušateljima sa svom uvjerljivošću stavio na srce: sada je vrijeme da se od­lučite! Čovjek ne raspolaže okolnošću: kada je vrijeme i kako će dugo patrajati !

31. tjedan u god. - srijeda 

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 13,8-10 ,

Kršćanin ne može biti ravnodu­šan prema poretku današnjega svijeta. Država i društvo traže su­radnju (13,1-7). Svakom svoje, nikome ostati dužan: time je za­htjevu ljudske pravde udovoljeno, jasan red je stvoren, ali jedna pristala odijeljenost. Pod Zakonom Pavao misli u r..8. ništa drugo nego Mojsijev Zakon točnije deset zapovijedi. Stari zakon mogao je čovjeka dovesti samo k svijesti, da je učinio zlo, nije mu dao snage da čini dobro (7,7-25). Ni mi ne možemo ispuniti zahtjev Zakona, nismo ništa bolji nego Izrael Starog saveza. Ali što nije mogao- Za­kon, učinio je Bog po Isusu Kri­stu -(8,13). Krist je ispunio Zakon i nas oslobodio od ropstva­ Zakona. Tek sada postalo je vid­ljivo, da ljubav prema bližnje­mu, koja se traži i u Starom za­vjetu; rije samo jedna od zapo­vijedi, nije također skup svih ostalih zapovijedi, nego je nji­hova. duša, njihov sav smisao. Ljuba nije savršeno djelo Zako­na ona je plod duha , koji nam je darovan (5,5)..Pavao ovdje ne govori o ljubavi prema Bogu, ta se kod njega zove «vjera» i »vjernost». A vjera se ostvaru­je u ljubavi prema bližnjemu.

Napomena uz 2. ČITANJE: Fil 2, 12-18

Na zahtjev: Nastojte oko svoga' spasenja sa strahom i trepetom (12); slijedi obrazloženje·. "jer Bog je onaj, koji, izvodi u vam i htjeti i djelovati (13). Kako da to razumijemo? Zar je logič­no reći: Jer Bog sve čini, zato imate i vi sve činiti. Logično je samo na razini vjerskog isku­stva: kad je čovjek dospio u blizinu Božju i shvatio, da je Bog počeo s njime svoje djelo, onda on na to može dati odgovor vje­re samo sa strahom i trepetom i pokušati da Božjem djelovanju nekako odgovori. koliko će mu to uspjeti on o tom ne stvara nikakve iluzije, ali na "dan Kristov" će Bog sam to bogoslužje za vjeru (17) priznati i usavr­šiti, kao što je usavršio djelo Isusove poslušnosti. Tada će se Apostolu i njegovoj zajednici iz straha i trepeta poroditi ra­dost, Koja je već sada u vrije­me nade i mraka ovoga svijeta tajni, izvor i snaga!.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 14, 5-33

Isus ide naprijed,.mnogi ga ljudi slijede na putu u Jeruza­lem,. Da li će ga pratiti sve do na Golgotu? Isus postavlja stro­ge uvjete nasljedovanja: sprem­no se odreći obitelji, prijate­lja, lagodnog života i časti:, svega posjeda. Tko se odluči na nasljedovanje, mora znati što stavlja na kocku.: On mora svoje sile i mogućnosti ispitati kao nekad, ako hoće graditi kulu ili se zaratiti (28-32)..Znače li ove obje prispodobe također, da je nasljedovanje dano na slobodu? Prispodoba o gozbi (jučerašnje Evanđelje), ne preporučuje takvo tumačenje. Ali Isus ne traži od sviju jednako, a, ni od koga ne­moguće. On poziva svakoga na njegov vlastiti put. Zahtjev na veće odricanje ima kao pretpo­stavku i kao cilj veću ljubav! A tko je postao Isusovim učenikom, on je "sol zemlje" Božjoj ruci, on ne može natrag, ili će biti "izbačen"! (35).

1. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim i4, 7-12

U rimskoj zajednici bilo je slabih i jakih: takvih koji su se bojažljivo držali stanovitih propisa kod jela i za svoje su pobožne vježbe stanovitim dani­ma davali prednost, a bilo je i koji su se od svega toga smatrali slobodni. Apostol upućuje jedne i druge na ono, što ih po­vezuje: "Mi pripadamo Gospodi­nu!" Gospodin je Krist, koji je za nas umro i koji živi. On je upravo tako umro za slabe kao i za jake, ne da sve izjednači, nego da ih oslobodi. U zajednici mora biti prostora za različita shvaćanja i način života, temeljni zakon je ljubav. Ona je na koncu jedino, čega se zajednica ne može odreći, po njoj ćemo bi­ti suđeni, ne od ljudi, nego od samoga Boga. On jedini ima pra­vo suditi. A1i za one, koji vje­ruju vrijedi: da se jedni za dru­ge zauzimaju i da jedni druge podnose!

Napomena uz 2. ČITANJE: Fil 3, 3-8

U prvim je poglavljima ove po­slanice Apostol pisao o slozi, miru i zajedništvu. Podstrek za te opomene iz početka nije poz­nat ali iz g1. 3. je jasno da su Filipima bila ne samo mala trvenja. Kao u svakoj zajednici tu je bilo ljudi, koji su. sve pobrkali. Protiv ovih Pavao nastupa sa svom oštrinom: Bit će da se tu radilo o židovskoj grupi kršćana. To su bili ljudi, koji su vjerovali u Isusa Krista, ali su malo mislili o snazi njegove smrti i uskrsnuća ; svakako ne toliko da bi se u cijelom svem životu, u sadašnjosti i budućnosti, bili mogli predati njegovoj milosti. Oni su se: sami htjeli afirmirati. Oni su se doduše ne­čim mogli iskazati; ili zar je Mojsijev Zakon bio ništa? Zar su­bota i obrezanje nije bilo od Boga naređeno? Pavao poznaje taj konflikt iz drugih općina, on ga poznaje i iz vlastite prošlo­sti. Jedan Nežidov vjerojatno~? ne bi mogao biti potpuno prave­dan prema sumnjam židovskih kršćana, kao onaj koji iznutra pozna vjerske vrednote židovstva. Pavao kaže: sve je to ništa! Krist je veći:, on je dovoljan! .U njemu je sve prijašnje ukinuto, nadma­šeno i u svojoj nevrijednosti raskinuto !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 15, 1-l0

Protivno od strogosti u pret­hodnim odlomcima, u g1.15. poči­nje nova tema: Bog traži izgub­ljene; poziva grešnike na obra­ćenje, ne samo načelno i općeni­to nego ovdje i sada: po Isusu, koji se druži s carinicima i grešnicima . Za farizeje je on sa­blazan, ali u nebu, pred anđeli­ma Božjim (7 i lo) obraćenje grešnika. slavi se kao radostan do­gađaj . Bog naime hoće da mu se napuni kuća (14;23); a tako du­go nije puna, dok ih je ondje mjesto deset samo devet, mjesto stotinu samo devedeset i devet! Usporedbe o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i velika us­poredba o izgubljenom sinu (11,32); treba ne samo da opravdaju Isusov postupak nego da i kori­giraju kod farizeja predodžbu o Bogu. Bog je veći nego to ljudi moga sebi zamisliti. On kad grešniku oprašta, pokazuje svoja veličinu ne manje nego kad iz ničega stvara svijet! On se ne veseli nad, grijehom grešnika, nego nad njegovim obraćenjem i to nad svakim pojedinim! To može samo neizmjerni Bog i samo je grešnik kadar da mu pribavi to veselje, a tko nije grešnik?

31. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 15, 14-21

Pavao dolazi do kraja svoje dugačke poslanice. On se gotovo ispričava; sam osjeća da je po­slanje jedna smionost; ali je opravdana poradi posebnog Apo­stolova poslanja poganim : to je milost, koju mu je Bog dao (15). Pavao razumije tu misiju ne kao pomoć u razvitku misija, nego. kao svećeničku službu u Evanđelju Božjem. Riječju i djelom Apostola, vodi Krist pogane do priznanja Božjeg prava na poslušnost (18). Vjera je poslušnost prema Božjoj pravednosti ; Božje poslanje Pavao postavlja. u isti red s poslanjem "sluge Božjega", koji narodima i njihovim vladari­ma navješćuje veličinu Božju. i zahtjev. Pavao zna, da je u svo­me životu izvršio velike stvari i on to ne prešućuje Ali "dičiti" se može samo u Kristu Isusu (1'7), on je to učinio i za Kristov dolazak Pavao hoće da pripremi narode i ljude od Jeruzalema do Ilirika (danas bismo rek­li do Kine) i do daleke Španjol­ske (15,24) ako mu to još bude dopušteno !

Napomena uz 2. ČITANJE: Fil 3, 17- 4,1

I u Filipe su došli ljudi,, na koje ih je Pavao kad je ondje propovijedao, upozoravao, da ih se valja čuvati, jer su «neprijatelji križa Kistova" (18) Daljnji se podaci o njima ovdje ne navode. Filipljani su upućeni! Ali nešto ipak možemo razabrati iz retka 21. bit će da se tu ra­dilo o ljudima koji (ljudsko) ti­jelo ili precjenjuju ili­ preziru: židovski kršćani koji tvrde da je obrezanje za spasenje nužno, i s druge strane poganski krš­ćani, koji po svojoj filozofiji tijelo preziru i proglasuju ga "ničijom zemljom" (usp.r.l9). Svakako govori Pavao naše je ti­jelo bijedno, ali Krist, koji uskrsnuo, ima moć to tijelo uobličiti svom slavnome tijelu dati mu sjaj svoga božanstva. On je naša budućnost, on stavlja u pitanje naš sadašnji život i njegove vrednote; a mi ćemo ih spasiti samo ako ih predamo njegovoj moći, koja može preobrazi­t1.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 16, 1-8 

Usporedba o nepoštenu upravi­telju, nema se razumjeti kao usporedba o nepoštenju, nego kao mudrosti Taj upravitelja ili. zastupnik shvaća barem na kraju neuspjeh i bezizlaznu situaciju, pravodobno stvara odluku, da u budućnosti spasi;, što se još spasiti može. Sa snizivanjem zaduž­nice možda je popravio raniju nepravdu. Primjena glasi: budi­te i vi mudri. Stojite pred kri­zom, pred sudom koji odlučuje, o vašem vječnom životu! Ako se ta usporedba gleda u vezi sa slijedećim redcima 9-13 (i sa ostatkom l6. gl ) izlazi još nešto drugo : što valja raditi s bogatstvom? Kao usput i po sebi razum­ljivo, bogatstvo je nazvano ne­pravednim dok postoji siroma­štvo, nitko nema prava na obilje. Osim toga za svakog dalazi čas "kad više ništa neće imati"(9). «Mudar je tko se odluči dok, još može, komu da služi čiji želi biti prijatelj.

31. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Rim 16, 3-9;16; 22-27

Kako je moguće da je Pavao u Rimu, gdje još nije bio, imao tolike znance i prijatelje? Na­gađalo se da čitav popis pozdra­va u g1. 16. ne stoji na pravom mjestu, da je on prvotno spadao u neku drugu poslanicu. Ali i to ima svojih teškoća. Pretposta­vimo da to poglavlje stoji na pravom mjestu, ovdje u poslani­ci Rimljanima, onda se popisom tih imena potvrđuje, da je Crk­va već u apostolsko vrijeme bi­la putujuća Crkva. Bilo je mnogo razloga, da se iz jednoga grada putuje u drugi i kršćani su se svagdje međusobno našli. Kršćanin je svagdje s time mogao računati, da će naći braće po vjeri, koji će ga sa, srdačnom radošću primiti. To se međutim, poslije izmijenilo. S 24. retkom je poslanica zapravo. pri kraj. Ipak, u redci 26 i 27 mogu biti Pavlovi! Kad ga Duh zahvati; on se ne drži nikakve šablone u pisanju. Zahvala i molba, želja i veličanje, tajne Božje, i tajna Pavlova, to je veliki i svečani akord, kojim se zaključuje po­slanica Rimljanima !'

Napomena uz 2. ČITANJE: Fil 4,10-19 

Velika izjava današnjeg čita­nja stoji u r. 14.: "Sve mogu u onomu koji me jača!“ ­Sve obilje i siromaštvo , sobodu i ropstvo, život i smrt! Od Filip­ljana je Pavao kao zatvorenik, dobio i primio neki milodar, premda je on inače volio biti nezavisan. Njegova zahvala darovate­ljima, više je zahvala Bogu, koji im je dao milost darežljivosti. On će im i u buduće dati sve potrebno. On će im na svršetku na svoj način dati i kamate (17), i darovati im bogatstvo svoga veličanstva! Ovdje Pavao kaže: "Moj Bog", on se sada u zatočeništvu više nego ikada osjeća jedno ­sa svojim Bogom i hoće - kršćani u Filipima znadu tu njegovu tajnu !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 16, 9-11

Na prispodobu o mudrosti ne­pravednog upravitelja (jučerašnje Evanđelje) Luka sada niže Isusove riječi o novcu i posje­du. Govori o pogubnom mamoni. Mamon je novac i sve što ima novčanu vrijednost. Mamon je zao, jer s novcem počinje nepoštenje, nesigurnost i ropstvo. Učenik Isusov prije svega mora znati da nije vlasnik nego upravitelj. Od upravitelja se očekuje mudrosti: vjernost. Primjer. Mudrosti je upravitelj prethodnog odlom­ka, koji misli na svoju budućno­st. Kakve prijatelje treba da sebi: stekne učenik Isusov nepo­štenim bogatstvom? Svakako one, koji će svojim novcem pomoći, dakle, siromahe! Prema redcima 10-13 u upravljanju zemaljskim posjedom vjernost u malom jest preduvjet, da nam Bog povjeri pravo i istinsko dobro: Božju istinu i trajno zajedništvo s njime!

32. tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Mudr 1, 1-7

Knjiga mudrosti, posljednja, od biblijskih mudrosnih knjiga, pisana ja između l00 i 5o.g.pr. Kr., dakle, malo prije nastupa Novog zavjeta. Pisac je živio vjerojatno u Aleksndriji, gdje se obrazovalo središte židovstva grčkoga govora. Knjiga je pisa­na grčkim jezikom pokazuje raz­ne dodire s grčkom filozofijom, ali, gledajući na cjelinu, sto­ji na predajama stare hebrejske mudrosti. Tema prvih pet pog­lavlja jest: cilj ljudskog ži­vota i sredstva kojima čovjek taj cilj može postići. Čovjekov cilj je život i to vječni život kod Boga (3,g). Najvažnije sred­stvo, da se to postigne, jest mudrost. Ona ima u toj knjizi druga imena: Duh Sveti (1,5). Duh Gospodnji (1,7). Time se još ne misli na treću božansku oso­bu;. kao što se pod riječju Bož­ja u 9,l ne misli na drugu bo­žansku osobu, dapače, misli se na činjenicu, da se Bog brižno ­i pun ljubavi priklanja čovjeku (14,3;1,6). Mudrost nalazi samo onaj , tko je čisti i istinit do temelja svoje duše. Lažna: i dvo­lična čovjeka "luđaka", mudrost odbija od sebe !

Napomena uz 2. ČITANJE: Tit 1, 1-9 

Poslanica Titu s Prvom i Dru­gom poslanicom Timoteju, spada­ među pastoralne poslanice Poza­dina ovih triju poslanica jesu stanovite krive nauke, koje se ­jednim imenom zovu "Gnosis". U tim se poslanicama te nauke že­stoko napadaju, ali nipošto nisu njihov jedini predmet. U tri prva retka jasna je nakana poslanice: Sam Pavao bi jedva u osobnom pismu tako opširno pisao o svojoj apostolskoj službi, ili kasniji sastavljač hoće naglasi­ti, da vjera, pravo poštivanje Boga i budući život imaju svoj čvrsti oslonac samo u navješći­vanju apostola, kojem je povjerena riječ nauke. Od apostola su predstojnici i starješine (biskupi i svećenici) primili vjerodostojnu riječ nauku, zdra­vu nauku kojom mogu izgraditi zajednicu i pobijati krive nau­ke Kreposti koje starješine zahtijevaju, otprilike- su iste kao za nadstojnika prvoj poslanici Timoteju. Po svome ćudorednom životu mora biti sposoban da upravlja "kućom Božjom"! (r. 7)

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 17, 1-6

Evanđelista je u tom odlomku spojio zavođenje (sablazan 1-3~) opraštanje (3b-4) i moć vjere (5-7). Vjera u čovjeku i snaga njegova ufanja mogu od drugih

1judi biti ugrožene i uništene . Prema Mt 18, 6 prije svega "ma­leni" su u opasnosti jednostavniji i ljudi, koji vjeruju riječima onih, koji nastupaju ime znanosti. Tko svoju prednost zlorabi u tom da druge upropasti, toga će Bog upropastiti. Židovi su svoje drugove po narodnosti i vjeri nazivali (i zovu) braćom, i kršćani su taj običaj preuze­li. Braća su jedan za drugoga odgovorni. Ljubav ne stoji u tom da se na nepravdu šuti. Isus navodi dvije dužnosti, i one spadaju zajedno: opominjanje i op­raštanje. Samo kod Luke stoji molba apostola: "Umnoži nam vje­ru!"(17,8), kao što samo kod njega učenici mole: "Gospodine nauči nas moliti!" (11,1). Iz od­govora Isusova slijedi, da se ne pita za mjeru u našem vjerovanju nego je važno da uopće imamo vjeru, koja ima snagu da čovjeka i svijet preobrazi.

32.tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Mudr 2, 23 -3~9

"Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost",to je dobra vijest jest, koja se u Knjizi Mudrosti prvi puta čuje, makar je već kroz stoljeća u svijesti pobožno Izraelca živjelo osvjedočenje, da sa smrću ne svršava zajedništvo s Bogom. Za pojmovno objašnjenje toga pitanja sigurno je pri­donijela grčka filozofija svojim razlikovanjem tijela i duše. Pi­sac Knjige Mudrosti ne osjeća po­trebu da svoju izjavu protumači. Ali on je objašnjava time što u­kazuje na biblijski izvještaj o stvaranju. Bog je stvorio čovje­ka na sliku svoje vječnosti, do­sljedno čovjek ima udio u nepro­laznosti Božjoj. Čovjekova besmr­tnost nije produženje sadašnje bijede, nego život u zajednici s Bogom. "Vjerni će biti u ljubavi s njime'.' (3,9) Trpljenje sadašnjeg života nije time ni rastumačeno ni uklonjeno. Za. njih pisac traži tumačenje u biblijskom izvještaju o istočno grijehu (Post 3). Zmija je prikazana kao sredstvo ili pojavni lik đavla, a đavao je predstavljen kao poz­nata veličina.

Napomena uz 2. ČITANJE: Tit 2, 1-8 i 11-14

Protiv lažnih nauka "gnosis" pastoralne poslanice postavljaju "zdravu nauku, zdrave riječi Gos­podina Isusa Krista", nauk naše vjere (Tim 6,3). Taj način govo­ra pokazuje da su krive nauke bo­lesti, koje se liječe samo zdra­vom, tj. pravom naukom. Isus je došao kao liječnik (Lk 5,31) i njegove su riječi lijek za čitava­

čovjeka (Iv 7,23). Uvod za propovijedanje zdrave nauke pruža prvi dio današnjeg čitanja (1-8) Biskup je odgovoran za sve staleže i klase svoje zajednice, za starce i za mlade, za slobodne i robove. Kao cilj opomene spominje se: l. da se riječ Božja ne bi pogrđivala (5), da se protivnika postidi (9) , 3 da oni

(robovi) budu nauci Boga, Spasitelja na šega, na čast!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 17, 7-10

U usporedbi o sluzi koji ne traži nikakve nagrade, odrazuje se socijalni odnos, koji nam se danas čini neprihvatljiv, ali koji je u tadašnjoj Palestini bio normalan. Gospodar može svoje kmetske robove potpuno zaposliti odatle nemogućnost služiti dvojici gospodara (Mt 6,24), a rob ne može imati nikakvih zahtjeva. To nije Isusovo shvaćanje /zato se veli; «Svatko tko od vas ima slugu»), on hoće samo zorno prikazati, da čovjek prema Bogu ne može imati nikakva potraživanja. On sam sebe duguje Bogu sa svim što ima. Kakav bi mu račun mogao predočiti? No, tim sigurno nije sve rečeno: o odnosima između Boga i čovjeka. Ovom prispodobom Isus također ne želi reći, da nagrade uopće nema, tomu su protivne druge Isusove izjave, nego samo da mi nemamo pravo na to, već smo upućeni na Božju milost. To je Isus prvobitno možda i rekao farizejima, ali evanđelist hoće da to bude upravljeno učenicima i apostolima (7,5). 

32. tjedan u god. - Srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Mudr 6,1-11

Današnje je čitanje uvod u drugi dio Knjige Mudrostzi 8gl. 6-9). Tu je govor o postanku mudrosti, njezinom učinku i biti. Uvodni odlomak upravljen na kraljeve na vladare krajeva zemaljskih. I poganski vladari imaju svoju moć od Boga, od onoga Boga koji je sve stvorio i brine se za sve. On se brine za mele kao i za velike. Tko ima veću moć, bit će strože suđen. Bog ispituje djela i nakane. Moć i nemoć neće biti samo po tome što je htjela učiniti. Valja napomenuti, da židovski pisac ne smatra kraljeve poganskih naroda sotonskim pomagačima, kao što je bilo u apokaliptičkim krugovima, nego da i oni imaju vlast od Boga. Ta je izjava, kao načelna, vrlo rijetka u Starom zavjetu.

Napomena uz 2. ČITANJE: Tit 3,1-7

Poniznom poslušnošću prema poglavarstvima još nije sve učinjeno. Dobro činiti, dobar i ljubazan biti prema svim ljudima (1-2) sve to što se danas zove 2socijalno ponašanje», za kršćanina slijedi iz činjenice, da je on sam našao milosrđe. Kao u gl. 2. tako i u današnjem čitanju kršćanske kreposti, na pozadini poganskih poroka, dobivaju svoje opravdanje u bogojavljenju; u Kristu je Božja ljubav prema čovjeku postala vidljivom. Njegov se dolazak nije desio samo u ono vrijeme, on obuhvaća sadašnjost i budućnost, čovjeka i kozmos! Za pojedinca je obrat svijeta počeo po krštenju, «novo stvaranje», obnavljanje po Duhu Svetom (5), dovršit će se u vječnom životu, kojem se nađemo (7).

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 17,11-19

Isus je na putu u Jeruzalem (usp. 9,15). U pojavi deset gubavaca susreće ga u nekom selu ljudska bijeda. Za Isusa nije problem što su ti ljudi bolesni, svih deset ozdravlja. Ali samo jedan se vraća da se zahvali, samo na njemu se čudo moglo potpuno izvršiti, njemu kaže Isus; «Ustani i idi», «vjera ti je tvoja pomogla!» Samarjanin vjeruje i zna, da ga Bog nije samo izliječio, nego i prihvatio. I upravo taj stranac prima od Isusa potvrdu spasenja. On je sposoban da bude zahvalan. Drugi nemaju vremena, na njih čeka život! Onoga, koji im je mogao dati pravi život, ostavljaju!

32. tjedan u god. - četvrtak 

Napomena uz 1. ČITANJE: Mudr 7,22-8,1

U redcima 22-23 nabrajaju se svojstva mudrosti. Pisac uzima niz izraza iz grčke filozofije. Ukus njegove sredine, koja govori grčki, odgovara također lju­bav prema nagomilavanju izraza koji ne razlikuju strogo pojedine pojmove i bez strogoga logi­čkog reda. Ima u svemu dvadeset jedna osobina mudrosti, koje se nabrajaju; to je vrijedilo za mistiku brojeva onoga vremena kao savršeni broj (3 x 7). Govor je naravno o Božjoj a ne o ljudskoj mudrosti. Pitanje da li se ondje razlikuju božanske osobe (Bog - Mudrost - Duh), sa sigurnošću valja zanijekati. Pisac go­vori o Božjim vlastitostima, a ne o božanskim osobama. Ali način, kako on to i o tom govori, stvarno je pripravio tlo za ob­javu Novog zavjeta.

Napomena uz 2. ČITANJE: Flm 7-20

Ovu apostolsku poslanicu krš­ćaninu Filemonu u Kolosi, Pavao piše poradi jednoga odbjeglog roba Rbb je postao kršćanin, Pavao ga je krstio u zatvoru i vo­lio ga kao brata. Filemona ta­kođer treba primiti kao ljublje­nog brata, ne više kao roba, u svoju kuću i u tamošnju kršćansku zajednicu. Pavao ne traži oslobo­đenje on neće da dira u socijalnu strukturu svoga vreme­na. Očito nije uvjeren u to da je drugi socijalni sistem bez daljnjega bolji i da čovjeka čini sretnijim. Najprije ljudi moraju bi­ti drukčiji! Kad se barem oni ljudi koji vjeruju Uskrslome i u činjenicu njegove ljubavi, budu međusobno susretali kao braća, tada će nužno uslijediti i pravi socijalni poredak !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 17, 20-25

Luka govori farizejima o dolas­ku Božjeg kraljevstva (20-21), a učenici o danima Sina Čovječjega (22-27). Farizejima na pitanje kada daje odgovor "kako" ne tako da bi se znanstveno moglo izraču­nati, ili makar samo zapažati. Isus hoće reći: kad biste vi ima­li oči, morali biste vidjeti da je kraljevstvo Božje već tu, me­đu vama. Morali biste naslućivati po riječima i djelima onoga, koji s vama govori! U riječima dolaska Sina Čovječjega Luka ra­zumijeva opomenu učenicima, tj. zajednici. "Dani Sina Čovječjega" ne znače ništa drugo, nego dolazak kraljevstva Božjega. U po­vijesti spasenja kako Luka gleda kraljevstvo Božje ima svoje vri­jeme: iza zemaljskih dana Isuso­vih i dana Uzašašća (9,51) dola­zi vrijeme kazneno suda nad Je­ruzalemom (21,6-22), a tada vri­jeme pogana (21,24) i stvarno konačno zbivanje, kojemu je vrhunac «dan" Sina čovječjega (17,24). Zajednica koja nestrpljivo čeka dolazak Sina Čovječjega (22), opominje se na trijeznost i bu­dnost! Na trijeznost, tj. da ne vjeruje svakom proroku, koji o­čekuje s točnim podacima ( ondje, ovdje). Događaj će biti tako ne­pregledan kao grom koji osvjet­ljuje cijeli svod nebeski. Na budnost upućuju redci 26-37 (to, je sutrašnje Evanđelje).

32. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Mudr 13, 1-9

U poglavljima 13-15 Knjige, Mudrosti radi se o ludosti ido­lopoklonstva. Čovjek ima sposo­bnosti Boga tražiti i naći. Veličina i ljepota svijeta vode do spoznaje onoga, koji sve stvori (3). Tko ne. dolazi do spoznaje Boga, možda; se može ispriča­ti, ali normalno ljudsko mišljenje ne može zanijekati opstoj­nost Božju, samo "luđak" govori: "nema Boga.!" No, što mi možemo reći o Bogu? Pisac se ovdje ne obazire na ono što on iz svoje vjerske predaje zna o Bogu Iz­raelovu...Bog, kojega ljudski duh tražeći može naći, jest onaj koji jest (1), koji uistinu jest, i koji u najvećoj mjeri posjeduje bit, bivstvovanje i stvarnost. Ti­me je šutke dano značenje Imenu Božjem "Jahve". I svijet, koji vidimo i jesmo, jest stvaran, on je Božje djelo (1,1: 13,1) i upućuje još i u svojem sadašnjem stanju na svoje porijeklo. Između Boga i svijeta ima neke sli­čnosti "analogije" 13,5. Ne pos­toji nepremostiv jaz između Bo­ga i svijeta. Da Bog ljubi svoj svijet, rečeno je u gl. 11,24­- 26.

Napomena uz 2. ČITANJE: 2 Iv 4-9

Druga i treća Ivanov poslanica potječe sigurno od istoga pisca. Taj se (u 2 Iv 1 i 3. Iv 1) imenuje starješinom (presbiteros), prema predaji, to je Evanđelista. Druga Ivanova upravljena je nekoj ma općini. Glavne misli te kratke poslanice slične su u 1. Iv poslanici. l, zapovijedi ljubavi 2. prava vjera u Krist je za Ivana poslušnost i djelo. To je dobra stara istina, ništa novo, i ne može se dokinuti kao ni prava vjera u Krista (7-9)Za nauka Kristov vrijedi isto (9) što i za ljubav, tko u njoj ne ostaje, nema zajedništva s Bogom. Stvarno utjelovljenje Sina Božjega, njegov «dolazak u tijelo», je za otkupljenje tako bitno, da bi njegovo nijekanje uništilo čitavu Kristovu poruku!, 

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 17, 26-37

Isus je odgovor na pitanje svoga dolaska "kada " i "gdje" (paru­sie) stalno odbijao. Za ponašanje učenika na ovom svijetu dovoljno je znati: On će doći i On će do­ći nenadano. Upućivanje na Nou i na Lota ima to objasniti. Budućnost i molitva su zahtjevi toga vremena, koje nosi oznaku svoje svrhe. To je vrijeme tjeskobna osiguranja i čuvanja sebe. U to vrijeme tjeskobe svaki je za se­be odgovoran. Dolazak Gospodnji za svakoga pojedina znači osudu ili spas! Ali to bi trebalo biti vrijeme kušnje i trpljenja a ne tjeskobe i čuvanja sebe. Od­govor Isusov na pitanje: "gdje će se to dogoditi?" (37),teško je razumjeti, izgleda kao poslovica i možda hoće reći: bit će već na pravom mjestu, o tom ne vodite brigu.

32. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Mudr 18,14-16; 19,6-9

Mudrost se Božja pokazala u povijesti, kad je izveo -Izraela iz Egipta. Današnje čitanje u svome prvom dijelu podsjeća na deseto i posljednje od egipat­skih zala. Svemoguća riječ, koja je one nezaboravne noći sišla s neba na zemlju određenu za pro­past, bila je Božja riječ, koja je sudila i spašavala. Oštar mač što ga je ona nosila, bila je zapovijed, da se ubije sve prvorođeno u Egiptu. Smrt na jednoj; spas i sloboda na drugoj strani označuju i posljednja i odlučna čudesa kod izlaska iz Egipta: prijelaz preko Crvenog mora. Božja riječ nije na isti način sudila i spašavala, ona-hoće spa­senje te postavlja ljude i naro­de pred odluku. Ondje gdje nađe odgovor u posluhu, može iz bez­nadna meteža nastati novo stvo­renje.

Napomena uz 2. ČITANJE: 3 Iv 5-8

Treća Ivanova poslanica nije upravljena ni na koju općinu. To je privatno pismo, upravljeno nekom Gaju o kome znamo samo to što postoji pismo. To je bio čovjek koji je imao prijatelje (15) i od kojega se moglo nešto izmoliti. Taj se prijatelj odlikovao velikodušnošću, gostoprimstvom i misionarskim raspoloženjem. Kristov nalog poslanja na njegove učenike (Iv 20.21) bio je u svijesti te druge generacije posve živ, premda je misionarska djelatnost bila oslabila poradi nutarnjih problema, napose poradi postojećih krivih nauka.

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 18, 1-8

Isus je učio svoje učenike mo­liti: «Dođi kraljevstvo tvoje." Dolazak Božjeg kraljevstva ost­varuje se i očituje dolaskom Si­na Čovječjega (18,8i (usp. II Tim 4,1). Dotle je vrijeme ustrajne molitve, vrijeme, kad se valja održati, i uvijek, ponovno, vri­jeme velike nevolje i nesigurnosti, također i za izabranike Go­spodnje. Hoće li on, kad dođe, naći vjere na zemlji? To postavljeno pitanje nije nama za umirenje, to će biti vrijeme kao ovo, u kojem živimo. Dan i noć vapiti k Bogu (7), to nam se samo onda čini pretjeranim ako još nismo shvatili nevolju grijeha i svoju vlastitu nevolju. Bog nije gluh, kao sudac u pris­podobi. On će "žurno ustati na našu obranu", a o mi vapimo: ako skupimo svu svoju snagu i molimo za vjeru za sebe i za druge. U vjeri i u ljubavi a molitvi ustrajati, to je put, koji nam se pokazuje.

33· tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Mak 1, 1-15; 41-43;54-57;62-64

Prva knjiga o Makabejcima iz­vješćuje o burnom vremenu, u ko­jem je nastala i Knjiga Danije­lova , u onih deset godina između nastupa kralja Antioha IV. (175. pr.Kr.) i godine smrti ve­likog svećenika Šimuna (135/34).Knjiga je napisana hebrejskim jezikom, ali je sačuvana samo u prijevodima. Izraelci su se nakon sužanjstva još uvijek priznavali Božjim narodom, ali su stvarno živjeli još samo kao vjerska bogoštovna zajednica i sve su se više odvajali od svijeta, što se već tada moglo smatrati «getom». Iz politike vlastodržaca Seleuka, koja je bila vjerski neraspoložena, a napose Antioh IV., jasno se vidi, da se među tadašnjim Židovima bila dva smjera, dvije moćne skupine: jedan smjer svjetovna stranka, kojoj je glavno načelo bilo: van iz geta! I stranka vjerna Zakonu.kojoj je sve pogansko bilo «grozota pustoši». Makabejci, dakle, u svojoj borbiza čistoću židovske vjere morali su se boriti na dvije fronte: protiv vjerske politike državne vlasti i protiv dragovoljnih pomagasča, koje je ta politika našla u redovima Židova.

Napomena uz 2. ČITANJE: Otk 1,1-4 i 2,15a

Otkrivenje Ivanovo ne bi se smjelo zvati «Tajno otkrivenje» kako se to često čini. Tumačenje i značenje te knjige je doduše teško, ali nije tajno». Nije pisano tek za neki krug učenika. «Sedam crkava u Aziji (1,4) zastupaju cijelu Crkvu. Isto tako nije pravi naslov te knjige «Otkrivenje Ivanovo» jer je to zapravo otkrivenje Isusovo, «riječ Božja i svjedočanstvo za Isusa Krista». Krist je riječ Božja i svjedok Božji. Otkrivenje Ivanovo (Apokalipsa) je po svome vanjskom okviru jedno pismo (usp. 1,4 i 22,21), koje se ima čitati po općinama (3). Po svome sadržaju ono je «otkrivenje i proročanstvo» (r 1-3). Svjedoči za budućnost objašnjava sadašnjost, naviješta što će doći, i žele pomoći učenicima, da razumiju vrijeme i da izdrže. Prvo, što je rečeno za sadašnje vrijeme, jest: da je ono kratko i da je svršetak blizu. To ovdje nije rečeno kao prijetnja, nego kao utjeha za vrijeme progonstva i krajnje nevolje. U I. Dijelu stoji sedam pisama koja su upravljena maloazijskim općinama. Prvo je upućeno (Efezu) usp. Uvod sutrašnjega čitanja).

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 18,35-43

«Mora se vidjeti da se može vjerovati. Tako kažu naši suvremenici, koji neće niti da vide, niti da vjeruju! Valja vjerovati, da se može vidjeti. Tako kaže Evanđelje o ozdravljenju slijepca! To je Lukinu Evanđelju posljednje čudo Isusovo prije ulaska u Jeruzalem. Slijepi prosjak vapi: «Isuse sine Davidov, smiluj mi se!» Njemu, prosjaku sa slijepom vjerom , može Isus pomoći: «Vjera ti je tvoja pomogla!» To kaže Isus ne samo ozdravljenom, on to kaže i učenicima, koji nisu razumjeli, kad im je po treći put navijestio svoju predstojeću muku (18,34). Skoro će također i oni s mnoštvom naroda odobravati pljeskanjem «Sinu Davidovu» Mesiji, ali iza toga će ga pustiti sama! On će umrijeti i uskrsnuti. Istom tada će im na njegovu riječ srce gorjeti i kod lomljenja kruha otvorit će im se oči!

33. tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: 2 Mak 6,18-31

Druga knjiga o Makabejcima iz­vješćuje u glavnom o istom raz­maku vremena kao i prva knjiga. Opisuje opširnije pretpovijest makabejskog ustanka. Sirijski vlastodršci hoće svom silom svoju državnu vjeru nametnuti i Ži­dovima : Oskvrnuše hram u Jeruza­lemu i prozvaše ga po olimpijskom Zeusu: Uvedeni su poganski obi­čaji namjesto židovskih, i bilo je Židova, koji su kod svega to­ga sudjelovali. U g1 .6 i 7 opi­suju se dva slučaja, u kojima su .pobožni Židovi održali vjer­nost prema svojoj vjeri do smr­ti. Devedeset godišnji starac Eleazar trebao je kod jedne žrt­vene gozbe jesti svinjsko meso. To je po židovskom Zakonu bilo zabranjeno. Eleazar ne pita da li se radi o važno~ ili nevažnoj stvari; u konkretnom slučaju blagovanje svinjskog mesa znači­lo bi stvarna zatajenje vjere. Mi ne smijemo tu vjernost izdr­žanu do smrti odbaciti kao fa­natizam !

Napomena uz 2. ČITANJE: Otk 3, 1-6 i l4-32

Sedam pisama u I. dijelu Ivano­va Otkrivenja (2,1 i 3,22) hoće da maloazijske općine i čitavu Crkvu priprave na skori dolazak Gospodinov. Kako su izgledale te općine? Ako se gleda kroz je­dnaku i opetovanu strukturu pi­sama na sadržaj, onda se vidi da je Crkva bila potisnuta i u opasnosti. Opće progonstvo krš­ćana još nije prodrlo u Crkvu u Maloj Aziji. Ali i bez toga je malim općinama teško da se odr­že. Svuda se osjeća židovski i poganski utjecaj. U općinama se pokazuju znakovi umora. U opći­nama u Efezu (2,3-4), u Sardu (3,1-2) i u Laodiceji (3,15) ko­ri se ravnodušnost i mlitavost. Njih se obzirom na skori sud o­pominje da se poprave. Čini se da bolje stoje općine u Smirni, Tijatiri, i Filadelfiji, ali i njih se opominje: "Ono što ima­te čvrsto držite", jer svuda je na djelu "sotonina sinagoga (2, 9, i 399) Opomena na obraćenje i vjernost, upozorenje na pret­jerani osjećaj sigurnosti, uka­zivanje na dolazak Gospodnji da sudi i nagrađuje u svemu tomu: sedam pisama upravljeno je tako­đer i Crkvi našega vremena, sva­koj pojedinoj zajednici !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 19, . 1-10

Kad Evanđelje. kaže "danas" , onda se dešava sa strane Božje ne­što novo: povijest čovjekova (ili povijest čovječanstva) došla je svoga cilja. "Danas vam se rodio Spasitelj" (Lk 2,11).,,"Spasenje je dana. došlo svojoj kući Lk 1g~,9,"Još danas bit ćeš sa mnom u raju" Lk 23,43."Danas se ispunilo Pismo" Lk 4,21. LT dva slučaja taj milosni "danas" izri­če se pojedinom čovjeku carini­ku Zakeju i razbojniku na križu . Za obojicu taj "danas" znači ve­liki obrat: Isus ih susreće kao Spasitelj grešnika. Ljudi "stadoše mrmljati", sablažnjavati se, što se Isus svratio cariniku. Ali,, u nebu je veselje zbog jednoga koji se obrati! Ujedno i u carinikovu srcu, jer on mož­da po prvi puta doživljuje lju­bav. Njega se veoma ljubi, jer je veće ljubavi potreban. Takva je ljubav Božja! Ona od uzima ob­raćeniku teret promašena života i daje mu radost obraćenja i ­zajednice !

33. tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: 2 Mak 7,1; 20-31

Izvještaj o mučeništvu tzv~ Makabejske braće važan je napo­se radi toga, što je tu jasno iz­ražena vjera u besmrtnost i u uskrsnuće. Drugi od braće je svoju vjeru u uskrsnuće potvrdio ­samom Boga , koji je vladar svjetova (7,9). A najmlađega majka "­upućuje na Boga, koji je nebo i zemlju iz ničega stvorio (28)0 Na pitanje; koje se nameće: za­što je taj moćni Bog pusti svoje štovatelje tako trpjeti, za­što ih snažnije ne zaštiti, odgo­vor glasi: mi trpimo za svoje grijehe i za grijehe svoga naroda (7,32; 38). Da su ti mučeni­ci zaprijetili progonitelju Bo­žjom osvetom, odgovaralo je ta­dašnjem njihovu shvaćanju o Bo­žjoj pravednosti. Iznenađuje nas izjava u r. 23. da će Bog svojim vjernim slugama vratiti "duh i život" ne po pravdi, nego po mi­losrđu !

Napomena už 2. ČITANJE: Otk 4, 1-11

Današnje kao i sutrašnje čita­nje usko je povezano, To je una­prijed dano objašnjenje poruke o sudbinama, koje se u svijetu i u Crkvi imaju dogoditi kao da samo prividno lebdi pred oči­ma nebeski svijet, u kojem i vi­djelac smije pogledati sva ze­maljska zbivanja. U stvari je to isti svijet, koji se na kra­ju ove knjige ukazuje kao stan Božji među ljudima ~(21,3). Sedam "ognjenih zublji", koje gore ­pred prijestoljem Božjim označu­ju sedam Božjih duhova, koji po­zdravljaju zemaljske općine (1,3 Četiri bića predočuju svemir ­kozmos, koji ispunja svoj najvi­ši smisao kao serafini kod Iznaije (6,2-3) u gledanju i hvalje­nju Boga. 24 starješine su Cije­la Crkva (4,10), ne slavna nego poklonstvena Crkva, ona u ispovi­jedan.~;u i klanjanju nadvladava i preživljuje neprijateljske moći. "Dostojan si", klicalo se u tada­njem arenama carevima i trijunfatorima. Car Dioklecijan dao se nazivati "Gospodinom i bogom". Kruna, prijestolje i dragulji bi­li su simboli političke vlasti. A1i lomna i nesigurna usprkos iz­gledu, nije nebeska, nego zemalj­ska moć! Prije nje postojala je

i postojat će "slava, čast moć" onoga, koji je sve stvorio (4,~1) U 7 ognjenih zubalja pred njegovim prijestoljem gori siromašna hvala zemaljske zajednice, koja se ujedinjuje s anđeoskom slavom i svoj glas podaje i nijemom stvorenju !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 10,11-28

Blizina Jeruzalema i pashalne svetkovine zagrijala je u mnoštvu ljudi nadu: kraljevstvo Bo­žje je blizu, sada će se "Sin Davidov" morati objaviti kao kralj Izraelov! Usporedba o povjerenom novcu (10 zlatnika, mina) ima ob­jasniti, da vrijeme još nije do­šlo. U usporedbi kraljevski sin dobiva krunu , ali istom kad se vrati sa svoga dugog putovanja. (Usporedba podsjeća na Arhelaja, Herodova sina, koji je bio pošao u Rim, da sebi od cara Augusta pribavi kraljevski naslov. U međuvremenu imovinom gospodara upravljaju sluge (učenici). Nag­lasak usporedbe je na trećem slu­ži.. On gospodarevo blago nije ra­sipao on uopće nije nikakvo zlo počinio, a ipak mu je rečeno: "Zli slugo!" U čemu je njegova krivica? On se distancirao od svojega gospodara, imao je samo strah a ne i pouzdanje, gospodar i njegova stvar ostadoše mu tuđi. Jer je svoga gospodara smatrao stro­gim, zato je strogo suđen. Nije dakle, dovoljno Bogu se pokora­vati samo zato sto je on jači, to bi bio mrtvi posluh! Nema ži­vota bez pouzdanja i bez ljubavi!

33. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: l Mak 2, 15-29

Prema 1 Mak 1,51 kralj Antioh IV. zapovjedio je da svi gradovi zemlje moraju žrtvovati poganskim bogovima. U Modinu je živio sve­ćenik Matatija sa svojih pet si­nova, od kojih je treći "Juda Makabejac" bio najslavniji. Odavde je imao proizaći aktivni otpor protiv ugnjetavanja. Sa sa­mim jadikovkama se nije ništa pomoglo. Matatija koji je ubio odmetničkog Židova i kraljeva či­novnika i razvalio žrtvenik, pod sjeća na Pinhasa u vrijeme Mojsijevo, koji se u Br. 25,6-15 i ponovno u ps. 106,30-31 časno opo­minje. Bijeg Matatijin i njegovih ljudi u Judejske gore nije bio samo bijeg, nego početak borbe, borbe na život i smrt. Da li je borba oružjem prikladno sredstvo da se spasi vjera, drugo je pitanje, povijest na to ne daje jedinstven odgovor, no prije ne­gativan !

Napomena uz 2. ČITANJE: Otk 5, 1-10

S uzvisivanjem moći Boga Stvoritelja završen je prvi dio viđenja (jučerašnje čitanje).Današnje nam čitanje predočuje drugi čin viđenja. Pozornost se skreće na zapečaćeni svitak i na jedno­ga koji je dostojan da svitak ot­vori i pročita. Sadržaj svitka saznajemo istom počevši od 6. glave: sudovi Božji nad svim neprijateljskim silama i uspostav­ljanje konačnog Božjega kraljev­stva. Otvoriti knjigu znači: ob­javit~ buduću povijest svijeta s obrazloženjem i istodobno je voditi sa snagom k svome cilju. To može samo jedan, koji je "do­stojan", koji osim snage posje­duje i. unutarnju veličinu, da može upotrijebiti silu! Samo jedan je dostojan: "Lav plemena Judina", izdanak iz korijena Da­vidova!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 19,41-44

Između opisa o ulasku Isusovu u Jeruzalem i opisa o čišćenju hrama, uklapa Luka tužaljku Isusovu nad Jeruzalemom. Vrijeme u­desa je prošlo (19,3~). Slava Go­spodnja neće zasjati nad tim Gra­dom velikih svećenika i pismoznanaca, koji su Isusa odbili. Dan mira prošao je neiskorišten, sa­da će za Jeruzalem doći dan rata i suda. Narod izraelski imao je u planu Božjem svoje veliko odre­đenje, ali to je on mogao ispuni­ti samo u uvijek novom ispunjava­nju poslušnosti prema vjeri. Vje­rno obdržavanje Zakona ne može nadoknaditi vjeru otvorenost za ono, što od Boga a nadolazi. Štoviše, ono ga može učiniti nesposobnim za tu vjeru! Primjer Izraela i daljnje pos­tojanje židovskog naroda, postav­ljaju kršćanskoj Crkvi u svakom stoljeću iznova pitanje: da li je ona shvatila "vrijeme milosti" i da li je pripravna na obraće­nje? Svako vrijeme je vrijeme milosti time ujedno i vrijeme. suda ! ­

33. tjedan u god. - petak

Napomena uz 1. ČITANJE. l Mak 4, 36-37; 52-59

Nakon svoga ratnog uspjeha, pođoše Makabejci u Jeruzalem. Hram je bio obeščašćen i opustošen. Trebalo ga je očistiti i ponovo posvetiti. Zeusov žrtvenik je bio odstranjen i novi od neklesana kamena za paljenice podignut, po uzoru na prijašnje­ (4,4~)U prosincu 164, pr. Kr. točno tri godine nakon obešča­šćenja bude hram ponovno posve­ćen. To je bila velika, bučna svečanost, sigurno s mnogo vjer­skog oduševljenja. Ali naknadno valja postaviti pitanje: što je time zapravo učinjeno? Što je dobiveno? Isus će taj hram, "kuću svoga Oca" ponovno morati čistiti. I on će objavi­ti, da se Bogu neće klanjati ni ovdje, ni na brdu Garizimu. Bog hoće živi hram i klanjanje u "duhu i istini!" (Iv 4,23)

Napomena uz 1. ČITANJE: Otk 10,8-11

U pređašnjim viđenjima o sedam pečata i šest trubalja (g1.6-9) vidjelac je poveden do granice onoga, što se prethodno može reći i čuti. Pred viđenje o sedam trubalja (11,15-19) umeće se vi­đenje o maloj knjizi. Što ima značiti ta mala knjiga i kako se odnosi prema velikoj knjizi sa sedam pečata u gl. 5 ? Vje­rojatno je mala knjiga zbijen i sažet sadržaj velike knjige, upućivanje na događaje, koji se još očekuju, dok se ne oglase se­dam trubalja ne dovrši tajna Božja (lo,7), smrtne opasnosti ne zaprijete Božjem narodu i ne dođe mu spasenje kao kroz smrt (usp. sutrašnje čitanje). Nije čudo da je ta knjiga proro­ku u isto vrijeme i slatka i gorka. On je mora progutati, kao u staro vrijeme Jeremija i Eze­kijel; on mora u sebe uzeti ci­jelo proročanstvo i Božju uputu, da još jednom nastupi kao prorok protiv naroda i kraljeva .

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 19,45-48

Hram je bio cilj duga putova­nja iz Galileje preko Samarije u Jeruzalem.O čišćenju hrama Luka izvješćuje kraće nego dru­gi evanđelisti. Isus se pokazu­je gospodarom hrama po svome djelovanju po svojoj riječi.On je ovdje u kući svoga Oca (2,49), on ljubi tu kuću, ali i prosuđu­je stanje u hranu jednako stro­go kao i proroci. Samo Luka iz­vješćuje da je Isus tada u hramu učio i da je oskvrnuto mjesto svojom prisutnošću i svojom riječju ponovno posvetio. Ne čini kamenje, hram niti ga žrtveni promet čini kućom Božjom! Samo gdje se ljudi skupljaju da slu­šaju riječ Božju i dožive Božju prisutnost, ondje je "'kuća Božja"... "Vi ste kuća Božja" (1 Klor ).

33. tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: l Mak 6, 1-19

Nakon posvete hrama god. 164. borba se nastavlja.O smrti progonitelja Antioha IV. Epifana ­ima raznih vijesti. Prema 2 Mak 9, on je umro od strašne trbuš­ne bolesti (upala slijepog cri­jeva?), koja se označuje kao Božja kazna, pad s kola izgle­da da je još pogoršao bolest.O Antiohovoj grižnji savjesti iz­vješćuje i grčki povjesničar Polibije (umro oko 120 pr. Kr.). Bit će sigurno da je Antioh um­ro u ogorčenju i depresiji, ako ne i u ludilu: Ali što sve to ima značiti? I Juda Makabejac će umrijeti i njegovi će nasljednici sve bolje i više tjerati politiku sile, koja ne može imati nikakav trajni uspjeh !

Napomena uz 2. ČITANJE: Otk 11, 4-12

Crkva na kraju vremena jest sveti grad Božji, koji su poga­ni kroz 42 mjeseca gazili i pre­dvorja hrama su bila napuštena te je ostalo još samo unutarnje svetište (11,1-2). To je činje­nica, s kojom moramo računat i mi i u budućnosti! S tim u ve­zi valja razumjeti i odlomak 3,3-13, tu je govor o dva "svjedoka", koji su karakterizirani kao proroci. Oni imaju crte Mojsija i Ilije. Takvi su proroci uvijek pozvani, kad se čini da je Bož­ja stvar izgubljena, i kao da povijest svijeta dalje teče bez Boga. Oni proživljuju sudbinu proroka :Umiru ondje gdje njihov Gospodin bio razapet (11,8) u "Jeruzalemu", koji od smrti Isusove nije više mjesto spase­nja, nego mjesto suda ! To ni­je više geografski Jeruzalem, on bi se isto tako mogao nazva­ti Sodoma , ili Egipat ili nekako drugačije. Ti su proroci , "stanovnicima zemlje", tj. poganima, svuda dosadni; Božji glas bude ušutkan, svjedoci umiru nasilnom smrću. Što dalje to je očitije, da je to put onih koji priznaju Krista ! Oni idu putem mučeništva, ali zatim, ta­kođer s Kristom, putem uzviše­nja !

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 20, 27-40

Isus je u Jeruzalemu obraču­navao s predstavnicima židovstva. Saducejska stranka je priznavala samo "Zakon" kao normu vjere, tj. :pet knjiga Mojsijevih. Budu­ći da tu nisu ništa našli o u­skrsnuću mrtvih otklonili su tu nauku kao čistu ljudsku predaju, protivno farizejima. S pričom koju iznose (usp. Pnz 25,5), hoće Isus, koji je u ovom slučaju na strani farizeja, izvrgnuti smijehu. No, on im od­govara najprije da se njihovo pitanje temelji na krivim pret­postavkama; naime kao da je bu­dući život samo produljenje sadašnjeg života, bijedna predo­džba. Stvarnost je posve druga­čija . Smrt, će biti nadvladana uskrsnuli će biti dionici Božje slave biološki će zakoni sadašnjeg svijeta opstati. Zatim iznosi saducejima dokaz iz Svetog pisma, iz Knjige Iz­laska (3,6 ) koju i om priznaju kao Sveto pismo . Bog nije Bog mrtvih, a to bi bio, kad bi Abrahamra Izak i Jakov bili mrt­vi ! Neće mrtvi slaviti Boga, nego živi. Time je ujedno rekao: samo onaj koji za Boga živi (r. 18) koji Boga poštuje taj uistinu živi, a mrtav je koji: ne živi za Boga!

34. tjedan u god. - ponedjeljak

Napomena uz 1. ČITANJE: Dan 1, 1-6; 8-20

Knjiga Danijelova je knjiga proročka, posebne vrste. Veliki i mali proroci prije i poslije babilonskog sužanjstva, govori­li su riječ Božju za ravnanje za opomenu tadašnjim svojim suvremenicima; iako je njihov pogled bio usmjeren prema budu­ćnosti. zapravo su uvijek imali u vidu sadašnjost. U Danijelo­voj knjizi (3.2. stoljeća pr .­Krista kao proročki govor dolazi apokaliptičko viđenje (g1.7,­12); sav je interes upravljen na budućnost, na one, što će se dogoditi. Budućnost ne čine ljudi, Bog ju je isplanirao i izveo. Poglavlja l-6 sadrže pripovije­danje o Danijelu i o njegovim prijateljima, koji su za vrij­me Nabukodonozora II. došli na dvor u Babilon: Dvije se stva­ri ističu s pohvalom: 1. njiho­va vjernost Mojsijevu Zakonu u poganstvom zaštićenoj atmosferi, i 2. njihova spoznaja i mudrost, koju im je Bog dao, što valja shvatiti kao nagradu za njihovu. vjernost Zakon . Također u poganskoj sredini, pod političkim i društvenim, pritiskom ne mora čovjek biti poganinom ! To hoće pisac reći svojim čitaocima !

Napomena uz 2. ČITANJE: Otk 14, 1-3 i 4b-5

U prijašnjim poglavljima je bio govor o najtežim kušnjama, o krizama i sudovima Božjim. Što će uopće još preostati od naro­da Božjega? Na to pitanje dalo je već neki odgovor sedmo pog­lavlje: Svi, koje Jagnje svojom krvlju otkupilo, izbjeći će velikoj tjeskobi. U današnjem čitanju ponovno je vidljiv pra­vi cilj povijesti. Gors Sion je znak i mjesto spasenja. Ondje "stoji Jaganjac", ondje će biti sakupljeni svi, koji uz njega pristajaše i koji su ga slije­dili (uap. Mt 10,38), nijedan od izabranih neće biti izgubljen. I samo oni koji i su neslomljive vjernosti razumjet će novu pje­smu nebeske liturgije (5,9).O­ni će razumjeti tajnu Božju i smisao svjetske povijesti. Sjaj pojavne slike biva sve svjetli­ji, što se više Otkrivenje Ivanovo približuje svome svršetku. I iz toga svršetka pada svjetlo na prijašnja tamna poglavlja i na časove povijesti !

Napomena uz EVANĐLJE Lk 21, 1-4

Znamenita dva udovičina novči­ća; bili šu to bakreni novčići, jedva su oba više vrijedila od naših starih pet dinara, ali to je bilo sve što je ta udovica imala! Od bogataša nije nijedan "sve" darovao, osim jednoga, o kome piše Pavao Korinćanima (1 Kor 8,9): "Poznato vam je milosrđe našega Gospodina Isusa Krista, kako je radi nas postao siromašan, iako je bio bogat, da se vi obogatite njegovim si­romaštvom!" Kad je Isus vidio što je siromašna udovica učini­la, bez isticanja, kao da se to po sebi razumije, nije mogao ni na što drugo misliti, nego na sebe i na svoje djelo. On je po­stao siromašan po svome utjelov­ljenju i biti će još siromašni­ji na križu. On daje sve što ina, daje još više: samoga sebe! Vlastito biće Božje postalo je po njemu vidljivo (usp. Tit 2, 11), više je vidljivo u slobodi služenja siromasima, nego u mi­lodarima bogataša !

34. tjedan u god. - utorak

Napomena uz 1. ČITANJE: Dan 2, 31-45 .

Kralj Nabukodonozor snio je san. Danijel je jedini, koji mu može protumačiti san i njegovo značenje. Dva su motiva značaj­na u tom pripovijedanju: 1. Nadmoć Boga nebeskoga, koji otkriva tajne i najavljuje kralju Nabukodonozoru što će se na kraju dogoditi (28). 2. Značenje svjetske povijesti; Nabukodanozor, koji se smatra gospodarom svijeta, mora shvatiti, da net­ko drugi određuje tijek ovoga svijeta. U snu i u njegovu značenju govor je o četiri kraljevstva, koja slijede jedno za drugim, ali će ih na kraju sve zajedno satrti kamen, koji će se odvali­ti. Čitav se tijek svjetske povijesti smatra kao jedna jedina veličina, prolazna veličina, koja će naći svoj svršetak u Božjem kraljevstvu kaje dolazi. Kada će se brda odvaliti i kamen satrti kraljevstva svijeta, o tom nije ništa rečeno. Svako vrijeme mora s tim računati; da li ljudi to čekaju sa strahom ili s nadom, to pokazuje već ­sada vrijeme ovom ili budućem svijetu !

Napomena uz 2. ČITANJE: Otk 14,14-20a

Ljudi misle da su izgradili veličanstven svijet i da su s Bogom konačno obračunali ! Ali Bog izjavljuje vrijeme je do­šlo, "zemaljska žetva" je dozrela (15). žetva u proročkom jeziku znači sud, a tako i u jeziku Isusovom. Sin Čovječji će osvanuti na bijelom oblaku kao sudac. Ta predodžba potječe od proroka Danijela (7,13). U Otkrivenju (19,11) mjesto toga stoji: slika o jahaču na bijelu konju, njegovo je ime "Riječ Božja", a njegov je naslov: "Kralj kraljeva i Gospodar gospodara" (19,13 i 16). Anđeli će u nje­govoj službi izvršiti sud; jedan će požnjeti zemlju kao njivu, drugi će pobrati grozdove u zemaljskom vinogradu. Obje slike govore isto. "Zemlja" od Bo­ga otuđeni svijet, samo on će biti suđen. Spašeni su oslobo­đeni od suda, oni stoje kod Ja­njeta na Gori Sionu (14,1). Oni ss stvarni i stalni prinos že­tve, zavjetni dar stvorenja Bo­gu i Janjetu (14,4), dok će zemljini grozdovi biti bačeni u"veliku kacu gnjeva Božjega"!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 21, 5-11

Veliki Isusov govor (Lk 21, 5-35) zabilježili su nam osim Luke i Matej (24) i Marko (13). Ako se ta tri Evanđelja us­porede, vidi se da ne može biti govora o doslovnom navodu Isu­sovih riječi, Isusova govora. Svaki evanđelist je svoju pre­daju uklopio u svoje vrijeme i u svoju situaciju i dao joj značenje. Luka je poznavao Markovu predaju, nju je razmislio i preudesio u svjetlu vlastita iskustva i vjerskog razumijevanja. Prema Luki Isus je čitav govor održao u hramu a ne na Maslin­skoj gori «prema hramu" (Mk 13, 3). redci 5 i 6 govore o razo­renju hrama i samo na to se od­nosi pitanje učenika . "Kada će to biti?" Ali razaranje hrama je za učenike jedva shvatlji­vo, praktički jednako tako kao i svršetak sadašnje povijesti. Tako to pitanje, i za "znakove", stvarno vrijedi za oba događaja : za razaranje hrama i za svršetak sadašnje. povijesti, tj. svršetak svijeta. Isus najprije odbija odgovor...''nije odmah svršetak" (9). Prija će biti katastrofe u zajedničkom životu naroda i u kozmičkom poretku. To još nije svršetak, ali to su znakovi za to, da će ovaj svijet nestati. Učenici treba da budnim okom prate zbivanja povijesti, ali smi­reno, "nemojte se prestraši­ti!" kaže se u 9. retku !

34~ tjedan u god. - srijeda

Napomena uz 1. ČITANJE: Dan 5,1-6; 13-14; 16-17; 23-28

"Izbrojeno, vagnuto i podijeljeno" tako glasi natpis na zidu. Budući da ga je Danijel odgonetnuo bude odjeven u zlato i u grimiz; - neobičan dogačtaj ! Je 1i to uopće događaj? Baltazar je povijesna ličnost, ali nije sin Nabukodonozorov, nego sin suvla­dara posljednjega babilonskog kralja Nabonida. Piscu je oči­to važniji moral te povijesti od same povijesti. On hoće re­ći da se svršetak babilonskoga kraljevstva nije slučajno desio. Ćudoredna propast i bezgranična oholost uvijek su bile početak svršetka ! Za suvremenike piš­čevo je upozorenje da se ne može nekažnjeno činiti zlo protiv onoga Boga, koji ima hram u Je­ruzalemu. To se upozorenje ima razumjeti: za vrijeme Antioha V. Epifann bio je naime hram u Jeruzalemu oskvrnjen Zeusovim žrtvenikom, koji je u prosincu od. 167. bio ondje podignut. (Dan 31; 1 Mak I,54).

Napomena uz 2. ČITANJE: Otk 15, 1-4

Sud na kojem će se "navršiti gnjev Božji" (15,1) znači oslo­bođenje i spasenje za sve one koji su ostali vjerni. To se mo­že usporediti s oslobođenjem Iz­raela iz egipatskog ropstva i od smrtne pogibelji na Crvenom moru. Sada će se istom vidjeti, tko je stvarni i za uvijek spašeni Izrael, Izrael Božji ! To su one 144 tisuće, koji prema 14,1 stoje kod Jaganjca na Gori Sionu, i koji su prema 19,9 po­zvani na gozbu Jaganjčevu. Oni stoje na staklenome moru (15,2) na nebeskom Oceanu, iz kojega bljeskaju gromovi konačnog suda ("pomiješani s ognjem" 15,2)0 Ovdje susrećemo prastare predo­džbe o nebu, o mjestu Božjeg stanovanja, kao što se pojavljuju i u Starom zavjetu (Ps 104, 3 i 48,4). Te predodžbe služe tome, da se istakne tajna uzvišenost 'Boga. Stakleno (ili kristalno) more ima također podsijćati i na Crveno more (Izl 14) i na krsnu vodu, preko koje su kršćani dospjeli u svetu zemlju Božju. Pobjedna pjesma spašenih označena je kao "Mojsijeva pjes­ma", ali ne opetuje doslovan tekst pjesme iz Knjige Izlaska (15). To je nova pjesma u čast Jaganjaa i opjevava triumf pra­vednosti Božje predskazujući događaje!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 21, 12-19

Današnji odlomak Lukina evan­đelja počinje: "Podignut će na vas ruke i progonit će vas"(12). Kod Mateja se veli: "Tada će vas podvrći mukama" (24,9) s obzi­rom na Marka i Mateja Luka je promijenio poredak, Progonstva kršćana sa strane sinagoge na­mjesnika i kraljeva za Luku ne spadaju u posljednje znakove koji će se desiti neposredno prije dolaska Sina Čovječjega, ne­go među one prve događaje, koje će sam Luka i Crkva još za nje­gova vremena doživjeti. Istom u daljnjem nastupu povijesti dolaze politički, vojnički i kozmički potresi, o kojima je bio govor u 7-11. Bit će, dakle, još povijesti učenici se moraju pripremiti na ugnje­tavanje i progonstvo za dugo vrijeme . Za to vrijeme vrijede opomene u r. 14 - 19, napose o­pomene na nepokolebljivost u sadašnje vrijeme nevolja u Crkvi.

34. tjedan u god. - četvrtak

Napomena uz 1. ČITANJE: Dan 6, 12-27

Danijelu lavljoj jami! Svatko poznaje tu sliku, ali što se krije iza toga?.Izgleda da se radi o događajima koji su nam iz novije povijesti odviše pozna­ti, samo što danas lavovi više ne sjede u jami! Oni tu nisu sjedili već za vrijeme pisca, niti za vrijeme makabejskih vjerskih ratova. Danijelj predočuje židovstvo vjerno Zakonu, tj:

skup ljudi, koji ostaju vjerni svojoj vjeri i svome uvjerenju, makar se to i ne isplati. Dani­jel nije izazivao. Kad je čuo za kraljevu odredbu, "otišao je kući" (6,11). Ali ondje su pro­zori bili otvoreni prema Jeru­zalemu i tu se Danijel tri puta dnevno molio. Neobično je da to­talitaran sistem može trpjeti takve, "otvorene prozore" koji se protive "nepromjenjivom me­dijsko-perzijskom zakonu", i u­grožavaju sigurnost zatvorena sistema !

Napomena uz 2. ČITANJE: Otk 18,1-2;2-23;19,1-3 i 9a

"Babilon, veliki grad" je u isto vrijeme i historijska.či­njenica i misterij! U biblijskoj predaji, Babilon je grad svakog zla: simbol moći, bogatstva i oholosti. Proroci su tom silnom gradu i njegovim bogovima zapri­jetili propašću: Krezove armije su god. 485. Babilon razorile i danas je on polje ruševina. Ali i nakon svoje propasti Babilon ostaje u židovskoj i kršćanskoj predaji simbol i pojam svih Bogu neprijateljskih sila. "Ba­bilon" je svagdje ondje gdje mogućnici sve zemlje prihvaćaju rat protiv naroda Božjeg (protiv "Jeruzalema»). Za vrijeme Otkri­venja Ivanova ta se sila zvala Rim! Carski Rim je velika blud­nica, kod koje se sastaju naro­di zemlje i njihovi bogovi. Već mu je anđeo uOtk 14,8 navijes­tio propast. U g1. 17. još se opisuj njegova silna pokvare­nost, a sada mu se navješćuje s prijetnjom. neposredan svrše­tak: "Nikad ga više biti neće!'' (18,1). Propast starog Rima ni­je bila propast svijeta, kao ni razorenje Jeruzalema. Ti su do­gađaji preteče velikog suda svijetu, a vjerojatno djelomično sam sud. Ti događaji sa svojim prejakim svjetlom (18,1) zastra­šuju stanovnike zemlje. Kada "dim grada suklja u vijeke vje­kova" (19,3) tada treba razumjeti da od osuđenog svijeta još odzvanja koprenom zastrti Ale­luja, koji se miješa s hvalos­pjevom anđela i svetaca!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 21, 20-28

Sadržaj današnjeg Evanđelja jest razorenje Jeruzalema i do­lazak Sina Čovječjega. Luka od­lučnije označuje propast Jeruza­lema kao kaznu, nego Matej i Marko; («dan naplate» r. 22.,"sr­džba Božja" r.23.) Jeruzalem doživljava istu sudbinu kao i drugi zli i nevjernički gradovi. Sud nad Jeruzalemom još nije sud svijeta! Nakon toga bit će još jedna daljnja epoha svjetske povijesti. "Vremena pogana" (24) kako će dugo ta vremena trajati, ništa se ne govori. Kozmičke katastrofe, koje će se dogoditi, neposredno prije dolaska Sina Čovječjega, ne stoje ni u kakvoj vremenskoj vezi s propašću Je­ru.zalema. Luka počinje taj odlo­mak (25-28) bez ikakva vremens­kog podatka (Matej 24, 29 napro­tiv kaže "odmah"). Učenici Isu­sovi moraju shvatiti u kojem trenutku svjetske povijesti o­ni žive. To je "vrijeme pogana" koji su zgazili Jeruzalem (r. 24) i koji će učenike Isusove progo­niti, a to je vrijeme nakon pro­pasti Jeruzalema. Slijedeći ve­liki događaj bit će dolazak Sina Čovječjega. On će doći, nje­ga će se vidjeti (r.27)! To će biti nepredviđeni i konačni za­hvat u povijesti koji će dolas­kom Sina Čovječjega postići svoj svršetak i svoj cilj. ­

34, tjedan u god. - Petak

Napomena uz 1. ČITANJE: Dan 7, 2-I4

"Prve godine vladanja kralja Baltazara" (550/49) pr. Kr, ima Danijel u snu viđenje (7,1). Redci 7,2-14 opisuju to viđenje, a ­redci 15-27 (sutrašnje čitanje) daju tumačenje. G1.7.zahvaća vrijeme prije gl. 5. (5,30) ubojstvo kralja Baltazara). Po sadržaju je g1.7 usko povezana g1.2. u obadvije glave nalazimo predodžbe o četiri svjetska kraljev­stva, koja slijede jedno za dru­gim; i ta četiri svjetska kraljevstva Danijel sažeto obuhvaća .( cijelu svjetsku povijest od njezina prapočetka r.2 (kaotičnog mora) do svršetka. Ali ovdje se: neradi o tijeku svjetske povi­jesti u pojedinostima, nego o protivnom stavu svjetske povijes­ti u cjelini prema Božjem kra­ljevstvu. Za vidioca je svjetska povijest kao demonska sila opipljivo prisutna malom rogu četvrte životinje, to je Antioh IV. Epifan (175-163) pr. Kr. Ali ­već se sprema za njega i za sve vlastodršce svijeta sud Božji; vlast će mu biti oduzeta i pre­dana "Sinu Čovječjem", koji do­lazi na oblacima nebeskim (~,13). Tko je taj Sin Čovječji?O tom nas izvješćuje nastavak toga poglavlja. 

Napomena uz 2. ČITANJE: Otk 20,1-4 i 11; 21,2

I,i gl.l9.r.11 počinje završni čin vremenske drame svijeta. Krist se pojavljuje da sudi svijet u pravdi Krist se pojavljuje da sudi svijet u pravdi 19,11- usp. Iz 11,4). U gl.2, 1-l0 crta se sud nad đavlom (zmaj stara zmija), a u g~. 2o,r,11-15 sud svijetu, u g1.21, 1-8 novo stvaranje.O značenju gl.20.l-l0 u staroj se Crkvi vodila žestoka prepirka! To je mjesto, na kojem se temelji nauka o tisućugodišnjem kraljevstvu. Đavao će biti okovan i u ponor bačen. Tu će biti kroz tisuću godina zatvoren mučenici će uskrsnuti i s Kristom vladati tisuću godina (20,4). Za razumijevanje toga mjesta važno je prije sve­ga, da se l000 god. ne može shvatiti kao matematička oznaka vremena . Mjesto l000 god . moglo. bi stajati i "jedan dan"! (2 Pt 3, 8). Vjerojatno se misli na vri­jeme kraljevstva Kristova, koje mi ne možemo mjeriti. Za mučeni­ke, vjerne svjedoke Kristove, to je već vrijeme pobjede, konačnog spasenja. Za ostale će sud biti nakon l000 godina (20,11-15). Svi ljudi "veliki i mali " uskrsnut će i pojavit se pred prije­stoljem Božjim. Presuda će ovi­siti o djelima, kojih se sviju Bog sjeća (to je smisao nebeske knjige života). Sve što je pro­lazno tada će iščeznuti (21,1), novo stvorenje novi Jeruzalem u blistavom će sjaju i u svetoj sabranosti ići u susret Gospodi­nu!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk.2l, 29-33

Svijet je zreo za sud, Božje kraljevstvo je blizu, to treba da učenici spoznaju Po znakovima, koji će prethoditi dolasku Sina Čovječjega: progonstva, metež, ka­tastrofe u kozmički razmjerima. Znakovi su tako sigurni, kao što je sigurno da nakon proljeća dolazi ljeto. Ljeto u biblijskom jeziku znači žetvu, a vrijeme žetve je vrijeme suda. I razaranje Jeruzalema imalo je karakter suda Riječi: "ovo pokoljenje neće proći dok se sve ne dogodi oduvijek su zadavale tumačenju teškoće. Čini se da je to oznaka vremena, a i­pak nije! Svaki čitalac Evanđelja treba da u svome vremenu otvore ­očiju prepozna i shvati znakove, da taj svijet prolazi i da stoji pod riječju Božjom, koja sudi i spašava !

 34.tjedan u god. - subota

Napomena uz 1. ČITANJE: Dan 7,15-27

 U 2. dijelu 7. gl tumači se prethodno viđenje apokaliptičkim načinom govora. Jasno je da četiri životinje znače 4 svjetska kraljevstva tj. svjetsku povijest. Kra­ljevstva imaju svoje vrijeme i svršetak. Ali što je nakon toga? Odgovor je: Sin Čovječji! Tko je on? Prema prva tri Evanđelja sam se Isus naziva tako. U Dan 7,13 to je osoba kome će biti predana sva vlast. No to se isto kaže u 7,27 o "puku svetaca Svevišnjega".Time misli na Izraelski narod koji je u progonstvu za Makabejaca os­tao vjeran Zakonu. Ti "sveci svevišnjega će biti uzvišeni u bli­zinu Božju. Našem mišljenju teško je predočiti jedan lik u isto vrijeme kao narod i kao pojedinačnu osobu; tu je ista teškoća kao i u liku "Sluge Božjega" kod Izaije. Kad Isus sebe naziva "Sinom Čovječjim" ujedno u sebi utjelovljuje ostatak Izraela i njegovim uzvišenjem počinje povijest novog Božjeg naroda!

Napomena uz 2. ČITANJE: Otk 22,1-7

Na svršetku Otk vraćaju se slike s početka: Bog na kraju može reći evo sve činim novo s početka: Bog na kraju može reći evo sve činim novo. Ljudi mogu činiti što hoće ali uvijek imaju posla sa starim čovjekom. Samo Bog može stvoriti novog čovjeka, ulazeći u njegov prostor. Žrtvom Jagnjetovom je počelo novo čovjčanstvo i time novo stvorenje. Ono je još skriveno, a kad se otkrije povijest će postići svoj cilj. S gl. 22. počinje svršetak knjige koji mupučuje na početak. Blaženim je zazvan tko čita i sluša te riječi. U gl. 22,7 stoji šest od sedam blaženstava ove knjige Ovo nam govori o čemu se u knjizi radi: kršćani trebaju shvatiti svoju situaciju u ovom prolaznom svijetu i u budućem Božjem svijetu i prema njoj se ravnati!

Napomena uz EVANĐELJE: Lk 21,34-36

«Ovaj dan» je dan Sina Čovječjega, on ne dolazi iznenada, a ipak postoji opasnost, da ljude iznenada zatekne. Zato na kraju govora stoji živa opomena: «Budite budni i molite!» Objava Sina Čovječjega nije samo događaj za budućnost! Krist je proslavljen Gospodin od svoga uskrsnuća! Svijet koji stari i prolazi već je zapravo prošao, sad se zbiva novo stvorenje. Kad Krist dođe u slavi za njega to već neće biti nova situacija; za sve nas će biti zaključna potvrda onoga, što se desilo s Isusom iz Nazareta: univerzalna objava, što je on, ali i onoga što smo mi – pred njim!